Postoji već jedan post na ovom blogu koji nosi naslov: kondicijsko Čevo. Kao što sam i onda spomenuo, povezujem kondicijski trening uz ovaj dio Ivanščice jer uspon ne traje dugo, a možete i birati više strana s kojih prilazite. Tako se tu mogu zadovoljiti trkači, planinari i vikend-izletnici koji traže nešto kratko i slatko, a opet da su na friškom zraku. No, zašto sad ispitno Čevo?

Čevo iz Podevčeva

Maja i ja smo ovaj put na planinarenje poveli njezinu majku. Gospođa Sokol ima veliki interes za šume i prirodu pa je planina samo logičan izbor. Ovo joj je treći put na Čevu, ali prvi put po "težem putu" pa preko Malog Čeva i vrha do popularnog Balkona. Čevo je stoga bila neka vrsta ispita, a sad nakon što je on uspješno položen gospođa Sokol može (možda u društvu još majki) i na vrh Ivanščice! Često stajemo po putu, ali ne zato jer bi se netko morao odmarati nego jer Maja i teta Mirjana komentiraju i pregledavaju razno zelenilo. Svi koji su sa mnom planinarili znaju da dosad nisam pokazivao previše interesa za bilje. Divimo se tako papratima, bobicama, lišću i svemu ostalome što nam priroda nudi na dlanu. Nalukavamo se okolo ne bi li vidjeli koji vrganj, ali naivno je očekivati da će ovdje uz put još biti neki neubrani. Treba nam kojih pola sata do Malog Čeva.
Maja na Malom Čevu

Majke uče djecu kako se pali vatra na Malom Čevu

Još dvadeset i pet minuta te prolazimo pored vrha Čevo (562 mnv) i dolazimo do popularnog Balkona. Uistinu, ako ste iz Varaždina i okolice to je najljepši i najbolji vidikovac. Ravna Gora spava prema sjeverozapadu, a čisto zapadno (jer na kraju krajeva Čevo se nalazi na masivu koji nazivamo Ivanščica) nalazi se vrh Ivanščice.
Klasičan pogled s Čeva

Često je na Balkonu gužva, ali danas posebno jer gradi se sjenica na vidikovcu. Ne odobravamo do kraja taj potez jer je općenito problematično dok netko manje-više na svoju ruku nešto gradi na planini koja u suštini nije ničija. Tako već imamo "kućice" i na Malom Čevu te na spomenutom Balkonu. Jednu smo vidjeli otvorenu i do ključa bi se još i nekako moglo doći, a druga je uvijek zaključana. Čemu sve to, nitko ne zna.
Temelji su tu, a trupci se malo po malo nose na vrh Čeva

Malo se gostimo s orasima i voćem na vrhu te pričamo s jednim od graditelja koji nam priča kako se za bistrih dana može vidjeti sve do Balatona, ali on to osobno nikad nije vidio. Vidi se Varaždinsko jezero, ali pogled nakon toga postaje malo mutan. Ovo očito nije jedan od tih čarobnih dana.
Om nom nom nom je pravi opis ove slike

Na vrh dolazi planinar koji drži kupicu punu gemišta. Vidio sam da neki piju mnogo na vrhovima (tema povezivanja kulture planinarenja i ispijanja alkohola traži poseban post i posebnu studiju za koju će biti vremena jednom drugom prilikom), ali rijetko se viđa da netko pije tokom uspona. Da, možda je to nekad bio slučaj u divljoj mladosti. Ma što ja pričam? Sad je ta divlja mladost, ali očito se nekoj pameti jesmo naučili. Nevezano uz priču s pijenjem, drago mi je da smo odveli tetu Mirjanu na planinu. Ne viđa se često da dijete vodi i potiče svog roditelja u zdravoj aktivnosti kakvo je planinarenje.
Pogled prema Varaždinu

Spuštamo se veselo i brzo te nam treba četrdeset i pet minuta da se vratimo na početnu točku. Predzadnja fotografija koju ću s Vama podijeliti nosi naziv: Buket s Čeva.
Zelenilo ubrano na obroncima Čeva

U tradiciji jednog drugog prijatelja blogera i iskusnog planinara, prilažem fotografiju današnjeg ručka koji je stvarno bio odličan. Ne sjećam se kad sam zadnji put tako dobro, ali stvarno dobro (usput i zdravo!) jeo. Uživajte u prirodi i iskoristite ovo jesensko vrijeme za planinarenje, prije nego nas stisne zima. Onda ćemo svi zajedno uživati u jednom drugom posebnom doživljaju, a to je planinarenje po snijegu. Neka su Vam staze lake i duge!

