'Cesarićeve nagrada' pripala Borbenu Vladoviću
srijeda , 31.01.2007.Piše Sanja Najvirt u Kronici požeško-slavonskoj:
Dodjelom 'Cesarićeve nagrade' Borbenu Vladoviću u Požegi svečano zatvoren 5. međunarodni festival suvremenog hrvatskog pjesništva 'Dani Dobriše Cesarića'
POŽEGA – Zasigurno jedan od klasika suvremenoga hrvatskog pjesništva druge polovice 20. stoljeća te jedna od dominantnih i najupečatljivijih pjesničkih osobnosti recentne književne scene u nas Borben Vladović, ovogodišnji je laureat 'Cesarićevih dana', etablirane književne priredbe koja već petu godinu u Požegi okuplja vodeća domaća pjesnička imena kao i gostujuće pjesnike iz drugih zemalja. Među sedamdesetak rukopisa pristiglih na ovogodišnju manifestaciju, u najužoj konkurenciji za nagradu Društva hrvatskih književnika koja se dodjeljuje u spomen na Cesarića, našlo se desetak vrlo 'jakih' pjesničkih imena što posao stručnome povjerenstvu na čelu s književnikom Delimirom Rešickim, nije učinilo nimalo jednostavnim.
„Riječ je o jednome od najlucidnijih autora onoga tipa pjesničkog pisma kojega primjerice Cvjetko Milanja naziva semiotičkom praksom. Sjajan je eksperimentator jezika iako je u nagrađenoj zbirci 'Slak uz prugu' ponešto diskurzivniji, no ta diskurzivnost ne smije zavarati jer je tu da bi širila tematske okvire Vladovićevog pjesništva koji više nisu usmjereni na demontažu jezika već i na opise toponima. Ipak, 'stari' se tip jezične lucidnosti itekako osjeti“ ocijenjuje Rešicki uz kojega su u povjerenstvu za nagradu bile i književnice Lana Derkač i Maja Gjerek. Nikada se ne dodvoravajući hrvatskome pjesničkom mainstreamu ovih ili onih vremena, Vladović i u knjizi 'Slak uz prugu' piše duboko svjestan načina na koje jezik proizvodi svekoliku ljudsku stvarnost, no njegovi su pjesnički registri danas ekstrovertiraniji u smislu 'mudroga' propitivanja melankolije ljudskoga iskustva u potrazi za izgubljenim temeljima egzistencije što ga dodatno potvrđuje kao tvorca jednoga od najznačajnijih pjesničkih fokusa.
„Uistinu sam sretan što je baš Slavonija prepoznala i nagradila 'Cesarićem' taj mediteranizam koji je zapravo dobro došao i koji je na određen način uzajaman s blagim mediteranskim ozračjem Požege i 'Zlatne doline'. Rođeni sam Dalmatinac i taj se senzibilitet u tematskom, ali i iskustvenom smislu osjeti u mojemu pjesništvu, no iako sam se odmaknuo od prethodnih iskustava jezika i dalje sam blizak eksperimentu te prepoznatljivom mediteranskom univerzalizmu“ kaže Vladović.
U sklopu 'Cesarićevih dana' predstavljena je prvi put javnosti iz tiska 'svježe' izišla knjiga zagrebačke pjesnikinje Ružice Cindori 'Grad šuma otok', lanjske dobitnice 'Cesarićeve nagrade'. Sublimirajući tri tematska ciklusa u tri konkretna toponima iz naslova zbirke, ona dijelom i iz autobiografskog rakursa progovara o društvenoj zbilji svijeta u kojemu neosjetljivost i sirovi konzumerizam prevladavaju kao opće prihvaćen kontekst stvarnosti. Autoričina sposobnost da o tome progovori slojevito, autentično i pjesnički relevantno, zbirci daje potrebnu težinu i vrijednost. „Cindorijeva je upravo ovom knjigom izvrsno pokazala kako je kadra stihovno kondenzirati sve ono o čemu danas uistinu vrijedi misliti i to bilo kao analitičarka jedne nevesele socijalne zbilje i njezina licemjerja, bilo kao rezignirana svjedokinja naše uzaludne i neugasle želje da nam misterij prirode kaže tko zapravo jesmo i sve to sposobnošću da se ne bude tek puko mudroslovan“ ističe na predstavljanju urednik knjige D. Rešicki.
Tijekom trodnevnoga trajanja priredbe predstavljen je i Zbornik stručnih radova o književnici i prevoditeljici Zdenki Marković, još jednomu istaknutom imenu zavičajnoga književnoga kruga kojega se nastoji revalorizirati i staviti u zaslužen kontekst. Nakon Cesarića, Cirakija te već spomenute Z. Marković, ovogodišnji je okrugli stol bio posvećen mjestu i ulozi putopisca, esejiste, pjesnika, likovnoga i književnog kritičara Matka Peića u slavonskom književnom korpusu kojemu je pripadao i koji je svojim stvaralaštvom i obilježio. Uz predsjednika regionalnog ogranka DHK Mirka Ćurića, organizatora i voditelja ovogodišnjeg kolokvija, o različitim aspektima Peićeva ponajprije književnog opusa govorili su Nevenka Nekić, prof.dr. Stanislav Marijanović, dr. sc. Vinko Brešić te dr.sc. Dina Marković.
Priredba koju uz DHK organizira i Grad Požega pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, tradicionalno je zatvorena nastupima nagrađivanih pjesničkih imena (Branimir Bošnjak, Amir Brka, Borben Vladović, Dijana Burazer, Jakša Fiamengo, Ljerka Car Matutinović, Miroslav Kirin, Zoran Kršul, Damir Radić, Ante Stamać, Lana Derkač Šalat, Davor Šalat, Delimir Rešicki, Maja Gjerek, Sanja Najvirt) te sjajnim koncertom kantautora i šansonjera Ibrice Jusića u kojemu bilo naravno i uglazbljenih stihova velikoga Cesarića.
(Napisala Sanja Najvirt za Kroniku požeško-slavonsku)
komentiraj (2) * ispiši * #
INTERVJU : Arsen Dedić
Arsen Dedić ovogodišnji je dobitnik nagrade 'Josip Sever' za pjesništvo, a opširan intervju s njim objavljen u Vjesniku možete pročitati na ovome linku
komentiraj (3) * ispiši * #
NOVO: Edward Morgan Forster - 'Howards End' (Profil, 2006.)
Edward Morgan Forster - 'Howards End'
Format: 20.00
Broj stranica: 407
Uvez: meki
Godina izdanja: 2006
Izdavač: PROFIL INTERNATIONAL, ZAGREB
Preveo(la): MARKO MARAS
cijena: 129,00 kn
Riječ izdavača
Svojom vrckastom zaljubljenošću u Paula, najmlađeg Wilcoxa, slobodoumna i neobuzdana Helen Schlegel izaziva iskru koja će, neminovno zahvaćajući ostale članove obiju obitelji, potaknuti čitav niz tragikomičnih nesporazuma. Kada Henry, glava obitelji Wilcox, zaprosi Margaret, Heleninu stariju sestru, koja razboritim i promišljenim pristupom životu uvelike odstupa od njezinih ideala, to raspiri sukob koji će završiti kobno...
Roman Howards End razotkriva, možda više negoli ijedno drugo Forsterovo djelo, teme bliske autorovu srcu. Britkim, pronicljivim potezima autor vješto ocrtava trenutke što sažimaju stanje Otočnoga i općeeuropskoga duha u trima različitim staležima na kraju devetnaestoga i početku prošloga stoljeća. Pod krovom Howards Enda, zasiguno jedne od najpoznatijih fiktivnim materijalom i narativnim metodama sagrađenih kuća, svoje će snage intelektualnim dijalozima odmjeravati misaono-boemski nastrojeni Schlegeli i nesmotreni Wilcoxi, samoživi promicatelji ideja moderne plutokracije. U niti njihovih višeslojnih odnosa autor upleće i perspektivu i stavove Bastovih, predstavnika niže srednje klase, osiguravajući sveznajućem pripovjedaču sigurnu poziciju za preciznu analizu društvenih okolnosti, čiji rezultati, transponirani u aktualne (ne)prilike staroga kontinenta, niti u jednom današnjem trenutku ne gube na svojoj snazi i značenju. Štoviše, imamo li na umu sve one retke u kojima tematizira pojam Londona i njegovih stanovnika, izdvajajući ih u intrigantnu refleksivnu cjelinu, teško će nam moći promaknuti neodoljiva iskričavost Forsterovih proročkih vizija.
Koketirajući s različitim društvenim pojavnostima, politikama, tradicionalnim i novim filozofijama, idealizmima i socijalizmima, germanskim i britanskim životnim stilom i shvaćanjem stvarnosti, pojedinim književnim i glazbenim datostima, kroz tkivo ove lucidno osmišljene romaneskne strukture Forster kontinuirano provlači istančan humor, blagu ironiju i tihu liričnost. Raznovrsne definicije ljubavi što do izražaja dolaze u erupcijama zatomljenih strasti i doživljaja dobivaju tako sukladne metanarativne razine čime se Howards End uvrštava među najupečatljivije romane engleske književnosti.
Ne čudi stoga što je i Zadie Smith, jedna od istaknutijih pripovjedačica današnjice, inspiraciju za svoj novi roman O ljepoti odlučila potražiti upravo među četiri zida ove renomirane kuće, koja svoju restauraciju na hrvatski način doživljava gotovo sto godina nakon prvog predstavljanja očima javnosti. Vrata su joj i dalje širom otvorena…
Edward Morgan Forster (1879. – 1970.), pripovjedač i esejist, jedan je od najcjenjenijih romanopisaca svoga vremena. Potvrđuje to šest djela te književne vrste, od kojih su mu najpoznatija 'Soba s pogledom', 'Howards End' (1910.), dvostruko nagrađen 'Put u Indiju' te 'Maurice', posmrtno objavljen roman homoseksualne tematike (sva su četiri djela doživjela ekranizaciju). Okušao se i kao autor kratkih priča, eseja, književnih kritika, biografija, putopisa, drama i libreta.
O značenju njegova osebujna književna stvaralaštva svjedoči i nagrada što je dodjeljuje Američka akademija umjetnosti i književnosti, a koja nosi njegovo ime.
Izvor: Culturenet.hr
komentiraj (2) * ispiši * #
PROMOCIJA: Yves-Alexandre Tripković - 'Hermesov poučak' (izd. Zigo, Rijeka, 2006.)
utorak , 30.01.2007.
Udruga Katapult nas poziva na promociju nove, šeste knjige i CD-a objavljenih u ediciji Katapult.
Knjiga nosi naziv «Hermesov poučak» i djelo je autora Yvesa-Alexandrea Tripkovića, rođenog 1972. god. u Parizu, diplomantu slavistike na Sorboni.
Razgovor s autorom i Enverom Krivcem, urednikom pratećeg CD-a, vodit će Marta Ožanić.
Predstavljanje «Hermesovog poučka» održat će se 31.01.2007., u srijedu, u 20:00 sati u sea pubu Arca Fiumana na Adamićevom gatu u Rijeci.
Prije i nakon književne večeri posjetitelje će puštanjem glazbe zabavljati DJ dr. Heywood Floyd.
Yves-Alexandre Tripković o svojoj knjizi:
'U kojoj su se mjeri naši pretci oslanjali na epistemološku djelatnost kako bi si međusobno na najfunkcionalniji (iako nerijetko kad i po život opasan) način prenosili misli i osjećaje, što je zaokupljalo dušu, misli i srce u razdoblju koje je od našeg stoljećima udaljeno i kojim se je to božanstvima klanjalo, ukazuje nam 'Hermesov poučak' koji se po prvi put ukazuje suvremenom čitatelju.
Nedavno otkriće arhiva poprimit će tako neslućene dimenzije u kojima bi se mogli prepoznati svi štovatelji antičkog svijeta, počevši od studenata i sveučilišnih profesora, poštanskih službenika i jezikoslovaca, pa sve tamo do političara.
Hermes je glasnik bogova, božansku je riječ prenosio smrtnicima, nerijetko kad po svojoj volji izvrčući informaciju, neki bi rekli lažljivac. Sinonim za tranziciju, pokret, lokalni, globalnih razmjera. Zaštitnik putnika i trgovine, ali i lopova, mistifikator, izvanserijski komunikator, kombinacija je antičkog spin doktora i suvremenog i-Pod nomada. Zaštitnik je kućnog svoda kao i čudotvornih pronalazaka, a u slobodno vrijeme tezgari kao vodič duša podzemnim svjetovima.
Otkrivao sam ga prevodeći raskošno izvorište bogate tekstualne baštine kojeg mi u zalog ostavi moj predak Alexandrus. Postavke su Hermesovog poučka : antički trijalog Moždani sudar Montesquieua & Montypytonovaca (+Alexandrusov dnevnik) koji je izmičući zubalu vremena stigao eto i do nas i spis Homo homini ludusi (+Ispovijest ne(o)suđenog gurua) u kojem se upoznajemo s načinom na kojem je naposlijetku raspleten zapleten zaplet, a čitanje se potonjeg odražava i na iščitavanje prethodnog.
Yves-Alexandre Tripković
Prof. Dr. Krešimir Nemec o knjizi veli:
Autorov igralački/ludički žar osjeća se na svakoj stranici knjige, osobito u poigravanju stereotipima i uvriježenim mišljenjima ; Pod udarom suvremene elektronike, koja je stvorila i svoj tip pošte (sveprisutni e-mail), staro pismo pomalo izumire, i to ne samo kao literarna forma. Tripković ga na stranicama svoje knjige ponovno afirmira i koristi sve njegove artističke potencijale. Jezična osviještenost, igre riječima, mnoštvo referenci na aktualnu zbilju, duhoviti sklopovi i kombinacije, stilska izbrušenost sve to čini ovo štivo iznimno zanimljivim.
komentiraj (0) * ispiši * #
PROMOCIJA : Marin Tomić - 'Cyber Joint + Sex & nasilje' (izd. Zigo, Rijeka, 2006.)
Književne večeri u riječkom Palachu idu dalje,
u četvrtak 01.02. na redu je
predstavljanje debitantske knjige
Marina Tomića 'Cyber Joint + Sex & nasilje'
Osim autora, na predstavljanju će učestvovati i književnici Izet Medošević i Borivoj Radaković
Knjiga se satoji od romana 'Cyber Joint 'i zbirke priča 'Seks & nasilje 'i izašla je u ediciji Katapult koja predstavlja mlade pisce Rijeke i okolice, u izdanju nakladničke kuće Zigo
O svojoj knjizi Marin Tomić je rekao:
"Roman namjerno ima divlju i nepredvidljivu formu. Već od svojih prvih pokušaja pisanja poigravao sam se sa ubacivanjem samog autora, odnosno mene, osobe od krvi i mesa, kao lika i kako ta moja svemogućnost i sveznanje onoga što će se dogoditi u romanu utječe na njegovu formu. Utječe tako što se likovi bune i žele transcendirati svoj svijet papira ili bitova na kompjuteru, što onda nužno dovodi do razaranja klasične forme romana. Osim toga, u to vrijeme sam dosta slušao Jon Spencer Blues Explosion pa sam sa svojim djelom htio napraviti romanu isto što je Spencer napravio s Rock and rollom: razoriti mu staromodnu formu, ali zadržati sadržaj, odnosno bit. Nisam želio previše dijaloga, nepotrebnih opisa i ostalih digresija upravo zato da ne izgubim tu bit: kritiku konzumentskog društva, pitanje Apsoluta, različitih dimenzija postojanja, slobode volje – što je još jedan razlog zašto je forma razorena."
Marin Tomić
Iz recenzije Alena Kapidžića:
"Zbirka priča Seks & nasilje je, kao i što sam podnaslov kaže, potraga za smislom života kroz sulude, nepredvidljive, duhovite i groteskne priče pune vulgarizama, pretjerivanja, snošaja, nasilnih i banalnih smrti, heavy metal glazbe i – filozofije. Iako ovakva "začudna" kombinacija motiva i agresivan stil pisanja može površne čitatelje odbiti od teksta ili čak sablaznuti i isprovocirati, pažljiv i širokouman čitatelj naći će nemalo zadovoljstvo u ovoj "iščašenoj" zbirci nadasve zabavnih (i poučnih) kratkih proznih formi."
O autoru:
Marin Tomić rođen je 1976. g u Rijeci. Diplomirani je profesor filozofije i povijesti. Volonterski je pisao i uredio dva broja lista za kulturu «Val», gdje je pratio Ri-rock, demo scenu i imao filozofsku političku kolumnu «Uzroci zločina». Također volonterski piše na internet stranici www.ri-rock.com i na svom blogu whiskybar.blog.hr.
Radi kao novinar na Radio Svidu.
Do sada je objavljivao prozu u «Književnoj Rijeci» i ugaslom studentskom listu «The List».
Za izdavača "Zigo" u ediciji Katapult u prosincu 2006. godine je objavio svoju prvu knjigu "Cyber Joint + Sex & Nasilje".
Od 1992. svira po raznim Ri rock demo bendovima kao što su Ventil inc., Avlijaneri, a trenutno je član grupa OŠ Sulud III i Mario Furka & Štičenici.
Sa bendom Ventil inc. ima dva izdana albuma za nezavisnu diskografku kuću «Slušaj najglasnije», sa bendom OŠ SuludIII ima jedan izdan album za istu diskografsku kuću, dok je s Avlijanerima 1997.godine osvojio prvo mjesto na «Art and music festivalu» u Puli.
komentiraj (8) * ispiši * #
Što nam Književne večeri SC-a pripremaju za veljaču?
Neumorna Mirna Bačun, organizatorica Književnih večeri SC-a, pripremila je cijeli niz poslastica za veljaču:
NOVE KNJIŽEVNE VEČERI U SC-u!
01.02. Večer SLAM POEZIJE!
***** Bojan Kanižaj (Zg) & Bruno Polović (Ri/Bj) *****
KLUB SC-a u 21 sat (Ulaz besplatan)
01.veljače književne večeri ugošćuju dva mlada pjesnika, koji će nas, osim sa svojim pjesama, upoznati i sa slam poezijom. Iako je do sada izvođena nekoliko puta u Zagrebu, slam poetry prvi puta dolazi u KLUB SC-a, gdje će u malo intimnijoj atmosferi zaživjeti uz Bojana Kanižaja i Brunu Polovića. A kako izgleda mali slam event možete saznati ovoga četvrtka u 21 sat u SC-u.
Prije, za vrijeme i poslije slamanja očekuje nas, kao i uvijek, književna slušaonica, koja će izvrsno ići uz mrdanje vaših bokova te pifu ili čaj.
Voditeljica večeri je Mirna Bačun.
Bojan Kanižaj rođen je 29.3.1986. u Koprivnici gdje je završio opću gimnaziju "Fran Galović". 2005. seli se u Zagreb i postaje studentom Grafičkog fakulteta.
Piše par godina, čita mnogo duže, a pjesme je objavljivao po različitim fanzinima. Sudjelovao na večerima slam poezije, a planira uskoro izdati i zbirku.
Bruno Polović rođen je u Zagrebu. Živi u Bjelovaru. Studira u Rijeci na Filozofskom fakultetu, smjer Kulturalni Studiji. Aktivno se bavi slam poezijom ili spoken wordom već četiri godine. Trenutno snima cd u Rijeci na kojemu će se moći pronaći neka od njegovih spoken word ostvarenja...
Program za ostatak veljače:
8.2. (četvrtak) u 21 sat, KLUB SC – PROMOCIJA NOVOG BROJA 'LIBRE LIBERE' & INDIE SLUŠAONICA!:
SC predstvalja 19. broj Libre Libere, časopisa za književnost i drugo, u kojoj u ovom broju, između ostalog, možete pročitati o najboljim indie albumima devedesetih, a posebno i prvi puta Libra Libera objavljuje i - integralni roman Aljoše Antunca: “Poslije zabave”. O romanu će pričati Jagna Pogačnik, Libru će predstaviti urednici, a pridružit će se i autori indie bloka, koji će potegnuti čak iz Osijeka! Prije, za vrijeme i poslije promocije slijedi indie slušaonica, prema uputama koje možete naći u novoj Libri!
15.2. (četvrtak) u 21, KLUB SC - Večer aforizama, priča, svirke & veselja!
NASMEJANA STRANA SVETA!
Prvi, ali ne i zadnji puta, književne večeri u SC-u ugostit će i jednog pisca iz SiCG, te mladog pisca iz Pule, koji će vas zabaviti svojom večeri aforizama, priča, svirke I veselja! Dragan Ognjatović dolazi iz Niša s prijateljem Ljubom, s kojim će vam pokazati svoju NASMEJANU STRANU SVETA, pri čemu će mu se pridružiti i Danijel Radočaj iz Pule. Prije, za vrijeme i poslije Književne večeri, na gitari će vas zabavljati gorespomenuti Ljubo, koji inače nastupa u klubovima u Prokuplju i Nišu!
24. 2. (SUBOTA!) u 20, KLUB SC-a – PROMOCIJA ČASOPISA 'RE' I KNJIŽEVNA SLUŠAONICA!
Na kraju veljače, Književne se večeri iznimno sele sa četvrtka na subotu - 24.2. u 21 sat, KLUB SC! Razlog tome je promocija riječkog Časopisa RE!, čija urednička ekipa ne može potegnuti do Zagreba u četvrtak. Zato čemu u subotu saznati više o samom časopisu RE, ali i riječkoj književnoj sceni. Prije, za vrijeme i poslije književnih večeri opustit ćemo se uz književnu slušaonicu radi koje ćete misliti da se nalazite – upravo u Rijeci!
komentiraj (0) * ispiši * #
INTERVJU : Ivan Vidić + Charles Simic
Ivan Vidić, jedan od najistaknutijih hrvatskih dramatičara, nedavno je objavio i roman-prvijenac u kojemu se konfrontirao s fenomenom, problemima i perverzijama tzv. tranzicije.
