Putujem danas prema gradu za koji su naš preci u oslobodilačkom zanosu vikali da je naš, a onda ga njihovi aktualni vođe ipak prepustiše susjednoj Italiji. Dan je prohladan, vedar, sunčan i milina je voziti. Naši aktualni vođe čim je ponoć otkucala ovu 2023. započeli su slavlje povijesnim brisanjem granica. Do grada koji nikad nije bio i, ne lezi vraže ali, vjerojanto nikada neće ni biti naš, stiže se bez zaustavljanja.
Po ovako lijepom danu u kasnojutarnjim satima Velikog četvrtka prema ograničenjima brzine, dio puta za nekim zalutalim kamionom, a dio za nespretnim Čehom koji koči i na ravnom od Rijeke do Trsta treba sat i dvadesetak minuta vožnje. Na napuštenim bivšim carinskim postajama i granicama brklje su dignute, a znakovi na četiri jezika ispisali Slobodan prolaz.
Dizanja u šest ujutro da bi se u Trst stiglo oko deset, ako je sreće i susretljivih carinika na Kozini, (iako u naravi na Kozini nikada graničnog prijelaza nije bilo već je on bio na susjednom Krvavom Potoku), onomad u umrloj državi ili na Pasjaku ili Rupi donedavno, preselila su u sjećanja. U povijest i legende.
Kroz negdašnje prijelaze prolazi se ko toplim nožem kroz maslac. Glatko s tek malim umanjenjem brzine. Kućice i konstrukcije na bivšoj hrvatsko slovenskoj granici vjerojatno će vremenom biti uklonjene. Na onoj drugoj ostao je tek neki tužni limeni kontejnerić.
I svaki put kad prođem tim izbrisanim granicama prožme me neki osjećaj koji ne mogu definirati.
Jedno znam.
To, taj osjećaj zasigurno nije sreća radi lakoće kojom se, kao kroz maslac, prolazi mjestima gdje se ne tako davno moralo čekati.
Ponekad i satima.
Post je objavljen 06.04.2023. u 22:39 sati.