Oznake: Čevo, Malo Čevo, Ivančica, planinarenje

Nakon toliko godina korištenja bloga i ovog editora, uspio sam zeznuti! Došao sam skoro pa do kraja napisanog posta i obrisao se post, skica nije spremljena. Zato ćete sada dobiti skraćenu verziju s mnogo slika koje će morati nadoknaditi za riječi koje sam napisao.

Pogled prema Medvednici i Sljemenu s terase tzv. High Castlea u Podsljemenskoj zoni. Zagrepčani su stvarno sretni što imaju ovakve prirodne ljepote na samom dlanu.

Malo nakon restorana Šestinski Lagvić skrećete u šumu i pratite planinarske oznake koje će Vas odvesti do utvrde Medvedgrad - naše prve stanice.


Treba nam kojih trideset minuta te dolazimo do punjača za električne automobile. Što to točno radi tu na planini, nikome nije jasno.


Medvedgrad je prekrasan, a treba Vam samo petnaest kuna za ulaznicu. Podržavam sve napore Parkova Hrvatske da restauriraju i sačuvaju ovu utvrde te upoznaju s ljepotama sve zainteresirane. Imaju krasnu suvenirnicu pa možete i to provjeriti. Pisao sam i o nekim idejama za Zagorje i naše utvrde i burgove kojih imamo na pretek, ali o tome jednom drugom prilikom budući da mi se obrisalo sve što sam pisao.
Repetitor na Sljemenu doziva
Jesen pokazuje svoje čari
Pogled je sam po sebi zadivljujući, a trenutno gledate kapelu Svetih Filipa i Jakova
Pogled na Zagreb
Više ne izgleda tako strašno. Ako se ne varam, desno se vidi Samoborsko gorje
Oltar domovine
U zadnje vrijeme su mi suplaninari nešto jako pobožni i religiozni - samo bi držali mise i zasjedali za oltare
Krasna dvorana za predavanja unutar suvenirnice
Skulpture od drva svugdje

Nakon što ja haračim po suvernirnici, a Boris na automatu uzima limenku Budvara te gledanja na udaljeni Zagreb, nastavljamo put prema planinarskom domu Grafičar (864 mnv). Od Medvedgrada do Grafičara Vam treba jedno četrdeset i pet minuta. U blizini Grafičara je poznati rudnik Zrinski. Sam planinarski dom radi sve dane osim ponedjeljkom. Zapamtite to ukoliko ne želite biti razočarani.

Boris Vas pozdravlja uz jedno Velebitsko
Izložba gojzerica u "izlogu" Grafičara

Zanimljiva karta koja prikazuje sva bitna mjesta na Medvednici - žaruljice su na svakom od tih mjesta, a sa strane su tipke koje dok pritisnete, traženo mjesto svijetli. Ne znam da li još uvijek radi, ali jako dobra ideja!
Bajkoviti Grafičar

Od Grafičara do Sljemena treba jedno pola sata i to prevaljujemo prilično brzo. Po putu za Sljeme vidimo mjesto na kojem se održava šumska nastava, a čini se da smo mi jedini učenici danas.


Na Sljemenu se ne zadržavamo dugo jer su tamo te gostione i restorani čiji vlasnici ne znaju planinarske puteve, a pivski zakon planinara glasi (izglasan baš na dan našeg pohoda i ovjeren štambiljem planinarskog doma Ivan Pačkovski (poznatiji kao Puntijarka)): "Ako oni ne znaju kako da se vratimo doma, tada se mi nećemo napiti njihove pive."
Oni koji su samo nedjeljom kod Ivana Pačkovskog vjerojatno ne vjeruju svojim očima kad vide ove prazne stolove

