Konobarica s tastature
ponedjeljak, 30.05.2022.
Bioenergija
Bome još dan i protrčalo pola godine. Kud prije...
Ovaj put imam jedno pitanje za one voljne odgovoriti.
Upražnjavate li liječenje bioenergijom i kakva su vam iskustva?
Ne morate me uvjeravati ili razuvjeravati, ja o tome imam svoje mišljenje.
Želim čuti vaše :)
Hvala
četvrtak, 26.05.2022.
Još jedno poglavlje...
Izlaze. Sunčane naočale na nosu, preko ramena prebačeni ruksaci. Otključavaju auto i u bunker ubacuju ruksake. Bezbrižni. Srednja odrađena. Otići će po V, pa po E i R. Naći će se u gradu sa ostatkom ekipe, pa put Crikvenice i onda za Tribalj. 3 dana proslave. Nakon zadnje zajedničke fotke pred školom, Korza pa Delte, nakon podužeg tuširanja i struganja nakupina brašna, octa, vode, vina, piva i tko zna čega još sa kose i tijela spakovali su se i otišli. Mahnuli mi s parkinga. Odmahnula sam. Auto je nestao iza listova olenadra u vrtu. Ja sam na trenutak nestala s ove Zemlje. Okrenula sam se prema nepospremljenom krevetu, prenakrcanom noćnom ormariću, nekoliko kutija za cipele koje nisu uspjele stati u ormarić za cipele, prema peharu krcatom nekih medalja, radnom stolu na koji se jedva može mjesta naći za jednu otvorenu bilježnicu, hrpi knjiga koje je jučer donijela iz škole, pa su mjesto, onako tek pristigle, našle na podu njene sobe. Upijam tu sliku, a mene upijaju letvice crno bijelog laminata dok mi oči vlaže. Zatvoreno poglavlje. Još jedno.
Naglo je odrasla, primijetila sam još prošle školske godine. Ove je je potvrdila zrelost odrastanja. Odradili smo brdo svega. I nakon svake situacije pomislili kako je eto, stres prošao. Iza njega došao bi novi, pa bi odradili, pa tako iz jednog u drugi. Kvačica na kvačicu.
Nema tome dugo, kolega koji ima dvoje klinaca od godinu i tri izjavio je da su mu već uzeli deset godina života koliko strepi kod svake njihove temperaturice. Gledamo ga kolegica i ja sa smješkom. "Al znaš M, to nikad ne prestaje." govorim mu mudro, pa se tu zaustavim. Stići će ga, ne treba mu moje mudrovanje.
Ona planira faks van ovog grada. Moguće i van države. Dok gledam nepospremljenu postelju tek ovlaš navučene dekice tako da ostavlja dojam "napravljenog" kreveta u meni kovitlaju svi cikloni ovog svijeta. Pijesak njenog djetinjstva iscurio mi je kroz prste. Zadržalo se malo, na dlanovima, preko famoznih linija života još ga ima. Okrenem se, povučem roletnu, otvorim prozor.
Nek se prozrači.
Nakon par sati zabipa mobitel. Eiiii mi smo stigliii
Supać. Pomalo i lijepo se provedite. otipkam.
Okrenem glavu prema Njemu
Stigli su, kažem
Super, kaže On.
Foto: Roni Brmalj
četvrtak, 19.05.2022.
Nona V
Danas bi imala devedeset. Nije joj bilo dočekati. Otišla je prije deset godina. Ispaćena i umorna, ugasila se u Domu za starije četrdesetak kilometara udaljenom od grada u kojem je pronašla onakav život kakav je sanjala. A taj život, njen život uistinu je nije mazio. Zarana je ostala bez roditelja koje je odnio vihor rata. Brigu o njoj i starijoj sestri preuzeo je ujak s obitelji. Pričala je da je sa pet godina imala tek petnaestak kilograma i, više se ne sjećam zašto, ali u jednom su momentu već palili svijeću i opraštali se od nje u tim ranim godinama djetinjstva. Ipak, na sreću, od nje smo se oprostili tek sedamdesetak godina kasnije, neki drugi njeni mi. Bila je sitna, draga, skromna i trpeća. Majka mog zakonitog. Duša.
