Kuću ćemo prodati.
Kad god.
Ako se prije ne uruši. U dvorištu su visoke trave, i ulaznih vrata više nema u okviru ulaza gdje pripadaju. Izbečila su se na stepeništu.
Dobra je to gradnja, sjećam se ja kad se gradila rekao nam je T kad smo se prošle godine nakon puno, puno vremena obreli u selu i preko zelene ohrđale kapije navirivali u dvorište. Na pročelju još stoji pločica sa kućnim brojem 198. T nas zove na kavu, još nije podne. Ja jedva čekam da odemo. Daleko od kuće, sela i tog kristalno blistavog dana dok neka random sunčeva zraka tvrdoglavo upire u plavu pločicu na kojoj šljašti bijeli broj 198.
Sva radost za koju sam mislila da mi ravnica jest, skuplja se u meni, kopni pod tugom zaraslog dvorišta, izbijenih ulaznih vrata, zahrđale kapije, neizostavnog blata u koje upadaju moje bijele tenisice... Otići. Ne ukaljati dobe uspomene. Najbolje.
Ta je kuća dobra gradnja. I neće se urušiti. Može joj spasti samo krov.
Sad je u samom centru sela.
Na gruntu prvog susjeda, pokojnog Rajka bez nasljednika, izgradili su mjesni dom.
Ni kriva ni dužna, kuća je postala centar sela.
Ne sjećam se gdje je centar bio prije. Selo je dugačko oko dva kilometra. Možda je to bila birtija koja je zatvorena. Možda trgovina. Možda škola... Možda ga nije ni bilo.
Upravo završih sa čitanjem knjige gdje na kraju njih dvoje pomalo obnavljaju urušenu kuću, vrt.
Iz razonode nakon završenog čitanja odem malo na fejs. I podastre mi se novi Dom Mjesnog odbora, oko njega novi asfalt tik do kuće. Ona stoji tamo na rubu, šuti i čeka. Sama. Godinama.
Vrijeme je da joj netko udahne život.
Gledam prema polici još nepročitanih naslova. Sa jednog hrpta naslov viče Kuću treba srušiti.
Ne.
Ovu sa ruba nove asfaltirane površine oko Doma Mjesnog odbora treba prodati.
I to na daljinu.
Radi uspomena.
Post je objavljen 10.10.2024. u 21:53 sati.