Kod Puntijarke se još malo sunčamo kao gušteri, ispijamo još jedno pivo (ovaj put Nikšićko jer Velebitskog nema) te zapisujemo zapisnik. Spuštamo se po Bikčevićevoj stazi te se prisjećamo kako smo prije par godina nadobudno krenuli baš ovom stazom do Puntijarke pa do vrha. Bilo nam je drago što se ovaj put spuštamo dolje. Susreli smo mnoge planinare, sportaše i rekreativce koji prilično kasno idu gore. Prošli smo sveukupno šesnaest kilometara i napravili krasnu kružnu stazu po Medvednici. Boris je bio zadovoljan i umoran, a to je dobar znak. Ja sam također zadovoljan jer su već u planu novi pothvati. Za kraj Vam donosimo GPS trag pohoda.

U nadi da će Vas ovo potaknuti na istraživanje i lutanje šumom - do čitanja i do viđenja, naravno, na planini!

Oznake: Medvedgrad, Medvednica, Grafičar, Sljeme, Puntijarka

Kako je sada izvjesno da ću radni dio tjedna morati provoditi u zabetoniranoj metropoli, vikendi će morati poslužiti za maksimalno izlaganje prirodi i svježem zraku. Tako se ovog vikenda (subota) ukazala prilika da konačno Maju odvedem na Trakošćan i da prehoda cijeli krug oko jezera (jer nikad dosad nije). Da nedjelja ne bi ostala prazna i da ne bi ispalo da ovog vikenda nismo otišli u planine, odlučili smo se za jutarnji, brzinski i kondicijski uspon na Ivanščicu preko Pionira. Kako je sve to prošlo, pogledajte na fotografijama koje slijede!

Trakošćan se navodi kao jedno od tri mjesta na sjeveru Hrvatske koje svakako morate posjetiti. Ostala dva su Đurđevac (jedina hrvatska pustinja - imaju i prave pravcate deve) te Stubičke Toplice iz kojih, između ostalog što tamo možete raditi ili nekud se zaputiti, možete planinariti po Medvednici (Horvatove stube su topla preporuka - pogledajte stariji post na blogu pod nazivom Tour de Medvednica). Trakošćan je najljepši dvorac u Hrvatskoj, a našao se i na listi dvadeset najljepših na svijetu. Nije to mala stvar! Okružen je perivojem i jezerom kojim možete i zaploviti ako volite pedaline. Obično ljudi rade krug oko jezera te uživaju u prirodnim ljepotama koje ovo mjesto nudi. Informativne table su postavljene oko čitavog jezera, a na svakom koraku možete naći i planinarske oznake (Trakošćan je jedna od kontrolnih točaka Zagorskog planinarskog puta).
Poziv za ambiciozne i hrabre!

Terasa na vodi

Pedaliranje po jezeru

Tipična stazica uz jezero na kojoj su česti drveni mostići

Negdje blizu pola puta nalazi se ribarska kućica koja je preuređena u info točku na kojoj možete uzeti brošure o Trakošćanu, njegovoj flori i fauni, a ima ponešto i o prirodnoj te turističkoj ponudi obližnjeg kraja. Tako sam na polici ugledao i razglednicu koja prikazuje poludragi kamen karakterističan za područje Ivanščice, a koji nosi naziv Ahat. Oni koji me bolje poznaju, možda znaju Majinu i moju ljubavnu priču koja upliće i spomenuti kamen Ahat. O tome jednom drugom prilikom! Draga i simpatična mlada dama koja je radila na info točki spomenula mi je Gaveznicu, kameni vrh koji je geološki spomenik prirode. Još jedna destinacija koju treba obići. Ribarska kućica ima terasu s pogledom na jezero, a tamo postavljene stolice će Vam pomoći da malo odmorite noge od hodanja.


Nastavljamo krug oko jezera te uskoro nakon ribarske kućice dolazimo do jednog panja na kojem smo pronašli zanimljivu pločicu s porukom...

Izgleda da je poruka postavljena relativno nedavno. Razgovarali smo Maja i ja o tome što ta poruka točno znači, ali čini nam se da ovaj citat daje pomalo zloćudnu notu i otprilike objašnjava kako ta zaljubljenost ipak nije potrajala. Najbolnije su često ljubavi koje moraju proći, a mi to ne želimo. Ili one koje se nikad do kraja ne realiziraju što bi ovdje mogao biti slučaj. U svakom slučaju, originalni način izražavanja i nada za romantiku!

