Konobarica s tastature
četvrtak, 16.05.2024.
Nek sam naučila...
Ujutro sam imala jasan plan. Mrvu sam duže odspavala, slobodna sam danas i zašto ne.
Doručkovala sam lijeno i polako, pa malo odužila guštanje uz ostatak kave i knjigu koja je trenutno na meniju.
I onda je plan bio otići do dokotrice odnijeti neke mamaine nalaze, obaviti tehnički, otići na bazen.
Prva stanica doktorica. Naravno, fulala sam smjenu. Ne radi ujutro, nego poslijepodne. Okej, idemo na tehnički. Dođem tamo, a red nevjerojatan. Sjatilo se pola Rijeke sa osobnim i dobar dio sa gospodarskim prometalima baš u to vrijeme i baš na ovaj dan. Odlučim pričekati malo. Možda je samo nesretan tajming, oko podneva, tehničari su na marendi. Nije i nisu. U 40 minuta, auto pomaknem samo jednom. Odustajem. Približio se početak termina na bazenu pa krećem na plivanje. Već izvana vidim da glavni bazen pripremaju za neko događanje. Lijepo. Morat ću u stari, pod balon, koji i ne volim baš ali, odlučno, ipak idem. Nekada bih odustala.
Uđem, platim, spustim se do garderobe, potom do tuševa, istuširam se, razgibam i popnem do balona. Inače glavni olimpijski bazen uvijek je na polovici presiječen pregradom, pa se u prugama pliva po 25 metara. Jedna polovica je u prugama, a druga je pola slobodna, a pola su pruge. Samim time u toj slobodnoj površini plutaju umirovljenici i praćakaju se klinci s roditeljima. Ovaj rezervni ima punu dužinu, sav je u prugama i nekako daje dojam da je manje mogućnosti za plivanje.
Kako god.
Eto me na rubu bazena i čekam pokraj jedine pruge u kojoj pliva jedan plivač. Kad se primakne pristojno upitam:
-Dobar dan, mogu s vama.
Čovjek se osmijehne uz:
-Naravno.
Osmjehnem se, zahvalim i bućnem unutra sa zadovoljstvom.
Plivam uz desni graničnik, barba uz lijevi. Kratko to traje. On izlazi. Ulazi drugi, nakon što je zamolio da uđe u "moju" prugu.
Sve teče glatko. Zna se red.
Osim što se ne zna.
Nakon otrpilike kilometra, plivajući leđno i primičući se kraju udarim lijevom rukom u nešto. Nije rub bazena, jer treba mi još jedan zamah da ga dotaknem. Stanem, okrenem se i spazim trećeg čovjeka u prugi.
-Pardon.-izustim. Otkud sad ti, pomislim.
On ne kaže ništa.
Nastavim natrag. Leđno. Kad dođem do kraja u okretu spazim da treći čovjek pliva mojim pravcem prema meni.Odlučim nastaviti svojim putem jer: a) ušao je u prugu ne rekavši ništa, b) blia sam unutra prije njega, c) kad je već došao zadnji on je taj koji se treba prilagođavati. Zamahujem ritmično i negdje prije polovice iako imam čepiće u ušima začujem:
-Gospođo!
Zastanem i pogledam oko sebe. Treći me već prošao, ali me zazvao
-Mislim da bi trebali plivati u krug, sad kad nas je troje.- on će i gestikulirajući desnom rukom iscrta imaginarni krug po površini vode
Kompletan je plivač, u neoprenu, profi naočale, tvrdi čepiči u uškama...
-Ne znam koliko to ima smisla obzirom da ne plivamo svi istim intenzitetom.- kažem mirno
On odmahne glavom lijevo desno, izvadi čepić iz desnog uha. Ne znam da li nije računao na ikakav odgovor, ili je stvarno zaboravio da ne čuje sa ultra profi čepićima u uhu.
-Molim? - upita
Ponovim mu odogovr.
-Ma hajmo samo ...- i tu opet iscrta krug
-Ma može, idemo u krug. - složim se.
I onda smo išli u krug. Ovo "u krug" znači da bismo se svatko od nas troje po dolasku na kraj bazena, pomaknuli prema suprotnom graničniku od odnoga uz koji smo do tada plivali. Ima smisla. Kada se radi o treningu profesionalace i kada ih je u pruzi više od dvoje. No kako već rekoh ti plivači plivaju u istom tempu. Istim intenzitetom.
Nakon nekoliko okretanja, onaj drugi barba izlazi van, a ja i treći čovjek nastavljamo.
Svaki uz svoj graničnik. Bez okretanja krugom.
Al nek je čovjek u neoprenu koji samo bućne nekome u traku mene naučio kako se u njoj ponaša. Valjda on zna.
