Konobarica s tastature
četvrtak, 27.04.2023.
Proći ćemo...
Slušaš li?
I ovo more će šumiti dugo
dugo nakon nas.
I ova grota razbijat će valove godinama još
Dugo nakon nas.
Polako pijemo slani zrak
koraci nam lagani,
Sunce proviruje iza tučenog vrhnja oblaka
I sunce će grijati
Za čemprese ne znam.
Mogli bi ih otpuhati vjetrovi
promjena nekih.
Iglice im rasuti i zabosti u tučeno vrhnje neba.
Slušaš li?
Ovaj šljunak neće
škripati vječno pod našim stopalima.
Zato,
ti i ja.
Budimo.
Dlan uvuci u moj.
Isprepleti nam prste.
Udahnimo.
Tu.
Sada.
ponedjeljak, 24.04.2023.
Drobljenac
Kada su me curke iz književnog dvojca Lari Mari pitale kada bih bila poptuno slobodna u životu, što bih radila. Odgovorila sam ko iz topa pisala i kuhala. Bilo je to unatrag nekih 7-8 godina otprilike. Kako sad stvari stoje, moglo bi mi se i ostvariti.
Mislim, konstanta je to u mom životu. Ali da mi to postane baš ono što ću svakodnevno s užitkom raditi... eeeeee, toga još ne bje.
Uglavnom, kako mi se čini stvari se pomiču glede mojih uradaka otisnutih i ukoričenih, pa ćete biti na vrijeme obaviješteni. Neće to još neko vrijeme, ali hoće. A to je bitno.
Ono što želim reći, nema bolje nego kad radiš ono u čemu uživaš.
I još nešto, puno mi je prisustvo na blogu pomoglo.
Zato vam hvala svima na čitanju, komentarima, zaobilaženju onih kojima se ne sviđa moj blog, hvala na ovoj konstanti od dvije i pol godine.
E da, da ne zaboravim. Konačno smo prošli tjedan uspjeli biti zadovoljni sa hrvatskim filmom. Bio je bez depre. Život je truba. Nije za anale, ali baš je onako relax film.
Iako sam u početnim kadrovima zamijenila Zlatka Viteza za ex riječkog gradonačelnika (majkemi ako nisu identični) sve u svemu bio je okej. Eto. Nisu ni svi hr filmovi crni. :))))
Bila s mamom jučer na misi. Krcata crkva u 8 ujutro. Sve je bilo supać do propovjedi. Slušam je njega i ne kužim ništa. I taman počnem kužit, kad on odleprša dalje. Ja opet lovim i opet taman da ću, a on fijuuuu ode u drugu misao. Nikako se polovit. Nema veze. Nek je majka otišla na misu nakon toliko vremena. Ne može više sama, a ne želi nas davit. Ja uglavnom radim nedjeljom. A kod Zakonitog joj smeta pod 1. auto, jer u moj bolje sjedne, kako kaže, pod 2. Zakoniti je ateist, pa na mise ne ide, a ona onda ima osjećaj da ga meltretira, iako on nju rado vozi okolo, pod 3. ne želi ga dizat, kad se mora i on ponekad naspavat ( ne bi da radi u rudniku po 12 sati, a ne u uredu 8-16).
Konačno uhvatih vremena pročitati nekoliko postova ovdje na blogu i svaki mi dobar. Odlični ste ljudi, jer ovo nije slučajno.
Još da završim serijal od Galaxy, i mogu reć da sam uhvatila korak :))))
Pozzić, čitamo se.
četvrtak, 20.04.2023.
Debela/ jesam ti rekla
Debela veza, debela šiba, debela grana, debela zmija, debela šparoga...sve to može biti debelo. Za neke je pojave biti debeo ili debela poželjno čak. Za osobu nikako. U rijetkim, ali izuzetno rijetkim prilikama možda. U neke anoreksišne osobe. Ili one sa ubrzanim metabolizmom.
Pa zašto?
Otkuda to?
Zašto je biti debeo automatska uvreda?
Ne govorim o pretilosti, ona je znamo opasna. Govorim o običnoj debljini.
Noć-dan, crno- bijelo, svjetlo- tama, tuga-sreća, loše-dobro...
Jedno bez drugog ne bi imalo smisla. Tako niti mršavo bez debelog.
E, ali kad si mršav okej si. Kad si debeo NIKAKO.
Zamislimo sljedeće:
Šetaš mirno šetnicom, ruku pod ruku s dragom osobom. U susret ti ide frendica iz mladosti, niste se vidjele sto godina. Vidiš da ima malo više kilograma, sjećaš je se puno mršavije. Ipak, debljinu ne spominješ. Dapače, iskomplementiraš dobar izgled.
