Danas bi imala devedeset. Nije joj bilo dočekati. Otišla je prije deset godina. Ispaćena i umorna, ugasila se u Domu za starije četrdesetak kilometara udaljenom od grada u kojem je pronašla onakav život kakav je sanjala. A taj život, njen život uistinu je nije mazio. Zarana je ostala bez roditelja koje je odnio vihor rata. Brigu o njoj i starijoj sestri preuzeo je ujak s obitelji. Pričala je da je sa pet godina imala tek petnaestak kilograma i, više se ne sjećam zašto, ali u jednom su momentu već palili svijeću i opraštali se od nje u tim ranim godinama djetinjstva. Ipak, na sreću, od nje smo se oprostili tek sedamdesetak godina kasnije, neki drugi njeni mi. Bila je sitna, draga, skromna i trpeća. Majka mog zakonitog. Duša.
Kako onaj dječji, tako mladenački, pa i kasnije kada je zasnovala svoju obitelj, život joj nije prostirao tepihe ružinih latica. No kročila je hrabro. Išla, probijala se bespućima izazova, labirintima bolesti i dijagnoza, smjelo i ponizno. Ne gubeći nikada ono što joj se i u imenu skrilo. Vjeru.
Majka dvoje djece, nona dvije unuke, supruga, radnica... Divna, dobra žena.
Ako ona nije završila u raju, onda ne znam 'ko je. izjavila je nedavno moja mama.
Zahvalna sam što je Juniorka imala sreću da ju deset godina ima u svom životu.
Baš uvijek kad je se sjetimo, oči malo zavlaže. Na današnji dan osobito.
I zar nije to najveće dostignuće?
Ostati u dobrim spominjanjima i kad te više nema.
Sretan Ti rođendan naša nona V tamo negdje u spokoju,
gdje dobre duše miruju.
Volimo te. Puno.
Post je objavljen 19.05.2022. u 19:51 sati.