Na svakoj info tabli se nalazi i mapa jezera na kojoj možete vidjeti gdje se trenutno nalazite. Dobro smo se zabavili kod table o gljivama, a neke od gljiva nismo vidjeli samo na fotografijama.



Ukoliko ne žurite previše, oko samog jezera ćete proći za otprilike sat i pol. Vikendima, naravno, zna biti gužva, ali imajte na umu da je ovo ipak područje na kojem je najljepši hrvatski dvorac.
Stvarnost i odraz ribarske kućice

Okružen sam samim umjetnicama - Maja iza fotoaparata i priroda ispred

Po fotografskim pravilima, dvorac je na ovoj fotografiji "spaljen", ali stavio sam ovu sliku jer se u lijevom dijelu fotografije u pozadini može vidjeti još jedna destinacija (ovaj put stvarno planinarska) koju valja obići. To je, dakako, naša Ravna gora. Jedan od mogućih prijedloga za obilazak i rutu pronađite OVDJE.

S ovom slikom počinje promjena perspektive, datuma i mjesta događaja. Sada je već nedjelja ujutro i nalazimo se u podnožju Ivanščice, na parkiralištu ispod staza Konj i Pionir. Na slici možete vidjeti obris i početak zloćudnog puta "po struji". Ivana, Maja i ja (Igor spava nakon burne noći) danas se odlučujemo za Pionir.

Po putu nam se otvara dobar pogled prema našem cilju - vrhu Ivanščice. Tu i tamo moj pogled bježi udesno te se prisjećam ponora Tamnog dola i Bežđa.



Dočepali smo se hrpta Ivanščice te tu postaju stvari mnogo lakše. Ovdje negdje možete reći da ste prejahali dobrog starog Pionira.

Ivana i Maja idu neustrašivo naprijed. Iako je to najmanje bitno nama uživateljima u prirodi, tempo nam je bio dobar. Na vrhu smo bili za kojih sat i petnaest.

Pogled u daljinu

Kod Pasarića je veselo kao i obično, ali čini se da je "prva smjena" brojnija nego što smo mislili. "Druga smjena" je pojam koji planinarski pripravnik Nikola koristi kada se spuštamo i vidimo nekog da se penje. Ti koji se penju su "druga smjena", aludirajući time da smo mi prva. Tokom ljetnog vremena "prva smjena" su oni entuzijasti koji se bude prije prvih zraka sunca (indijski Brahmamuhurthi - doslovni prijevod na hrvatski jezik bio bi: Stvarateljevo razdoblje; vrijeme izuzetno pogodno za duhovnu praksu. Poslovica koja je porijeklom nama bliža, a govori o istoj ili sličnoj stvari je Aurora musis amica) te već oko 4:00 kreću da dotaknu Ivanščicu i nebo. Uz one regularne dvonožne, mnogo četveronožnih planinara danas se našlo kod Pasarića.

Ekipa je šarolika, a svi su ovdje kako bi uživali u prirodi. Posebno je popularno sunčanje na klupicama i pijuckanje piva.

Susret druge vrste

Ivana i Maja kod Pasarića

Nadamo se da ste i Vi uživali u ovom predivnom vikendu te ste napunili baterije za tjedan koji nam slijedi. Za kraj bih samo želio ostaviti crtežnu poruku za one koji kombiniraju dvije stvarnosti (znati će oni koji su!). Osim prirode i kretanja, imate još jedan razlog više da dođete na vrh Ivanščice...

Crtež je preuzet ovdje te pripada KidScribblesu od Deviantarta.

