Djevojke koje su voljele Doorse
petak , 25.04.2025.
Obično me kiša podsjeti na ovu pjesmu. Za mene, njen je najbolji soundtrack.
Ne znači da mi je njihova najbolja i najdraža, ali u prvih pet sigurno ulazi.
Druga mi je nit vodilja; cure koje su obožavale Doorse. One koje sam poznaval bile su samozatajne hipijevke (Rambo Amadeus koristi jedan drugi izraz, ali ne bih sad o tome) ili introvertne, inteligentne alternativke do kojih nije bilo tak lako doći jer su funkcionirale kao sekta s posebnom misijom obožavanja vražje-božanstvenog Jima Morrisona.
Za ući u njihovo društvo tražila se posebna propusnica, trebalo je zadobiti njihovo povjerenje. I to još nije značilo da je priča gotova, a ti gospodar harema, tek, eto, skompal si se s njima.
Kaj se glazbe tiče tu sam eklektik. Šaram ko pčelica Maja (ili bumbar, prikladnije) s cvijeta na cvijet, s polja na polje.. Nije mi ponekad teško spojiti nespojivo, ali imam svoje jasne favorite. Doorsi su naravno u tom društvu, jer svaki mačak za neku svoju boljku traži onu mačju travu koja mu pomaže.
Sviranje gitare (prije vrlo često, u zadnje vrijeme tek da protegnem prste) je rezultanta takovog ukusa. A gitaru sam počel intenzivnije svirati kada sam skužil da je to zgodna, učinkovita prečica za upucavanje.
Naime, ženske vole tipove koji im sviraju i pjevaju pa makar na kraju balade, ko iz one basne Cvrčak i mrav, dok ti cvrčiš i zabavljaš ekipu, ponekad odu s nekim koji im se u međuvremenu prikrpa ili jednostavno, ima auto (a ti, eto, nemaš). To su bili mali rizici profesije.
I tak ja negdje početkom osamdesetih sviruckam u otvorenom predvorju topličkog turist-biroa na autobusnoj stanici. Noć je i pada kiša, društvo se polagano razilazi, ali, gle vraga, ostaju dvije cure. Nisu domaće djevojke, jedna je u blizini imala vikendicu, a druga je bila njena zagrebačka frendica.
A cure traže Doorse i samo Doorse. Ispucavam sav repertoar pa još dodajem Manzarekove orguljaške eskapade improvizirane kroz vokal, rastežem i usporavam "Light my fire" do tempa Jose Feliciana, a od "Riders on the storm" pravim recital.. Paše to curama, vidim, ali onda se pojavljuje auto sa zabočkim milicajcima u ophodnji.
- Malo je kasno, jelte? Ima tu nekih koji zbog vas ne mogu spavati! - zadere se onaj naizgled najopasniji, s brčinama Miše Kovača iz hard-core mačo faze.
- K vragu - mislim si - pa ko?
Pogledavam prema pročeljima okolnih kuća, sve te ljude znam, ali svi su prozori zamračeni. Čak i u hotelu je osvijetljeno tek predvorje s recepcijom i pokoja soba na katovima. Ali fiksni su telefoni tu negdje na nahkaslu ili u predsoblju kraj fikusa okruženog lamperijom. Radnička klasa i ti rijetki gosti na pansionu, željni su sna.
Pogledavamo na vuru, je, bliži se ponoć. Kupimo se nevoljko i pozdravljamo s milicajcima, srećom, bez nekih dodatnih stresova i legitimiranja.
Onda pratim cure do te njihove vikendice. Obje su mi zgodne, ali drže se kompaktno, kao da se međusobno kontroliraju. Da smo popušili koji džoint, možda bi se u tom spleenu nekaj i zgodilo.. Ovak se nakon malo očijukanja i cimanja ipak pozdravljamo i rastajemo. Nisam ih nažalost više viđal, a možda ni one mene.
Takve su cure koje slušaju Doorse, svojeglave i nepotkupljive. Davno su se one zaredile.
komentiraj (1) * ispiši * #
Blue jeans
četvrtak , 03.04.2025.
Ma daj obuci levisice i stare bijele tenisice..
Ah taj poletni jugo-treš rokenrol. Ali nek bude uvod u temu.
Traperice, ta izlizana riječ za često izlizani komad odjeće fakat ima svoju težinu i značaj, pogotovo za mlade..A i za one koji su u međuvremenu ostarjeli nezaobilazne su, jer su u temeljima pop kulture začete u doba njihova rođenja i odrastanja.