O 'Gangabangi', svom pisanju, političkoj (ne)korektnosti i kriminalu za Feral je Vidić kazao ponešto u interviewu kojega možete pronaći ovdje.
******
U istom broju Feral donosi i intervju s Charlesom Simicem, slavnim američkim pjesnikom srpskog porijekla i dobitnikom Pulitzerove nagrade, koji govori o nedavnom posjetu Beogradu, pjesništvu te o bombardiranjima i ratovima koje je preživio, otkrivajući mnoge detalje iz svoje uistinu fascinantne biografije.
Vidi ovdje
komentiraj (0) * ispiši * #
NOVO: Jagna Pogačnik - 'Proza poslije FAK-a' (Profil, 2006.)
Jagna Pogačnik - 'Proza poslije FAK-a'
Format: 20.00
Broj stranica: 392
Uvez: meki
Godina izdanja: 2006
Izdavač: PROFIL INTERNATIONAL, ZAGREB
cijena: 125,00 kn
Riječ izdavača
Knjiga Jagne Pogačnik, zbirka je književnih kritika koje je autorica tijekom posljednjih godina objavljivala na stranicama «Jutarnjeg lista». Riječ je o stotinjak kritika domaće proze koje su iz tjedna u tjedan pratile recentnu domaću produkciju, bez generacijskih i poetičkih ograda, pa na neki način funkcioniraju kao dokument i kronika jednog vremena. S druge strane, knjiga se kronološki nadovezuje na prvu autoričinu knjigu kritika «Backstage» (2002).
Kako se kritike obuhvaćene ovom knjigom vremenski poklapaju s raspadom i gašenjem Festivala A književnosti knjiga kritika nadopunjena je uvodnom studijom o hrvatskoj prozi nakon FAK-a, u kojoj autorica, na konkretnim primjerima pojedinih knjiga i autora, pokušava sagledati je li njegova važnost bila samo izvanknjiževna, u potpunoj izmjeni književne scene, uspostavljanju novih odnosa između pisaca i čitatelja i afirmaciji hrvatske proze u medijima, ili je pak FAK bitno utjecao i na poetike pojedinih autora. Jedno je od temeljnih radnih pitanja, naime, što se događa s glavnim «zvijezdama» FAK-a i da li se njihov «sjaj» nastavio i izvan zidova klubova u kojima su čitali svoju prozu.
Uvodna studija i «praktični» dio sastavljen od novinskih kritika trebali bi biti jedno od mogućih čitanja najsuvremenije domaće proze i sinteza nekih njezinih glavnih modela i autorskih osobnosti u vremenu za koje se tvrdi kako je nastupilo utišavanje kratkotrajne euforije i medijskog napuhavanja toga dijela domaće književnosti.
komentiraj (8) * ispiši * #
NOVO : Neven Jovanović - 'Noga filologa' (Naklada Pelago, 2006.)
Neven Jovanović već duže vrijeme (od 2002.g.) u Zarezu objavljuje kolumnu 'Noge filologa', a izbor tih tekstova sredinom siječnja pojavio se u istoimenoj knjizi, u izdanju Naklade Pelago :
Neven Jovanović - 'Noga filologa'
eseji
Broj stranica: 230
Uvez: meki
Godina izdanja: 2006
Izdavač: NAKLADA PELAGO, ZAGREB
cijena : 120,00 kn
Riječ izdavača
Bill Gates i Plinije, Ekipa za očevid i trojanski junaci, bosanski guslari i Homer, Ciceron kao Gregory Peck, Ovidije, Brad Pitt, goli Grci, pa čak i jedan praščić sa svojom obitelji... neki su od likova koji nastanjuju ovu po mnogo čemu osebujnu knjigu. Autor koji tu fantastičnu družinu drži na okupu jest Neven Jovanović, filolog, sveučilišni profesor i znanstvenik, ali istodobno kolumnist, bloger, ljubitelj SF-a i, što je najvažnije, pisac prepoznatljiva stila.
U Nozi filologa on majstorski provodi antičke pisce, srednjovjekovne latiniste, građane polisa, junake trojanskog rata ili arena od davnih dana do našeg vremena te povezuje klasični pisani tekst i živu svakodnevicu, ono što pripada tzv. "visokoj" kulturi i ono naoko trivijalno.
S lakoćom istinskog poznavatelja teme, neopterećen imperativima znanstvenog diskursa, živo zainteresiran za dubinske slojeve tekstova kulture i – bez obzira na ozbiljnost discipline – vjeran humoru i ironiji, Jovanović je ispisao neke od najoriginalnijih stranica hrvatske esejistike i publicistike.
Neven Jovanović (Zagreb, 1968) trenutačno radi kao viši asistent na Odsjeku za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na istom je fakultetu 1993. diplomirao latinski jezik i rimsku književnost, te grčki jezik i književnost, magistrirao 1998. temom De consolatione Nikole Modruškog, a nedavno i doktorirao na temu Problemi uspostave novolatinske stilistike na primjeru Marulićeva Evanđelistara. Znanstvene radove, uglavnom s područja hrvatske latinističke književnosti, objavljivao je u Umjetnosti riječi, Forumu, Književnoj smotri, Danima hvarskog kazališta, Colloquia Maruliana, Hrvatskoj književnoj baštini i drugdje. Surađivao u Leksikonu hrvatskih pisaca (Zagreb: Školska knjiga, 2000), te Hrvatskoj općoj enciklopediji. Preveo i priredio više tekstova hrvatskih pravnih latinskih pisaca, poput Nikole Škrlca Lomničkog, Adalberta Adama Barića, te Ivana Kitonića Kostajničkog. Zajedno s Tamarom Tvrtković napisao je udžbenik Latinski za pravnike --- Latinitas iuridica (Zagreb, 1998; drugo izd. 2003). Preveo je i dvije Euripidove drame (Heraklo i Alkestida), izvedene na pozornici zagrebačkog HNK u sezoni 2004/2005. Od 2004. član je uredničkog odbora Sabranih djela Marka Marulića, koja izdaje Književni krug Split.
Prikazima knjiga povremeno surađuje u Vijencu Matice hrvatske od 1997, a u Zarezu, dvotjedniku za društvena i kulturna zbivanja, od 2000. objavljuje prozu i publicistiku. U istim novinama, od br. 80 (2002), piše redovnu kolumnu Noga filologa (dosad objavljeno preko šezdeset tekstova). Autor je bloga 'filologanoga', te suautor (s Bratislavom Lučinom) znanstvenog bloga 'Marulus et al'.
Objavljivao je znanstveno-fantastične priče, kako u specijaliziranim časopisima Sirius (priča Pjevači, iz 1989, uvrštena je u Antologiju hrvatske znanstvene fantastike, koja je upravo u pripremi), Aleph, Futura, tako i, u novije vrijeme, u Republici i Zarezu. Kratkom pričom Lazar osvojio je drugu nagradu na natječaju omladinskog lista Val 1986, a objavljivao je i u nekoliko zbirki (Tamni vilajet 2 1992; Ekran priče, 2002).
Oženjen je i otac jednog djeteta.
Blog 'filologanoga' Nevena Jovanovića potražite na http://filologanoga.blogspot.com
komentiraj (1) * ispiši * #
Utjeha ozbiljnim piscima
ponedjeljak , 29.01.2007.' Ozbiljni pisci mršte se i gunđaju zbog toga što se diže silna medijska buka oko knjiga koje su napisale manekenke, sportaši i druga čeljad bez ikakva književnog dara. Najviše se mršte i najviše gunđaju oni pisci koji se ni sami ne mogu požaliti na manjak publiciteta: valjda im se čini da su sad odjednom izjednačeni s autorima bezvrijednih knjižuljaka za jednokratnu upotrebu. Htio bih te pisce nekako utješiti'veli Pavao Pavličić.
Ako na ovo opskurno mjesto u blogosferi kojim slučajem zaluta i poneki 'ozbiljni pisac', dajem mu na znanje da Pavličićevu utjehu može pronaći
ovdje
komentiraj (4) * ispiši * #
Dajmo im da čitaju!!!
Školska knjižnica područne osnovne škole Dubravica ne može se pohvaliti bogatim fundusom knjiga, a stanje je postalo toliko kritično da niti za razrede s tek osam učenika nema dovoljno primjeraka školske lektire. Stoga vas internet portal Lupiga poziva da očistite svoje police od prašnjavih osnovnoškolskih naslova koje vjerojatno više nikada nećete uzeti u ruku, a upravo bi oni klincima iz Dubravice dobrodošli.
- Ako zanemarite ovu vijest, cijeli će vas život pratiti generacije nenačitane djece izašle iz PŠ Dubravica. Nailazit ćete na njih na svakom koraku – to su oni koji ne prepoznaju prosjaka Luku, ne znaju tko je bio zatočen u kuli Lotršćak i gdje je ta kula uopće, ne znaju da 20.000 milja ispod mora ima života i da se svijet može obići u 80 dana, nisu čuli da je Sadako nedostajao samo još jedan ždral da sačuva život, misle da je mali princ zapravo Freddy Prince Jr., kaže učiteljica Dinka iz škole Dubravica i dodaje da ukoliko nađete samo jednu upotrebljivu knjigu, u Dubravici će vam biti od srca zahvalni.
Više o dobrotvornoj akciji saznajte ovdje
komentiraj (12) * ispiši * #
Moj foto-putopis iz Budimpešte
Ako pažljivo pratite, onda sigurno već znate da sam svoju bolju polovicu nedavno poveo na romantično putovanjce u Budimpeštu (02.01. do 06.01.2007.).
Poput pravih turista, sa sobom smo ponijeli i fotoaparat pa tako nešto od svih divota što smo u Pešti, a bogami i na Budimu tih nekoliko dana vidjeli i uslikali, imate priliku vidjeti evo upravo ovdje.
komentiraj (6) * ispiši * #
Wei Hui dolazi u Zagreb!
nedjelja , 28.01.2007.
Na poziv izdavačke kuće V.B.Z. poznata kineska književnica Wei Hui (33) gostuje u Zagrebu - od 31.1. – 2.2. 2007. godine.
Wei Hui (čita se wei hwei), uspješna kineska književnica postala je planetarno popularna svojim prvim, poluautobiografskim romanom «Šangaj baby» koji je, kako je pisano u kineskim medijima, "zbog pornografije i slavljenja zapadne kulture" službeno zabranjen i spaljen u Kini, a zatim postao svjetski bestseler prodan u 6 milijuna primjeraka po kojem se trenutno snima film.
Prilikom boravka u Zagrebu, Wei Hui promovirat će hrvatsko izdanje svog novog romana «Vjenčanje s Buddhom» koji uskoro izlazi u nakladi V.B.Z.-a. Novi bestseler Wei Hui, nastavak je romana «Šangaj baby», a do sada je preveden na 14 jezika.
Iz programa boravka Wei Hui u Zagrebu:
Srijeda, 31.1.2007.
- 12.55, dolazak, Zračna luka "Pleso"
- 19.00 sati, Škola lounge bar, Bogovićeva 7/2.kat :
PREDSTAVLJANJE ROMANA «VJENČANJE S BUDDHOM»
Sudjeluju:
Wei Hui, autorica romana
Milana Vuković Runjić, književnica
Mirna Herman Baletić, prevoditeljica romana
Nenad Rizvanović, urednik romana
Četvrtak, 1. 2. 2007.
- 18.00 sati, V.B.Z. knjižara Branimir centar (lokal 10) + bar Boombar:
DRUŽENJE S ČITATELJIMA I NOVINARIMA UZ POTPISIVANJE KNJIGA
***
Wei Hui (1973.) jedna od najseksipilnijih i najprovokativnijih kineskih i svjetskih spisateljica. Mediji su je prozvali kineskom «bad girl» koja otkriva čari kapitalizma i piše o životu i nazorima nove generaciji koja se rađa na Istoku, svojim vršnjacima – apolitičnima, sklonim porocima, promiskuitetu, obožavanju dizajnerskih marki i zapadnjačke kulture. Njezina generacija odrastala je u vrijeme kada se tržišno gospodarstvo brzo razvijalo u Kini, a u njihove živote ušli su Coca cola, Madonna, Hollywood i rock glazba. Njezina slika moderne Kine dočarava u kakvim se previranjima zapravo nalazi to golemo društvo. Za svoju generaciju Wei Hui kaže da ne vjeruje u Boga, a niti u vođu i revoluciju u koje su vjerovali njezini roditelji, njezina generacija vjeruje u hedonizam, novac i seks – i to je ono konkretno, ono što mogu pojmiti….
Njezin prvi roman «Šangaj baby», kineski kritičari opisali kao «pornografski i nemoralan», a autoricu kao «robinju zapadnjačke kulture». Nakon službene zabrane romana i spaljivanja 40 000 primjeraka te zatvaranja izdavačke kuće koja ga je objavila, u medijima je zabranjeno svako spominjanje njezinog imena. Promociju je tada preuzelo crno tržište i internet, a strani izdavači počeli su se otimati za prava na objavljivanje. Wei Hui tada je izjavila kako je ponosna što je tako poslala «prva kineska autorica kojoj je roman zabranjen zbog pornografije». Nakon svjetskog uspjeha koji je postigao njezin roman «Šangaj baby» seli se u New York. Iz današnje perspektive, za svoj prvi roman Wei Hui izjavila je «Stvari koje su u njemu tada šokirale, danas su dio mainstreama.»
Izvor: MVinfo
komentiraj (7) * ispiši * #
KRITIKA : razni autori - 'Slobodni udarac, nogometne priče' (Fraktura, 2006.)
subota , 27.01.2007.
KRITIKA : razni autori - 'Slobodni udarac, nogometne priče' (Fraktura, 2006.)
S obzirom na neuvjerljivo prošloljetno igračko izdanje naše nacionalne nogometne vrste, valja reći da su se domaći izdavači za nogometno svjetsko prvenstvo u Njemačkoj mnogo bolje pripremili od Kranjčara i njegovih razmaženih krivonogih vedeta. Naime, neposredno uoči nogoloptačkoga Mundijala na police knjižara dospio je cijeli niz prigodnih naslova koji tematiziraju tzv. najvažniju sporednu stvar na svijetu, kojoj Igor Mandić primjerice pomalo podrugljivo odriče sportsku odrednicu opisujući nogomet kao igru. Premda su neke od tih knjiga vrlo zanimljive — poput Darvasijeve 'Tajne svjetske reprezentacije' i Esterhazyjeve 'Njemačke u šesnaestercu' — ipak su to sve odreda prijevodni naslovi. Zato se urednik zaprešićke Frakture, Seid Serdarević, potrudio sastaviti domaću književnu reprezentaciju, koja je u povodu svjetskog prvenstva u Njemačkoj napisala novih jedanaest nogometnih pripovjedaka, ukoričenih u zbirku nazvanu 'Slobodni udarac'.
Jedan od zastupljenih autora, Boris Beck, u priči pisanoj iz perspektive nogometnoga trenera, razradio je novu vrstu nogometne igre u kojoj su u ekipi jednako zastupljena oba spola, s time da lopta naizmjenično mora ići od žene muškarcu i obratno, pri čemu žene igraju rukom, a muškići nogama. Povodeći se možda i tom zamisli, urednik zbirke u svoju literarnu ekipu uvrstio je i dvije spisateljice, Julijanu Matanović i Milanu Vuković Runjić, čijim je pričama dodijelio počasna mjesta u knjizi — uvodno i zaključno. Zbirku tako otvara vrlo dobra priča Julijane Matanović, dvosmisleno naslovljena Udarac u psihu, u kojoj autorica na sebi svojstven i prepoznatljiv način, uz mnogo autobiografskih, ali i metafikcijskih elemenata, govori o djevojci čije su odrastanje u slavonskoj provinciji bitno obilježili ljubav prema nogometu i — jedno iskrivljeno zrcalo. Milana Vuković Runjić na neki način također piše o sebi, jer u ironijom obilježenoj priči o piscu koji nakon smrti priželjkuje reinkarnaciju u nogometaša ona duhovito progovara o nezavidnu statusu pisaca u našem društvu. Baš kao prethodne dvije kolegice, i njihovo muško literarno društvo piše na način već nam dobro poznat iz njihova prethodnog opusa. Tako je Borivoj Radaković ponovno vrlo anarhoidno raspoložen u priči koja kritički progovara o izrabljivačkom odnosu spram igračkoga kadra, a koji pak podrazumijeva neupitnu odanost naciji i treneru, na štetu vlastite obitelji, pri čemu prevratnički, buntovni autorov senzibilitet do izražaja dolazi u neočekivanom završnom fabularnom obratu. Mraović i Pavičić također su ostali vjerni omiljenoj tematici, pa prvi putem kvartovske priče o klađenju zapravo, dakako — piše o seksu, a o čemu bi drugome Pavičić negoli — o politici i socijali. No, Simo je pritom barem duhovit i suvremen, dok je Jura nažalost samo dosadnjikav i predvidljiv.
Jedna od najuspjelijih priča svakako je Dežulovićeva, dijaloški koncipirana Bijela točka, koja uz brzu izmjenu više pripovjedača efektno progovara o kriminalu u nogometu, namještanjima rezultata i klađenju, ali i o ženskom nerazumijevanju toga sporta te o nogometnoj igri i navijanju kao muškom načinu da se produlji mladenaštvo i za vijeke vjekova ostane dijete — homo ludens. Mračnih strana nogometa i uz njega srasle kriminalne sredine dotiče se i Gordan Nuhanović, koji priču o nepravedno dosuđenu jedanaestercu koji dovodi do uličnih borbi i prave male pučističke pobune pretvara u metaforičan iskaz otpora centralizaciji društva i ekonomskog drobljenja provincije.
Ferencu Puskásu i njegovoj tzv. lakoj konjici — nepobjedivoj mađarskoj reprezentaciji iz pedesetih godina, priče su posvetili Delimir Rešicki i Goran Tribuson. No, dok drugi ponovno piše iz svoga više puta uspješno prokušana, iskošena humorno-autobiografskog rakursa, osobnu povijest pritom na komičan način povezujući s onom zajedničkom, generacijskom, Rešicki je mnogo sjetnijeg, melankoličnog raspoloženja u poetskoj, ganutljivoj lirskoj evokaciji nesretnih sudbina obilježenih političkim previranjima i neizvjesnošću. Ipak, ono što je obojici zajedničko i što ih neraskidivo spaja neizmjerno je divljenje spram gracioznosti igre mađarske Lake konjice, tog »nogometnog božanskog lahora«, predvođena nezaboravnim »galopirajućim majorom« — Ferencom Puskasom.
Za kraj je još ostao, nogometnim rječnikom rečeno, neobranjiv zgoditak zbirke — izvrsna priča Finale, u kojoj Svjetlan Lacko Vidulić, na lucidan i inteligentan način, dobro nam poznat iz njegovih nagrađenih Muka Mikulinih, uz pregršt književnih citata, verbalnih igrarija i diskurzivnih varijacija te uz obilnu dozu ironije i društvene kritičnosti beletrizira posve konkretan, nesretan događaj iz stvarnoga života, poznat nam s novinskih stranica crne kronike, u kojemu se nogomet na tragičan način pokazao doslovno »većim i važnijim od života«, posredno uzrokujući smrt trudnice.
Slobodni udarac solidna je zbirka priča duboko uronjenih u lokalnu, aktualnu društvenu zbilju te prema njoj kritički usmjerenih, i svakako svjedoči o dobru trenutnom stanju domaće prozne scene te dobroj uigranosti i kondiciji njezinih prvotimaca.
(napisao Božidar Alajbegović , prosinca 2006.
objavljenio u Vijencu, broj 336, siječanj 2007.)
komentiraj (15) * ispiši * #
Kod blogera Zenitista odličan intervju s Borom Ćosićem
petak , 26.01.2007.
Daje se na znanje :
Bloger poznat kao Zenitist sadržaj svog bloga, na kojem će, kako kako kaže, donositi:
'Dubokoumne rasprave o književnosti, filmu, kulinastvu, umjetnosti uopće, smislu života, fenomenologiji, dekonstrukciji, antiontološki eseji, lingvistički ogledi, ogledi iz postmoderne historiografije, te najzakukuljenije teorije hermeneutike'
zbog određenih tehničkih poteškoća morao je premjestiti na novi blog, smješten na adresu http://klokotrist.blog.hr.
Ako još niste upoznati s radom te blogerske persone, krajnje vam je vrijeme, a posebno stoga što je jučer na njegovom blogu osvanuo izvrstan intervju kojega je Bora Ćosić dao Radiju B92.
Dakle, klikaj po ovome i čitaj, čitaj, čitaj...
komentiraj (5) * ispiši * #
ktp.blog.hr
I Katarina Peović Vuković
(ako slučajno ne znate, članica uredništva 'Zareza', 'Libre libere' , itd. itd. itd.)
ima blog ,
a koji bi, kako kaže,
'trebao služiti rasterećenju favoritesa - svim mega-turbo-ultra-cool-snuff stvarima iz područja pop-kulture, novih medija, degenerativne proze, punk teorije, country yoge, tras-gendera, multi-narkoze...'.
Vidi ovdje
komentiraj (0) * ispiši * #
'Presvlačenje naslovnica'
Davno je bilo kada sam vas upoznao s Anagramom, pa bi red bio da vas podsjetim - radi se o projektu pokrenutom na web stranicama Zagrebačke slavističke škole koji okuplja autorske tekstove (stranih slavista, domaćih jezikoslovaca, književnih znanstvenika, kulturologa, kritičara, studenata i dr.) koji tematiziraju pojedine segmente hrvatskoga jezika, književnosti i kulture, s ciljem prerastanja u svojevrsnu elektroničku biblioteku biranih tekstova.
Anagram je nedavno osvježen novim tekstovima a jedan od najzanimljivijih svakako je rad Maše Kolanović 'Presvlačenje naslovnica'.