Oznake: trakoščan, Ivančica, planinarenje, Pionir, Pasarićev dom

Kakav bi to bio vikend bez planinarenja? Nekakav bi zasigurno bio, ali bolje ga obogatiti boravkom u prirodi! Na red je došla Brezovica iznad Krapine koja se u planinarskoj literaturi navodi kao najljepši prirodni vidikovac u Hrvatskom Zagorju. To nikako nismo mogli propustiti, a odmjeravali smo je već davno kad smo prošetali Slonovskom surlom Strahinjščice (vidikovac Slon). Brdo je to zanimljiva, špičastog izgleda koje izdaleka izgleda prijeteće i kao nešto na što se teško popesti. No, realnost je ipak malo drukčija. Krenimo redom! Prvo ide vožnja do Krapine koja je prošla brzo jer je ekipa u automobilu postojano zabavna. Od Donjeg Kneginca (Varaždina otprilike isto) do Krapine će Vam trebati oko jedan sat vožnje. Automobil možete parkirati na parkiralištu (nedjeljom se ne naplaćuje) uz glavnu cestu u blizini lokaliteta Hušnjakovo brdo. Naša današnja avantura počinje tu gdje je dedek Kajbumščak davno hodao.

Kako su izgledali naši dedeki i babice?

Nikola u susretu sa svojim dalekim pretkom - izgledom si čak i pomalo sliče

Planinarska moda na vrhuncu - moja Mammutica Maja <3

"Dedek Kajbumščak - Novo pričanje o drevnom krapinskom čovjeku" pripovjetka je Vladimira Nazora, a za pisanje koje je bio inspiriran otkrićem bogatog nalazišta neandertalskog pračovjeka u špilji Hušnjakovo kraj Krapine. To ime se ustalilo među lokalcima, a i šire, te sad govoreći o dedeku Kajbumščaku, možemo zapravo govoriti o našim dalekim precima. Planinarska obilaznica po okolnim brdima (većina koje se nalazi na Strahinjščici) nosi naziv Kajbumščakov put.

Bista u čast Dragutinu Gorjanoviću-Krambergeru, hrvatskom paleontologu, arheologu i geologu koji je najviše slavan zbog otkrića i obrade praljudi iz Krapine

Nakon bistroa Huš i muzeja Krapinskih Neandertalaca nastavljamo cestom gdje raste puno divljih kestena te se krećemo sve do jezera Dolac. Mjesto je to idealno za odmor: ima dovoljno klupica i jedna sjenica. No, nama ne treba odmor jer se nalazimo tek na početku puta, a i nas zanimaju visine i usponi koji ovdje započinju. Oznaka Kajbumščakovog puta je slovo K koje možete naći tu i tamo pod planinarskim markacijama. Put Vas vodi kroz šumu, a uspon je u početku umjereno zahtjevan, ali ne traje predugo pa razloga za brigu nema.


Dvadeset minuta hodanja ima od jezera Dolac do naše prve točke: kapela Sv. Tri Kralja koja je ispala zanimljivija nego što smo očekivali! Između ostalog, planinarenje nas je odvelo do mnogih starih utvrda i građevina, a ostaci ove kapele svakako spadaju pod najzanimljivije. Mjesto je samo po sebi dosta mistično - sunce lijepo udara kroz krošnje, oltar za služenje obreda još uvijek stoji, a lipa sa žigom stoji točno nasuprot nekadašnjeg ulaza u kapelu. Nikola i ja smo održali sveti ritual planinara, a ja sam se tako prisjetio svojih mlađih dana kad sam crkvu pohodio svakog dana - tko bi rekao, ha? Mnogi ljudi zaboravljaju da religijski osjećaj ili osjećaj svetog može biti prisutan na mnogim mjestima, bez obzira što vi kasnije tokom svog života dekonstruirate neke priče koje pripadnici određene religije pričaju.


Na oltaru smo prvi put koristili navigaciju pomoću kompasa i karte te se orijentirali u pravom smjeru. Naime, naravno da oznake sa slovom K idu u oba smjera Kajbumščakovog puta pa je neko osnovno snalaženje u prostoru (što je otprilike gdje) potrebno da ne bi krenuli krivo. Jedno od takvih mjesta je i kapela Sv. Tri Kralja te tako možete otići prema Ačkovoj hiži i Brezovici (naš plan) ili se spustiti natrag prema Hušnjakovom, ali malo drukčijim putem nego što smo mi došli. Nastavljamo šumovito te nakon kojih dvadeset minuta dolazimo do Križnikovog vrha (484 mnv). Malo nakon dolazimo na livadu s koje se već pruža lijepi pogled uokolo, a i na naš cilj - vrh Brezovicu. Prateći oznake, uskoro izlazimo iz šume i počinje mali i prihvatljivi dio asfaltnog tabanja.