Sjećam se kad su sredinom šezdesetih u posjet rodnom kraju došli amerikanizirani "Brajkovići". Brajković je zapravo bio suprug očeve sestrične Jelice. Emigrirali su u Ameriku nakon rata i dobro se situirali. Donijeli su oveći paket robe, mahom obleke svojih sinova da pomognu i malo razvesele našu brojnu obitelj. Bilo je tu svega; majica, košulja, jakni, nekih debelih tvrdih čokolada, kauguma, pokoji strip .. možda i tzv. Trumanova jaja, nisam siguran. Ipak, ono najvažnije; jedne traperice koje je stariji brat odmah prisvojio i ushićeno krstio u "super-rifle" makar su najvjerojatnije bile levisice.
Napravljene od plavog, čvrstog trapera s jakim prošivima, zakovicama i za pedalj podfrknutim nogavicama izgledale su fakat supermoderno, baš onako kakve su furali holivudski kauboji, mladi rokeri u usponu ili James Dean i njegovi pajdaši i pajdašice.
Te su traperice jedino bratu Draganu savršeno pasale, znam da ih je nosio par godina, nepoderive su bile.
A kako sam ja došao do svojih prvih traperica? Negdje početkom sedamdesetih sasvim slučajno sam kraj kioska na autobusnoj stanici našao u kvadratić složenu novčanicu od 500 austrijskih šilinga. Bilo bi bez veze pitati prolaznike "je li to možda vaše?" jer bi najvjerojatnije svak rado potvrdio da upravo panično traži tu lovu.
Stoga sam bez prevelike grižnje savjesti otišao u poštu, razmijenio šilinge za dinare i uvalio se u prvi bus za Zagreb. Traperice sam kupio u jednoj komisionoj radnji (preteči butika) u Staroj Vlaškoj čini mi se. Ostalo je za ćevape, coca-colu i neki film u kinu Balkan. Naravno, ta lova je bila dostatna i za autobusne karte.
U nedostatku originala, te traperice klasičnog kroja su nedugo potom kod jedne susjede-krojačice trokutastim umetcima ispod koljena prekrojene u trapezice. Tako smo Mladen (sin te krojačice) i ja konačno mogli otići u zabočki disko trendi-skockani, makar je moja mama stalno prigovarala da "pak s tim hlačama besplatno cestu pomećemo". Ako su se onak šmekerski iskidale oko ruba i na petama to nikako nije bio smak svijeta, a ako su se usput i malo izlizale na strateškim mjestima oko prepona, značilo je tek da se "češće premješta piton". XD
Kad malo bolje razmislim, uvijek je bilo pomalo drž-nedaj s oblekom u našoj obitelji. Nismo bili naročito imućni pa smo se u djetinjstvu i tinejdžerskoj dobi morali snalaziti, nasljeđivati, prekrajati, posuđivati..
Prvi ili drugi srednje, netko je imao onaj smiješni crveni portabl gramofon s ručkom i jednu jedinu ploču; Get it on - T. Rexa. Ali mi smo napravili mali tulum pred topličkom samoposlugom, pili nekakav ajer konjak, dimili Filter 57 i plesali boogie u mraku. Sjećam se da sam tada imao hlače koje mi je spasonosno donijela sestra iz Njemačke. Nekakve samtaste tamno crvene trapezice uske u struku s vidljivim gumbima na vanjskoj strani umjesto ciferšlusa i cijeli je svijet bio moj.
Nakon traper-trapezica u modu su ušle samterice. Jako uske u struku do bedara i ravno široke do gležnjeva (ali bez trapeza).
U Toplicama smo ih dali šivati kod starog Šuka gdje je srećom radio jedan naš znanac, modi sklon krojač. Nakon uzimanja mjere samo bi nadodao; dva metra samta, crnog ili smeđeg već prema izboru. Po samt smo također odlazili u Zagreb.
Sve te oskudice i peripetije s trapericama, samtericama itd. imale su jednu dobru posljedicu. Naučio sam kako sam suziti, skratiti i porubiti hlače. Ručno, da se razumijemo, samo s iglom i koncem. I da pritom šav bude čvrst i ostane originalan rub. Tutorijali za to došli su pojavom interneta i Youtubea. Međutim, ja sam to znao prije pedesetak godina.
P.S. Gledajući ovu ilustraciju prisjećam se naših ljetnih tuširanja s obješenom špric-kantom na jabuci iznad zdenca. I duet-žmikanja Draganovih traperica sve dok nisu zadnju kap vode i svoju plavu dušu ispustile.
komentiraj (7) * ispiši * #