U svom tekstu autorica se bavi vizualnim identitetom knjiga, odnosno lingvističkim i ikoničkim porukama naslovnica knjiga, analizirajući u kojoj mjeri dizajn naslovnice knjige motivira potencijalnog čitatelja na posezanje za knjigom, ali i u kojoj mjeri naslovnica knjige oblikuje značenje teksta iste te knjige. Maja Kosanović svoju analizu temelji na naslovnicama romana Dubravke Ugrešić 'Štefica Cvek u raljama života' , kako domaćih, tako i inozemnih izdanja te knjige.
Ovaj izvanredan tekst dostupan je na ovome linku i svakako ga pročitajte!
komentiraj (1) * ispiši * #
Izašao je i novi dvobroj 'Književne republike'
četvrtak , 25.01.2007.
Izašao je novi dvobroj Književne republike, rujan/listopad, 9 – 10/2006.
Uređuju: Branimir Donat, Tonko Maroević, Sibila Petlevski i Velimir Visković (glavni i odgovorni urednik).
Izdavači: HDP i Profil.
Sadržaj dostupan ovdje
Izvor : HDP
komentiraj (1) * ispiši * #
Izašao novi dvobroj časopisa 'Poezija'
Izašao je novi dvobroj (3-4/2006.) 'Poezije', časopisa pjesničke prakse,
(nakladnici HDP, Hrvatski P.E.N. centar i V.B.Z.)
Glavni i odgovorni urednik je Ervin Jahić, a uređuju ga Tomica Bajsić (urednik prijevodne poezije), Ana Brnardić, Ivan Herceg (izvršni urednik), Ervin Jahić, Tonko Maroević, Milorad Stojević i Damir Šodan.
Zanima li vas sadržaj, kliknite ovdje.
HDP
komentiraj (0) * ispiši * #
Natječaj za nagradu 'Zvonimir Golob'
Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR) raspisuje natječaj, peti po redu, za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu, koja će biti nagrađena nagradom 'Zvonimir Golob'.
Organizirajući ovaj natječaj, na kojem je prošle godine sudjelovalo oko 800 autora, branitelji žele popularizirati poeziju, ali i podsjetiti na hrvatskog pjesnika, kritičara i glazbenika Zvonimira Goloba rođenog u Koprivnici 1927. a preminulog u Zagrebu 1997. godine
Autori mogu sudjelovati na natječaju s najviše tri pjesme, a one se do 1. svibnja trebaju poslati na adresu UBIUDR-a, Ante Starčevića 32, Koprivnica.
Proglašenje laureata nagrade Zvonimir Golob koja se sastoji od prigodne plakete i skulpture bit će 1. lipnja, na dan 10. obljetnice pjesnikove smrti.
Dosadašnji autori koji su primili ovu nagradu bili su Enes Kišević, Željko Krznarić, Zlatko Tomičić i Duško Gruborović.
Izvor : Ida
komentiraj (0) * ispiši * #
PROMOCIJA : Živko Skračić - 'Bobu bob' (Fraktura, 2007.)
srijeda , 24.01.2007.Fraktura nas poziva na
promociju gurmanskog herbarija Živka Skračića
'Bobu bob'
u četvrtak 25. siječnja u 19.00 sati
u restoranu Hotela Bellevue u Splitu (Bana Jelačića 2)
O knjizi 'Bobu bob' govorit će
Ivica Ivanišević, Ante Tomić, Renato Baretić,
Boris Dežulović, Seid Serdarević i autor Živko Skračić
Rekli su o knjizi:
Nema iskrenije ljubavi negošto je ljubav prema jelu.
G. B. Shaw
Dio je tajne uspjeha u životu jesti što želiš i pustiti hranu da se unutra sama dogovori.
Mark Twain
Otkriće novoga jela usrećuje čovječanstvo mnogo više no otkriće nove zvijezde.
Jean-Anthelme Brillat-Savarin
Čitati bez razmišljanja isto je što i jesti bez probavljanja.
Francis Bacon
Ne pitaj to možeš učiniti za svoju zemlju. Pitaj što je za ručak.
Orson Welles
Ne može se dobro misliti, dobro voljeti ni dobro spavati, ako se nije dobro večeralo.
Virginia Woolf
Osnovno pomagalo za dobro pisanje o hrani jest dobar apetit.
A. J. Liebling
komentiraj (0) * ispiši * #
NOVO : Bohumil Hrabal - 'Gradić gdje je vrijeme stalo' (Hena com, 2006.)
Nova knjiga iz naklade Hena com :
Bohumil Hrabal: 'Gradić gdje je vrijeme stalo'
Urednica: Nermina Husković
Prevela s češkoga:Sanja Miličević Armada
format: 14 cm x 21,5 cm,meki uvez
broj stranica: 152
cijena: 95,00 kn
Riječ izdavača
'Gradić gdje je vrijeme stalo' nostalgična je pripovijest s autobiografskim elementima u kojoj se pripovjedač prisjeća svog djetinjstva u razdoblju prije Drugog svjetskog rata, a temelji se na Hrabalovim doživljajima iz vremena kad je njegov otac bio upravitelj pivovare u Nymburku. Pripovjedač, dječak, središnji je lik u prvom dijelu, a poslije, u tekstu u kojem se lirsko izmjenjuje s grotesknim, u prvi plan dolaze članovi njegove obitelji i njihovi međusobni odnosi, uvijek na granici između ljubavi i netrpeljivosti. Tu je majka koja, poput djevojke, misli samo na kazalište i zabavu, otac koji slobodne dane i noći provodi u rastavljanju motocikla i automobila, djed koji u napadima bijesa sjekirom razbija stare ormare itebučni stric Pepin, običan radnik koji u pivovari obavlja najteže poslove, a zaradu troši u barovima s lijepim damama.
Hrabal je svoj 'rekvijem za izgubljena vremena' kako je ovaj roman nazvao Skvorecky napisao početkom sedamdesetih, u razdoblju koje predstavlja vrhunac njegova stvaralaštva. No, zbog načina na koji je prikazan dolazak komunista na vlast, tekst nije mogao biti objavljen u tadašnjoj Čehoslovačkoj, te je 1974. objavljen u Innsbrucku, a tek 1991. u Pragu.
Bohumil Hrabal (1914. Brno - 1997. Prag) jedan je od najznačajniji čeških i europskih pisaca dvadesetoga stoljeća. Naslanjajući se na bogatu tradiciju češke književnosti Hrabal je izgradio vlastiti književni svijet iz kojega je otišao na najpoetičniji mogući način. Hrabal je svojim romanima, novelama, pričama utjecao na mnoge generacije pisaca. Po njegovom kratkom romanu Strogo kontrolirani vlakovi Jiri Menzel je snimio Oskarom nagrađeni film.
Inače, moju kritiku Hrabalova romana 'Dvorio sam engleskoga kralja' (po kojemu je Menzel također snimio film koji će biti prikazan na ovogodišnjem festivalu u Berlinu) možete pročitati na ovome linku
komentiraj (0) * ispiši * #
KRITIKA: Radenko Vadanjel - 'Dnevnik besposličara' (Profil, 2006.)
KRITIKA: Radenko Vadanjel - 'Dnevnik besposličara' (Profil, 2006.)
U posljednje vrijeme svjedoci smo masovnog okušavanja pjesnika u proznom izričaju, nekih s više (Gromača, Mićanović, Kirin, Prtenjača, Bogunović), a drugih s manje uspjeha (Pintarić, Mraović, Mujičić Artnam). Novi takav slučaj je prva prozna knjiga Radenka Vadanjela koja je negdje na pola puta – ne može se reći da je promašaj - dapače radi se o sasvim solidnom djelcu - ali bi dojam ipak bio povoljniji da je rukopis izveden u poetskom slogu. Ustvari, kad se bolje razmisli, budući da je rukopis značenjski i tematsko-motivski zaokružen oko intimne svakodnevice jednog ljubavnoga para, mogla je to biti sasvim uspjela konceptualna poetska zbirka.
Radenko Vadanjel u svom ''Dnevniku besposličara'' kroz subjektivnu vizuru jednog 44-godišnjaka donosi prozne fragmente jednoga običnoga malog života lišenog velikih događaja, prevrata i iskušenja. Jedina prekretnica događa se na samome početku, kada pripovjedač R. napušta suprugu i započinje živjeti s novinarkom i književnicom T., a sve što dalje slijedi jeste redanje introspektivnih zapisa o njihovu zajedničkom životu, a koji je krajnje nekonfliktan, miran i spokojan, lišen trzavica i emocionalnih amplituda.
Tematski, strukturalno i motivski ''Dnevnik besposličara'' vrlo je blizak Pintarićevoj knjizi "Ljubav je sve''; oba rukopisa donose opise življenja jedne harmonične ljubavne zajednice, s naglaskom na analitici emocionalnog realiteta koji ljubavni par dijeli, pri čemu vrlo labava narativna struktura romanesknu odrednicu oba rukopisa dovodi u pitanje. I Vadanjelovi se, baš kao i Pintarićevi zapisi uvelike baziraju na detaljima i događajima iz stvarnih života autora, no u oba je slučaja to posve nebitno jer su egzistencije oba pripovjedača i njihovih životnih družica lišene senzacionalizma i pikanterija koje bi mogle zagolicati voajerizmom zaražene pojedince iz publikuma.
Živote i Pintarićevih kao i Vadanjelovih golupčića obilježava i osmišljava međusobna privrženost i ljubav, koju ni izvanjski nepovoljni utjecaji (npr. nezaposlenost Vadanjelovog pripovjedača) ne mogu poljuljati, niti umanjiti. Harmoniju njihove idile tek povremeno narušava dolazak kakvog nenajavljenog gosta, što njihovu introvertiranost samo nakratko izbaci iz kolotečine, prisiljavajući ih na obazrivost i suflirajući angažman u jalovim razgovorima - kao u primjeru nenadanog posjeta jedne spisateljice njihovu domu čiji su odlazak jedva dočekali kako bi se ponovo prepustili "ohrabrujućoj tišini" i životu u samozatajnosti. Od uzajamne ljubavi i nježnosti Vadanjelovi su junaci izgradili neprobojni štit, bedem kojim se brane od naplavina stvarnog svijeta, pa kombiniranjem autorovih riječi zaključujemo kako ''njegovi ljubavnici žive u pritajenoj idili plahe obamrlosti, uživajući u slatkoj potištenosti skrovite nepokretljivosti''. S time u vezi najdojmljivijom se dionicom ispostavlja ona u kojoj je opisan posjet berlinskom domu Irene Vrkljan i njezina Bena, jer u životu toga spisateljskog para pripovjedač prepoznaje presliku svoga suživota sa T. - istu onu "neobičnu suegzistenciju depresije i sreće'' u životnom sudioništvu s osobom koja na isti način osjeća i doživljava svijet.
Nastavimo li sa započetim usporedbama, svakako treba naglasiti kako je Vadanjelov pripovjedač puno tankoćutniji i kontemplativniji od Pintarićeva; Pintarić često poseže za humornošću i autoironijom čega kod Vadanjela gotovo pa i nema (osim u već spomenutoj epizodi dolaska nenadane gošće, a kojom autor ironizira uvjerenje kako je ''biti pisac nešto posebno"). Vadanjelova je introspekcija obilježena anksioznošću, melankolijom i depresivnošću te pripovjedačevom intimnom borbom sa strahovima, dvojbama i nesigurnostima, što posebno do izražaja dolazi u razdobljima razdvojenosti od svoje pratilje. ''Dnevnik besposličara'' ustvari tematizira krizu srednjih godina čime se fino nadovezuje na aktualne romane Koščeca, Radakovića i Ferića, čiji se protagonisti također bave prolaznošću i strahom od smrti, odnosno simptomima tzv. ''andropauze'' , odnosno ''muškog klimakterija''. Vadanjelov poetski habitus i pjesmotvorno iskustvo pritom bitno pridonose suptilnosti njegova pisma, prepunog brižno dozirane osjećajnosti i finih, rafiniranih, prekrasno izglačanih rečenica, često obilježenih filozofičnošću unutarnjih preispitivanja. Vadanjel se na trenutke referira i na vlastito pisanje, svoje misli i iskaze opisujući kao ''spore fuge koje bježe jedna od druge dodirujući se neprimjetno poput nevidljive štafete noćnih leptira, uvijek ukrug, uvijek u nekakvoj oprečnosti...'' , a upravo i taj izvadak, uz mnoge slične druge, upućuje kako je odabir prozne forme bio pogrešan.
Naime, osobno sam mišljenja da bi ovaj Vadanjelov rukopis u poetskom slogu bio puno moćniji jer je prozno uobličenje posljedovalo nepotrebnim viškovima i zagušenjima; ''Dnevnik besposličara'' premrežen je mnoštvom suptilnih, fino oblikovanih i zaokruženih, poetski intoniranih kontemplativnih minijatura (poput npr. ove prethodno citirane) čije bi vrijednost, snaga i uvjerljivost jače došle do izražaja da su posredovane samostalno, u poetskom slogu, jer ih prozna nadogradnja guši, rasplinjujući izvorni efekt i ekspresivnost, te bitno smanjujući dojmljivost.
A možda je autor ipak sa svjesnom namjerom, iz razloga svojevrsne, uvjetno rečeno - odmazde, posegnuo za obrtanjem postupka?
Možda trendu narativizacije i simplifikacije poezije kojemu svjedočimo već nekoliko godina - otkako se neorealistička, stvarnosna književnost proširuje prema poeziji - Vadanjel pomoću "Dnevnika besposličara'' želi odgovoriti idejom trenda poetizacije proze? Ustvari, iskreno, to uopće ne bi bilo loše jer nam je proza već duže vrijeme inficirana trivijalizacijom, porivom za prijemčivošću i žurnalističkim, pojednostavljujućim diskursom...
Napisao: Božidar Alajbegović, studeni 2006.
objavljeno u Bibliovizoru trećeg programa hrv.radija
komentiraj (2) * ispiši * #
DOP : Nova priča 'Eventualistice' Mirne Bačun + intervju s Markom Vidojkovićem
Nakon interviewa, DOP donosi i novu neobjavljenu priču 'Eventualistice' Mirne Bačun.
Priču 'Trešnjevački Krišna' u prilici ste pročitati ovdje
****
Osim toga DOP nam je priuštio i razgovor s enfant-terribleom srpske književne scene, Markom Vidojkovićem.
Čitaj ovdje.
komentiraj (4) * ispiši * #
komentiraj (1) * ispiši * #
Svetlana Tomić o 'Antologiji nove kratke priče BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore'
Nekoliko vas puta već na ovome mjestu izvijestih, kako o izlasku tako i o promocijama 'Antologije nove kratke priče BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore - Na Trećemk trgu'.
Međutoa, na svoju veliku žalost i sramotu, ne bijah zadovoljan vlastitim pokušajem recenzije-prikaza iste (možda rezultat bude bolji ako se uspijem natjerati na drugo čitanje - što nikako ne znači da Antologija ne zaslužuje dva ili više čitanja :-) )
ZNo, zato vam u nastavku donosim u beogradskoj 'Politici' 19. siječnja objavljen prikaz te Antologije, kojega je napisala Svetlana Tomić.
Pa kaže:
"POLITIKA" petak, 19. januar 2007.
ZNAČAJNI PROJEKTI: ANTOLOGIJA NOVE KRATKE PRIČE
SUSRETI "NA TREĆEM TRGU"
Drugi pokušaj antologijskog predstavljanja pripovedača iz bivših jugoslovenskih republika
Piše: Svetlana TOMIĆ
Nedavno objavljena Antologija nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije i Crne Gore pod nazivom "Na trećem trgu" /Kikinda-Beograd, 2006/ upoznaje nas sa dvanaest autora do trideset godina starosti iz tada tri, sada četiri, države nekadašnje Jugoslavije. Izbor autora i priča napravile su njihove, nešto starije kolege Olja Savičević Ivančević /Hrvatska/ i Jelena Angelovski /Srbija i Crna Gora/, dok se Šejla Šehabović /Bosna i Hercegovina/ i Srđan Papić pojavljuju u dvostrukoj ulozi, kao urednici/koordinator projekta, i kao zastupljeni autori.
Projekat je značajan zato što pokazuje da potreba kulturnog povezivanja postoji ali nam sama knjiga neće omogućiti da steknemo pravi uvid u žanr kratke priče navedenih zemalja.
Antologiji najpre nedostaje predgovor sa informacijama o brojnosti mladih zapaženih autora, tipu kratke priče u njihovoj zemlji, stilskim tendencijama, sa argumentovanijim razlozima od onih koji se nalaze u kratkoj belešci na kraju knjige zašto su se autori izbora opredelili za baš ove autore.
Šta je ono što spaja sve ove autore?
Tematizovanje strasne pustopoljane usamljenog, mladog čoveka koji ne nalazi mogućnost ostvarenja ljubavi. U svetu koji prikazuju haraju otuđenost, nasilje, droga, korupcija. Rat se tek ponegde pomene iako je činilac koji ubrzava pad u ponor bez ikakve mogućnosti povratka. S druge strane, u manjini su autori koji ne koriste žargon, što se vidi kao nagoveštaj drastičnog osiromašenja duha.
U izboru se insistiralo na jednakom prostornom zastupljivanju /dakle broju strana!/ a ne na isključivo estetskom kreiranju, sto je uravnilovka koju je trebalo sankcionisati. Recimo, mnogo bismo bolje upoznali autore da je izbor priča Mime Simić sadržavao i neke iz njene odlične knjige kao što je "Pustolovine Glorije Scott", gde je sasvim promenila i karikirala detektivski obrazac, ili - da je izbor priča Zorana Lazića sadržavao više novijih, a ne prevashodno onih iz knjige "Miss Krampus".
Lamija Begagić je predstavljena samo sa pričama ljubavne tematike iako piše i priče drugih vrsta, a samo su tri autora formalno raznovrsno predstavljena: Tanja Stupar Trifunović, Jovanka Uljarević i Enes Halilović. Od svih pisaca Halilović se izdvaja po korišćenju narodnog i anegdotskog pripovedanja i predanja, u kojima je fantastika bliza harmsovskom tipu. No, izbor njegovih priča ima i slabih radova.
Estetski kvalitetnim pričama najbolje su predstavljeni mladi hrvatski književnici. Stilizovanim jezikom, maštovitim pristupom, raznovrsnim temama sasvim se izdvajaju Andrea Pisac, Mima Simić i Zoran Lazić. Mima Simić prevazići će normativan obrazac ljubavne priče, fokusirajući se na ljubav dve žene, suptilnim deskripcijama, a Zoran Lazić efektno će vas šarmirati svojim duhovitim i pričama apsurda.
Izbor iz Bosne i Hercegovine upamtićete po najboljim predstavnicima: Lamija Begagić i Šejla Šehabović. Dok prva književnica duhovito a na prikrivenim tragičnim poljima traga za ljubavlju dvoje mladih, druga, razvijenijom fabulom ukršta niz složenih pitanja.
U pričama drugih autora /iz BiH - Tanja Stupar Trifunović i Ivica Đikić; iz Hrvatske - Vlado Bulić; iz Srbije - Srđan Papić i Marko Vidojković/ može se naći odlična ideja: Bulić u priči http://www.i-buy.hr izvanredno uklapa marketinšku i religijsku demagošku retoriku sa tržištem droge, dok Vidojković u basni "Bubašvaba" za zaplet priče bira odnos nasilja i hijerarhijske moći.
Ovu knjigu svakako treba pročitati , najpre zbog nekolicine odličnih autora, a i zato što je ovo tek drugi pokušaj antologijskog predstavljanja pripovedača iz bivših jugoslovenskih republika. Prvi je objavljen u Sloveniji 2002. i obuhvatio je renomirane autore /i odabirače/ iz svih bivših republika.
Hvala Idi koja mi je doturila tekst...
komentiraj (1) * ispiši * #
Čakovečka književna i kulturna scena u Klubu SC-a!!!
ČAKOVEČKA SCENA U ZAGREBU!!!
(multimedijalni & interaktivni happening)
- Predstaljanje knjige Igora Bakse “Kotač u osmici"
- Promocija novog broja časopisa za kulturu i društvena pitanja "Venó"
- Predstavljanje zbirke pripovjedaka Damira Jaklina “Prizemlje”
+
- svirka: šansone Vladanke Ivković
+
- interaktivno sudjelovanje publike!
Ovog četvrtka, 25. siječnja 2007. u 21 sat u KLUBU SC-a, 'Književne večeri SC-a' ugostit će mlade Čakovčane i na najbolji način predstaviti njihovu književnu scenu! Osim što ćete moći uživati u pričama, listati časopis ili jednostavno slušati, ovoga puta ćete i vi postati dio performancea!
Igor Baksa rođen je 1980. godine u Čakovcu. Išao na prijemni za glumu, studirao sociologiju, apsolvira predškolsku pedagogiju. Voditelj je novoosnovanog nezavisnog medijskog centra INTERview, freelance je novinar, pokretač i urednik časopisa za kulturu i društvena pitanja
VENO. 2004. godina izdao roman URBANOMIJA (Dataart+, M. Središće), a 2006. na natječaju Grada Čakovca izlazi mu zbirka pripovjedaka "Kotač u osmici". U “Kotaču u osmici”, kroz osam pripovjedaka različite duljine i stila autor pokušava nazrijeti natruhe humanosti u momentima pomaknutosti od društvenih konvencija. Ako vas zanima seks u knjižnici, teroristički napad s esejom o anarhiji, maca koju susjeda lezbijka hrani preskupom hranom, hrvatski super-junak branimir, obitelj murković koja upravlja cijelim svijetom, predsjednikrepublike u vezi s posvojenom kćeri, ovog četvrtka KLUB SC-a je pravo mjesto za vas!