Kada završim sa bazenom, sve ostalo obavljam u nevjerojatno kratkom roku. Odlazim kod doktorice gdje čekam nevjerojatnih 6 minuta. Odlazim do mame, odnesem joj lijekove, maznem salatu s tunom i nastavim do tehničkog. Tamo ne ne uspijem ni otovriti papire, a teta od osiguranja već ulazi s mojim autom u tunel...
Nevjerojatno.
Obavljam sve.
Ostatak dana zasluženo provodim na kauču gledajući neke propuštene serije i zadnji Klub čitatelja.
I sutra sam free.
I opet imam plan.
Kuhanje, čitanje, pisanje,
Naravno nakon lijenog i polaganog doručka uz štivo.
Živjeli!
ponedjeljak, 13.05.2024.
Zatvaranje priče, meow
Ono kad kažeš sebi ma neću se nervirat, šta bude - bude.
Iako, kad je naš dečko završio sa nastupom rekoh opet, pa ovo nije moglo bolje bit. Dao je sebe cijelog u tih par minuta. možda ipak...
Čentrine, pomalo zaboravljeni etno predmet koji je bio simbol ovogodišnjeg nam predstavnika, taktički sam rasporedila. Na svaki naslon stražnjeg sjedala u autu po jedan. Na tanki TV treći. Bubija prekrila sa četvrtim. On je pak totalno nezainteresiran za cijelu situaciju sve prespavao, pa nisam dobila nikakav meow back. Do Markovog nastupa slušali smo, secirali i komentirali konkurente i one manje nam opasne. Ukupno gledano nije ovo bio loš Eurosong. Glazbeno.
I onda famozno glasanje. Iako se neću nervirat i šta bude - bude, srce je bubnjalo u prsima.
I bilo je što je bilo.
Danas, dva dana nakon, gotovo da mi je i drago da je baš tako bilo.
Zašto?
Zato što nas je taj divni dečko naučio nekoj dobroti, iskrenosti i jednostavnosti. Zato što niti jednim slovom nije osporio pobjedu svog konkurenta. Nije se zamarao niti glasovima žirija, niti nebinarnošću, niti raznoraznim teorijama zavjere politike i kuhanja glasovima. O čemu smo svi mi ostali onako vrući imali što reći. Kada su ga pitali da li je tužan, iskreno je odgovorio da je mislio da će biti tužan, ali da uopće nije.
Per spare ad astra.
Momak pravih vrijednosti.
Njemu zaista nije toliko, kao nama ostatku države, bitno prvi je ili drugi. On je svoje napravio. Izveo svoju pjesmu najbolje što je mogao. Izvadio svaku stanicu snage i nevjerojatnom energijom uz članove benda i dvoje plesača pomeo pozornicu, a publiku bacio u trans. Iskren.
Osobno, pitala sam se što je to toliko dobro u toj pjesmi pobjednika. Vokal? odličan. Ali bilo je barem 5-6 jednako dobrih vokala te večeri. Melodija? dobra. Ali bilo je barem 10 slično dobrih. Ritam? nema. Scenski nastup? pohvalan. Imali su ga i drugi. Outfit? zbunjujući, priznajem. No bilo ih je još sličnih. Što onda?
Evo odogovora. Ništa. Ni po čemu pobjednička pjesma nije bila najbolja te večeri.
Moje mišljenje, (iako okarakterizirano kao jedna od famoznih teorija zavjere)- stručnjaci su se uplašili izraelske uistinu dobre pjesme, vidjeli u kom smjeru priča kreće, zaokrenuli za 360 i napravili što su napravili davši glasove, i kupujući neke buduće, jednoj manjini.
Nadalje, da su dečko došli odjeveni u, uvjetno rečeno, normalni outfit, neko odijelo na primjer i da nisu cmoljilli svojom popratnom pričom te otpjevali istu pjesmu - bili bi negdje 13. Onako realno. Toliko je ta, eto pjesma pobjednička dobra. E, a upravo koliko je pjesma dobra, toliko je neprirodno bilo pročitati rečenicu treću unatrag.
Postoje 2 spola. Kako će se netko identificirati njegova je stvar. Može se identificirati kao drvo i super. Ima moju apsolutnu potporu. Može se oblačiti u suknje, papuče, hlače ili peraje. Njegov/njen odabir. Može se oslobađati svojih demona na kakav god način hoće, dok to ne afektira i vrijeđa okolinu.
Pa se pitam se, kolika je povreda okoline na defileu zastava izaći sa zastavom manjine, kad je izrijekom to parada izvođača sa zastavama države koju predstavljaju?
I na kraju, svi mi imamo neku svoju priču.
Ima ju i Marko.
Koji je svojom jednostavnošću i iskrenošću, uz zaista dobru pjesmu koju je sam napisao i skladao, na najbolji mogući način predstavio svoju zemlju na toj manifestaciji, ostvario najbolji rezultat otkako nam je samostalne države, a do tamo došao pobijedivši u nacionalnom natjecanju na koje je upao kao rezerva.