Pa opet šetaš šetnicom, ruku pod ruku... I opet u susret ide frendica iz mladosti, niste se vidjele sto godna. Ali ova je mršava, figura ko prije tih sto godina, a u tebe se nakupila koja kilica više no što hoćeš. Čak malo i zavidiš. Ali tu bez problema istakneš njenu mršavost. I nevoljko, dobar izgled.
Nije mi jasno.
Još mi nešto nije jasno.
Znaš da se situacija nekoj osobi iz tvoje bliže okoline neće razviti kako ona priželjkuje. To i kažeš. Osobi se to ne sviđa. Znaš da si u pravu, ali puštaš...
Kad se situacija ne razvije kako je osoba priželjkivala nikako, ali nikako ne smiješ izreći "Jesam ti rekla" rečenicu. Zašto?
Da rezimiramo: Predvidiš situaciju, kažeš - preventive radi da razočarenje bude manje, tako se na kraju i posloži i onda...onda to ne smiješ nipošto izreći.
Ne kužim nikako.
Možda da se izjednači frustracija. Osobe koja se razočarala i tebe koja si fakat bila u pravu.
Ili?
ponedjeljak, 17.04.2023.
Koncentrirati se na dobro
Tin Srbić je jučer osvojio zlatnu medalju na EPu. I baš sam se razveselila. Ima tako nekih sportova koji nepravedno prolaze ispod radara, pa se i najveći uspjesi u tim sportovima emitiraju UVIJEK iza nogometnih vijesti. Ja nogomet zaista volim. Ne od jučer ili od prije par godina kada nas je repka odvela u finale SPa, i ne ritualno. Već onako, baš volim odmalena, oduvijek. No u posljednje vrijeme izvrgnuti smo teroru nogometa. I zato kad pročitam da su rukometašice izborile prolaz na SP, da je Tin Srbić osvojio medalju na EPu da je Dina Levačić druga žena u povijesti koja je preplivala trostruku krunu daljinskog plivanja, da mlada Jana Košćak u juniorskim kategorijama ruši rekord za rekordom u nekoliko disciplina sedmoboja, kad pročitam takve dobre sportske vijesti baš se obradujem. Koliko koja sportašica ili sportaš ulaže dok stremi ostvarenju što boljih rezultata ne mogu ni zamisliti. Koliko je to pak teško u nekim uvjetno rečeno marginalnim sportovima (koji nisu ni muški ni nogomet) ostat će nam svima kolektivno nepoznanica. Jer neki se jednostavno trebaju truditi više.
Danas na fb vidim objavu Odsjeka za pedagogiju FIlozofskog Fakulteta u RIjeci:
Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci u suizdanju s Udrugom za razvoj visokoga školstva Universitas objavio je knjigu Kritičko mišljenje: peace, love & rock and roll – priručnik za edukatore, autorice Ive Buchberger.
Priručnik je namijenjen je edukatorima u cilju razvoja njihove kompetencije kritičkog mišljenja i kompetencije poučavanja za kritičko mišljenje. Općenito, priručnik je namijenjen svima onima koji poučavaju, ali i onima koji se profesionalno ne bave poučavanjem, a žele razviti i osnažiti vlastitu kompetenciju kritičkog mišljenja kako u osobnom tako i u profesionalnom životu.
Iva je jedna odlična osoba. Pohodile smo zajedno radionice kreativnog pisanja. Radi na Sveučilištu u Rijeci, doktorica je znanosti i suautorica kurikuluma novog predmeta koji bi se kao izborni trebao uvesti u nastavni program; Kritičko mišljenje. Jednom mi je Iva, u kasni sat nakon radionice objašnjavala poantu kritičkog mišljenja. I vjerujte, u ovim vremenima poremećenih vrijednosti uistinu ima smisla da se ono kao nastavni predmet uvede u škole. U svojoj mikrookolini na Sveučilištu, Iva djeluje mini projektom "Poezija s vrata" Svaki tjedan na vrata svog kabineta zalijepi jednu pjesmu. Da studenti koji čekaju na vrijeme s njom mogu uživati u malo poezije.
Danas, u jučerašnjim novinama pročitam redom dvije priče. Prva je o ženi, mladoj majci, diplomiranoj kineziologinji, sportašici kojoj je na početku tridesetih amputirana potkoljenica. Osmijeh joj na licu. Živi uz tri proteze. Jedna je za svakodnevni život. Druga za sport, za istrčavanje maratona. A uz treću pleše. Pleše u Plesu sa zvijezdama, hej! A njen partner pomaže plesati onima poput nje nekoliko puta tjedno u Udruzi amputiranih grada Zagreba. Druga priča predstavila je divnu obitelj koja je cijela invoivrana u obiteljski posao. Proizvode vrhunske pjenušce i osvajaju nagrade diljem svijeta. I skromno priznaju kako ništa ne bi postigli da nije divnih ljudi oko njih koji im pomažu biti bolji.