Damir Jaklin rođen je 1968. godine u Čakovcu. Diplomirao je povijest i geografiju, radi kao učitelj, volontira u civilnom sektoru, bavi se pisanjem, pokušava se baviti glazbom...
“Prizemlje” je zbirka 23 kratke priče u kojima autor, s jedne strane, iskreno do srži ogoljuje svoj život autobiografskim sličicama koje funkcioniraju kao fragmenti općih tema; s druge strane, stječe se dojam da je to samo dio piščeve intime, poluintime i njegovog “javnog lika”, i, kao da knjiga čeka nastavak u kojem će biti osvijetljeni i drugi kutevi njegovog života. Ironija koja izvire iz priča u “Prizemlju” mjestimice poprima oblik sarkazma; katkad između redova, često brutalno izravno. Pobjednik je natječaja Grada Čakovca 2005. godine.
Vladanka Ivković kantautorica je rodom iz Sarajeva. Sa sedamnaest godina promovirala prvu kazetu u Koprivnici, a svoj je glazbeni izraz pronašla u šansoni. Intenzivno nastupa od 1994. godine, na književnim večerima, likovnim izložbama, samostalnim koncertima, a u pripremi je i prva zbirka poezije
Novi broj časopisa za kulturu i društvena pitanja "Venó" bavi se novim medijskim kulturama kao pokretačem društvenog razvoja. Free culture movement, umjetna inteligencija, slobodni
softver, interdisciplinarnost znanosti i umjetnosti, civilni aktivizam u hrvatskoj, anarhija u globalizaciji, neke su od tema kojima se "venó" bavi.
– uvodničar: Katarina Peović Vuković
- promocija časopisa: Petar Jović
- zvuci: Igor Baksa
- interaktivne vizualije: publika
Voditeljica je Mirna Bačun.
komentiraj (0) * ispiši * #
NOVO : Jani Virk - 'Pogled na Tycho Brahe' (Disput, 2007.)
Disput je upravo objavio novi naslov : zbirku od pet pripovjedaka jednog od najcjenjenijih slovenskih pisaca srednje generacije, Janija Virka, koji je za nju 1999.g dobio prestižnu "Prešernovu nagradu", a knjiga se smatra jednom od najboljih zbirki kratkih priča objavljenih u Sloveniji od stjecanja neovisnosti.
Jani Virk
POGLED NA TYCHO BRAHE
izd. Disput
Sa slovenskoga prevela Irena Skrt
140 str, 12,5 x 20,5 cm, tvrdi uvez
Knjižarska cijena: 100,00 kn
Narudžba preko izdavačevog weba: 90,00 kn (poštarina uračunata za narudžbe iz Hrvatske)
Riječ izdavača
'Pogled na Tycho Brahe' prozna je zbirka sastavljena od pet pripovjedaka (izvorno objavljena 1998) za koju je Jani Virk, jedan od najcjenjenijih slovenskih pisaca srednje generacije, dobio prestižnu "Prešernovu nagradu" i koja je dosad prevedena na nekoliko jezika.
"Trideset sedam mi je godina i Zemlja je moj jedini dom. Zvijezde nada mnom izblijedjele su mrljeprošlosti, u njima nema nikakve romantike: moji osjećaji ne sežu do njih. Pa što onda, bez obzira na to uglavnom su ohlađeni kozmički kosturi. Vezan sam uz Zemlju, ne želim da me se s nje odnese; tijesno mi je kad noću buljim u nebo. Galaksije poput sitne kiše u zimskom vihoru bježe jedna od druge. Crne rupe tako su guste da nemaš što udahnuti. Teška smrt, zagušljiva vječnost, poput leptira u jantaru. Loš sam u metaforama, zato tako zborim, stvari su zapravo još puno gore."
Tako nam se predstavlja glavni lik naslovne pripovijetke, mladi znanstvenik na službenom putu u Kopenhagenu zagledan kroz prozor svoje hotelske sobe na opservatorij "Tycho Brahe" u kojem su proteklu noć njegove oči kroz teleskop načas otplovile milijune kilometara dalje od uobičajenog pogleda, u tišinu svemira. Suočen sa spoznajom vlastite prolaznosti sklon je taj susret s iznenadnom, hladnom prazninom relativizirati utješnim razmišljanjem da galaksije zapravo nisu ništa drugo doli raspuhana šećerna pjena koju malo dijete omata oko prsta a golemi planeti sitne pjege u rožnicama kozmičke djece.
I junaci preostale četiri pripovijetke – također četrdesetogodišnji intelektualci (novinar, urednik, knjižničar): na službenom putu u Moskvi, nenadano zatečeni u Barceloni ili pak na odmoru na dalmatinskom otoku – bolno su svjesni da gusta rijeka vremena nijemo i ustrajno klizi kroz njih. Panično tjeskobni, pribojavaju se da je njihovo postojanje puka optička varka, ne znaju kako su se našli u toj igri i ne mogu se prepoznati, život ih nosi po svome, uglavnom ne shvaćaju zašto se u nešto upuštaju i ništa se bolje ne poznaju nego prije deset ili dvadeset godina. Dovedeni u situaciju da uistinu jasno i ustrajno mogu razmišljati samo još o kraju i uspomenama, upuštaju se u avanture po stranim gradovima, lutaju, opijaju se sa slučajnim poznanicima... Istodobno svi oni traže ljudsku toplinu koja bi ih, makar na trenutak, spasila od usamljenosti, očaja i besciljnosti.
komentiraj (1) * ispiši * #
'Gay pod ručnikom' - moja nova kritika na www.kupus.net
Iza naslova
'Gay pod ručnikom'
krije se
moja kritika romana 'Berlinski ručnik' Dražena Ilinčića
koju možete pročitati
evo upravo na ovome linku
komentiraj (2) * ispiši * #
SF autor Danijel Šah
ponedjeljak , 22.01.2007.Sigurno vam je promaklo da sam nedavno box sa linkovima na web stranice domaćih pisaca nadopunio jednim novim.
Radi se o Danijelu Šahu, SF autoru o čija se dva romana možete informirati ovdje, a potom možete zaviriti i na njegov web sajt ( ovdje) putem kojega ste u mogućnosti naručiti njegove knjige, pročitati odlomke iz njih i pogledati brojne ilustracije kojima su njergovi romani opremljeni.
komentiraj (6) * ispiši * #
PROMOCIJA : Anne Hebert - 'Dječak pod teretom snova' (Hrv.filološko društvo/Disput, 2006.)
Nakladnička kuća Disput,
Hrvatsko-kanadsko akademsko društvo
i Kanadsko veleposlanstvo
organiziraju predstavljanje knjige
Anne Hebert : Dječak pod teretom snova
(izd. Hrvatsko filološko društvo/Disput)
koje će se održati u srijedu 24. siječnja u 19 sati
u Kanadskom kulturnom centru
(u zgradi Kanadskog veleposlanstva, Prilaz Gjure Deželića 4, Zg).
O Anne Hébert (1916-2000), kanadskoj spisateljici sa statusom književnog klasika XX. stoljeća, govorit će prof. Ingrid Šafranek, a o romanu prevoditeljica Marija Paprašarovski. U predstavljanju će sudjelovati Irena Lukšić, urednica biblioteke "Na tragu klasika" u kojoj je knjiga objavljena, i Evaine Le Calve-Ivičević, potpredsjednica Hrvatsko-kanadskog akademskog društva.
Anne Hébert objavila 5 knjiga pjesama, 10 romana, 10 novela i 6 drama, od kojih su mnoga nagrađena prestižnim kanadskim i francuskim književnim nagradama. Djela su joj prevedena na više stranih jezika (engleski, španjolski, njemački, čak i japanski, a ovo je njezin prvi prijevod na hrvatski). Njezin opus zauzima istaknuto mjesto u kanadskoj književnosti XX. stoljeća.
O romanu Dječak pod teretom snova više možete saznati na: ovome linku
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : William Reymond - 'Coca Cola, zabranjena istraga' (izd. OceanMore, 2006.)
William Reymond :
'COCA-COLA, ZABRANJENA ISTRAGA'
izd. OceanMore
prevele s francuskoga Barbara Martinec i Ita Kovač
str. 320
meki uvez s klapnama
Riječ izdavača
U ovoj uzbudljivoj knjizi o najpoznatijem bezalkoholnom piću na svijetu autor istražuje kako je jedna multinacionalna kompanija prešućivala svoju prošlost. Od početnog recepta za napitak koji je sadržavao alkohol i kokain The Coca-Cola Company uspjela je stvoriti globalnu legendu. Na putu do takvog postignuća čelnici Kompanije nisu nikada prezali ni od čega ( kako su istrovremeno uspjeli postati ratni dobavljači za američki vojsku ali i za njemačke trupe?), odlučni od svog proizvoda napraviti brand broj jedan na svijetu. Iako su mu odgovorni u The Coca-Cola Company zalupili vrata pred nosom, nikako ne želeći, bez kontrole, ustupiti mu svoje arhive na uvid, Reymond je uspio doći do mnoštva zanimljivih podataka o tvrtki koja je od najranijih početaka frizirala svoju povijest i napisati knjigu koja se čita napeto poput pravog trillera.
William Reymond, francuski novinar i publicist objavio je nekoliko uspješnica:
'JFK, autopsija državnog zločina ( JFK, autopsie d`un crime d`État)'; 'JFK, poslijednji svjedok (JFK, le dernier témoine)'; 'Mafija, d.o.o. - tajne organiziranog kriminala (Mafia S.A.- les secrets du crime organizé)', 'Bush-land (2000-2004)' itd.
komentiraj (0) * ispiši * #
Feralovi pjesmotvorci u Beogradu i Pančevu
Evo još jedne dojave Dušana Gojkova, glodura Balkanskog književnog glasnika 'Poluostrvo':
Gosti beogradskog Dokumentacionog centra Ratovi, od 26. do 28. januara, biće hrvatski književnici Boris Dežulović i Predrag Lucić.
Gosti će prvog dana boravka u Beogradu, čitati svoje nove stihove u amfiteatru Narodne biblioteke Srbije, od 19 sati.
Tom prilikom, Boris Dežulović, prvi put u Beogradu, predstaviće "Pjesme iz Lore", svoju novu pesničku zbirku o logoru Lora, u kome su tokom devedesetih bili zatočeni ratni zarobljenici, velikim delom srpske nacionalnosti. "Pjesme iz Lore" su jedinstven i izvanredno vredan književni dokument o mračnim vremenima ovog regiona.
Predrag Lucić, treći put u Beogradu, čitaće nove i stare stihove iz svog političko-satiričnog ciklusa "Haiku haiku jebem ti maiku". Ovaj ciklus je svojevrsna - jedinstvena stihovana hronologija naših mahnitosti iz devedesetih godina. "Pjesme iz Lore" i "Haiku haiku..." podjednako su relevantni književno i politički.
Dva sata pre njihovog čitanja sopstvenih stihova, u istom prostoru biće emitovana tri dokumentarna filma o logorima, dodaju organizatori.
Drugog dana, od 10.30 do 14 sati, u Sali na prvom spratu NBS biće održan okrugli sto "Etika književnosti: Splitska škola", u organizaciji Dokumentacionog centra "Ratovi", a povodom gostovanja Dežulovića i Lucića.
Učestvuju Boris Dežulović, Dejan Ilić, Predrag Lucić, Nebojša Popov, Srbijanka Turajlić, Sreten Ugričić, Vesna Rakić Vodinelić, Vule Žurić...
Gosti će poslednjeg dana boraviti u Pančevu, gde će takođe čitati svoje stihove, a domaćin u Studiju 21 (od 19.30) biće Vule Žurić.
komentiraj (3) * ispiši * #
NOVO : Patrik Ourednik - 'Europeana, kratka povijest 20.stoljeća' (Profil, 2006.)
NOVO u izdanju Profila :
Patrik Ourednik - 'Europeana, kratka povijest 20.stoljeća'
Riječ izdavača
Smijeh je zagarantiran, nelagoda vjerojatna, dojmovi jaki, ukratko: izvrsna knjiga!
Chronic’art
Ouředníkova je ideja izvrsna: da bi iscrtao kartu XX. stoljeća i u nju upisao njegove najznačajnije trenutke, pisac naprosto gomila stotine povijesnih činjenica, u rasponu od beznačajnih anegdota do krucijalnih statistika... Europeana se čita poput vrtoglavog enciklopedijskog sažetka tisuću historiografskih djela, a komponirana je mudrije i subjektivnije nego što se isprva čini...
Chronic’art
Opčinjen jezikom, Ouředník nudi burlesknu viziju povijesti suvremene Europe, kombinirajući tragiku i anegdotalne činjenice pokazuje besmisao dvadesetog stoljeća
Le Temps
Nasljednik Kafke i Dobrog vojnika Švejka, Ouředník se koristi razmacima između neoborivih činjenica da bi stvorio sažetke koliko zbunjujuće toliko i bespogovorne.
Radio France
Napisana u mistifikatorski naivnom tonu, 'Europeana' Patrika Ouředníka tekst je na granici beletristike i eseja, provokativan pokušaj da se u obliku kronike bizarnih ratova, ideologija, ubojstava i izuma rekonstruira svijet dvadesetog stoljeća, najubilačkijeg stoljeća ljudske povijesti. To je oštroumna parodija predodžbi o historijskom napretku, zaigrani esej o katastrofama, mozaik istina i poluistina, mješavina fikcije i realnosti, ukratko 20. stoljeće na rasprodaji u staretinarnici.
'Europeana' je prevedena na dvadeset svjetskih jezika, a češki su je kritičari 2001. proglasili knjigom godine.
Češki književnik, lingvist i prevoditelj Patrik Ouředník rodio se u Pragu 1957. godine, a prije nego je 1985. emigrirao u Francusku, radio je kao knjižar, skladištar, poštar i učitelj šaha.
Iz knjige:
Koncentracijski logor Buchenwald bio je smješten blizu grada Ettersberga, a izvorno se tako i zvao. Ime Ettersberg u njemačkoj je povijesti bilo slavno jer su se tu u XVIII. i XIX. stoljeću okupljali poznati pisci i filozofi, tu su šetali, sjedili ispod hrasta i raspravljali o smislu europske civilizacije. Koncentracijski logor Ettersberg bio je otvoren 1937., ali godinu dana poslije kulturni je odsjek nacističke stranke u Weimaru procijenio da je neprilično povezivanje imena koncentracijskog logora s kulturnim naslijeđem njemačkog naroda, te je zatražio da mu se promijeni ime. Od 1937. do 1945. umrlo je u Buchenwaldu 50.000 neprijatelja nacističke Njemačke, a od 1945. do 1950. godine 7.000 neprijatelja SSSR-a i DR Njemačke. Zatvorenicima je prilikom dolaska na podlakticu utetoviran redni broj. Prvih mjeseci rata dobivali su dopisnice s unaprijed otiskanim tekstom koje su trebali slati svojoj rodbini. Na dopisnicama je pisalo: SMJEŠTAJ JE DOBAR, OVDJE IMAMO POSLA, PREMA NAMA SE PONAŠAJU PRISTOJNO I DOBRO SE ZA NAS BRINU. Kad bi rođaci dobili dopisnicu, a pošiljatelj im je jako nedostajao, išli su se prijaviti na njemačke urede sa željom da posjete svoje bližnje u tom i tom logoru. Jedan grčki logoraš iz Buchenwalda poslao je dopisnicu svom ocu u Pyrgos, a otac je poslije tri mjeseca doputovao k njemu. Sin se na peronu bacio na oca i zadavio ga prije nego što su ga Nijemci stigli ustrijeliti.
komentiraj (2) * ispiši * #
Jarak o Dicku
Ovo je link putem kojega ste u mogućnosti pročitati izvrstan tekst u kojemu Rade Jarak piše o stvaralaštvu Philipa K.Dicka (inspiriran na police videoteka upravo pristiglom ekranizacijom Dickova 'Scannera Darkly' , rež. Richard Linklater).
O Dicku sam nedavno i ja nešto pisao za 'Op.a' :
Philip K.Dick - 'Filmske priče' (Šareni dućan, 2006.)
Philip K. Dick (1928.-1982.) jedan je od najproduktivnijih SF autora (po nekim izvorima : u 30 godina dugoj karijeri napisao je 40 romana i oko 120 priča!) koji s pravom nosi epitet kultnog pisca. U nas su poznatije filmske adaptacije od njihovih literarnih predložaka, ali malo-pomalo i ta se nepravda ispravlja. Tako smo nakon prije par godina objavljenog romana 'Sanjaju li androidi električne ovce?' (predloška za slavni film Ridleya Scotta 'Blade runner') prošle godine dobili i (nedavno također ekraniziran) roman 'Čitač tmine', a sada na knjižarske police stigoše i Dickove 'Filmske priče'. Taj svezak obuhvaća 12 Dickovih kratkih priča i novela od kojih je čak 5 filmovano (i to od redateljskih ikona poput Verhoevena, Wooa i Spielberga), a i ostale će vjerovatno uskoro doživjeti istu sudbinu.
Filmaši rado i često posežu za Dickovim rukopisima jer se radi o dinamičnoj prozi punoj adrenalina i akcije, narativno vrlo vješto složenoj, ali i ne bez emocija i dubljeg, filozofskog i metafizičkog podteksta, te česte ironije i humora. Philip K. Dick svojevrsna je Hitchcockova SF inačica, njegovi zapleti redovito se baziraju na neprilikama 'običnog čovjeka u neobičnoj situaciji'.
Svoje likove autor vidno simpatizira, a u postapokaliptičnim i distopijskim ambijentima nedefinirane budućnosti u koje smješta svoje fabule zrcali se duh (i autorska kritika) turbulentnog vremena koje je Dickovu uzbudljivu i efektnu prozu iznjedrilo.
Odnos stvarnosti i tlapnje, realne i simulirane zbilje, ljudskosti i umjetne inteligencije, svijesti i podsvijesti; pitanja autoriteta i moći, identiteta, vremena, tehnofobije, života i smrti... osnovne su tematske preokupacije koje Dick pakira u svojevrsne 'hard-boiled noir SF krimiće', uzbudljive i dinamične, pune inventivnih, vizionarskih futuroloških zamisli, ali - s obzirom da su priče pisane po narudžbi, u zadanom roku, za časopise - primjetne su i povremene stilske i dramaturške nezgrapnosti. No, bez obzira na sitne manjkavosti, parafrazirat ćemo E.Kardelja i zaključiti : 'Bio e en vizoner'... bez kojega ni film ni SF ne bi bili onakvi kakve ih znamo. I volimo...
(Napisao : Božidar Alajbegović, svibnja 2006.
objavljeno u Op.a br.3/4 2006.)
Nažalost, bijah limitiran na 1 karticu teksta, ali svakako se moram natjerati ovo proširiti...
komentiraj (0) * ispiši * #
Okrugli stol i dokumentarni film o Slavoju Žižeku
nedjelja , 21.01.2007.Okrugli stol i dokumentarna projekcija o slovenskom filozofu i teoretičaru psihoanalize Slavoju Žižeku održat će se u net. kulturnom klubu Mama u ponedjeljak, 22. siječnja, s početkom u 18.30 sati.
Nakon gužve u prosincu, kada je na projekciji dokumentarca Pervertitov vodič kroz kinematografiju Mama bila dupkom puna, u ovom mjesecu predstoji okrugli stol o slovenskom filozofu i teoretičaru psihoanalize Slavoju Žižeku. O recepciji njegove teorije u Hrvatskoj, fenomenu popularizacije, psihoanalizi i kinematografiji raspravljat će Marijan Krivak, Tonči Valentić, Petar Milat, Dejan Kršić i Srećko Horvat.
Kao uvod u okrugli stol, bit će prikazan dokumentarni film 'Žižek!' (Astra Taylor, 2005.). Redateljica prati Žižeka na njegovoj predavačkoj turneji po Argentini i SAD-u, a između ostalog saznajemo i zašto u njegovu slovenskom stanu visi Staljinova slika, koja su tri najbolja filma na svijetu po njegovu izboru i druge detalje.
Događaj je i svojevrsna najava ekstenzivnog temata 'Žižek i kinematografija', koji će, uz dosad neobjavljeni Žižekov tekst 'Pervertitov vodič kroz obitelj', intervju s Paulom Taylorom (International Journal for Zizek Studies), Sophie Fiennes (The Pervert’s Guide to Cinema, 2006.), Benom Wrightom (The Reality of The Virtual, 2004.), kritičke osvrte itd., biti objavljen u novom broju časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa (2007).
Više o Žižeku i nekim temama predstojećeg okruglog stola možete pročitati na: International Journal for Zizek Studies
Izvor: Net.hr
komentiraj (2) * ispiši * #
KRITIKA : Jurica Pavičić - 'Crvenkapica' (VBZ, 2006.)
KRITIKA : Jurica Pavičić - 'Crvenkapica' (VBZ, 2006.)
Nakon kratkog izleta u melodramu s prošlogodišnjim romanom 'Kuća njene majke' Jurica se Pavičić novim rukopisom vratio na teren na kojemu se puno bolje snalazi. Njegov peti roman ponovo je po žanrovskom određenju triler sa, za njega karakterističnim, jakim socijalnim štihom. Pavičićeva 'Crvenkapica' ustvari je svojevrsna intertekstualna parafraza slavne istoimene bajke, iz idilične razlistale šume transferirana u njezinu modernu urbanu inačicu – grad Zagreb.
