Konobarica s tastature
četvrtak, 17.10.2024.
Nekako s jeseni
Nekako s jeseni
ona razgrće ljeto
i sva ljeta.
Nezanesena toplim bojama
koje vrište s krošnji
Gleda naprijed
Dok u njoj
tutnji prošlost.
Ničim izazvana uranja stopala
u more
hoda mokrom hladnoćom i
cipele se klate s jagodica njenih prstiju.
Nebo se u vodi zrcali,
neizdrživa plavoća postojanja...
Sve će ovo tu biti
i kad nje ne bude.
I kad umorne kosti
oni što ostaju
pospreme
tamo gdje im
mjesto je.
A do tada
gaziti joj valja.
ponedjeljak, 14.10.2024.
Lager za Mjesec...
Gledam svoju hrpicu i mislim se - od tih bi se naslova mogla složiti priča.
Dunja Matić, Previše truda
Pavao Pavličić, Općinski pjesnik
Danijela Crljen, Strah od kupine
Tatjana Pernarčić, Nije život Norveška
Marina Vujčić, Sigurna kuća
Zoran Žmirić, Visoke trave
Gordana Brkić Žagar, Netaknuti listovi gline
Slavenka Drakulić, O čemu ne govorimo
Tena Lončarević, Kuću treba srušiti
Julijana Matanović, Stoji ti put (danas pristigla)
Prve dvije su riješene, posuđene iz knjižnice, ovih dana vraćam i uz dovoljno samokontrole neću nove podizati već ću se posvetiti ovom lageru. O Pavlu Pavličiću znamo mnogo, a Dunja Matić je sjajna autorica iz Rijeke. Ovo je zbirka eseja o rodu, radu i rasporedima - kako kaže podnaslov i izvrsna je. Preporučam također njen roman Mirovanje.
Iz lagera je doduše pročitan i Strah od kupine, no do 15. 11. stiže drugi roman iste autorice, pa ovdje stavljam ovaj.
Stoji ti put je pristigla danas i već je na mrvu više od pola. Morala sam se zaustaviti, jer Julijanu kao autoricu baš volim, pa da mi ostane nešto i za sutra.
Ostale ću čitati redom.
Sutra naime počinje Mjesec hrvatske knjige. Meni, koja domaće autore baš volim čitati taj je mjesec svaki mjesec :)
I ne namjeravam obarati rekorde pa pročitati sve preostale naslove u mjesec dana, no eto da tim povodom napomenem kako ih imamo uistinu izvrsnih i vrijedi ih čitati.
Na polici do ove sa lagerom nepročitanih stoje mi Spisateljice biraju...
Ne bi da ovo bude svaki cigan svoga konja hvali, ali zbirka je uistinu odlična. Nova dimenzija u koje su neki poznati književni likovi smješteni moja je topla preporuka.
Dakako, ako vam sve ovo nije baš napeto, predlažem da odmorite uz Dobar dan, izvolite
Do čitanja :)
četvrtak, 10.10.2024.
Kuća
Kuću ćemo prodati.
Kad god.
Ako se prije ne uruši. U dvorištu su visoke trave, i ulaznih vrata više nema u okviru ulaza gdje pripadaju. Izbečila su se na stepeništu.
Dobra je to gradnja, sjećam se ja kad se gradila rekao nam je T kad smo se prošle godine nakon puno, puno vremena obreli u selu i preko zelene ohrđale kapije navirivali u dvorište. Na pročelju još stoji pločica sa kućnim brojem 198. T nas zove na kavu, još nije podne. Ja jedva čekam da odemo. Daleko od kuće, sela i tog kristalno blistavog dana dok neka random sunčeva zraka tvrdoglavo upire u plavu pločicu na kojoj šljašti bijeli broj 198.
Sva radost za koju sam mislila da mi ravnica jest, skuplja se u meni, kopni pod tugom zaraslog dvorišta, izbijenih ulaznih vrata, zahrđale kapije, neizostavnog blata u koje upadaju moje bijele tenisice... Otići. Ne ukaljati dobe uspomene. Najbolje.
Ta je kuća dobra gradnja. I neće se urušiti. Može joj spasti samo krov.
Sad je u samom centru sela.
Na gruntu prvog susjeda, pokojnog Rajka bez nasljednika, izgradili su mjesni dom.
Ni kriva ni dužna, kuća je postala centar sela.
Ne sjećam se gdje je centar bio prije. Selo je dugačko oko dva kilometra. Možda je to bila birtija koja je zatvorena. Možda trgovina. Možda škola... Možda ga nije ni bilo.
Upravo završih sa čitanjem knjige gdje na kraju njih dvoje pomalo obnavljaju urušenu kuću, vrt.
Iz razonode nakon završenog čitanja odem malo na fejs. I podastre mi se novi Dom Mjesnog odbora, oko njega novi asfalt tik do kuće. Ona stoji tamo na rubu, šuti i čeka. Sama. Godinama.
Vrijeme je da joj netko udahne život.
Gledam prema polici još nepročitanih naslova. Sa jednog hrpta naslov viče Kuću treba srušiti.
Ne.
Ovu sa ruba nove asfaltirane površine oko Doma Mjesnog odbora treba prodati.
I to na daljinu.
Radi uspomena.
ponedjeljak, 07.10.2024.
Šaka suza, vrića smija...
Dok ja plutam ovih dana u svom balončiću večeras mi u inbox sleti najkraće moguće objašnjenje života. Osmrtnica.
I stresem se.
Nije mi taj čovjek nešto osobito blizak. Imao je i koju godinu. I bio bolestan. No sve to skupa ne opravdava činjenicu da je otišao.
I dalje šokirana, gledam, ne vjerujem.
