Odlaze ljudi

Stonsi me poput sjene prate od ranog djetinjstva. Zapravo, obostrano se pratimo, recimo da je to bila ljubav na prvi pogled, prvo slušanje. Još od nekog davnog ljetnjeg dana sredine šezdesetih kada je u emisiji 'Po vašem izboru' ondašnji voditelj (Fran Potočnjak ili Miljenko Jelača, nisam siguran) najavio 'mladi VIS u usponu' i njihov prvi veliki hit, 'Satisfaction'. Pa cijeli taj soundtrack njihovih albuma koji me pratio kroz odrastanje i školovanje, sve te pjesme uz koje sam s guštom plesao, čak i toliko izraubana, sladunjava "Angie" bila je dragocjen sentiš jer me veže uz neka drhtava iskustva s provincijalnim curama u lokalnim diskačima i na tulumima.
Isto tako, sjećam se dana kad sam u ljeto krajem šezdesetih slušao tranzistor i čuo vijest o smrti Briana Jonesa, bitnog člana originalne postave. Odmah nakon toga je puštena je pjesma Games people play Joe Southa, a ja sam zasuzio jer.. jer to me se na neki način jasno ticalo. Pa s kojim sam guštam i upornošću lomio prste dok sam na očevoj gitari skidao sve te meni bitne riffove i frkafulje njihovih hitova.

Moj bratić Silvio njihov je fanatični obožavatelj i čini mi se da je odgledao barem petnaestak koncerata, landrao za njima širom Europe i svijeta. Ja nisam propustio samo jedan, onaj na hipodromu, a da jesam to bi zbilja bil kriminal, za svaku (samo)osudu.

I sad, nema više Charlie Wattsa, staloženog kulera, srca i mašine Stonsa. Jer baš je ritam sekcija uz međuigru naoko (nekima sigurno doslovno) raštimanih gitara i Jaggerov suveren frontmenski gard bitna forca benda. Taj ritam pobuđuje (rekao bih i uzbuđuje) na jedan čudan način, diže puls i adrenalin, unosi neki nemir s primjesama seksa ili bar poziva na seks i otkačenost. Dok drmaju na koncertu ili ih slušaš kraj otfrljenih zvučnka nekog diska, teško je ostati ravnodušan, stvara se neka čudna kemija.

Prilično je izvjesno da s odlaskom Charliea Stonsi više neće biti isti, pitanje je hoće li više uopće zasvirati uživo, održati zakazani koncert itd. Krpanje mi nema puno smisla, makar bi se i teoretski i praktički moglo kvalitetno odraditi. Ali velim, pitanje je smisla tak nečeg. Pitanje je i motiva ostatka benda na koji će ovaj gubitak zasigurno ostavit traga.

I tako mi jučer dok sam gledao prigodnu izjavu Paula MC-a pala na pamet šašava ideja. Kako bi recimo bilo da se preostali Stonsi i Bitlsi, dva od samih početaka suprotstavljena benda, vječita kontra i opozicija jedni naspram drugih, ujedine. Barem za jednu priliku jedan koncert, kajjaznam. Jer Stonsima sad fali Ringo a potonji je, siguran sam, i u mrklom mraku sposoban odsvirati njihov repertoar. A i basist, točnije univerzalac Paul je tu. Na kraju krajeva, mogao bi se opet u bend vratiti Bill Wyman, no to je teško izvedivo, odavno je rekao pa-pa. Opcionalni Beatle-Stonesi bi svakako bili presedan, sublimacija nečeg nezamislivog i u tim razmjerima samog vrha (ili baze, na isto se svodi) piramide nikad viđenog. Za neke sigurno frankeštajn-bend, ali to bi veliko finale i točka na 'I' fenomena pop kulture i rock glazbe općenito, ne bi imao ništ protiv toga da i to doživim.. Šanse su, istina, minimalne, tj. nikakve, just sayin'.