U Pavičićevom romanu pobožna se i krotka djevojka Mare ('Crvenkapica') iz dalmatinske provincije s košarom punom darova upućuje teti ('baka') u Zagreb, te pritom susreće opasnoga 'vuka' (u liku taksista Vinka Vuksana). Vuksan - pritisnut dugovima i prijetnjama kamatara, a sa ženom u osmom mjesecu trudnoće - čuvši od Mare da joj je teta bogata i stara, a živi sama, stupa u grabežnu zločinačku akciju. Sve na koncu naravno svršava u krvi, ali uz mali odmak od odabranog predloška – Pavičić je svoju krvavu 'bajku' svjesno lišio lika 'lovca' jer mu je intencija bila prikazati dvije generacije žena, jednu stasalu u vrijeme socijalizma i drugu odgojenu u devedesetima. Kroz njihov odnos Pavičić zrcali i odnos hrvatske periferije i zagrebačke metropole pa religiozna, pasivna i poslušna Mare simbolizira zapostavljenu i gospodarski ruiniranu provinciju dok je odlučna i energična teta Olga svjetonazorno naprednija od svoje mlade malomišćanske nećakinje upravo onoliko koliko je i Zagreb ekonomski razvijeniji u odnosu na zapuštenu periferiju.
Tu naravno ponovo do izražaja dolazi konstanta Pavičićevog spisateljskog rada (kao produžetka njegovog novinarskog angažmana) – njegova izrazita društvena analitičnost i socijalna kritičnost. No, za razliku od romana 'Kuća njene majke' gdje smo imali i mnogokoji izravni, kritički intoniran žurnalističko-esejistički ekskurs, komentari zbilje u novome romanu nisu toliko eksplicitni. Međutim, sproveden kroz motiv emancipacije i samoostvarenja mlade žene putem ubojstva, društvenokritički je aspekt dobio na oštrini te je ustvari u ovom slučaju čak i prilično subverzivan.
Pavičić je i u ovome romanu, kao i u njegova četiri prethodnika, ponovo vrlo uvjerljiv u socijalnoj kontekstualizaciji i prikazu zbilje, ali je - također ponovo - prilično neuvjerljiv po pitanju psihološke motivacije likova i njihovih postupaka. To se posebno odnosi na preobrazbe koje proživljavaju Vinko i Mare a koje su provedene automatizmom, te pomalo čak i iznenađuju jer nemaju uporišta u prethodno opisanim događajima i ponašanjima to dvoje likova. Autor je propustio razjasniti prilično hladan odnos Olge i njezine sestre kao što se nije potrudio liku policijskog inspektora udahnuti život, pa je taj lik ostao potpuno plošan, na razini skice. Prigovor nažalost slijedi i zbog melodramatičnosti kojom je, uslijed nemotiviranog i suvišnog vraćanja lika Vinkove supruge u završnoj sekvenci, kraj romana osjetno a nepotrebno obilježen.
Najizrazitija kvaliteta svih prethodnih kao i ovog Pavičićevog romana je njihova vrlo pažljivo i detaljno izvedena konstrukcija; poštujući onu Tribusonovu : 'bez detaljnih planova i skica urušila bi se i najobičnija pseća kućica a kako se ne bi urušio roman!' Pavičić vrlo pomno pazi na arhitektoniku i dramaturgiju priče - koja je i u ovom slučaju ispripovjedana s iskustvom filma, dinamičnom montažnom tehnikom brze izmjene kratkih poglavlja-sekvenci - ali je previše nemaran po pitanju stilistike.
Pavičić je vrlo vješt žanrovski zanatlija pa kada uzmemo njegov roman sa sigurnošću možemo očekivati tečno i vrlo dinamično fabuliranje kao i neizvjesnost i napetost radnje, uz neizbježan dodatak socijalne autentičnosti i društvene kritike. Međutim, nažalost, isto tako moramo računati i na manjkavosti koje Pavičić iz romana u roman uporno ponavlja : motivacijska nerazrađenost likova, neizglačanost teksta, mnoštvo stilističkih nezgrapnosti, jezičnih hrapavosti i nesretno odabranih formulacija. Ti bi problemi, s obzirom na njihovu učestalost i ponavljanje, u budućnosti mogli mnogokojeg čitatelja odvratiti od posezanja za Pavičićevim štivom. Pavičić međutim utjehu uvijek može pronaći u scenarističkom radu koji mu, s obzirom na dokazanu umješnost fabuliranja, puno bolje pristaje od spisateljskog. A usto je i financijski isplativiji...
(Napisao Božidar Alajbegović, studenog 2006.
objavljeno u Bibliovizoru trećeg programa hrv.radija)
komentiraj (2) * ispiši * #
Moja kritika u 'Vijencu'
subota , 20.01.2007.U četvrtak je izašao novi, 336. broj dvotjednika za kulturu Vijenac,
a u njemu, između ostaloga,
i moja kritika zbirke nogometnih priča
2 domaće autorice (Matanović+M.V.Runjić)
i 9 autora (Rešicki, Dežulović, Tribuson, radaković, Pavičić, Beck, S.L.Vidulić, Nuhanović, Mraović)
'Slobodni udarac'
(izd. Fraktura, 2006.)
komentiraj (2) * ispiši * #
KRITIKA : Gordan Nuhanović - 'Posljednji dani panka' (Profil, 2006.)
KNJIŽEVNA VEČER
:: Gordan Nuhanović, "Posljednji dani panka"
23.01.2007 :: 20h
BOOKSA
Nakon dvije zbirke priča "Liga za opstanak" (2001) i "Bitka za svakog čovjeka" (2003) Nuhanović je objavio roman „Posljednji dani panka“ (2006). Prema nekim izvorima radi se o generacijskom i degeneracijkom romanu, odnosno o satiri i groteski te kafkijanskoj paraboli s elementima komedije o našim devedesetima. Autor će u Booksi odgovarati na pitanja vezana uz sve tri knjige, te još neka druga.
Tim povodom donosim vam moju kritiku njegova romana :
KRITIKA : Gordan Nuhanović - 'Posljednji dani panka' (Profil, 2006.)
Nakon dvije vrlo dobre zbirke priča, vinkovački autor Gordan Nuhanović nedavno je objavio i svoj dugonajavljivani roman, naslovljen “Posljednji dani panka”.
Junak romana je novinar tabloidnog tiska, na početku svojih tridesetih, a radnja se odvija krajem po mnogo čemu specifičnih devedesetih, što su u slučaju ovoga romana iznimno važni podaci. Iako, kako sam na početnim stranicama kaže, živi u vremenu kada je “dovoljno protegnuti noge do najbliže državne ustanove i u redakciju se vratiti s nečuvenim skandalom za naslovnu stranicu” dotični novinar, na čuđenje svoga šefa, upada u apatiju i ne uspijeva na novinske stranice istresti dovoljno skandaloznog, limunovom bojom obojanog materijala. U takvome stanju nekoristan svojoj redakciji, naš novinar odlazi na prisilan odmor u rodne Vinkovce gdje ga iz letargije bude neočekivane aktivnosti oko lokalnog pank kluba Mokra Kifla. Naime, tamošnja već prilično ostarjela i sve malobrojnija pank gerila upregla je sve snage u obnovu svoga kluba i oživljavanje vinkovačke pank scene, ali ih u toj nakani sprječeva otpor lokalnog moćnika i njegovih pajdaša s potpuno drukčijim glazbenim ukusom. Hoće li pank preživjeti u Vinkovcima ili se uistinu radi o njegovim posljednjim danima, ostaje neizvjesno do pred sam kraj ove zabavne ali i melankolijom oplahnute štorije.
U romanu Nuhanović razotkriva brojne anomalije poslijeratne Hrvatske, ali to čini na rezigniran i melankoličan način - bez gnjeva jedne Vedrane Rudan ili sarkazma Ivane Sajko, već uz puno crnohumorne duhovitosti i ironije na svoj i na račun svojih ravničarskih sumještana, nesklonih pretjeranom i neproduktivnom nerviranju.
U provinciji, osim što su vidljivije, društveno-političke i socijalne anomalije često poprimaju groteskna obilježja, čega je Nuhanović bolno svjestan, a njegova proza izričita potvrda. U njegovom romanu vinkovački lokalni mafijaši i korupcijskom im simbiozom priljepljeni politički i policijski moćnici karnevalizirane su parodije metropolskih im opasnih uzora, ali Nuhanovićev posprdni alanfordovski pristup zbilji nema tendenciju umanjenja egzistencijalnog beznađa tamošnjega puka. Dapače, izvrgavši zbilju apsurdizaciji, gangrenozni kiselkasto-gorki smrad tranzicijskog svagdana poprima i natruhe slatkaste arome, a takva smjesa nosnice još ubojitije štipa i obilnije potoke suza nagoni na oči.
Roman je pisan u prvome licu i u noseći lik novinara Nuhanović upisuje mnoga svoja svojstva i iskustva. Iskustveno mu obilje omogućuje da se osim sa senzacionalističkim virusom zaraženim domaćim novinarstvom, uz velike doze podsmijeha pozabavi i književnim izdavaštvom ''na rvacki način'', pa on bez ustezanja do krajnjih granica ironizira nepošten odnos nakladnika i urednika spram mladih autora. Nuhanovićevu se novinaru upravo “desila prva zbirka priča” i on je, baš poput svoga tvorca, jedan od u nas sve brojnijih žurnalista kojima je novinarstvo tek štaka (ili nužno zlo) ka putu ka lijepoj književnosti. Slijedom toga Nuhanović se u romanu između ostalog zafrkava i s popularnom navadom posudbe likova iz stvarnoga života za prozne, fikcijske svrhe, ne propustivši autoironično ukazati i na opasnosti koje autoru takvo pripomaganje uranjanjem u autentično stvarnosno vrelo, može donijeti.
No, “Posljednji dani panka” prije svega govore o, u našoj književnosti već nekoliko puta obrađivanom sindromu “polagane predaje”, ali su više nego istoimenom Tribusonovom romanu ipak bliži i srodniji njegovom zapostavljenom a izvrsnom “Klubu obožavatelja”. Tako je u posvećenosti pank glazbi Nuhanovićevih junaka lako prepoznati zadnje trzaje posustalog mladalačkog bunta i posljednje ostatke otpora starenju i postajanju “kotačićem u mehanizmu”, kod ljudi koji bi penziju, simbolički rečeno, najrađe dočekali u ''kratkim hlačama''. Ili bar izlizanim trapkama punim ziherica. A da pankerski svjetonazor Nuhanovićevih likova simbolizira rijetku preostalu branu pred bujicom primitivizma kojim su i Nuhanovićeva slavonska provincija ali i tzv. veći urbani centri već duže vrijeme preplavljeni, ne treba posebno naglašavati.
Premda pri sredini rukopisa pomalo gubi dah (što je selektivnijim pristupom građi ili većom pažnjom urednika lako moglo biti otklonjeno), Nuhanović roman okončava logičnim, osjetno ironičnim krajem koji cijelu priču vrlo elegantno i uspješno zaokružuje. Roman je prepun upečatljivih, nesvakidašnjih situacija od kojih se svakako izdvaja epizoda parapsihološkog susreta s pokojnim Sid Viciousom (koja se u početku čini pretjerano grotesknom i promašenom, ali se svojom zaključnom poantom ispostavlja gotovo pa presudnom u formiranju atmosfere i poruke cijelog romana) a nezaboravna dosjetka vezana uz specifičnu upotrebu Titan i Elzet lokota zaslužuje svoje mjesto u budućim antologijama crnog humora, ali i sadizma u hrvatskoj literaturi.
Nuhanović svoje gubitničke likove osuđene na besperspektivno otaljavanje egzistencija, baš kao i u prethodno objavljenim pričama, vidno simpatizira i uspijeva ih na duže vrijeme pohraniti u memoriju čitatelja, a efektne i višeznačjem oplemenjene rečenice poput npr. “njezino djetinjasto lice s dubokim i tamnim očima podsjetilo me na djevičansku livadu nad kojom se nadvila sjenka surovog građevinskog lobija”, u romanu su dovoljno česte i jamac su užitka u tekstu kao i poticaj za višekratno iščitavanje Nuhanovićevog romanesknog prvijenca.
(Napisao Božidar Alajbegović, kolovoza 2006.
objavljeno u Bibliovizoru trećeg programa hrv.radija)
komentiraj (2) * ispiši * #
INTERVJU : Srđan Valjarević
petak , 19.01.2007.Srđan Valjarević slovio je za vrlo izglednog laureata ovogodišnje NIN-ove nagrade za najbolji roman (koja je, ponavljam, otišla Svetislavu Basari) a njegov intervju dostupan je na ovome linku
komentiraj (9) * ispiši * #
Svetislav Basara dobitnik NIN-ove nagrade za najbolji roman 2006.g.
Dušan Gojkov javlja iz Beograda : Svetislav Basara ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade za najbolji roman!:
Pisac Svetislav Basara, dobitnik NIN-ove nagrade za najbolji roman 2006. godine, danas je kratko rekao da ne zna da li je bolje dobiti ili ne dobiti to književno priznanje, a ranije je izjavio da je pre objavljivanja romana 'Uspon i pad Parkinsonove bolesti' želeo da na koricama stoji: 'Van konkurencije za NIN-ovu nagradu'.
Basara je, u intervjuu 'Glasu javnosti' u septembru prošle godine, izjavio da nije bio raspoložen da njegov novi roman udje u konkurenciju za NIN-ovu nagradu, ali su ga 'odgovorili od toga'.
Danas je, posle proglašenja dobitnika tog priznanja, rekao da ne zna da li je bolje dobiti ili ne NIN-ovu nagradu. 'Kad je čovek ne dobije, to je nedostatak, a kada je dobije mora da se nadje ovako pred publikom', rekao je kratko Basara, bivši ambasador Srbije i Crne Gore na Kipru, koji je autor niza zapaženih romana, knjiga priča i eseja, ali je retko dobijao nagrade.
Izmedju ostalog, dobio je Nagradu željezare Sisak za najbolju knjigu godine (1988) za roman 'Fama o biciklistima', kao i nagradu 'Branko Čopić'.
Basara je, po izlasku knjige 'Uspon i pad Parkinsonove bolesti', izjavio da se slaže sa stavom svog junaka da je sama istorija jedna bolest koja se legitimiše kao zdravlje, te da je ispravniji prilaz istorijskim tokovima ako se prednost da bolesti.
Navodeći da 'Uspon i pad Parkinsonove bolesti' predstavlja 'jedan isečak istorije Evrope i Rusije kroz prizmu bolesti', Basara je rekao ranije i da je zapanjen industrijalizacijom zdravlja. 'Medicina je u istoj ravni s, recimo, metalnom industrijom. Bolnice danas lice na mašinske hale u kojima se nesto opravlja, prepravlja. Zdravlje je opšta bolest 21. veka. To je uzaludna opsesija, jer čovek je bolest sam po sebi, a bolest je neminovnost. Čovek je bolest kao
a priori, jednostavno, nema ga. Inače, sve doktrine i ideologije su bile opsednute zdravljem: fašizam i komunizam, na primer', naveo je Basara, koji je ocenio i da se u Srbiji 'nacionalni parkinsonizam smatra zdravljem'.
'Treba najpre da u Srbiji napravimo jednu ogromnu opštu bolnicu i tada ćemo moći da krenemo put zdravlja. Srbija je danas bolesna i to je činjenica. Načelno, sam parkinsonizam ima tri kategorije. Naša dijagnoza je parkinsonizam B. To je inače veoma bolesno stanje koje se samo prividno tretira kao zdravlje', dodao je Basara u intervjuu Glasu, dok je 'Blicu' gotovo u isto vreme pojasnio da je simptome te dijagnoze moguće shvatiti slušanjem govora premijera Vojislava Koštunice.
'Treba slušati govor premijera Srbije i videćete sve simptome parkinsonizma B: smušenost, drhtanje ruku, nesuvisao govor...', ocenio je Basara.
Basara, inače, smatra svaku revoluciju korakom unazad, zbog čega je i 5. oktobar 2000. godine u Srbiji trebalo, prema njegovom mišljenju, da bude kontrarevolucija.
'Rusija je bila gora posle Oktobarske revolucije, Jugoslavija je postala gora posle komunističke, banditske revolucije, pa dodje 5. oktobar', rekao je on nedavno, dodajući da je 5. oktobar trebalo da bude kontrarevolucija, jer bi to bio korak napred.
'Medjutim, revolucionari su se snašli, uortačili sa Vojom Koštunicom i sada opet imamo revoluciju sa svim njenim osobenostima i posledicama. Potpuno isto samo sto je reč komunizam zamenjena rečju Srbija', ocenio je Basara.
Glavni junak njegovog nagradjenog romana, Demjan Lavrentijevič Parkinson, izumitelj strašne bolesti, umire od iscrpljenosti 1947. godine u logoru na Kolimi pod lažnim imenom Nikolaj Nikolajevič Kuznjecov. Do tog dana pokušava da iz perspektive čudne bolesti promeni okolinu, sastavljajući fragmente odavno razbijene celine integralne slike sveta.
Prema obrazloženju zirija za NIN-ovu nagradu, Basarin roman pripada piščevom "poetičkom krugu promišljanja odnosa civilizacije, moralnosti i bolesti koje nas nagrizaju, u rasponu od srednjevekovnih progona do novovekovnih koncentracionih logora i gulaga".
'Ostvaren u žanru koji podrazumeva preklapanja vremena, koriščenje istorijskih dokumenata i apokrifnih izmišljenih svedočanstava, ovaj roman u svojoj dramaturgiji i ironičnom, grotesknom tonu, pokazuje zbog čega je Basara već zauzeo zapaženo mesto u srpskoj književnosti', naveo je žiri, koji je odluku o nagradi doneo većinom glasova, budući da su za Basarin roman glasala tri člana, a za roman 'Emilija Leta' Mirjane Mitrović dva.
Žiri je istakao i da, nagradjujuci Basarin roman, želi da istakne polifonu strukturu tog dela, kao i njegovu polemičnost koju takodje treba prihvatiti sa odredjenom ironijom i skepsom.
'Možda će neko reći da je Basara u ovom romanu otvorio previše tema i povoda nego što to struktura i sklop romana mogu da podnesu, ali u savremenoj književnosti odavno više ne važe uzori klasične mere i čistote žanrovskih oblika', naveo je žiri u obrazloženju.
komentiraj (0) * ispiši * #
Knjiški sadržaji portala Javno.hr + natječaj za strip
Nedavno je svjetlo dana ugledao novi news-portal Javno.hr.
Portal u svom sadržaju ima i kulturnu rubriku u kojoj je određeni prostor namijenjen i knjiškim temama, a tu se posebno izdvaja rubrika 'knjiga u nastavcima' koja donosi knjigu Željka Špoljara 'Gumeni galeb'.
Portal nije zaboravio ni književne recenzije koje potpisuje 'Eventualist' Andrija Škare, kojemu svakako želim da ustraje u recenziranju ali mu savjetujem da se prihvati svježijeg štiva jer od tri dosad objavljene recenzije, dvije obrađuju knjige koje su izišle prije punih 5, odnosno 4 godinica.
(Inače, Andrijine recenzije u prilici smo čitati i u mjesečniku Caffe)
Inače, Javno.hr je otvorio natječaj za stripove kojim se pozivaju autori da svoje radove šalju na kultura@javno.com u jpeg formatu, a autora najboljeg stripa po izboru čitatelja portal će nagraditi s 1.000,00 kn
komentiraj (1) * ispiši * #
Radio verzija drame mladog Ivora Martinića
četvrtak , 18.01.2007.
20.01. na prvom programu hrvatskog radija, u 18:05,
radio-verzija drame Ivora Martinića 'Ovdje piše naslov drame o Anti'
*RADIO SCENA - Ivor Martinić: "Ovdje piše naslov drame o Anti"*
Hrvatski radio 1.program 20.01.2007. 18:05
Inspiriran pričom iz crne kronike, mladi Ivor Martinić, student četvrte godine dramaturgije na zagrebačkoj ADU, piše dramu o dječaku koji kao desetomjesečna beba ostaje bez majke. Ona je smrtno pogođena gelerom neprijateljske bombe, a drugi geler ranjava njegovu nogu i on ostaje invalid. Sadašnji trenutak drame proslava je njegova 12-og rođendana na kojem se
isprepliću sve traume dječaka Ante i oca mu izazvane tim tragičnim događajem. Martinić, osim što piše toplu i tužnu priču o postratnim životnim situacijama, vješto se poigrava formom drame u kojoj pravi namjernu distinkciju između dramskih likova i glumaca na pirandelovski način.
Glume: Zdenka Marunčić, Barbara Nola, Ana Maras, Milan Pleština i Rakan Rushaidat.
Redatelj: Mislav Brečić
komentiraj (1) * ispiši * #
INTERVJU : Eventualistica i Mangurica Mirna Bačun
DOP-ovci nastavljaju s predstavljanjem Eventualista.
Na red je došla Mangurovska Eventualistica, vrijedna voditeljica i organizatorica SC-ovih književnih večeri, diplomirana novinarka i aktivistica više nevladinih udruga,Mirna Bačun čiji 'prvi intervju u životu' možete pročitati ovđeka
U intervjuu, osim o svome pisanju, viđenju domaće književne scene i djelovanju Eventualista, Mirna Bačun govori i o svojim brojnim drugim aktivnostima, pa je čitanje intervjua i više nego preporučljivo.
Uskoro na istome mjestu slijedi i pretpremijerno objavljivanje Mirnine nove priče...
komentiraj (1) * ispiši * #
KRITIKA: Douglas Coupland - 'Hej, Nostradamuse!' (Celeber, 2005.)
KRITIKA: Douglas Coupland - 'Hej, Nostradamuse!' (Celeber, 2005.)
Posljednju dekadu dvadesetog stoljeća, kao izravni produkt ere postmodernizma, obilježila je tzv. "anything goes" pošast, od medija prepoznata kao bogomdana za samopromociju putem stvaranja tobožnjih trendova, odnosno promoviranja autora koji su navodno IN, koji su tobože COOL, te koji naposljetku, nakon bezgranične medijske adoracije, čak postaju i KULT. Naravno, za takav status najčešće nije bilo nužno nikakvo kvalitativno uporište, ali malo tko se usuđivao na to ukazati, jer onda "nisi cool", "nisi u trendu". Nego si "papak". Prepoznavši problem, Nomadovci su ga svojedobno čak okrstili "pop fašizmom" te su mu se suprotstavljali karikirajućim uzdizanjem u nebesa imena poput Vuce ili B. Spears.