Ačkova hiža nalazi se, što se tiče adrese, u Benkovcu Petrovskom. Fino je to i novije uređeno zdanje koje je dobilo ime po nadimku pokojnog tajnika PD Brezovica - Mirka Križnika koji je zaslužan za njezinu izgradnju. Pred Ačkovom hižom smo ugledali jednu gospođu koja je stanuje u blizini te često ovdje dolazi kako bi se malo prosvježila i odmorila u prirodi. Ona nam poručuje kako planinarska kuća trenutno ne radi. Od tog trenutka pa nadalje Nikolu je primilo neko tamno raspoloženje, ali kako, zašto i što se još dogodilo pogledajte u videu:



Nakon gušterskog sunčanja kod Ačkove hiže, krećemo dalje za vrh Brezovicu koja je, po informacijama na tabli, udaljena četrdeset minuta. Ipak, mi smo tamo došli za malo više od dvadeset minuta i uglavnom bili razočarani s onim što smo vidjeli. Osim repetitora punog kablova na kojeg se ne smijete popesti i grafita svugdje - nema se baš što previše za vidjeti. Ipak, treba vam malo škiljenja kroz grane da bi shvatili zašto bi netko napisao da je ovo najbolje pozicionirani prirodni vidikovac Hrvatskog Zagorja. Znači, pogled seže na sve strane i vidljive su sve bliže i dalje planine (za to je zaslužan onaj karakteristični špičasti izgled Brezovice). No, da, bilo bi sve vidljivo da nema drveća koje manje više sve zaklanja. Mogli biste se pokušati popesti na spomenuti repetitor, ali zbog vlastite sigurnosti bolje nemojte.


Za kraj prilažem GPS trag današnjeg pohoda koji će možda nekom biti koristan...

... i još jednom sliku Nikole pod skutama dedeka Kajbumščaka.

Oznake: Hušnjakovo, jezero Dolac, kapela Sv. Tri Kralja, Ačkova hiža, Brezovica, dedek Kajbumščak

Nije bilo nimalo sigurno da ćemo završiti ovog vikenda na planini. Nikola je bio na OktoberTestu u Križevcima i iako su imali organizirani prijevoz (mali autobus za sve ljubitelje piva), došao je kasno jer nije lako probati svo to pivo u kratkom vremenskom roku. Žao mi je što sam propustio te tekuće delicije, ali nakon dugo vremena (i prvi puta nakon povrede ruke) morao sam javno sjesti za bubnjeve i odsvirati sa svojim bendom nastup u lokalnom kafiću. Kao što možete vidjeti, nekad se život majstora pivara i glazbenog umjetnika teško može uskladiti s odlaskom na planinu koja je, usudio bih se reći, najljepša jutrima. Razgovor mobitelom između Nikole i mene oko 7:10 ujutro završio je prilično neslavno i nije me sram reći da sam priželjkivao da ipak kaže kako bi bilo bolje da se odmorimo nakon naporne subotnje večeri i noći. Spavao sam sveukupno tri sata. Dogovorili smo se da ćemo se čuti kasnije pa možda odemo do Čeva.

Pogled prema Dubovcu (471 mnv) gdje se nalazi kapela Sv. Duha i groblje - uobičajeni prizor s parkirališta za Konj i Pionir

Nije prošlo ni tri sata, a ja u međuvremenu, naravno, nisam spavao, kad vidim poruku od Nikole kako bi ipak mogli na Ivanščicu jer je predivan dan. Stvarno je i bio, a takav poziv planine se ne može odbiti. Posložio sam sve stvari u ruksak i uskoro sjedio u autobuseku koji vozi iz Varaždina do Lumini centra u Donjem Knegincu. Tamo me pokupio Nikola i krenuli smo putem Ivanca, to jest Prigorca.