Malo sam nekoliko dana gubila živce na poslu. A onda u jednom trenu kao da me netko tavalonom lupio po glavi. Pa čovječe, treba se samo koncentirati na dobro i na dobre osobe. Ignorirati ove druge i truditi se da budeš izvrstan što bolje možeš. I jedino tako možeš sebi i svijetu pokazati što valja i vrijedi.
Za ne vjerovat, od tada mi pristižu samo dobre priče.
I volim to.
Jer vrijedi.
četvrtak, 13.04.2023.
Mala lamentacija i citat
Pisala sam već kako volim čitati knjige domaćih autora, i kako se trudim gledati uratke domaćih autora. Večeras je na tv-u opet domaći film i odustali smo od gledanja nakon 10 minuta. Kadrovi neuredne sobe dizajna iz ranih sedamdesetih, tip sa puškom u Adidas trenerci iz osamdesetih, dok je evidentno po modelu automobila da se radnja događa u debelo u ovom stoljeću, obeshrabrili su mene i Zakonitog u pokušaju gledanja filma. Ne kažem da je film loš, već da smo već u početku zaključili da će biti još jedna depra.
Ima i u knjigama domaćih autora depre. No ona nije toliko baš izražena kao u filmovima.
Odlučih ovdje montirati citat iz knjige jedne domaće autorice. Mislila sam da ne znam zašto mi se mota po glavi cijeli dan. Večeras mi kliknulo zašto. Al nek to ostane u mom kliku.
Eto citata, a vi odlučite što ćete ( i ako ćete) s njim.
//U tom je moć ljudskih isprdaka, sve obesmisle, sve normalno, dobro ili pametno. I sviejt se prizemlji u nekoj kaljuži, razgovor vrati na nivo rike, na nivo na kojem oni odlučuju, pomislila sam sjećam se, ali nisam ništa rekla.//
Olja Savičević Ivančević, Ljeta s Marijom
ponedjeljak, 10.04.2023.
Obnova kao uskrsnuće
Nema tome dugo čitala sam intervju sa pastoricom Evangeličke crkve u Rijeci, Melanie Ivančević. Izuzetna je žena, bez obzira na kolar koji nosi oko vrata. Prije tog intervjua u pisanom obliku slušala sam jednom na Radio Rijeci razgovor s njom i prilično me se dojmila. U jednom dijelu intervjua ovako ona zbori:
Nitko sam po sebi ne postaje bolji i napredniji. Bog je taj koji dolazi k nama i obnavlja nas, iznova i iznova. I to se zove smrt i uskrsnuće.
U te tri rečenice pastorica Ivančević otvorila mi je jedno sasvim novo razmišljanje o Uskrsu. Odjednom, uskrnuće za mene prestaje biti priča o čovjeku koji je skončao prikovan na križ da bi ponovno oživio nekoliko dana nakon toga.
Obnova svakoga od nas u nekom novom, boljem smislu - uskrsnuće je. I sa tom novom spoznajom, cijela priča ima mnogo više smisla.
Osobno smatram da je priča o religiji, pa i Biblija u konačnici, plod usmenih predanja koja su se, prepričavana, mijenjala kako je kome u minulih dva tisućljeća odgovaralo.
Znate ono, stavite pet osoba u sobu, povjerite im neku tajnu i kažete to ne smije van iz ova četiri zida. I nakon niti sat vremena pet različitih verzija tajne, naravno, isplivaju. Onda ih neki drugi ljudi prenose dalje u svojim verzijama i tako... Dvije tisuće godina kasnije imamo Bibliju i učenja koja su teško razumljiva i ne drže baš vodu.
Meni Bog nije neki sijedi starac sa bradom koji je imao sina što je uskrnsuo, već sva ona silna energija i neshvatljiva kvantna fizika oko nas. To je Bog.
A obnova nas samih iznova i iznova - to je uskrsnuće.
I to treba slaviti.
Bojanjem jaja ili ne.
Možda je danas, na Uskršnji Ponedjeljak kasno za uskršnju čestitku, no onako iz srca vam želim iskrenu i što plodonosniju obnovu sebe samih. Na bolje.
Živi bili!
četvrtak, 06.04.2023.
Kao kroz maslac
Putujem danas prema gradu za koji su naš preci u oslobodilačkom zanosu vikali da je naš, a onda ga njihovi aktualni vođe ipak prepustiše susjednoj Italiji. Dan je prohladan, vedar, sunčan i milina je voziti. Naši aktualni vođe čim je ponoć otkucala ovu 2023. započeli su slavlje povijesnim brisanjem granica. Do grada koji nikad nije bio i, ne lezi vraže ali, vjerojanto nikada neće ni biti naš, stiže se bez zaustavljanja.