Dobar primjer autora kojemu je u takvoj klimi jedan jedini naslov bio dovoljan da dosegne kultni status jest Douglas Coupland. Naravno, radi se o njegovu prvijencu "Generacija X" (originalno objavljen 1991.) kojemu, unatoč svim brojnim manjkavostima, Coupland osim kultnog statusa može zahvaliti i pozamašan bankovni saldo.
"Generacija X" roman je zanemarive literarne vrijednosti, vrlo oskudne fabule, ali zato napučen gomilom međusobno neraspoznatljivih i krajnje iritantnih (ali navodno cool) likova lišenih ikakve karakterizacije, a koji su tu samo kako bi sipali (tek povremeno) dobre fore, a autor putem brojnih pop-kulturnih referenci dokazivao svoj dobar ukus (Btw, ne podsjeća li vas sve to na našega Krešimira Pintarića?). No Coupland je imao sreću da mediji u romanu prepoznaju materijal pogodan za stvaranje trenda te da njegove likove hladnih, ispraznih, hedonizmu i konzumerizmu okrenutih adolescenata prigrle kao modele cijele jedne generacije. Naravno, uslijedila je medijska eksploatacija i napuhavanje do krajnjih granica, pa je Coupland ni kriv ni dužan, i unatoč svom vrlo ograničenom i nejakom talentu i svojstvu da NE ZNA ISPRIČATI PRIČU, postao književnim guruom cijele jedne generacije i kako rekosmo, tzv. kultnim autorom.
No "Hej, Nostradamuse!", unatoč brojnim manjkavostima u pogledu strukture i razvoja fabule (ukratko: Coupland ni danas, dvanaest godina i osam romana kasnije, još uvijek nije u stanju ispričati priču!), u odnosu na razglašeni prvijenac ipak ostavlja kakav-takav solidan dojam. Roman govori o slučaju masakra umnogome nalik onome u srednjoj školi Columbine, ali se pritom, što je za pohvalu, ne bavi vinovnicima zločina nego njihovim žrtvama. Roman je sastavljen od četiri poglavlja, s različitim likom kao pripovjedačem u svakom od njih. Sam tijek masakra, uz povremene digresije kojima nam otkriva svoju ljubavnu priču (okrunjenu tajnim vjenčanjem sa školskim kolegom Jasonom) donosi nam Cheryl, sedamnaestogodišnja žrtva masovnog ubojstva u školskoj kantini. Ona, baš poput junakinje Seboldinih "Ljupkih kostiju", svoje viđenje događaja posreduje iz posmrtne "spokojne tmine u kojoj čeka da se otisne na Sljedeće Mjesto", a tragičnost situacije naglašena je činjenicom da se u kantini trebala naći sa Jasonom kako bi mu priopćila da je trudna. U drugom poglavlju ulogu naratora preuzima Jason koji se jedanaest godina nakon masakra još uvijek bori s depresijom uzrokovanom smrću Cheryl, a dodatno potenciranom njegovom usamljenošću i posvemašnjom alijenacijom od vlastite obitelji uslijed sukoba s ocem - vjerskim fanatikom.
Iako najdojmljivije, već prvo poglavlje otkriva fabularne i kompozicijske manjkavosti (Cherylino pripovijedanje zbunjujuće je isprekidano molitvama ostalih žrtava masakra) koje posebno uočljive postaju u drugom poglavlju. Osim ridikulozne karikiranosti i neuvjerljivosti likova ruskih mafijaša čija uloga odaje autorovu nemaštovitost i očitu fabularnu iskonstruiranost (a što dotadašnji meditativan, melankoličan ton romana nepotrebno skreće u smjeru krimića) drugo nam poglavlje donosi i začudne, neelaborirane i nepotrebne dionice Jasonove (narkomanske?) nesvjestice koje autoru služe kao paravan za fabularne nelogičnosti. Inače, događaje i svoje impresije Jason posreduje putem zapisa upućenih svojim nećacima a to nakon nekog vremena Coupland potpuno smeće s uma, što posebno zbunjuje i iritira kod epizode Jasonova susreta s istim tim nećacima.
U trećem poglavlju pripovjedačku palicu preuzima Heather koja svojom ljubavlju Jasonu pokušava izgnati tragične slike iz sjećanja, ali i sama postaje posrednom žrtvom nesretnih događaja od prije petnaest godina. Tu se ogranak radnje vezan uz lažnu vidovnjakinju ispostavlja potpuno suvišnim jer je očito da je jedina prava fabularna uloga Heather bila vratiti lik Jasonova oca, vjerskog fanatika Rega, ponovo u priču. Zadnje, desetak stranica dugo poglavlje s Regom kao naratorom po emocionalnoj je nabijenosti u rangu s početnim, ali Regovo predsmrtno, prekasno buđenje humanosti, odnosno nategnuto emocionalno osvještenje i svojevrsno intimno iskupljenje tog kršćanskog fundamentalista ostavlja dojam isforsiranosti i neuvjerljivosti.
Pohvalno je što se Coupland suzdržava od eksploatacije potentne teme školskog masovnog ubojstva već je spušta na ljudsku razinu, koncentrirajući se na posljedice, odnosno na žrtve i njihovo intimno proživljavanje tragedije. Satirička oštrica ponovo je prisutna, ali je (za razliku od Bookerom nagrađenog tematskog srodnika, romana "Vernon God Little") Coupland ne usmjerava k senzacijama gladnim medijima već vjerskom fundamentalizmu koje u svom "pravovjernom zanosu" i kod žrtve prepoznaje krivicu, hrabrost "promiče" u oholost, a i u nedužnog uspijeva probuditi grizodušje.
Couplandova autorska narcisoidnost donekle je zatomljena (iako iskrsava u završnoj dobrohotnosti očitovanoj u nategnutoj karakternoj transformaciji Regovog lika), vatrometna kakofonija međusobno suprotstavljenih glasova zamijenjena je mirnijim, serioznijim diskursom, neka su nešto dublja pitanja dotaknuta, a hladne, iritantne, isprazne i priglupe, te nezanimljive i međusobno neraspoznatljive karikature (iz "Generacije X") mjesto su ustupile likovima od krvi i mesa do kojih je čitatelju stalo. Na koncu, ostaje nam da se strpimo... Pa tko zna? Možda Couplanda u međuvremenu netko poduči KAKO ISPRIČATI PRIČU te nas on jednoga dana iznenadi zaokruženom, tečno izloženom fabulom, lišenom nelogičnosti, suvišnih ogranaka, "krivih srastanja" i vidljivih šavova. A dotad snatrimo o pravednijem svijetu u kojemu će medijsku i čitateljsku pozornost privlačiti autori koji to zaslužuju...
(napisao Božidar Alajbegović, veljače 2006.
objavljeno na Kupus.net-u)
komentiraj (1) * ispiši * #
Opet ja na HRT-u!!! (vol.11)
Evo službene najavice :
TREĆI PROGRAM HRVATSKOG RADIJA
EMISIJA: BIBLIOVIZOR
AUTORI: BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ, DAMIR RADIĆ, BILJANA ROMIĆ, DARIJA ŽILIĆ
TEMA: Nove knjige Dražena Ilinčića, Sanje Lovrenčić i Snježane Pejović
UREDNIK: GORDANA CRNKOVIĆ
ZA: 20.1. 2007.
OD: 16 sati
NAJAVA
Roman «Berlinski ručnik» Dražena Ilinčića ostavlja dojam da je autoru bilo važnije pridonijeti društvenoj tolerantnosti prema istospolnoj ljubavi, nego ostvariti uspjeh na literarnom polju, tvrdi Božidar Alajbegović u povodu Ilinčićeva romana prvijenca koji je objavljen u izdanju kuće Fokus komunikacije.
O literarnom debiju Dražena Ilinčića piše i Damir Radić.
Biljana Romić prikazuje literariziranu biografiju Ivane Brlić Mažuranić pod naslovom «U potrazi za Ivanom» Sanje Lovrenčić, koja je objavljena u izdanju Autorske kuće.
O pjesničkoj zbirci «Ptice od straha lete» Snježane Pejović u izdanju Udruge građana Sapho iz Rijeke piše Darija Žilić.
Za početak emisije tekst Božidara Alajbegovića o romanu «Berlinski ručnik» Dražena Ilinčića.
komentiraj (4) * ispiši * #
Književni Big Brother
srijeda , 17.01.2007.Jedan od velikih američkih izdavača nada se da će svoj novi internetski književni natječaj moći uštekati u popularna interaktivna takmičenja poput TV- spektakla Big Brothera ili American Idola.
U dijelu natječaja First Chapters (Prva poglavlja) do sada neobjavljeni autori i registrirani članovi stranice gather.com mogu objaviti svoje rukopise, objavili su predstavnici te društveno-mrežne stranice i izdavača Touchstone Fireside, koji je dio Simon & Schustera. Sviđa li se posjetiteljima stranice prvo poglavlje rukopisa, autor ide u sljedeći krug, u kojem se objavljuju još dva poglavlja, a publika dodatno sužava izbor.
Nakon tri kruga, pobjednik će biti jedan od pet finalista. Pobjednika će odabrati predstavnici Simon & Schustera, knjižara Borders i stranice gather.com.
Pobjednik će dobiti nagradu od 5000 dolara i ugovor za knjigu s Touchstone Firesideom, koju će distribuirati Borders.
U industriji koja se grčevito bori kako bi prodala beletristiku, ovo je posljednji u nizu pokušaja za pronalaženje prodavanog autora.
"Stalno se smijemo tome, ali ovo je Big Brother izdavaštva", kaže potpredsjednik Touchstone Firesidea Mark Gompertz. "Nadamo se da ćemo naći talentiranog pisca koji bi možda inače prošao nezapaženo."
"Neobjavljeni autori bez agenta tradicionalno su slali rukopise izdavačkim kućama nadajući se da će isplivati iz hrpe", objasnio je Gompertz.
"Ovo je pokus i svojevrsni igla-u-plastu-sijena pristup", rekao je, dodajući kako su ovdje glasovi publike jači od glasova izdavača koji su znali izabrati "puno velikih stvari, ali i previše smeća".
Izvor : Net.hr
komentiraj (0) * ispiši * #
Izašao 'Fantom slobode' br. 3/2006.
Izašao je novi broj književnog časopisa Fantom slobode br. 3/2006.
Broj otvara blok Domačica – novim proznim uratkom, na našoj književnoj sceni nepravedno zapostavljenog, novogradiškog autora Zorana Pongrašića: Četiri sprovoda i jedno vjenčanje, pričama sarajevskog novinara te kamermana Reutersa Peđe Kojovića: Dvije priče, proznim isječkom beogradskog književnog kritičara Miće Vujičića: Kako je baba Draginja skinula drugu Titu teret sa duše; te pričom sarajevskog novinara i pisca Ahmeda Burića: Šehid.
Blok Mehmedinović, Zakonito obješeni donosi nove prozne i poetske radove Semezdina Mehmedinović, za mnoge najvećeg živućeg bosanskog pjesnika i prozaika, autora Sarajevo Bluesa i Devet Alexandrija koji su objavljeni u legendarnoj izdavačkoj kući City Lights iz San Francisca u ediciji koja je prije pola stoljeća započeta s zbirkom pjesama Howl Allana Ginsberga.
U bloku O putu, Siniša Kasumović (Osijek, 1966.) štovatelj i zaljubljenik lika i djela Jacka Kerouca otkriva nam gotovo nevjerojatnu, ali istinitu priču o «zgodnom jugo kapetanu» Mati Kobojeviću sa Pelješca, kapetanu broda SS Slovenija (koji je pripadao tadašnjoj Jugoliniji) kojim je američki beatnik 1957. plovio iz New Yorka za Tanger u posjetu svom prijatelju Williamu Burroughsu.
U Blog bloku «pokušavamo prezentirati u čemu je zapravo supstanca fenomena dnevnika s interneta». Otvaramo ga tekstom Tomislava Čadeža, novinara, kazališnog kritičara i aktivnog komentatora u blogu naslovljenog Promemorija liječenog katolika, te nastavljamo uzorkom s bloga http://nabijemtenakurac.blog.hr, Index librorum prohibitorum tj. tekstovima u izvornoj formi.
Već gotovo ustaljeni putopisni blok Fantoma slobode, ovaj put naslovljen Na putu donosi putopis Balkanci na obali Atlantika bosanskog novinara i pisca Faruka Šehiča o francuskom gradiću Saint Nazaire, te putopis konceptualnog umjetnika Bojana Gagića Grad koji se naslanja na propuh o sovjetskom Novosibirsku ilustriran fotografijama.
Blok Gastarbeit macht frei kojega potpisuje jedan od urednika Nenad Popović, otvara nam izuzetno zanimljivu, a posve zapostavljenu temu gastarbajtera. Očekujte nastavak, jer se radi samo o 1. dijelu priče fenomena gastarbajterstva.
Blok Import otkrit će vam talentiranu mladu švedsku spisateljicu (kod nas još neprevedenu!) Lenu Andersson i ulomak iz njezinog posljednjeg romana Patkovgrad (Duck City). Zatim slijede dvije priče (Plesač advokata Kraykowskog i Zločin s predumišljajem) iz knjige Bakakaj možda najvećeg poljskog autora Witolda Gombrowicza. Import zatvaramo odlomkom iz autobiografije mađarskog nobelovca Imrea Kertésza Dnevnik s galije koji je širom svijeta već pokupio hvalospjeve. Radi se o autobiografiji napisanoj u obliku dnevnika.
Blok posvećen koncertima (u Zagrebu, Sarajevu, Splitu i Podgorici krajem 2006. godine) šarmantnih američkih glazbenica iz skupine Charming Hostess (Los Angeles & New York) u Zagrebu, Sarajevu, Splitu i Podgorici donosi prozne i poetske uradke pjesnika (u ovom slučaju i performera) Predraga Lucića, Balše Brkovića i Muharema Bazdulja koji su nastupali zajedno s Jewlijom Eisenberg, Cynthijom Taylor i Marikom Hughes. Sve je ilustrirano fotografijama ovih sjajnih glazbenica.
Redoviti blok Crna kronika ovaj put donosi poglavlje iz knjige Svjedoci rata. Život djece pod nacističkom vlašću (Witness of War; Childrens` lives under Nazis) britanskog povjesničara Nicholasa Stargardta objavljene 2005. godine kod izdavača Cape London.
Blok Dokumentacija kojega uređuje voditelj Art radionice Lazareti iz Dubrovnika Slaven Tolj ovaj put je posvećen već afirmiranom umjetniku Zlatku Kopljaru i njegovom performansu, videu i fotografskoj instalaciji K9 Compassion bw i K9 Compassion+ kojim je «izveo ključnu poziciju intervencije umjetnika u svijetu globalizma» kako nam otkriva odlomak iz uvodnog teksta Mapiranje tela/telom beogradskog konceptualnog umjetnika i profesora primjenjene estetike i teorije umjetnosti Miška Šuvakovića.
Gl.urednik Igor Lasić
komentiraj (8) * ispiši * #
Poezija & jazz u riječkom Pallachu
utorak , 16.01.2007.Poezija & jazz u riječkom Pallachu
18. 1. od 21 sat
Dorta Jagić i Darija Žilić nakon veselog pjevanja i čitanja u zagrebačkoj Booksi, nastupaju i u riječkom Pallachu, a pridružit će im se prijateljica iz Slovenije, Stanka Hrastelj, autorica zbirke 'Niski tonovi', knjige nagrađene kao najbolji prvijenac u 2005. u Sloveniji.
Darija pjeva, Stanka i Dorta čitaju, uz asistenciju i nekih riječkih kolega...
Upad : 0 kuna!
komentiraj (8) * ispiši * #
PROMOCIJA: Ivo Pranjković - Filološki vjekopisi' + Krešimir Mićanović - 'Hrvatski s naglaskom' (Disput, 2006.)
Izdavačka kuća DISPUT poziva nas
na predstavljanje dviju novih knjiga
- Ivo Pranjković FILOLOŠKI VJEKOPISI
- Krešimir Mićanović HRVATSKI S NAGLASKOM
Knjigu "Filološki vjekopisi" predstavit će
Stjepan Damjanović, Bernardina Petrović i autor,
a knjigu "Hrvatski s naglaskom"
predstavljaju Damir Kalogjera, Ivo Žanić i autor.
Svečanost predstavljanja knjiga
održat će se u četvrtak, 18. siječnja 2007. u 12 sati,
u Palači Matice hrvatske u Zagrebu, Strossmayerov trg 4.
Knjiga Ive Pranjkovića 'Filološki vjekopisi' sastavljena je od rasprava, ogleda i drugih sličnih tipova tekstova koji se tiču hrvatske filologije i njezine povijesti, a jednim dijelom i njezine sadašnjosti. Ponajprije je riječ o povijesti hrvatskoga jezikoslovlja kojemu je u središtu pozornosti proučavanje gramatičkoga i rječničkoga (leksičkoga) ustrojstva hrvatskoga jezika, i to približno od polovice 18. stoljeća pa do naših dana.
Knjiga Krešmira Mićanovića 'Hrvatski s naglaskom' prvi je sintetičan rad na hrvatskom jeziku, koji je zahvatio široko u međunarodnu literaturu o standardizaciji jezika, i stoga je izvor iz kojega se može crpsti znanstvena orijentaciju o pojmovima kao što su jezik, standardni jezik, korektnost u jezičnoj uporabi… U knjizi je riječ o standardizaciji, jezičnom planiranju i jezičnoj politici, o odnosu između jezika i dijalekta, posebno o odnosu između štokavskoga, kajkavskoga i čakavskoga.
Više o knjigama pročitajte na www.disput.hr
komentiraj (0) * ispiši * #
INTERVJU: Edo Popović + Mate Matišić
O svojoj netom okončanoj njemačkoj turneji tijekom koje je promovirao njemačko izdanje svoga romana 'Izlaz Zagreb jug', o svojem uredničkom radu u Nakladi Ljevak, o položaju pisaca u hrvatskoj kulturi, prevoditeljici i promotorici hrvatske književnosti u Njemačkoj Alidi Bremer i još ponekoj knjiškoj, ali i osobnoj temi u razgovoru s Delimirom Rešickim za Glas Slavonije govorio je Edo Popović
Intervju dostupan ovdje
Večernji list pak donosi intervju s Mateom Matišićem u kojemu taj hiperproduktivni dramatičar, filmski scenarist i glazbenik govori o svojim dramama, njihovim filmskim i kazališnim adaptacijama te svome radu na filmskoj glazbi
Intervju dostupan ovdje
komentiraj (1) * ispiši * #
KRITIKA : Robert Wilson - 'Slijepac iz Seville' (Mozaik knjiga, 2006.)
KRITIKA : Robert Wilson - 'Slijepac iz Seville' (Mozaik knjiga, 2006.)
'Slijepac iz Seville' prvi je roman Roberta Wilsona iz serije o inspektoru Javieru Falconu. U njemu inspektor istražuje stravično ubojstvo bogatog biznismena koji je pronađen mrtav svezan za stolicu ispred televizora, odsječenih očnih kapaka. Srž zagonetke krije se u snimci koju je žrtva prije smrti bila primorana gledati na TV ekranu, a tragovi i poruke koje ubojica namjerno ostavlja istražitelju otkrivaju povezanost tog i još nekoliko ubojstava koja su uskoro uslijedila s prošlošću Falconove obitelji, a posebice njegova oca, slavnog slikara Francisca. Tako se u istrazi posebno važnim ispostavlja dnevnik Falconova oca koji inspektoru otkriva brojne mračne tajne iz njegove vlastite prošlosti i prošlosti njegove obitelji.
Implementiranjem ulomaka dnevnika inspektorovog oca autor kompozicijski usložnjava rukopis, a tajne koje inspektor čitanjem očevih bilježaka saznaje ovaj napeti triler pretvaraju u duboku psihološku studiju dvaju karaktera – inspektorove ličnosti kao i osobnosti njegovog oca. Očev dnevnik inspektora potiče na preispitivanje svojih iskustava čime mnogi potiskivani strahovi i traume iz djetinjstva izbijaju na površinu i dovode ga na rub emocionalnog sloma. Tome dodatno doprinosi otkriće šokantnih detalja iz očeva životopisa, od kojih su njegove bizarne seksualne sklonosti tek jedan u nizu i, kako saznajemo, ustvari najblaži oblik iskliznuća iz normalnih tokova života.
Vrlo istančanom psihologizacijom Wilson je postigao visok stupanj identifikacije; lik inspektora Falcona pokazuje se puno uvjerljivijim i životnijim nego što je to u većini krimi romana slučaj, a uvjerljivost je dodatno potencirana čestom upotrebom španjolskog leksika te autentičnim ambijentiranjem priče u raskošne bogataške interijere i mračne meandre uskih sevillskih ulica. Tu treba posebno istaći maestralan prikaz borbe s bikovima kao slikovitu metaforu međuigre ubojice i njegova progonitelja, ali i naglašeno kaotičnu vrevu vjerskih procesija sevillskim ulicama kao zornu presliku rastuće inspektorove nervne rastrojenosti.
Nervno rastrojstvo inspektora Falcona autoru služi kako bi progovorio o suodnosu privida i zbilje, odnosno realnosti i poricane, potiskivane istine koja izbijanjem na površinu relativizira, ili čak u potpunosti izokreće stvarnost. Način na koji promatramo stvari, kako ih jasno vidimo ili ne želimo vidjeti u temelju je ovoga romana, a s tim je u vezi i autorov izbor umjetnika kao važnog lika u priči.
Jer, nije li jedna funkcija umjetnosti upravo u multipliciranju dimenzija stvarnosti i nije li upravo umjetnost ta koja pomiče granice između privida i zbilje posredujući nam stvarnost u dotad nespoznatljivim i nezamislivim oblicima?
