R&J naziv je izvrsne vinarije sa Plešivice. Poznati su po prirodnim vinima i rade ih vrhunski. No ovdje nećemo o vinariji s Plešivice, već o nekim drugima koji nose iste inicijale. R i J su drage žene, umirovljenice, ne viđam ih često, nismo ni osobito nešto povezane, a povezane smo zauvijek i svaki put kad se sretnemo to je veselje i užitak. Nema tu klišeiziranih, ispranih i ispraznih razgovora da prođe eto tih nekoliko trenutaka ili da samo iscuri vrijeme kave.
Ne znam vezale su li nas knjige ili On. I da li bi išta od tih veselja u našim susretima bilo da poveznica nije knjiga koju smatram svojom osobnom Biblijom.
Evo kako ide priča.
U Gradsku sam se knjižnicu, ogranak Zamet učlanila vrlo rano. Negdje u višim razredima osnovne škole. Nisam tada ni bila svjesna da volim čitati, znala sam samo da u knjigama školske knjižnice nema tako zanimljivih štiva kao u Gradskoj, a bilo je očito i da nam je svima u isto vrijeme čitati iste lektirne naslove kojih se ne možemo istovremeno dočepati. I tako eto mene u pravoj knjižnici. A tamo je knjižničarka bila teta R.
Negdje kad je u srednjoj Ćuprija došla na red, znala sam već da volim čitati. Prepreka nije bila ni činjenica da se neki naslovi poput nje ne mogu dobiti na latinici. Pa sam ih rješavala na ćirilici, jer - kako drugačije. A mislim da sam se malo voljela i praviti važna sa tom ćirilicom. Jer naslove koji nisu bili zadani da se čitaju na ćirilici, a koji su bili lektira bez ikakvog sam razloga znala nositi sa sobom u školu. Kao, nek' vidi raja da meni ni ćirilica nije, kao mnogima, tlaka. I u svemu tome, dok sa stranica vrišti ćirilica, a oni mnogi zgražaju se nad čuvenom scenom nabijanja na kolac iz Ćuprije, mene kao morkom krpom po glavi lupa nevjerojatna gustoća pleta pripovijedanja koji teče stranicama. Oborena sam. Ukradena zauvijek. Odradila se Ćuprija, vratila u knjižnicu. Sa polica se uzima isti autor, drugi naslov. Bijele, hrapave tvrde korice, mrvu ohabane, debljina onako, latinica. Milina.
Znakovi pored puta. Jedini primjerak u zametskom ogranku.
Kroz godine što dolaze postaje ishaban, raskupusan, sav podcrtan mojom grafitnom. Uzimam ga, vraćam, opet uzimam. I kroz sve te godine prijetim se mojoj teti R, knjižničarki sa kojom sam si već u frend statusu, da bi se moglo dogoditi da im knjiga nestane iz fundusa. Jer toliko sam ju iscrtala, da je šteta da takva stoji u knjižnici, a i meni će biti lakše no nanovo podcrtavati neku tamo novu. R se samo smješka, ne govori ništa. Jasno joj je da sam zavedena zauvijek. Zna da mi čitateljski fanatici štujemo knjigu na neki naš način, knjige ne otuđujemo, pa tako ni ja svoje prijetnje nikada nisam realizirala. Bijeli primjerak je ostao u fundusu ogranka. Gdje je na kraju završio ne znam. Da je mene i R povezao zauvijek - znam. Kroz ogranke, knjižnice, kave i priče nastavile smo druženje.
Dolaze disibio vremena, prolaze disibio vremena, autor privremeno nestaje sa polica knjižnica, u knjižarama ga sačuvajbože nema ni u mislima prodavača, a i antikvarijati šute Pisca.
Ponešto sam odrasla, promijenila neke poglede na svijet i život. Domogla sam se Sveski, Znakove tražila tu i tamo.
Slučajno u nekom razgovoru, i ne znajući da je J knjižničarka svoje muke po Piscu i naslovu povjeravam joj u nekoj priči o književnosti. A nakon toga, prošla je koja godinica i ona ispisuje jednu od ljepših priča mene čitateljice.
Vraćam se u restoran iz jutarnje nabave sa tržnice. Kolegica mi se osmjehuje i govori da je bila J. Tada, jedna je J moja poslovna partnerica i znam da nema šanse da je bila u restoranu u to vrijeme jer je poslovnim obavezama na drugom mjestu. Kolegica me uvjerava bila je, pozdravila te i ostavila ovo za tebe. Pogledavam zamotuljak. Ništa jasno. Odlažem vrećice, uzimam zamotuljak, trgam ukrasni papir. Sveti Gral mojih potraga ukazuje mi se pod prstima, a meni sine o kojoj se J radi. Fine plave korice uokvirene zlatnim ornamentima sa kojih se koči željeni naslov.
Znakovi pored puta.
Je li knjiga stigla iz fundusa stručne biblioteke u kojoj je J radila ili je izvučena sa polica njene osobne biblioteke ne znam.
Da je ta gesta povezala mene i J zauvijek - znam.
U zadnjih tjedan dana uspjela sam objema sa velikom radošću uručiti naslov iz autorskog fundusa mog prvijenca.
Uz kavu i priču.
Kako i priliči.
Jer,
Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.
A,
priča je život i život je priča.
Post je objavljen 28.10.2024. u 20:58 sati.