Konobarica s tastature
ponedjeljak, 28.10.2024.
R&J
R&J naziv je izvrsne vinarije sa Plešivice. Poznati su po prirodnim vinima i rade ih vrhunski. No ovdje nećemo o vinariji s Plešivice, već o nekim drugima koji nose iste inicijale. R i J su drage žene, umirovljenice, ne viđam ih često, nismo ni osobito nešto povezane, a povezane smo zauvijek i svaki put kad se sretnemo to je veselje i užitak. Nema tu klišeiziranih, ispranih i ispraznih razgovora da prođe eto tih nekoliko trenutaka ili da samo iscuri vrijeme kave.
Ne znam vezale su li nas knjige ili On. I da li bi išta od tih veselja u našim susretima bilo da poveznica nije knjiga koju smatram svojom osobnom Biblijom.
Evo kako ide priča.
U Gradsku sam se knjižnicu, ogranak Zamet učlanila vrlo rano. Negdje u višim razredima osnovne škole. Nisam tada ni bila svjesna da volim čitati, znala sam samo da u knjigama školske knjižnice nema tako zanimljivih štiva kao u Gradskoj, a bilo je očito i da nam je svima u isto vrijeme čitati iste lektirne naslove kojih se ne možemo istovremeno dočepati. I tako eto mene u pravoj knjižnici. A tamo je knjižničarka bila teta R.
Negdje kad je u srednjoj Ćuprija došla na red, znala sam već da volim čitati. Prepreka nije bila ni činjenica da se neki naslovi poput nje ne mogu dobiti na latinici. Pa sam ih rješavala na ćirilici, jer - kako drugačije. A mislim da sam se malo voljela i praviti važna sa tom ćirilicom. Jer naslove koji nisu bili zadani da se čitaju na ćirilici, a koji su bili lektira bez ikakvog sam razloga znala nositi sa sobom u školu. Kao, nek' vidi raja da meni ni ćirilica nije, kao mnogima, tlaka. I u svemu tome, dok sa stranica vrišti ćirilica, a oni mnogi zgražaju se nad čuvenom scenom nabijanja na kolac iz Ćuprije, mene kao morkom krpom po glavi lupa nevjerojatna gustoća pleta pripovijedanja koji teče stranicama. Oborena sam. Ukradena zauvijek. Odradila se Ćuprija, vratila u knjižnicu. Sa polica se uzima isti autor, drugi naslov. Bijele, hrapave tvrde korice, mrvu ohabane, debljina onako, latinica. Milina.
Znakovi pored puta. Jedini primjerak u zametskom ogranku.
Kroz godine što dolaze postaje ishaban, raskupusan, sav podcrtan mojom grafitnom. Uzimam ga, vraćam, opet uzimam. I kroz sve te godine prijetim se mojoj teti R, knjižničarki sa kojom sam si već u frend statusu, da bi se moglo dogoditi da im knjiga nestane iz fundusa. Jer toliko sam ju iscrtala, da je šteta da takva stoji u knjižnici, a i meni će biti lakše no nanovo podcrtavati neku tamo novu. R se samo smješka, ne govori ništa. Jasno joj je da sam zavedena zauvijek. Zna da mi čitateljski fanatici štujemo knjigu na neki naš način, knjige ne otuđujemo, pa tako ni ja svoje prijetnje nikada nisam realizirala. Bijeli primjerak je ostao u fundusu ogranka. Gdje je na kraju završio ne znam. Da je mene i R povezao zauvijek - znam. Kroz ogranke, knjižnice, kave i priče nastavile smo druženje.
Dolaze disibio vremena, prolaze disibio vremena, autor privremeno nestaje sa polica knjižnica, u knjižarama ga sačuvajbože nema ni u mislima prodavača, a i antikvarijati šute Pisca.
Ponešto sam odrasla, promijenila neke poglede na svijet i život. Domogla sam se Sveski, Znakove tražila tu i tamo.
Slučajno u nekom razgovoru, i ne znajući da je J knjižničarka svoje muke po Piscu i naslovu povjeravam joj u nekoj priči o književnosti. A nakon toga, prošla je koja godinica i ona ispisuje jednu od ljepših priča mene čitateljice.