Pitam šta je bilo, kako šta? Jer zadnji put kad smo se vidjeli, unatrag nekoliko mjeseci, sve je bilo više - manje, obzirom na godine okej.
Stiže kratki odgovor.
Karzinom pluća.
Na simpatičnom njemačko hrvatskom napisano. Ali tako W inače piše hrvatski (bolje nego ja njemački, iskreno) sa ponekim lapsusom. Govori ga, međutim, izvanredno. Rođeni Nijemac.
Ne znam kako ide priča, ali znam da je ljubav. I da je poradi ljubavi W naučio hrvatski, a L njemački.
Znam da su bili zajedno preko 40 godina i da sam se njihovoj vezi divila.
Detalj da su bili supružnici nisam znala, iščitala sam ga večeras pri dnu čitulje.
Ožalošćeni suprug, sestra i brat s obiteljima. Oni podatci koje iščitamo tek u ovakvim trenutcima, pa izvlačimo zaključke i čudimo se vlastitom neznanju o rodbinskim vezama pokojnih koji su do jučer još bili tu. O kojima smo znali manje nego što se iz obavijesti o smrti dade iščitati.
Ono što je meni bilo bitno jest da su oni bili za mene moji dečki, L i W simpatičan par, a šarmirali su me već kod prvog susreta prije deset godina. Oni na stolu 60, ja pomoćna na rajonu L2. Dva bezalkoholna piva, uvijek. Obavezan jesenji dvotjedni boravak u našem hotelu pri kojem bi slavili godišnjicu veze. Neizostavno kakav sitan poklončić na odlasku. Čokolada, bajadera, jednom čak i CD. W je primjetio na fb da volim Pink i nakon toga njen Beautiful trauma CD dugo se vrtio na mom poslovnom laptopu.
Ti mali čvarci sreće. Žute zrake u sivilu umornog dana. To su bili moji dečki
...
Sve prođe.
Ostane sjećanje.
I kao što bi moj dobri nekadašnji mentor C rekao, dobra spominjanja.
Znam da ću nakon ovoga ponovno zamotati se u svoj sretni balončić i u njemu plutati dokle god mi je dano. Ali drugačije i ne bi bilo dobro.
Šaka suza, vrića smija...
Počivaj u miru dragi L.
A tebi dragi W, najiskrenije saučešće i svu snagu svijeta želim.
četvrtak, 03.10.2024.
HVALA
Teško je opisati taj osjećaj. Zato ga neću ni pretjerano opisivati. Kada smo od Milana i Tamare Zakoniti i ja preuzeli knjige i potrpali ih u auto uzela sam primjerak u ruke i vlažnim dlanovima u nevjerici prelazila preko korica. Lijepo leži u ruci, divno se otvara, praktična je skroz i neće biti muka čitatelju taktilno. Prelistavam, gledam... Ne vjerujem. Ruke mi se doslovno tresu. Šalje urednica poruku "Jel knjiga vani?" Kakav tajming! Šaljem fotku sa zadnjeg sjedala uz poruku "Unutra je." :)
Iskrcavamo primjerke ploda koji se sijao i uzgajao gotovo osam godina. U početku su to bili tek tekstovi ispisani u pauzama od radnih dana, objavljivani na mom fb profilu. Kad sam shvatila koliku podršku imam od divnih ljudi koji me čitaju, pojavila se pomisao da bih možda, eventualno, nekada mogla izdati knjigu baš takvu. O ugostiteljskom poslu. Knjigu koja bi mogla educirati, prikazati mnoge strane jednog podcijenjenog, a plemenitog i zahtjevnog zanimanja, i na kraju prikazati jedan profesionalni put pun zadovoljstva, frustracija, hektike i neupitno ljubavi, a koja govori i o međuljudskim odnosima, profesionalnim (polu)tajnama i vještinama, pomalo zaboravljenim manirima; o svim onim prehodanim i istrčanim kilometrima, bijelim košuljama natopljenima znojem, beskonačnim konverzacijama sa gostima i kolegama...
I trajalo je to putovanje od prve primisli do realizacije. Pisalo se, tražilo načine, uvjeravalo izdavače, javljalo na natječaje za potpore...
U međuvremenu došao je blog gdje su tekstovi nastavili putovati prema čitateljima.
I vrijedilo je. Sve.
Stranice ispisane kroz život konobarice otisnute su kroz stranice knjige Dobar dan, izvolite.
Ako vas knjiga dopadne čitanja vjerojatno se sa nečime nećete složiti, nešto će vam biti simpatično, nešto smiješno, nešto možda upitno, a pronaći ćete i pokoju tiskarsku grešku ili lapsus unatoč desetinama kontrola teksta prije slanja u tisak.
No važno je jedno.
Neka jedan čitatelj uživa u knjizi i neka jedan samo kolega usvoji nešto iz nje - misija je ispunjena.
Hvala svim kolegama koji su uz mene bili tijekom mog dosadašnjeg profesionalnog puta. Svim gazdama i negazdama, šefovima i nadređenima. Dobro su mi došli i oni što ih se nerado sjećam, naučili su me kako ne treba.
Hvala Julijani, Tanji i Marini; Tamari, Milanu i Tanji P. koji su knjigu doveli do finalizacije.
Enveru i Tei od kojih sam naučila mnoge spisateljske tajne zanata
Neponovljivom Cviji, koji na žalost više nije s nama, a učio me jednom drugom, spisateljski srodnom zanatu.
Nevjerojatna je to ekipa ne samo majstora svog faha, već izuzetno dobrih bića.
Hvala svima.
Knjiga više nije moja.
Vaša je dragi čitatelji.
Konobarica
P.S. Hvala adminu blog.hr na naslovnici.