Iz tog je razloga i pojam vida, odnosno motiv gledanja i očiju autorov provodni i najčešće rabljeni motiv u romanu - odsječeni kapci žrtava ubojstva stravičan su, ali u ovom slučaju vrlo funkcionalan i efektno iskorišten detalj koji nas podsjeća na nepopustljivu ustrajnost stvarnosti ali i na neuništivu ljudsku sposobnost za zlo. No, unatoč vrlo uvjerljivim i detaljnim opisima gnjusnih zločina Wilsonova namjera nije šokiranje; posredstvom inspektora Falcona autor istražuje razloge zbog kojih, usred tako racionalnog doba i tako razvijene civilizacije, ljudi ipak doživljavaju zastranjenja, padaju i prestaju biti ljudska bića. Također ga zanima kako se i u kojem svjetlu predstavljamo svijetu i u kolikom je to neskladu s našim tajnim, skrivenim unutarnjim životom – a to je, kako autor u jednom intrevjuu priznaje, odraz njegovog djetinjstva provedenog u čestim selidbama (otac mu je radio kao pilot) i neprestanom prilagođavanju novim životnim sredinama i nepoznatim ljudima.
'Slijepac iz Seville' novi je dokaz da žanr nikako ne znači i vrijednosnu odrednicu...
(Napisao Božidar Alajbegović, studenog 2006.
objavljeno na Knjigomat.com-u)
komentiraj (1) * ispiši * #
Čitati Ruse
Rade Jarak otišao je u kazalište pogledati Majstora i Margaritu, jer, kako kaže, čita Ruse, i ne može si pomoći.
I ne samo da ih čita nego, eto, i piše o njima i njihovoj književnosti.
Elem, zanima li vas što o ruskoj književnosti Rade Jarak ima za reći, zavirite ovdje
komentiraj (3) * ispiši * #
Nova književna večer u SC-u : Alina Jurčević + Helena Burić
ponedjeljak , 15.01.2007.
Književne večeri u SC-u idu dalje i u novoj godini, a novi književni dejt je 18.1. 2007., u KLUBU SC-a, s početkom u 21 sat.
U prvoj književnoj večeri u novoj godini SC će ugostiti dvije mlade spisateljice i povezati relaciju Zagreb – Split književnim autoputom.
Iako je u SC-u već gostovala kao čitalačka i pjevačka potpora na nastupima Gorana Bogunovića i njegove razdragane ekipe, ovog će puta Alina Jurčević nastupiti kao mlada spisateljica te pročitati svoje pjesme i koju kratku priču uz glazbenu pratnju onog istog – Gorana Bogunovića Gawruna.
Iz Splita će im se na književnom stageu pridružiti i Helena Burić, spisateljica koja osim priča, piše i pjesme pa će vam od svega pomalo pročitati na književnoj sofici.
Osim što ćete moći ustopirati ovaj književni autić u Klubu SC-a, u četvrtak u 21 sat, moći ćete i popiti pifu, čaj i promrdati vaše bokove uz kniževnu slušaonicu.
*******
Alina Jurjević rođena je 1979. godine u Zagrebu. Piše pjesme i kratke priče. Do sada nije 'ozbiljno' objavljivala, ali, čitala jest. U SC-u će prvi puta nastupiti kao spisateljica i pjesnikinja.
Helena Burić rođena je 1973. godine u Splitu. Završila je Pedagoški fakultet. U životu radila sve i svašta. Smucala se od nemila do nedraga, pa se uozbiljila i vratila u rodni grad. Objavljivala poeziju i kratke priče u Vijencu, Zarezu, Knjigomatu, Libri Liberi, a što piše i kako čita moći ćete čuti ovog četvrtka u Klubu SC-a!
komentiraj (2) * ispiši * #
Velik odaziv na Bestselerov natječaj za kratku priču
Prošlo je tek nekih 10-tak dana od objave Bestselerovog natječaja za kratku priču a organizatori su ugodno iznenađeni velikim odazivom autora.
Više o tome ovdje.
komentiraj (1) * ispiši * #
Poezija u Močvari
Časopis Poezija jedina je domaća publikacija posvećena isključivo poeziji i pjesnicima, a bit će predstavljen u Močvari 17. siječnja.
Časopis Poezija možda je jedino mjesto na kojem se danas mogu susresti pjesnici različitih generacija, "suprotstavljenih" poetika, oni domaći i oni strani... mjesto u kojem poezija doista živi.
O tome što se to događa s poezijom, kako se piše, objavljuje, sluša i čita u Močvari će govoriti Ivan Herceg, Ervin Jahić, Ivica Prtenjača, Tomica Bajsić, Branko Maleš i Miljenko Jergović.
Na ovoj pjesničkoj fešti bit će predstavljen i novi broj časopisa Poezija, a vi dođite i sudjelujte: pjesnici (do)nose vatru!!!
Moderira, po običaju, Roman Simić Bodrožić.
Upad je nula kuna.
Program počinje u 20 sati.
Izvor: Net.hr
komentiraj (0) * ispiši * #
Izašla nova 'Libra Libera'
Izašao novi broj : Libra Libera # 19, prosinac 2006.
(posebna poslastica broja - integralni roman Aljoše Antunca!)
Č I T A J !
* NAJBOLJI INDIE ALBUMI DEVEDESETIH:
Hombrezone-ski dvojac Mučnjak/Pavošević sastavio je listu 200 najboljih indie albuma devedesetih. Ovdje nije mjesto nikome tko je pomislio kako je na kraju milenija mudro bokser zamijeniti rukavicom na kojoj je nacrtan bokser.
*CHARLES BURNS: CRNA RUPA:
Burns je crtač kultnog statusa u underground krugovima, kao i art-mainstreamu poput Heavy Metala. Libra objavljuje odlomak Burnsove epopeje o odrastanju u Seattleu u kojem harači spolna bolest bug od koje rastu rep i plivaće kožice, ili još gore, emotivne izrasline.
*URBANE LEGENDE:
Plivačica oplođena jajašcima hobotnice ili muškom spermom koju je progutala u bazenu! Djevojka koja je zatrudnjela kad je tijekom rata zalutali metak, koji je prije toga prošao kroz mošnje nekog vojnika, pogodio njenu maternicu (tek najbolje slijedi: događaj je forenzički "dokazan" kad je zrno metka poslije nađeno u mošnji novorođene bebe). U podzemnom kanalizacijskom sustavu New Yorka žive krokodili!
*BIZARRO :
američki anti-akademični žanr zaokupljen estetikom tehnologije. Magični realizam s previše magičnog i nedovoljno realnog. Horror zaokupljen grotesknim. Priče koje bi bile pornografija kada bi na bilo koji način imale namjeru biti seksualno uzbuđujuće. D. Harlan Wilson, Bruce Taylor, Andre Duza i John Edward Lawson.
*ALJOŠA ANTUNAC: POSLIJE ZABAVE :
Po prvi puta Libra Libera objavljuje integralni roman. Ovo je proza koja žiletom reže Hrvatsku di je najtanja, blitzkrieg utrnuća i najljuća do sad viđena detoksikacija i cipelarenje hrvatske stvarnosti. Borroughsoidno heftanje prepoznat će ekipa koja je probala uteć od tog da im šupljana i debilizam pumpaju vlastitu uzaludnost postojanja. Poslije zabave Odiseja je drukčije montirana čovjeka koji je pokušao nakratko dodirnuti komadić sreće i uštrcati dozu optimizma.
Više o časopisu doznaj na: www.attack.hr/libera
Libra Libera po cijeni od 35 kn se može nabaviti u knjižarama: Zagreb: Knjižara Agm, Teslina 7; Knjižare Matice Hrvatske, Matičina 2 i Ivana Lučića 3; Knjižara Dominović, Trnjanska 54 a; Knjižare Meandra, Opatovina 11 i Kaptol Centar; Profil Megastore, Bogovićeva 7; Knjižara Prosvjeta, Trg Petra Preradovića 5; Knjižara Stjepan Miletić, Krvavi most 3; Superknjižara, Rooseveltov trg 4; Knjižara Castropola, Zagrebačka 14, Pula; Knjižara Svjetla Grada, Trg A. Starčevića 4, Osijek; ili na: www.superknjizara.hr
komentiraj (0) * ispiši * #
Što je u 2006. vrijedilo pročitati
U komentarima me često molite da vam predložim nešto za čitanje.
U tu sam svrhu na Lupiga.com-u nedavno objavio listu domaćih i stranih naslova, objavljenih u 2006. a koji zaslužuju vaše vrijeme i pozornost.
Vidi ovdje.
komentiraj (12) * ispiši * #
KRITIKA : Antonio Tabucchi - 'Igra obrtanja' (Meandar, 2005.)
KRITIKA : Antonio Tabucchi - 'Igra obrtanja' (Meandar, 2005.)
Antonio Tabucchi je, uz Itala Calvina, Dina Buzzatija i Umberta Eca, najznačajniji talijanski pisac dvadesetog stoljeća, ali smo s njegovim opusom, na sramotu domaćih nam izdavača, premalo upoznati. 'Igra obrtanja' tek je treći hrvatski prijevod tog 63-godišnjeg pisca i profesora portugalske književnosti. Kao strastveni luzitanist koji već više desetljeća fakultetski predaje portugalsku književnost, Tabucchi je veliki poklonik i poznavatelj stvaralaštva Fernanda Pessoe. Iako je izrijekom Pessoi ne posvećuje, zbirka priča 'Igra obrtanja' u potpunosti je pisana u pessoavskom ključu i nemoguće ju je čitati bez pozivanja na tog luzitanskog genija pisane riječi.
Pessoina poetika bazira se na ideji multiplicirane, višeznačne, nespoznatljive stvarnosti, odnosno identitetne višestrukosti i nekonzistentnosti ljudske osobnosti, što je on doveo do krajnjih granica svoja djela potpisujući s više desetaka različitih heteronima. U počast svom književnom idolu Tabucchi sve priče iz zbirke organizira oko naslovnog koncepta; igrajući se obrtanja stvarnosti i mašte on granicu između ta dva 'svijeta' čini propusnom do dokinuća.
Njegovi protagonisti kao da neprestano žive onaj unezvijereni, dezorijentirani osjećaj iznenadne probuđenosti, kad se zbilja doima manje stvarnom od netom i ne do kraja proživljenog sna. Svoje likove Tabucchi stavlja u poziciju da, kako to pripovjedač naslovne priče kaže, 'svisoka promatraju nekog drugog sebe' i takvom 'igrom obrtanja' spoznavaju dvojstvo vlastitosti i naličje svoga Ja. Na taj način spolne i rodne razlike bivaju dokinute (priča 'Pismo iz Casablance'), samozavaravanjem mašta postaje stvarnost (priča 'Glasovi'), od tuge se bježi u sjećanja oko kojih se ispliće nova realnost (priča 'Dolores Ibarruri roni gorke suze'), a lažima i hinjenjem se često dosežu nove dimenzije zbilje i otvaraju neslućene perspektive i uvidi (priče 'Subotnja poslijepodneva' i 'Nebesko plavi raj'). Junakinja potonje priče tako čak zaključuje kako je lažući možda čak i uvjerljivija nego kad govori istinu, pa u tom slučaju identitetna višestrukost više nije u sferi nesvjesnog (kao u priči 'Glasovi') nego se za hinjenom osobnošću poseže radi 'isplativosti' laži.
Jasno, uzevši mnogostrukost i fluidnost identiteta kao koncept i noseći element zbirke, motiv glumačke igre nije mogao biti zaobiđen, ali osim glume (u smislu profesije) kao svjesnog posezanja za zamijenama identiteta, u priči 'Kazalište' (ali i u gotovo svim ostalim pričama iz zbirke) Tabucchi se dotiče i glume i hinjenja kao neizostavnog postupka u međuljudskoj komunikaciji (''Naši večernji razgovori, za večerom ili u predvorju, bili su uvijek uglađeni, ali nikad prijateljski; srdačni, ali nikad povjerljivi; ljubazni, ali bez intimnosti.(...) Štovali smo jedan drugoga, a da si to nikad nismo priznali, sjedinjeni zajedništvom koje bi se nepopravljivo narušilo da smo ga objelodanili.''). Neki njegovi likovi tako ''pod svojom nenametljivom i krotkom uglađenošću – šarmom – skrivaju koprenu lošeg ukusa'', koji im ustvari, u dubini duše istinski pripada, dok drugi, svjesni društvenog konteksta, ironično posežu za lažnim citatima, a u sebi se, likujući zbog prijevare, smiju snobizmu sugovornika.
Tabucchi se često koristi citatima a ponekad i stvarnost svojih priča kreira služeći se tuđim literarnim konstruktima. On rado posuđuje imena likova i stilski izričaj od drugih pisaca koje poštuje i voli (poigravajući se tako i vlastitim autorskim identitetom), a u nekim slučajevima i motiv zamijene identiteta koristi u svrhu hommagea (npr. u priči 'Dolores Ibarruri roni gorke suze' otac i sin u međusobnom dopisivanju preuzimaju uloge poznatih književnih junaka).
Ideju o nespoznatljivosti, višeznačnosti i nekonzistentnosti zbilje, zbilje kao iluzije koju nije moguće svesti u jednoznačne okvire, Tabucchi promiče suptilnom upotrebom mistifikacijskih postupaka, od kojih se najviše ističe eliptično pripovjedanje. Njime autor svjesno stvara dojam nedorečenosti čime zbilju koju kreira čini nepouzdanom, bez čvrstog oslonca, enigmatičnom.
Sve priče su monološki strukturirane, a bilo da se radi o epistoli, hinjenom dnevničkom zapisu, reminiscencijama prošlih događanja ili iskazima upućenim neimenovanom sugovorniku, zajednička im je značajka ispovjedni, intimni, subjektivni izričaj. To je u kontradiktornom suodnosu s nosećim motivom raspršenosti naše vlastitosti, odnosno višestrukosti i fluidnosti ljudskog identiteta, ali i taj paradoks svoju svrhu ponovo ima u apostrofiranju nekonzistentnosti zbilje.
Radi se o elegantnom, sofisticiranom, poetski intoniranom, atmosferičnom rukopisu u kojemu prevladava sjetna ugođajnost. No, sjetimo li se Tabucchijeve predanosti luzitanskoj kulturi, metafizička sjeta kojom obavija svoje stranice mogla bi biti njegova inačica saudade...
(Napisao : Božidar Alajbegović, siječnja 2006.
objavljeno u časopisu za knjigu Tema: , trobroj 7-8-9, godina II)
komentiraj (1) * ispiši * #
KRITIKA: Michel Houellebecq - 'Mogućnost otoka' (Litteris, 2006.)
nedjelja , 14.01.2007.
KRITIKA: Michel Houellebecq - 'Mogućnost otoka' (Litteris, 2006.)
'Mogućnost otoka', novi roman Michela Houellebecqa sastavljen je od dvije narativne linije. Jednoj je svrha u zadovoljavanju očekivanja publike, a druga je tu iz nešto ozbiljnijih i ambicioznijih pobuda. Prva nam donosi autobiografske zapise autorovog alter-ega Daniela1, megapopularnog komičara koji je, kako sam kaže, ''cijelu karijeru i bogatstvo izgradio na unovčavanju zlih nagona i apsurdne opčinjenosti Zapada cinizmom i zlom''. Kako od Houellebecqa svi očekuju nove tirade šokantnih i uvredljivih provokacija, Daniel1 je tu da ih isporuči, što on i čini putem svojih stand-up komičarskih nastupa i filmskih scenarija. A u njima, deja-vu: od islamofobije i antisemitizma, preko fetiša mladosti, rasizma i mizoginije do zazivanja dekriminalizacije incesta i isticanja seksualnog užitka kao smisla života i jedinog cilja ljudskog postojanja. Te su politički nekorektne provokacije bile očekivane i promašuju cilj jer poznavatelje Houellebecqova opusa uglavnom ostavljaju ravnodušnima, dok nešto veće zanimanje izaziva njegova apokaliptična vizija života na Zemlji u dalekoj budućnosti. Ona je posredovana putem dnevničkih zapisa Daniela24 i Daniela25, komičarevih klonova koji žive nekih 2000 godina nakon smrti svoga istoimenog pretka i koji Houellebecqu služe za razradu teze iz 'Elementarnih čestica' o genetskom inženjeringu i kloniranju kao načinu da pobijedimo smrt.
Po Houellebecqu, na Zemlji (poharanoj sušama i radijacijom) u 2000 godina dalekoj budućnosti živjeti će dvije vrste ljudi: genetskim inženjeringom proizvedeni Novoljudi i rijetki ostaci preživjelih, običnih ljudi koji žive u plemenima, nalik neandertalskim. Novoljudi su klonovi pripadnika Elohmitske sekte, aseksualna humanoidna bića, lišena ikakvih žudnji i želja. Novoljudi se hrane mineralnim tabletama i vodom, žive u visokotehnologiziranim uvjetima, komuniciraju videolinkovima i ne poznaju smijeh, tugu, radost, suosjećanje ili bilo kakvu emociju. Za razliku od njih, obični ljudi žive primitivno, poput životinja, u hijerarhiziranim plemenima s najagresivnijim pripadnikom kao vođom koji ima svu moć i prava (npr. prvenstvo kopuliranja s ženskim članovima čopora) dok najstariji članovi plemena bivaju ritualno ubijani kako ne bi otežavali egzistenciju zajednice.
'Mogućnost otoka', kao i prethodni Houellebecqovi romani, ni u kom slučaju nisu velika književnost. Lišen sposobnosti tvorbe kompleksnijih struktura Houellebecq svoje proze temelji na jednostavnoj linearnoj naraciji, ispovjednim iskazima u prvom licu te dnevničkim zapisima koji često preuzimaju esejističku formu. Njegovi likovi svojevrsni su ideološki glasnogovornici, puki reprezentanti ideja; Houellebecq se ni ne trudi stvoriti samosvojne protagoniste već iz romana u roman niže jednu kopiju (tobožnjeg) sebe za drugom. Međutim, drčnost mu se ne može osporiti. Njegovi romani nakupine su efektnih teza iskazanih u obliku floskula, parola i maksima koje on ni ne pokušava obrazložiti ili obraniti (jer u njih ni sam ne vjeruje) i čija je jedina svrha u provokativnosti. Houellebecqovi romani svojevrsni su katalozi rušenja tabua; on je u licemjernoj planetarnoj epidemiji političke korektnosti prepoznao priliku za unovčavanje vlastite (tobožnje) mizantropije, kroz usta svojih likova iznoseći ono što vjerovatno mnogi misle, ali što nije uputno glasno izreći. Svjestan da je provokacija ono što privlači pažnju, a ne umjetnički doseg, Houellebecq kao da je sam sebi rekao: ' Zašto ne? Nesretnik sam od rođenja, al' nek mi je bar novčanik pun...'
Nedostatak ljubavi pritišće nas bezrazložnošću života, dok nemogućnost zadovoljenja žudnji i ispunjenja želja donosi frustracije i patnju te nas čini ranjivima i nesretnima - zato dokinimo želje i emocije i živimo vječno, glavne su Houellebecqova teze iz 'Mogućnosti otoka'. No, nemoguće je ne zapitati se zašto bi netko tako nezadovolja(e)n i nesretan poput njega, uopće pomišljao na vječni život. Osobno u tome ne vidim mazohizmom nadograđenu mizantropiju jer mislim da je njegova mizantropija hinjena. Po mom skromnom sudu, radi se o lažnom autoportretiranju, odnosno afektiranju jednog hipersenzibilnog pesimističnog sentimentalca koji se hinjenom mizantropijom i cinizmom brani od surovog svijeta i emocija koje ga preplavljuju a s kojima se ne zna nositi.
Houellebecq je u slučaju 'Mogućnosti otoka' grdno pogriješio. U trenutku kada svi očekuju nove provokacije, prava hrabrost i ultimativna provokacija bilo bi upravo im to uskratiti. Umjesto 470-tak stranica duge papazjanije većim djelom ispunjene jalovim prežvakavanjem već potrošenih političkih nekorektnosti, Houellebecq je trebao objaviti 200-tinjak stranica kraći roman, sastavljen isključivo od SF dionica vezanih uz klonirane Novoljude i distopijsku viziju života na Zemlji u 2000 godina dalekoj budućnosti.
Ispunjavanje očekivanja publike sipanjem novih uvredljivih tirada nije hrabrost. Lišiti rukopis jalovih provokacija i ogoliti ga od paroksizma te ga svesti na čistu literaturu, s obzirom na niske literarne dosege Houellebecqa – to bi bila prava hrabrost.
(Napisao : Božidar Alajbegović, ožujak 2006.
objavljeno u Vijencu)
komentiraj (2) * ispiši * #
KRITIKA: Vedrana Rudan - 'Crnci u Firenci' (Profil, 2006.)
subota , 13.01.2007.KRITIKA: Vedrana Rudan - 'Crnci u Firenci' (Profil, 2006.)