Vraćam se u restoran iz jutarnje nabave sa tržnice. Kolegica mi se osmjehuje i govori da je bila J. Tada, jedna je J moja poslovna partnerica i znam da nema šanse da je bila u restoranu u to vrijeme jer je poslovnim obavezama na drugom mjestu. Kolegica me uvjerava bila je, pozdravila te i ostavila ovo za tebe. Pogledavam zamotuljak. Ništa jasno. Odlažem vrećice, uzimam zamotuljak, trgam ukrasni papir. Sveti Gral mojih potraga ukazuje mi se pod prstima, a meni sine o kojoj se J radi. Fine plave korice uokvirene zlatnim ornamentima sa kojih se koči željeni naslov.
Znakovi pored puta.
Je li knjiga stigla iz fundusa stručne biblioteke u kojoj je J radila ili je izvučena sa polica njene osobne biblioteke ne znam.
Da je ta gesta povezala mene i J zauvijek - znam.
U zadnjih tjedan dana uspjela sam objema sa velikom radošću uručiti naslov iz autorskog fundusa mog prvijenca.
Uz kavu i priču.
Kako i priliči.
Jer,
Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.
A,
priča je život i život je priča.
četvrtak, 24.10.2024.
Gospođa ministarka
Olivera Baljak nacionalna prvakinja riječkog HNK Ivana plemenitog Zajca u mirovini, za obilježavanje svojih četrdeset godina umjetničkog rada odabrala je Živku Popović.
Živka je Nušićeva Gospođa ministarka.
Predstava je premijerno odigrana 2020. U međuvremenu je Olivera otišla u mirovinu, no predstavu povremeno uz riječki ansambl izvodi i dalje.
Dugo sam željela pogledati predstavu, jer sjećam se, Nušić je bio jedina lektira koja me onomad u školi nasmijavala. Pa sam pored obavezne Pokondirene tikve pročitala i Ministarku. Davno je bilo da bih se sjećala sadržaja osim legendarnih "metera knjiga".
Večeras konačno pružila mi se prilika.
Predstava je odlična, Olivera izuzetna.
Nevjerojatna energija svih glumaca (Tanja Smoje, Jelena Lopatić, Jasmin Mekić...), a osobito Olivere Baljak u glavnoj ulozi nosi predstavu i publiku kroz nešto više od dva sata smijeha i uživanja u fantastičnoj izvedbi.
Nekim smo dijalozima pljeskali jer izriču istine koje su, ma o kojem društvenom uređenju se radilo, svevremenske, aktualne i kao što na službenoj stranici riječkog HNK piše:
//Priča o ženi političara koja mora na brzinu usvojiti obrasce ponašanja i način života „visokog društva“, nakon što joj suprug postane ministar u vladi, postala je gotovo sinonim za nagli uspon na društvenoj ljestvici. Jednako tako, ime Branislava Nušića postalo je sinonim za smijeh u kazalištu, kao i za nepogrešivo seciranje provincijalnog mentaliteta pomiješano s balkanskim šarmom i bogatstvom jezika kojim opisuje komiku naših života.//
Preporuka pogledati.
ponedjeljak, 21.10.2024.
Nedjelja, sunce
Zna da sreću nedjeljnog sunca, šetnje i promatranja ljudi koji se trude, uistinu se trude, vidi im to na licima i po odjeći, opustiti; opustiti u toj opjevanoj nedjeljnoj šetnji, svetom gralu svih opuštanja ikada, u trenu može pokopati nešto. Vibracija mobitela, jer opuštanju ništa ne smije stati na put pa je, kao da sjedi u parteru HNK plemenitog Zajca, isključila zvonjavu, podesila na vibraciju. U relaksu je. Nema da omane.
Šeće ona tako manje poznatom, ali ipak pristojno ispunjenom šetnicom. Uz nju odrasla kći, tinejdžer sin i njihov otac. Hepi femili. Nedjelja, sunce.
Karla spuštenih ramena, s muha sunčanim naočalama na nosu. Zeleni crop top bezbrižno pokriva njen trup i ne dotiče rub struka nevjerojatno širokih trapez traperica. Crvene starke. Žvakaća guma u njenim ustima poginut će od slinih ugriza. Mobitel joj, nekim čudom, počiva u stražnjem desnom džepu nevjerojatno širokih trapez traperica. Uhvatila je mamu pod ruku još na početku šetnje i tako njih dvije polagano iza muškaraca klate.