Kako onaj dječji, tako mladenački, pa i kasnije kada je zasnovala svoju obitelj, život joj nije prostirao tepihe ružinih latica. No kročila je hrabro. Išla, probijala se bespućima izazova, labirintima bolesti i dijagnoza, smjelo i ponizno. Ne gubeći nikada ono što joj se i u imenu skrilo. Vjeru.
Majka dvoje djece, nona dvije unuke, supruga, radnica... Divna, dobra žena.
Ako ona nije završila u raju, onda ne znam 'ko je. izjavila je nedavno moja mama.
Zahvalna sam što je Juniorka imala sreću da ju deset godina ima u svom životu.
Baš uvijek kad je se sjetimo, oči malo zavlaže. Na današnji dan osobito.
I zar nije to najveće dostignuće?
Ostati u dobrim spominjanjima i kad te više nema.
Sretan Ti rođendan naša nona V tamo negdje u spokoju,
gdje dobre duše miruju.
Volimo te. Puno.
ponedjeljak, 16.05.2022.
Hotel Wartburg i još malo
Promocija novog romana Zorana Žmirića, Hotel Wartburg, održana je večeras u Rijeci.
Sudeći po popunjenosti Ex Librisa jedva dočekasmo.
Nisam pročitala, tek sam neke pasuse ubola po Zokijevim statusima na fb i vjerujem da će biti odličan. No, obzirom da volim Zoranov izričaj, nemojte vjerovati mom subjektivnom razmišljanju. Uzmite roman i pročitajte. Glavni je lik romana automobil Wartburg oko kojeg se vrti evolucija jedne obitelji od osamdesetih na ovamo.
Urednica je Marina Vujčić, izdavač Fraktura uz Seida Serdarevića.
Ne znam koliko je kome znano, no riječki dečki pobijediše u pjevnom šou HRTa. Podijeliše Hrvatsku. Na one koji misle da je totalno nepravedno da u takvom šou pobijedi par koji realno ni P od pjevanja pokazao nije. I na one druge koji su jedva dočekali malo neobavezne ležerne zafrkancije u prime timeu. A Robi i Mario su itekako pokazali da se može. Može se zabaviti narod i bez usiljenih Rudibobijevskih fora (to su ona neka dva lika što su zadnje dekade prošlog stoljeća trudili se zamijeniti Muju i Hasu), pretjeranih fejkova i prenemaganja. Robi je u svojoj trade mark emisiji Tužibaba na Radio Rijeci bez beda jednoj gospođi koja mu je sipala hvlaospjeve rekao "Dajte gospođo nemojte, tamo ima ljudi koji zaista znaju pjevat". Drago mi je da su pobijedili naši dečki, iako mi je žao Marine i Marka, koji su za jedno 54 klase bili bolji od galaksije Roberta, kako ga naziva njegov mentor. Kako bilo, ako niste nikad, pa ni u finalnoj večeri čuli onu zadnju pjesmu koju su pjevali, ukucajte na jubito "Del tebe" pa poslušajte. Jako je lijepa. Ni Robi ju nije uspio uništiti :)
Juniorka je imala maturalnu i bilo je predivno. Teško je izdvojiti neki poseban trenutak dok mladost vibrira u punoj snazi i svečanosti. Izlazak maturanata, ples sa roditeljima, pozdravni govori, torta, pjesma, zabava...Svega. Klinci koje znam još iz vrtićkih dana izrasli u ljude. Mama, najstarija uzvanica i Juniorka otplesale su dva plesa. Tek godinu dana unatrag, svi smo u obitelji bili izmoždeni oporavkom od korone i neizvjesnošću života i da nam je netko rekao da ćemo živjeti ovakve trenutke, mislili bismo da je to scenarij neke dobre distopijske priče.
Ballo della vita.
Idemo dalje.