Budući da Mrzljak više nije za nas osim ako se ne radi o spustu, ostavili smo automobil kod parkirališta ispod Konja i Pionira. Mnogi su iskoristili predivan dan za planinarenje pa nisu čudili mnogi automobili koji su nas dočekali. Spremili smo se za uspon i odlučili da ćemo ići preko Pionira. Neki ljudi koji su se očito već spremali kući su nas upitali kojim putem idemo. Odgovorio sam kao iz topa da idemo preko Pionira. Sto metara dalje skrećemo na puteljak - prekasno za Konj, prerano za Pionir - i uskoro nas okružuje šuma.
Indikacija gužve na planini - mnogo automobila na parkingu kod Konja i Pionira

Otkad smo se susreli s Ivanščicom, postojala su mnoga prepiranja i rasprave o tome koji je uspon (sa naše, sjeverne strane) najteži. Mrzljak je šetnjica kroz park, a Konj je dugo vremena bio definicija teškog puta u rječniku našeg planinarenja. Kad smo se susreli s Pionirom sve se odjednom promijenilo. Po Prekrižju smo išli samo jednom i to samo dio puta kada smo se zaputili na vrh sve od Lujčekove hiže. No, onda je veliki planinski mudrac Jelenko unio sumnju u moj um kada je spomenuo jedno drugo, tajnovito i moćno ime. Tamni dol je ime koje otkad sam ga čuo, zauzima i oduzima moju pažnju kad god netko spominje Ivanščicu. Vjetar mi nekad šapuće to ime, no planovi za uspon preko Tamnog dola su morali pričekati jer smo bacili oko na dalje destinacije. Ivanščica tako bijaše, čini se, zaboravljena.


Krećemo se strmim putem koji bi za mnoge konvencionalne planinare uskoro postao nepodnošljiv. Planinarskih oznaka nema. Pomislio sam u jednom trenutku da bi sad Jelenko i njegov prijatelj Gubec Beg bili sretni. Nagib postaje sve veći, a lišće i pomalo vlažna zemlja ne dopuštaju da se ukopamo prilikom svakog koraka pa stalno klizimo, gravitacija radi protiv nas više nego inače. Dolazimo do dijela puta koji liči na korito i puno je lišća. S desne strane nalazimo stijene koje Nikola naziva "Mali zubi" Ivanščice, a ja sam naziv malo profinio i nazvali smo to mjesto "Vagina dentalis Ivanščice".


Naporno je i mračno. No, kako nastavljamo dalje, ponekad lutajući s onog što smo zacrtali kao glavni put da bi izbjegli duboko lišće, nazire se kraj - veličanstveni breg iza kojeg, čini se tako iz naše perspektive, nema ničega višeg. Sunce proviruje tu i tamo kroz krošnje. Ovo je mjesto na kojem se bori čovjek protiv planine.
Pogled prema dnu

Sunce se probija kroz krošnje

Dolazimo na hrbat Ivanščice i uskoro staza postaje poznata. Pruža se pogled na južnu stranu Ivanščice te brzo napredujemo prema Pasarićevom domu.



Kod Pasarića je veselo kao i inače - ljudi jedu, piju, djeca se igraju kao i četveronožni prijatelji. Sjedamo za prazan stol te Nikola naručuje grah i pitu od jabuke i sira. Nikad mi u životu nije majica bila toliko mokra kao ovaj put - već sam prije shvatio da obična majica kao baza i gore samo vjetrosjek (soft shell jakna) nisu najbolja kombinacija. No, presvukli smo se i uživali u craft pivu (Nikola je ponio svoj stout - poznato Policijsko pivo iz Donjeg Kneginca - i zahmeljeni Vragec od pivovare Medvedgrad). Prišla nam je neka žena koja je rekla da je iz Zagreba te proučavala knjigu o planinarskim kućama, domovima i skloništima u Hrvatskoj koju sam donio da pokažem Nikoli. Ekipa iz Zagreba nas je pitala kako je bilo ići po Bežđu. Bili smo prvo zbunjeni jer smo i Nikola i ja čuli da je čovjek rekao dežđu (što je u našem kraju riječ za kišu). No, onda je ponovio to ime pa smo ga pitali što je to. Tu je trenutak gdje mi se opet javila sumnja jesmo li mi išli po Tamnom dolu ili nismo? Staza koju je on, ne znamo kako znavši za nju, opisao zvučala je kao ona po kojoj smo mi došli. Iako, moje sumnje u sumnje su porasle kad su nam dotični rekli da im je trebalo četiri sata do doma po Mrzljaku. Svi znalci staza će znati da je to vrlo, vrlo sporo. Ništa, ostavljam procjenu situacije Jelenku, čovjeku koji je i zakuhao to da pokušavam umrijeti na planini.