Njih dvojica pak, oboje stasiti i kuštravih vlasi na glavi, zabili ruke u džepove trenerki. David svako toliko izvuče desnu ruku, prijeđe palcem po zaslonu mobitela, pogleda, nasmiješi se, vidi to iako mu gleda u potiljak, pa vrati mobitel u džep. Danas je branio onako reprezentativno baš. Mora da mu stiže hrpa čestitki.
Njihov otac.
On ništa. On samo šeće. Sa obitelji. Nedjelja, sunčano. Sunčane naočale ne skida s nosa, mobitel ne vadi iz džepa.
Njegove vibracije prestaju nedjeljom.
Ustvari dan, večer prije.
Kada zaželi laku noć i zakaže viđanje u ponedjeljak, a ona mu uzvrati vibracijom nakon koje se sa ekrana protegne par srdašaca i nekoliko pusa.
Neće znati da nije prvi koji je, nakon izlaska iz kupaonice, pogledao ekran.
Zna da sreću nedjeljnog sunca, šetnje i promatranja ljudi koji se trude, uistinu se trude, vidi im to na licima i po odjeći, opustiti, opustiti u toj opjevanoj nedjeljnoj šetnji, svetom gralu svih opuštanja ikada, u trenu može pokopati nešto. Vibracija mobitela.
Dan, večer ranije.
četvrtak, 17.10.2024.
Nekako s jeseni
Nekako s jeseni
ona razgrće ljeto
i sva ljeta.
Nezanesena toplim bojama
koje vrište s krošnji
Gleda naprijed
Dok u njoj
tutnji prošlost.
Ničim izazvana uranja stopala
u more
hoda mokrom hladnoćom i
cipele se klate s jagodica njenih prstiju.
Nebo se u vodi zrcali,
neizdrživa plavoća postojanja...
Sve će ovo tu biti
i kad nje ne bude.
I kad umorne kosti
oni što ostaju
pospreme
tamo gdje im
mjesto je.
A do tada
gaziti joj valja.
ponedjeljak, 14.10.2024.
Lager za Mjesec...
Gledam svoju hrpicu i mislim se - od tih bi se naslova mogla složiti priča.
Dunja Matić, Previše truda
Pavao Pavličić, Općinski pjesnik
Danijela Crljen, Strah od kupine
Tatjana Pernarčić, Nije život Norveška
Marina Vujčić, Sigurna kuća
Zoran Žmirić, Visoke trave
Gordana Brkić Žagar, Netaknuti listovi gline
Slavenka Drakulić, O čemu ne govorimo
Tena Lončarević, Kuću treba srušiti
Julijana Matanović, Stoji ti put (danas pristigla)
Prve dvije su riješene, posuđene iz knjižnice, ovih dana vraćam i uz dovoljno samokontrole neću nove podizati već ću se posvetiti ovom lageru. O Pavlu Pavličiću znamo mnogo, a Dunja Matić je sjajna autorica iz Rijeke. Ovo je zbirka eseja o rodu, radu i rasporedima - kako kaže podnaslov i izvrsna je. Preporučam također njen roman Mirovanje.
Iz lagera je doduše pročitan i Strah od kupine, no do 15. 11. stiže drugi roman iste autorice, pa ovdje stavljam ovaj.
Stoji ti put je pristigla danas i već je na mrvu više od pola. Morala sam se zaustaviti, jer Julijanu kao autoricu baš volim, pa da mi ostane nešto i za sutra.
Ostale ću čitati redom.
Sutra naime počinje Mjesec hrvatske knjige. Meni, koja domaće autore baš volim čitati taj je mjesec svaki mjesec :)
I ne namjeravam obarati rekorde pa pročitati sve preostale naslove u mjesec dana, no eto da tim povodom napomenem kako ih imamo uistinu izvrsnih i vrijedi ih čitati.
Na polici do ove sa lagerom nepročitanih stoje mi Spisateljice biraju...
Ne bi da ovo bude svaki cigan svoga konja hvali, ali zbirka je uistinu odlična. Nova dimenzija u koje su neki poznati književni likovi smješteni moja je topla preporuka.
Dakako, ako vam sve ovo nije baš napeto, predlažem da odmorite uz Dobar dan, izvolite
Do čitanja :)
četvrtak, 10.10.2024.
