Djevojke koje su voljele Doorse

Obično me kiša podsjeti na ovu pjesmu. Za mene, njen je najbolji soundtrack.

Ne znači da mi je njihova najbolja i najdraža, ali u prvih pet sigurno ulazi.

Druga mi je nit vodilja; cure koje su obožavale Doorse. One koje sam poznaval bile su samozatajne hipijevke (Rambo Amadeus koristi jedan drugi izraz, ali ne bih sad o tome) ili introvertne, inteligentne alternativke do kojih nije bilo tak lako doći jer su funkcionirale kao sekta s posebnom misijom obožavanja vražje-božanstvenog Jima Morrisona.

Za ući u njihovo društvo tražila se posebna propusnica, trebalo je zadobiti njihovo povjerenje. I to još nije značilo da je priča gotova, a ti gospodar harema, tek, eto, skompal si se s njima.

Kaj se glazbe tiče tu sam eklektik. Šaram ko pčelica Maja (ili bumbar, prikladnije) s cvijeta na cvijet, s polja na polje.. Nije mi ponekad teško spojiti nespojivo, ali imam svoje jasne favorite. Doorsi su naravno u tom društvu, jer svaki mačak za neku svoju boljku traži onu mačju travu koja mu pomaže.

Sviranje gitare (prije vrlo često, u zadnje vrijeme tek da protegnem prste) je rezultanta takovog ukusa. A gitaru sam počel intenzivnije svirati kada sam skužil da je to zgodna, učinkovita prečica za upucavanje.

Naime, ženske vole tipove koji im sviraju i pjevaju pa makar na kraju balade, ko iz one basne Cvrčak i mrav, dok ti cvrčiš i zabavljaš ekipu, ponekad odu s nekim koji im se u međuvremenu prikrpa ili jednostavno, ima auto (a ti, eto, nemaš). To su bili mali rizici profesije.

I tak ja negdje početkom osamdesetih sviruckam u otvorenom predvorju topličkog turist-biroa na autobusnoj stanici. Noć je i pada kiša, društvo se polagano razilazi, ali, gle vraga, ostaju dvije cure. Nisu domaće djevojke, jedna je u blizini imala vikendicu, a druga je bila njena zagrebačka frendica.

A cure traže Doorse i samo Doorse. Ispucavam sav repertoar pa još dodajem Manzarekove orguljaške eskapade improvizirane kroz vokal, rastežem i usporavam "Light my fire" do tempa Jose Feliciana, a od "Riders on the storm" pravim recital.. Paše to curama, vidim, ali onda se pojavljuje auto sa zabočkim milicajcima u ophodnji.

- Malo je kasno, jelte? Ima tu nekih koji zbog vas ne mogu spavati! - zadere se onaj naizgled najopasniji, s brčinama Miše Kovača iz hard-core mačo faze.

- K vragu - mislim si - pa ko?

Pogledavam prema pročeljima okolnih kuća, sve te ljude znam, ali svi su prozori zamračeni. Čak i u hotelu je osvijetljeno tek predvorje s recepcijom i pokoja soba na katovima. Ali fiksni su telefoni tu negdje na nahkaslu ili u predsoblju kraj fikusa okruženog lamperijom. Radnička klasa i ti rijetki gosti na pansionu, željni su sna.

Pogledavamo na vuru, je, bliži se ponoć. Kupimo se nevoljko i pozdravljamo s milicajcima, srećom, bez nekih dodatnih stresova i legitimiranja.

Onda pratim cure do te njihove vikendice. Obje su mi zgodne, ali drže se kompaktno, kao da se međusobno kontroliraju. Da smo popušili koji džoint, možda bi se u tom spleenu nekaj i zgodilo.. Ovak se nakon malo očijukanja i cimanja ipak pozdravljamo i rastajemo. Nisam ih nažalost više viđal, a možda ni one mene.

Takve su cure koje slušaju Doorse, svojeglave i nepotkupljive. Davno su se one zaredile.