Nema tome dugo čitala sam intervju sa pastoricom Evangeličke crkve u Rijeci, Melanie Ivančević. Izuzetna je žena, bez obzira na kolar koji nosi oko vrata. Prije tog intervjua u pisanom obliku slušala sam jednom na Radio Rijeci razgovor s njom i prilično me se dojmila. U jednom dijelu intervjua ovako ona zbori:
Nitko sam po sebi ne postaje bolji i napredniji. Bog je taj koji dolazi k nama i obnavlja nas, iznova i iznova. I to se zove smrt i uskrsnuće.
U te tri rečenice pastorica Ivančević otvorila mi je jedno sasvim novo razmišljanje o Uskrsu. Odjednom, uskrnuće za mene prestaje biti priča o čovjeku koji je skončao prikovan na križ da bi ponovno oživio nekoliko dana nakon toga.
Obnova svakoga od nas u nekom novom, boljem smislu - uskrsnuće je. I sa tom novom spoznajom, cijela priča ima mnogo više smisla.
Osobno smatram da je priča o religiji, pa i Biblija u konačnici, plod usmenih predanja koja su se, prepričavana, mijenjala kako je kome u minulih dva tisućljeća odgovaralo.
Znate ono, stavite pet osoba u sobu, povjerite im neku tajnu i kažete to ne smije van iz ova četiri zida. I nakon niti sat vremena pet različitih verzija tajne, naravno, isplivaju. Onda ih neki drugi ljudi prenose dalje u svojim verzijama i tako... Dvije tisuće godina kasnije imamo Bibliju i učenja koja su teško razumljiva i ne drže baš vodu.
Meni Bog nije neki sijedi starac sa bradom koji je imao sina što je uskrnsuo, već sva ona silna energija i neshvatljiva kvantna fizika oko nas. To je Bog.
A obnova nas samih iznova i iznova - to je uskrsnuće.
I to treba slaviti.
Bojanjem jaja ili ne.
Možda je danas, na Uskršnji Ponedjeljak kasno za uskršnju čestitku, no onako iz srca vam želim iskrenu i što plodonosniju obnovu sebe samih. Na bolje.
Živi bili!
Post je objavljen 10.04.2023. u 21:57 sati.