A nakon sveg tog uživanja, došla je čudesna i nadobudna ideja da Nikolu odvedem do pl. kuće Belecgrad i do istoimene utvrde koja se nalazi nedaleko od njega. Smjer Hanjžice, Francova sjenokoša, pa pamti jedan desno, drugi lijevo i uskoro se spajamo na raskrižje te mi biramo put kroz Kopanju ili kako smo je mi nazvali Belečki kanjon smrti. Pomalo mi je bilo slabo kad sam se prisjetio koliko sam patio prilikom prvog susreta s Kopanjom - išao sam, naravno, gore, a ovaj put dolje što je bilo mnogo simpatičnije. Kao što smo na Tamnom dolu nakupljali visinsku razliku u kratko vrijeme, sada smo je gubili. Dolazimo do pl. kuće Belecgrad gdje nas ugošćuje prijazna volonterka iz Zagreba. Opet smo začuđeni kad nam je rekla da obično ne ugošćuju planinare nego sve ostale pa im je drago da im dođu i neki planinari. Okej, što je s tim planinarenjem i planinarskim kućama zapravo? Prosječni posjetitelj pl. kuće Belecgrad (a bilo ih je jedno deset uz Nikolu i mene) izgledao je kao lovac što je moguće i bio. Par dedeka i bakica koji su imali štapove, ali kasnije smo vidjeli da ulaze u automobile. Zar i starci varaju i to vješto kamufliraju planinarskim štapovima?


Krećemo dalje za utvrdu Belecgrad do koje ima maksimalno deset minuta od pl. kuće Belecgrad. Nikola je tu negdje bacio pogled prema Babinom zubu i Beligama te sam, što je stvarno pohvalno da se to dogodilo tek tada, vidio u njegovim očima očajanje. Noge su nas boljele, Tamni dol i cijeli dosadašnji put su uzeli danak. Zapravo, proći ćemo 2 km (kilometar uvis i kilometar dolje) visinske razlike ukoliko se vratimo do automobila, a namjeravali smo.
Na utvrdi Belecgrad s koje se s lijeve strane vidi naš put natrag



Nakon kratkog uživanja na utvrdi Belecgrad, suočavamo se s onim što smo još dužni učiniti. Počinje uspon prema Babinom zubu i Beligama, a plan mi je bio skrenuti na zaobilazak koji s lijeve strane prolazi Belige te vodi do Črnih mlaka. Ovaj put mi je dobro poznat jer sam upravo ovdje vodio Ivaninu rođendansku povorku u travnju ove godine. Sreli smo neke gljivare koji su bezuspješno tražili vrganje. Jaukanje je postalo češće nego inače, a javile su se, naravno, misli poput: što nam je ovo trebalo? No, nema potrebe za tim. Planinar je čovjek koji uživa s prirodom i u prirodi čak i onda kad pati i u bolovima je. Velike avanture traže velike napore, a nagrade su na kraju ogromne.
Desno za vrh Belige, lijevo za obilazak do Črnih mlaka (naš odabir)

Majstor pivar na zletišću coprnic - možda se ne vidi kad je uvijek pomalo blijed, ali tu ima iza sebe 13-14 km i skoro 2 km visinske razlike

Koliko sam vode popio u sveukupnih 16 km

Prolazimo Žgano vino, šećemo kroz Prigorec i kunem se, iako gotovo nikog u sumrak više nema vani, čujem fanfare i pobjedničke urlike prigorečkih djevojaka i momaka te začuđenih staraca koji sad znaju da još uvijek ima nade za mlađe generacije. Dobro, moguće je da su te vizije rezultat sedmerosatnog izlaganja svježem zraku, ali to je zdravo, zar ne? Kako je Nikola i sam rekao: granice su s ovim opet pomaknute. Ivanščica je naša i mi smo njezini! Za kraj prilažem GPS trag puta i još jedan video koji će Vas, nadamo se, nagovoriti da posjetite Francovu sjenokošu. Uživajte na planini!

Oznake: Ivančica, Tamni dol, Pasarićev dom, Hanjžice, Belečki kanjon smrti, Kopanja, pl. kuća Belecgrad, utvrda Belecgrad