Po ovako lijepom danu u kasnojutarnjim satima Velikog četvrtka prema ograničenjima brzine, dio puta za nekim zalutalim kamionom, a dio za nespretnim Čehom koji koči i na ravnom od Rijeke do Trsta treba sat i dvadesetak minuta vožnje. Na napuštenim bivšim carinskim postajama i granicama brklje su dignute, a znakovi na četiri jezika ispisali Slobodan prolaz.
Dizanja u šest ujutro da bi se u Trst stiglo oko deset, ako je sreće i susretljivih carinika na Kozini, (iako u naravi na Kozini nikada graničnog prijelaza nije bilo već je on bio na susjednom Krvavom Potoku), onomad u umrloj državi ili na Pasjaku ili Rupi donedavno, preselila su u sjećanja. U povijest i legende.
Kroz negdašnje prijelaze prolazi se ko toplim nožem kroz maslac. Glatko s tek malim umanjenjem brzine. Kućice i konstrukcije na bivšoj hrvatsko slovenskoj granici vjerojatno će vremenom biti uklonjene. Na onoj drugoj ostao je tek neki tužni limeni kontejnerić.
I svaki put kad prođem tim izbrisanim granicama prožme me neki osjećaj koji ne mogu definirati.
Jedno znam.
To, taj osjećaj zasigurno nije sreća radi lakoće kojom se, kao kroz maslac, prolazi mjestima gdje se ne tako davno moralo čekati.
Ponekad i satima.
ponedjeljak, 03.04.2023.
Smart i casual
Mera Foks je hrabro uzela mikrofon od moderatorice. Bila joj je izgledom sušta suprotnost. Zajedničko im je jedino što su svaka svojim poslom tu. Početak je kasnio pola sata. Čekali su se odvjetnici iz središnjice. Jer bez njih ne bi bilo u redu započeti. Oni su na kraju krajeva spasili gazdu i omogućili naprije odcjepljivanje, a potom i fuziju. I eto, danas između ostalog, otvara se novi pogon. Mera Foks ima šezdeset i dvije i odlično izgleda. U firmi je započela pripravničkim stažom odmah nakon faksa. Penjala se (ponekad malo i spuštala) polako i strpljivo. Preživjela je sve promjene vlasništva, rubove stečaja, nekoliko setova odvjetničkih timova, propadanje dva pogona gubitaša, sudjelovala u tri nova projekta, od toga dva izuzetno uspješno. U branši svi znaju tko je Mera. Žena zmaj. Predsjednica je Uprave.
Na lijevom ramenu joj ostala klasična crna taškica kratkih ručki, u istoj ruci drži papir s kojeg čita govor, u desnoj mikrofon. Nenavikla na njega, u žaru govora odmakne ga od usana pa riječi otpuhuje uporni sjeveroistočnjak koji će za jedno dvadesetak minuta u zrak podignuti veliki profesionalni ugostiteljski suncobran. Mera je odlučna, svaka joj riječ ima težinu, iako ju nije uspjela izreći iz glave, već sa papira. Niže impresivne brojke govori o uspjesima i značenjima firme za gospodarstvo županije i lokalnu zajednicu. Jedina je žena govornica među mnogima. Nakon nje, bez taškica, papirića i sa mikrofonom položenim točno ispod donje usne redaju se dva člana uprave, župan pa gradonačelnik... Obučeni su smart casual, kao i većina uzvanika. Uzvanice su natakle štikle ili čizme sa visokim potpeticama. Parada finih suknji, svilenih bluza, toplih jakni i kaputića. April je tek krenuo, prvi mu je dan. Dečki su hrabro u košuljama bez kravata, sakoićima, i trapericama ili nekim smart casual hlačama. Na stopalima im uglavnom fancy i udobne cipela-tenisice.
Oni mogu. Njima je tako udobnije. Ne trebaju taškice, sve stane u nabrekle (oh divote!) džepove.
Ide svečani trenutak. Mera Foks će uz jednog člana uprave prerezati široku crvenu vrpcu. Djevojka im prinosi jastučić na kojem su škare privezane ukrasnom trakicom. Netko se oko privezivanja svojski potrudio pa se trakica ne da. Mera i djevojka uprle su osloboditi prijeko potrebni alat od čvrstih uzlova. Član uprave stoji i čeka da se situacija razriješi. Poznat mu je teren. Čekanje razriješenja situacije. Jer zna. Uz Meru Foks je, kao nebrojeno puta do tada, siguran.
I kao ostali prisutni dečki izuzetno je smart i totalno casual.