The end.
P.S. moja dijaspora, Rim tim, je obavila svoj tagi dim odmah po otvaranju glasovanja.
Wink, wink, meow.
četvrtak, 09.05.2024.
Eurosong
Večeras kratko jer gledam drugo polufinale Eurosonga.
Nije da sam pretjerani fan natjecanja, ali me zabavlja.
Ponajprije činjenica u što se sve to pretvorilo.
Nadalje, pitam se jesu se ovi u publici zadnjih par mjeseci bavili ičim osim učenjem riječi pjesama. Pa sve pjesme pjevaju od a do ž.
I za kraj... Neke izvođače bi uistinu valjalo poslat nekom dedi Dragoslavu na Šarplaninu. Da ih deka nauči težini penjanja na planinu. I pronalaženju vlastitog identiteta.
Idem gledat.
I dalje nostalgična za onim godinama u kojima je normalno bilo poslat Doris, Maju ili Danijelu na Eurosong.
Peace & Pozzić
ponedjeljak, 06.05.2024.
Večeri ravnice
...onda bi se smijali.
Žvakali bi nedopečene
bobice slatke srži
kukuruza,
pa one prepečene s druge strane klipa.
Ne bi nam smetale ni jedne.
Veselje mladosti.
Vatra bi još pucketala
pokrivali bi je svježom travom
u nadi da će nas komarice ostaviti na miru
Puno kasnije, ona bi žarulja, što se uistinu trudi
ispod tanjurastog bijelog pleha,
prosula mutno svjetlo na nas
i naše, crveni i crni,
bicikle koje smo polegli
u prašinu.
Mi bi stajali
nevješti
ispod tog drvenog stupa
smijali se,
pričali svaštarije, samo da ne pričamo
ono što bi trebalo.
Kucalo bi u prsima nevjerojatno brzo.
Dlanovi bi
kad se konačno susretnu
vlažili jedan drugog.
A
noć je odavno pala.
I
cesta je prazna.
Čekamo kakvu pametnu riječ izreći
tupo se smiješeći...
Kad ona ne dođe,
približimo glave
sklopimo kapke
i osjetimo si usne.
Mladi.
Sretni.
Konačni.
četvrtak, 02.05.2024.
Eva spava
// Postojji vrijeme koje teče oko nas, prema nama i kroz nas, vrijeme koje nas uvjetuje i oblikuje, uspomene koje gajimoi kojih se rješavamo - naša povijest. Postoji zatimsekvenca mjesta na kojima živimo, među kojima putujemo, ona na kojima smo fizički, mjesta sačinjena pd ulica i zgrada, ali i stabala, obzora, temperatura, razina atmosferskog tlaka, veće ili manje brzine kojom teče voda rijeka, izohipsi - naša geografija.
Te dvije putanje, povezane dijelom sa sudbinom, a dijelom sa slobodnim izborom, u svakom trenutku i na svakom mjestu susreću se u jednoj točki, poput kozmičkog Kartezijanskog koordinatnog sustava, a slijed tih točaka tvori lijinu, krivulju, kadkad ako nam se posreći, čak i crtež, možda ne skladan, ali koji barem uspijevamo nazrijeti.
To je oblik našega života.//
Iz epiloga knjige Eva spava, Fransesce Melandri
Fenomenalan roman koji kroz sudbine ljudi priča osamdeset godina sudbine Južnog Tirola koji je davnih dvadesetih godina prošlog stoljeća raspolovljen na talijanski i austrijski dio. Borbe, nemiri, smrti, mržnje i ljubavi. 1998. dolaskom Šengena ukidaju se granice, a dvojezičnost poput planina južnog Tirola ostaje kao svjedočanstvo.
Paralelno, glavna junakinja Eva, rođena šezdesetih u grotlu građanskih borbi i previranja Alto Adigea (kako se talijanski dio Južnog Tirola imao zvati), pedeset godina kasnije vlakom putuje sa vrha Italije skroz dolje u Kalabriju na poziv onoga koji joj je bio ono najbliže ocu što je ikad imala i kroz kilometre opisuje nam ljepote i čuda čizme
Priča je protkana komadićima južnotirolskog njemačkog i nešto malo talijanskog radi veće autentičnosti. Riječ koja me se posebno dojmila, iako se njemački sastoji od bezbroj takvih složenica jest Sprachgruppenzugehörigkeit, a označava pripadnost jezičnoj skupini i svatko se u ta vremena o njoj morao službeno izjasniti. Onima koji nisu htjeli izjašnjavanje, ili su se izjasnili u krivu skiupinu, nije bilo omogućeno podizanje ikakvih potvrda ili dokumenata. Fascinantno.
Osamdeset godina gotovo građanskog rata.
Izuzetan roman i preporuka.
I pouka.