Kuća
Kuću ćemo prodati.
Kad god.
Ako se prije ne uruši. U dvorištu su visoke trave, i ulaznih vrata više nema u okviru ulaza gdje pripadaju. Izbečila su se na stepeništu.
Dobra je to gradnja, sjećam se ja kad se gradila rekao nam je T kad smo se prošle godine nakon puno, puno vremena obreli u selu i preko zelene ohrđale kapije navirivali u dvorište. Na pročelju još stoji pločica sa kućnim brojem 198. T nas zove na kavu, još nije podne. Ja jedva čekam da odemo. Daleko od kuće, sela i tog kristalno blistavog dana dok neka random sunčeva zraka tvrdoglavo upire u plavu pločicu na kojoj šljašti bijeli broj 198.
Sva radost za koju sam mislila da mi ravnica jest, skuplja se u meni, kopni pod tugom zaraslog dvorišta, izbijenih ulaznih vrata, zahrđale kapije, neizostavnog blata u koje upadaju moje bijele tenisice... Otići. Ne ukaljati dobe uspomene. Najbolje.
Ta je kuća dobra gradnja. I neće se urušiti. Može joj spasti samo krov.
Sad je u samom centru sela.
Na gruntu prvog susjeda, pokojnog Rajka bez nasljednika, izgradili su mjesni dom.
Ni kriva ni dužna, kuća je postala centar sela.
Ne sjećam se gdje je centar bio prije. Selo je dugačko oko dva kilometra. Možda je to bila birtija koja je zatvorena. Možda trgovina. Možda škola... Možda ga nije ni bilo.
Upravo završih sa čitanjem knjige gdje na kraju njih dvoje pomalo obnavljaju urušenu kuću, vrt.
Iz razonode nakon završenog čitanja odem malo na fejs. I podastre mi se novi Dom Mjesnog odbora, oko njega novi asfalt tik do kuće. Ona stoji tamo na rubu, šuti i čeka. Sama. Godinama.
Vrijeme je da joj netko udahne život.
Gledam prema polici još nepročitanih naslova. Sa jednog hrpta naslov viče Kuću treba srušiti.
Ne.
Ovu sa ruba nove asfaltirane površine oko Doma Mjesnog odbora treba prodati.
I to na daljinu.
Radi uspomena.
ponedjeljak, 07.10.2024.
Šaka suza, vrića smija...
Dok ja plutam ovih dana u svom balončiću večeras mi u inbox sleti najkraće moguće objašnjenje života. Osmrtnica.
I stresem se.
Nije mi taj čovjek nešto osobito blizak. Imao je i koju godinu. I bio bolestan. No sve to skupa ne opravdava činjenicu da je otišao.
I dalje šokirana, gledam, ne vjerujem.
Pitam šta je bilo, kako šta? Jer zadnji put kad smo se vidjeli, unatrag nekoliko mjeseci, sve je bilo više - manje, obzirom na godine okej.
Stiže kratki odgovor.
Karzinom pluća.
Na simpatičnom njemačko hrvatskom napisano. Ali tako W inače piše hrvatski (bolje nego ja njemački, iskreno) sa ponekim lapsusom. Govori ga, međutim, izvanredno. Rođeni Nijemac.
Ne znam kako ide priča, ali znam da je ljubav. I da je poradi ljubavi W naučio hrvatski, a L njemački.
Znam da su bili zajedno preko 40 godina i da sam se njihovoj vezi divila.
Detalj da su bili supružnici nisam znala, iščitala sam ga večeras pri dnu čitulje.
Ožalošćeni suprug, sestra i brat s obiteljima. Oni podatci koje iščitamo tek u ovakvim trenutcima, pa izvlačimo zaključke i čudimo se vlastitom neznanju o rodbinskim vezama pokojnih koji su do jučer još bili tu. O kojima smo znali manje nego što se iz obavijesti o smrti dade iščitati.
