Nekako s jeseni
ona razgrće ljeto
i sva ljeta.
Nezanesena toplim bojama
koje vrište s krošnji
Gleda naprijed
Dok u njoj
tutnji prošlost.
Ničim izazvana uranja stopala
u more
hoda mokrom hladnoćom i
cipele se klate s jagodica njenih prstiju.
Nebo se u vodi zrcali,
neizdrživa plavoća postojanja...
Sve će ovo tu biti
i kad nje ne bude.
I kad umorne kosti
oni što ostaju
pospreme
tamo gdje im
mjesto je.
A do tada
gaziti joj valja.
Post je objavljen 17.10.2024. u 21:34 sati.