Ono što je meni bilo bitno jest da su oni bili za mene moji dečki, L i W simpatičan par, a šarmirali su me već kod prvog susreta prije deset godina. Oni na stolu 60, ja pomoćna na rajonu L2. Dva bezalkoholna piva, uvijek. Obavezan jesenji dvotjedni boravak u našem hotelu pri kojem bi slavili godišnjicu veze. Neizostavno kakav sitan poklončić na odlasku. Čokolada, bajadera, jednom čak i CD. W je primjetio na fb da volim Pink i nakon toga njen Beautiful trauma CD dugo se vrtio na mom poslovnom laptopu.
Ti mali čvarci sreće. Žute zrake u sivilu umornog dana. To su bili moji dečki
...
Sve prođe.
Ostane sjećanje.
I kao što bi moj dobri nekadašnji mentor C rekao, dobra spominjanja.
Znam da ću nakon ovoga ponovno zamotati se u svoj sretni balončić i u njemu plutati dokle god mi je dano. Ali drugačije i ne bi bilo dobro.
Šaka suza, vrića smija...
Počivaj u miru dragi L.
A tebi dragi W, najiskrenije saučešće i svu snagu svijeta želim.
četvrtak, 03.10.2024.
HVALA
Teško je opisati taj osjećaj. Zato ga neću ni pretjerano opisivati. Kada smo od Milana i Tamare Zakoniti i ja preuzeli knjige i potrpali ih u auto uzela sam primjerak u ruke i vlažnim dlanovima u nevjerici prelazila preko korica. Lijepo leži u ruci, divno se otvara, praktična je skroz i neće biti muka čitatelju taktilno. Prelistavam, gledam... Ne vjerujem. Ruke mi se doslovno tresu. Šalje urednica poruku "Jel knjiga vani?" Kakav tajming! Šaljem fotku sa zadnjeg sjedala uz poruku "Unutra je." :)
Iskrcavamo primjerke ploda koji se sijao i uzgajao gotovo osam godina. U početku su to bili tek tekstovi ispisani u pauzama od radnih dana, objavljivani na mom fb profilu. Kad sam shvatila koliku podršku imam od divnih ljudi koji me čitaju, pojavila se pomisao da bih možda, eventualno, nekada mogla izdati knjigu baš takvu. O ugostiteljskom poslu. Knjigu koja bi mogla educirati, prikazati mnoge strane jednog podcijenjenog, a plemenitog i zahtjevnog zanimanja, i na kraju prikazati jedan profesionalni put pun zadovoljstva, frustracija, hektike i neupitno ljubavi, a koja govori i o međuljudskim odnosima, profesionalnim (polu)tajnama i vještinama, pomalo zaboravljenim manirima; o svim onim prehodanim i istrčanim kilometrima, bijelim košuljama natopljenima znojem, beskonačnim konverzacijama sa gostima i kolegama...
I trajalo je to putovanje od prve primisli do realizacije. Pisalo se, tražilo načine, uvjeravalo izdavače, javljalo na natječaje za potpore...
U međuvremenu došao je blog gdje su tekstovi nastavili putovati prema čitateljima.
I vrijedilo je. Sve.
Stranice ispisane kroz život konobarice otisnute su kroz stranice knjige Dobar dan, izvolite.
Ako vas knjiga dopadne čitanja vjerojatno se sa nečime nećete složiti, nešto će vam biti simpatično, nešto smiješno, nešto možda upitno, a pronaći ćete i pokoju tiskarsku grešku ili lapsus unatoč desetinama kontrola teksta prije slanja u tisak.
No važno je jedno.
Neka jedan čitatelj uživa u knjizi i neka jedan samo kolega usvoji nešto iz nje - misija je ispunjena.
Hvala svim kolegama koji su uz mene bili tijekom mog dosadašnjeg profesionalnog puta. Svim gazdama i negazdama, šefovima i nadređenima. Dobro su mi došli i oni što ih se nerado sjećam, naučili su me kako ne treba.
Hvala Julijani, Tanji i Marini; Tamari, Milanu i Tanji P. koji su knjigu doveli do finalizacije.
Enveru i Tei od kojih sam naučila mnoge spisateljske tajne zanata
Neponovljivom Cviji, koji na žalost više nije s nama, a učio me jednom drugom, spisateljski srodnom zanatu.
Nevjerojatna je to ekipa ne samo majstora svog faha, već izuzetno dobrih bića.
Hvala svima.
Knjiga više nije moja.
Vaša je dragi čitatelji.
Konobarica
P.S. Hvala adminu blog.hr na naslovnici.