Novi roman Vedrane Rudan “Crnci u Firenci” istodobno je objavljen u Makedoniji, Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori te Hrvatskoj, njezina prethodna dva romana osim u nabrojenim zemljama objavljeni su i u Poljskoj, Francuskoj, Rusiji i SAD-u, čime se ta "bijela vrana" hrvatske književnosti po broju prijevoda opasno približava rekorderima Miri Gavranu i Miljenku Jergoviću. Po kvaliteti svoga štiva od njih je (od potonjeg naročito) ona jako daleko, ali se time, barem po tvrdnjama iz intervjua, Vedrana Rudan puno ne zamara. Ona, kako kaže, napokon u životu radi ono što voli, a tiraže pokazuju da i čitatelji vole ono što ona radi. Osobno nemam nikakvih nedoumica zašto je tome tako i bez ikakve grižnje savjesti priznajem da i sam, premda sam svjestan svih mana Rudaničina štiva, halapljivo za svakim novim posežem. Iz jednog jednostavnog razloga: previše je truleži svud oko nas a svakim je danom sve manje onih koji javno zbog tog dižu glas. A Rudanica vrišti u ime i na način onih koji za to nemaju prilike, niti će je ikad dobiti, i osobno sam joj to uvijek spreman honorirati…
U “Crncima u Firenci” pet članova jedne riječke obitelji, za potrebe nekakvog navodnog američkog istraživanja (a iza čega se, kako na koncu saznajemo, krije jedan mnogo prozaičniji razlog) na kazetu snimaju monologe o vlastitom svagdanu i životima. No takvo pripovjedačko višeglasje tek je klimava konstrukcija za izljeve autoričina bijesa usmjerenog na mnoge tamne mrlje hrvatskog svakodnevlja, pa tako i unatoč nešto kompleksnijoj strukturi “Crnci u Firenci” ponovo nisu drugo doli ulančani kolumnistički zbir.
Kao i u prijašnjim romanima, Rudanica ponovno inzistira isključivo na negativnim emocijama, odnosno na ogorčenosti i bijesu kao jedinim ugođajnim odrednicama, što ovoga puta biva posebno uočljivo jer je, za razliku od prijašnjih romana, prisutan veći broj likova. Autorici uspijeva svakog svog pripovjedača učiniti dostatno životnim i uvjerljivim, ali je karakterna razlikovnost gotovo u potpunosti izostala - svakog od brojnih likova krasi podjednak intenzitet bijesa i pretjerano sličan ili isti psovački vokabular. Različitost karaktera uočljiva je samo u slučaju dva još nerođena fetusa koji iz maternice komentiraju događaje iz svoje (eventualne) buduće obitelji, jer njih dvojicu Rudanica dijeli na buduću dobricu (čitaj: naivčinu) i pesimizmu sklonog cinika. Ostatak obitelji tvore ogorčena i od potomaka zanemarena nona, majka koja u Italiji pere staračke guzice (i ljubuje s gazdaričinim sinom), otac PTSP-ovac koji ni prašinu ni blato fronta omirisao nije, ali je uspio počiniti ratni zločin, kći koja nosi (srpske) blizance i razmišlja o abortusu i sin koji se vratio iz SAD-a gdje je ostavio ženu i dijete jer “ne može bez hrvatskog zalaska sunca”.
Gnjev svih Rudaničinih likova, iako opravdan društveno-socijalnim razlozima, svoj temelj ima u njihovu egoizmu, u njihovoj nezajažljivosti i isključivoj usmjerenosti svakoga od njih ni na šta drugo doli na samoga sebe pa Rudaničin zaključak nije teško iščitati: kao rezultat višegodišnje bijede i svakovrsnog tlačenja dobivamo ljude lišene humanosti, ljude koji u svemu gledaju isključivo vlastiti interes te postaju bezosjećajni čak i spram svojih najbližih.
Osobno, s Rudaničinom prozom i njezinim manama nemam nikakvih problema, jednostavno zato što znam što od nje smijem očekivati i mogu dobiti.
Vedrana Rudan nema ambicija za mjestom među književnim velikanima, Vedrana Rudan ne pati za nagradama i kritičarskim laudama - Vedrana Rudan književnost (bolje reći: pisanje) vidi kao ispušni ventil i oblik buntovničkog aktivizma. Istina, u tome estetski i kvalitativno kilometrima kaska i šepesa za primjerice jednom Ivanom Sajko, ali sa njom niti ne dijeli istu ciljnu skupinu.
Vedrana Rudan ne obraća se intelektualnoj publici, Vedrana Rudan piše za mase i progovara u njihovo ime i na njihov način, iznoseći na papir ono što većinu muči, ali nemaju priliku to javno reći. Vedrana Rudan voli pisati i uživa u tome, ali isto toliko (ako ne i više) uživa i u ulozi glasnogovornice obespravljenih, a kada u svojoj ekscesnosti pretjera (a ima toga i i u ovom romanu, posebno na račun muškoga roda), to čini ciljano, namjerno i s razlogom, jer je svjesna zakonitosti medija i skandaloznosti kao njihovog primarnog pokretača te magnetskog učinka ekscesa.
Osobno bih volio da su “Crnci u Firenci” zadnja knjiga Vedrane Rudan – nikako ne zato što mislim da nije dostojna objavljivanja – nego zato što bih volio da dotičnu autoricu hrvatski svagdan iznenadi izostankom zgražajućih tema i razloga za revolt.
Nažalost, tome je iluzorno nadati se…
Ali, kad (nam) je već tako, nek (nam) je onda i Rudanice, i njezinog bunta!!!
Bilo njezino pisanje književnost ili ne, sasvim svejedno…
(Napisao Božidar Alajbegović, kolovoza 2006.
objavljeno u Bibliovizoru trećeg priograma hrv.radija)
komentiraj (4) * ispiši * #
Radio-verzija drame Filipa Šovagovića 'Ptičice'
petak , 12.01.2007.
Sutra, 13.01. na prvom programu hrvatskog radija, u 18:05, radio-verzija drame Filipa Šovagovića 'Ptičice'
RADIO SCENA: Filip Šovagović:"Ptičice"
HR1 13.01.2007. 18:05
Režija: Mislav Brečić
Filip Šovagović (1966.) glumac, dramatičar i filmski redatelj jedan je od najzanimljivijih suvremenih hrvatskih dramatičara i kako sam za sebe kaže "pripadnik je generacije koju nitko ništa ne pita".
Radnja Ptičica događa se u realnom vremenu "u Hrvatskoj u posljednje dvije godine 20. stoljeća"; prvi dio u nekom zatvoru, drugi u vatrogasnom domu, a likovi koji nastanjuju prostor toga zatvora zvanog čežnja (kako glasi podnaslov drame) mogući su tipični profili običnih ljudi, svjesnih svojih više ili manje "luzerskih" pozicija u paradoksalnoj hrvatskoj svakodnevnici. Skupina zatvorenika svoje privremeno zajedništvo u zatvoru pokušava osmisliti osnivajući orkestar "Ptičice". Svaki od njih ima različitu koncepciju o glazbi koju bi trebali svirati te različito vidi sebe i zajedničku budućnost, ali svi zamišljaju kako bi "vani" mogli postati nešto, pa možda čak i zvijezde. Kakva je sudbina njihova prvog nastupa na svadbi u vatrogasnom domu, poslušajte u radio - verziji drame čiju režiju potpisuje Mislav Brečić, a glume Franjo Dijak, Boris Svrtan, Elizabeta Kukić, Željko Duvnjak, Leon Lučev, Daria Lorenci, Enes Vejzović i Filip Šovagović.
UREDNICA: ŽELJKA TURČINOVIĆ
komentiraj (3) * ispiši * #
Kako doživljavamo Krležu 25 godina od njegove smrti?
KUTIJA SLOVA - emisija o književnosti
Hrvatski radio 1. program 12.01.2007. 16:05
Kako doživljavamo Krležu 25 godina od njegove smrti?
Je li on nerazumljivi i nečitani klasik s političkim predznakom?
Što je s njegovom pisanom ostavštinom iz 14 kovčega pompozno otvorenih prije 5 godina, a što s Gvozdom?
O tome poslušajte u emisiji KUTIJA SLOVA od 16 sati i 5 minuta u kojoj će govoriti najbrže pero hrvatske književnosti čija književno znanstvena radionica nikada ne miruje - akademik Pavao Pavličić
komentiraj (1) * ispiši * #
INTERVJU : Valerij Jurešić
O svom bogatom iskustvu izdavanja i uređivanja književnih časopisa, s posebnim naglaskom na magazin Op.a, za Knjigomat.com je progovorio Valerij Jurešić.
Jurešić se u razgovoru dotiče i vizije domaće književne scene u sljedećoj petoljetki, a rekao je ponešto i o sadašnjem stanju na istoj.
Cjelovit intervju ovdje
komentiraj (2) * ispiši * #
KRITIKA : Patrick Modiano – Mali dragulj (izd. Fraktura, 2005.)
KRITIKA : Patrick Modiano – Mali dragulj (izd. Fraktura, 2005.)
Patrick Modiano (rođ. 1945.) jedan je od najznačajnijih suvremenih francuskih književnika, sa više od dvadeset objavljenih djela, ali u nas dosad nedovoljno prijevodno zastupljen.
'Mali dragulj' tek je prvo hrvatsko izdanje nekog Modianovog romana nakon daleke 1980. godine kada je Zlatko Crnković u svojoj poznatoj biblioteci Hit objavio njegovu, Gouncourtovom nagradom ovjenčanu 'Ulicu mračnih dućana'. Kao i u tom romanu gdje je amnezijom pogođeni lik tragao za vlastitim identitetom, Modiano se i u 'Malom dragulju' bavi intimnom prošlošću glavnog protagonista, u ovom slučaju devetnaestogodišnje Therese.
Jednog dana na stanici pariškog metroa, u masi koja je klizila pokretnom trakom Therese ugleda stariju ženu u izblijedjelom žutom kaputu koja ju je zapanjujuće podsjetila na majku. Therese se odlučuje na praćenje te žene kako bi ušla u trag svome djetinjstvu te eventualno razotkrila tajne prošlosti i spoznala povode koji su majku nagnali da je napusti u ranoj dobi. Praćenjem te žene Theresin se život stubokom mijenja jer iz podsvijesti izranjaju slike prošlosti koje rastaču stvarnost i izazivaju buru zatomljenih emocija. Njezina sadašnjost biva u sve većoj mjeri iskidana sjećanjima i ona postupno gubi tlo pod nogama te doživljava emocionalni slom, premda se saznanja o prošlosti ne odmiču daleko od naznaka, obrisa i slutnji...
Prevladavajuća atmosfera romana je bluzerska, melankolična, a i unatoč finalnoj katarzi, pročišćenju i slutnji novog početka (uslijed Theresine spoznaje da ma koliki trud uložila, 'izgubljeno se više nikada neće pronaći' a tijek je prohujalih događaja nemoguće promijeniti) rukopis se ipak ne može okarakterizirati drukčije doli pesimističnim.
Modianov je stil metaforičan, filigranski izbrušen, pročišćen od suvišaka te oglodan od i najmanjih naznaka banalnosti; rečenice su kratke, jezgrovite i poetične, krhke i treperavo fluidne, baš poput krhotina sjećanja koje iz podsvijesti izranjaju u valovima, nakratko oplahujući svijest da bi se postupno, uz tihi šum povukle, iza sebe ostavljajući tek pjenovit trag slutnji i nepostojanosti.
Patrick se Modiano u 'Malom dragulju', baš kao i u prijespomenutoj 'Ulici mračnih dućana', iskazuje legitimnim baštinikom Marcela Prousta, a njegovi junaci postaju novovjekim tragačima za izgubljenim vremenom koji u onome minulom i prošlom prepoznaju (odnosno, tek naslućuju) temelje vlastitih identiteta koje od fragmenata prošlosti nastoje nadograditi. Nažalost, uglavnom neuspješno... jer je prošlost toliko trošna, krhka, nepouzdana i naprosto nedokučiva u svojoj relativnosti, pa svaki novi uvid otvara više pitanja no što odgovora donosi.
Roman je pisan u prvom licu, Theresin je pripovjedni ton ispovjedni, autoterapeutski, te ona s vremenskim (iako ne i emocionalnim) odmakom odmata priču a kako bi prošlost, koja putem sjećanja na momente postaje njezina jedina sadašnjost i stvarnost, vratila gdje joj je mjesto. U podsvijest.
Radnja se odigrava na autentičnim pariškim lokacijama, u kratkom odsječku vremena (ne više od nekoliko dana) pred-prevratničkih ranih šezdesetih godina, i odvija se blago i usporeno (ali ne i nezanimljivo) a likovi su malobrojni i ostaju na razini skice, sjenke, konture, sasvim u skladu sa temeljnim Modianovim motivom sjećanja kao nečeg sfumatoznog, magličastog, fluidnog i neuhvatljivog. A upravo je takva i Modianova proza - baš poput kakve tihe, sjetne, slutnjom neke fatalne, mračne, neizrečene tajne i lelujavim cigaretnim dimom obavijene, klavirske jazz balade...
Napisao : Božidar Alajbegović, rujna 2005.
objavljeno na Lupiga.com)
komentiraj (0) * ispiši * #
NOVO : Milana Vuković Runjić - 'Ulica nevjernih žena' (Naklada Ljevak, 2006.)
četvrtak , 11.01.2007.
Milana Vuković Runjić - 'Ulica nevjernih žena'
roman
izd. Naklada Ljevak
Broj stranica: 295.
Uvez: tvrdi
Format: 14x21,5 cm
Riječ izdavača
Kroz pet poglavlja romana upoznajemo se s poviješću neuglednog i zabačenog Vrapčanskog odvojka, slijepe uličice na zapadnom rubu grada, ni po čemu posebne, osim po tome što u njoj još uvijek nema previše novogradnji, te po broju nevjernih žena, koji premašuje prosjek svih okolnih, možda i većih ulica.
Kroz priče raznih junakinja doznajemo njihove ljubavne povijesti, kroz koje se zrcali i priča o samom Vrapčanskom odvojku, kao i o kvartu - Stenjevcu, nekoć selu, a danas predgrađu koje je većini Zagrepčana poznato po ludnici. No, Stenjevec ima svoju dobrim dijelom zaboravljenu povijest još od rimskih i slavenskih vremena, a ono što se o njemu ne zna, autorica (koja živi u Stenjevcu) je sama nadodala, pletući moguće i nemoguće, zbilju i bajku, maštu i faktografiju, podarivši svojim stenjevačkim likovima neizbježnu dozu ludila, nekonvencionalnosti, gatalačkih sklonosti, neobičnih vizija, te sposobnosti percipiranja nečega što običan čovjek ne može vidjeti - naime pripadnika paralelnog svijeta vrtnih i šumskih patuljaka.
Stoga je Ulica nevjernih žena istodobno bajka i kronika, ili - bajkovita kronika. Prateći emotivno labilne junakinje kroz njihove ljubavne nevolje, putujemo istodobno složenim svijetom ženske psihe, ali i sjenovitim životom zaboravljene uličice - koja kao da namjerno ostaje po strani od važnih događaja, zabavljena samom sobom, poput žene koja se gleda u zrcalo.
Milana VUKOVIĆ RUNJIĆ (Zagreb, 1970), pjesnikinja i prozaikinja. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost, a potom s radnjom o Marcelu Proustu i magistrirala. Još od 1990. godine objavljuje poeziju i prozu u brojnim časopisima. Suvlasnica je nakladničke kuće Vuković&Runjić, čija izdanja nerijetko i uređuje. U tjedniku Globus piše kolumnu Seksopolis P&O.
Iz bibliografije: Odlomci o Evi (1992), Azurno zlato (1994), Krila od etera (1998), Seuso (2000), Revolver (2001), Seksopolis (2003), Priča o M. (2004), Ulica nevjernih žena (2006).
komentiraj (4) * ispiši * #
BKG ima sajt za svoju 'predizbornu kampanju'
srijeda , 10.01.2007.Kako već rekoh, dok domaće redakcije kulturnih i književnih časopisa kukumavče inertno čekajući kakvu milostinju od Ministarstva, neki časopisi iz susjedstva uzimaju stvari u svoje ruke.
Tako je Balkanski književni glasnik 'Poluostrvo' , nakon otvaranja sajta na kojemu prodaju raznorazne stvarčice sa svojim logom (a u svrhu financiranja izlaska časopisa), pokrenuo i sajt za svoju 'predizbornu kampanju'.
Vidi ovaj link
komentiraj (0) * ispiši * #
KRITIKA : Alessandro Baricco - 'Svila' i 'Ocean more' (V.B.Z., 2006.)
KRITIKA : Alessandro Baricco - 'Svila' i 'Ocean more' (V.B.Z., 2006.)
'Svila' i 'Ocean more' svojevrsni su antipodi u ukupnom korpusu Bariccova romanesknog stvaralaštva. U njima poetizaciju te karakterističnu zavodljivost i dopadljivost svoga pisma talijanski autor ostvaruje različitim stilskim sredstvima i kontrastnim pripovjednim postupcima.
Aurom mistike obavijenu priču o neostvarenoj ljubavi trgovca svilom i japanske konkubine Baricco u 'Svili' razvija upotrebom asketski minimalistične, eliptične naracije. Korištenjem stanki i fabularnih rezova te specifičnim grafičkim oblikovanjem teksta Baricco svoj tekst čini dodatno dramatičnim i napetim, dok česta ponavljanja istovjetnih motiva i fabularnih obrazaca njegov rukopis na(do)građuju efektom nježne, blage začudnosti.
'Ocean more' je roman znatno kompleksnije strukture, ali je, dijelomice upravo i zbog toga, kao cjelina manje uspio. U njemu Baricco kombinacijom različitih stilskih postupaka, formalnih eksperimenata i jezičnih igrarija stvara poetičnu, magičnu, snovitu i vrtoglavu, ali prečesto i neproničnu, prezasićenu, prenapregnutu i zamornu odu moru, njegovom plavetnom beskraju, neukrotivosti i nedokučivosti. Riječ je o svojevrsnoj stilskoj vježbi u kojoj Baricco isprepliće i sučeljava više pripovjednih glasova i morem obilježenih sudbina, ljude koji slikaju morem i liječe se morem, te se uzaludno trude razumijeti ga i(li) ukrotiti, dok preambiciozan autor izgara u nesvakidašnjem (i uglavnom neuspjelom) pokušaju izricanja i iskazivanja mora, davanju glasa moru.
Dok 'Svila' - još jednom potvrđujući onu 'manje je više' - osvaja jednostavnošću i svilenom (g)la(t)koćom pripovjedanja, 'Ocean more' čitatelja utapa i guši valovljem svojih slika, asocijacija, simbola i ekspresija...
(Napisao Božidar Alajbegović, svibnja 2006.
objavljeno u kulturnom magazinu Op.a)
komentiraj (2) * ispiši * #
Kondom na pogrešnoj glavi
Olja Savičević Ivančević (autorica vrlo dobre zbirke priča 'Nasmijati psa' - moja kritika te zbirke objavljena u Vijencu dostupna vam je na na ovome linku) nova je kolumnistica Slobodne Dalmacije.
Kondom na pogrešnoj glavi naslov je njezine kolumne koja tematizira program seksualnog odgoja u školama.
Kolumna je nakon objavljivanja u Slobodnoj prenesena na MVinfo.hr te dostupna na ovome linku
komentiraj (4) * ispiši * #
Besplatna razmjena knjiga i časopisa
Pozivaju se svi zainteresirani građani - sudionici kulturnog života u gradu (prije svega članovi HDP-a, kolege iz srodnih Društava, novinari, studenti, učenici i dr.) na druženje i besplatnu razmjenu knjiga i časopisa, na hrvatskom i inim jezicima, koja će se održati u subotu, 13.1.2007. od 10 do 17 sati, u Kući Arko, HDP, Basaričekova 24, Zagreb.
Iz HDP-a poručuju:
Nemojmo se samo bespomoćno žaliti na VIŠAK knjiga i časopisa na podu ili pod krevetom, na tavanu, i u podrumu!
Možda baš taj naš višak netko želi!
Knjige i časopisi mogu se donositi, u međuvremenu, svaki dan od 10 do 16 sati svaki dan (osim subote i nedjelje) - skupljat ćemo ih u HDP-u, do dana razmjene.
Kontakti:
Hrvatsko drustvo pisaca, Basaričekova 24, 10000 Zagreb
tel. 01/487 64 63
hrvatsko.drustvo.pisaca@zg.t-com.hr
Izvor : MVinfo.hr
komentiraj (3) * ispiši * #
komentiraj (0) * ispiši * #
Pretpremijera novih priča 'Eventualista'
Kao što su nedavno i najavili (a ja vas o tome i izvijestih) DOP magazin je krenuo s ciklusom pretpremijernog objavljivanja novih priča 'Eventualista'.
Prvi na redu je Andrija Škare a njegovu priču pročitajte na ovome linku
Inače, u sklopu svoje turneje Eventualisti nastupaju u Rijeci!
Klub Palach
13.1.2007. u 19 sati
Upad: Nula kuna!
komentiraj (14) * ispiši * #
Novi blog posvećen prevođenju
Nedavno je otvoren novi blog posvećen prevođenju.
Nalazi se na adresi http://otprilike.blog.hr a autorica ga predstvalja sljedećim riječima :
Blog je za one koji se bave prevođenjem, komunikacijom, jezikom i svime što ih prati.
Predstavljat ću vam jednom tjedno po jedan "problem" iz područja prevođenja na engleski jezik, te s engleskog jezika, zavrzlamama s kojima se svakodnevno susrećem u svom radu.
Voljela bih da nam ovaj blog posluži kao razmjena iskustava u terminologiji, u online alatima (rječnicima i prevoditeljskim stranicama na Internetu), služenju literaturom i slično.
Komentari su dobrodošli, naravno ako su u svezi s temom.
Inače, blog je oboružan uistinu velikim brojem linkova na korisne alate, web-stranice i preporuke koje se tiču prevoditeljske struke.
Ukratko, izvrstan blog posvećen 'prevladavanju zastoja u komunikacijskim kanalima' kojemu želim dobrodošlicu u blogosferi!
komentiraj (3) * ispiši * #
"Kako beogradska deca prepričavaju lektiru"
ponedjeljak , 08.01.2007.'Tipa uvate drotovi bez razloga i drkaju ga kroz celu knjigu i na kraju ga sjebu do koske.'
Kratki opis pet obveznih knjiga iz lektire, nazvan "Kako beogradska deca prepričavaju lektiru" kruži internetom već neko vrijeme, a svojevremeno ih je objavio i poprilično ozbiljni srbijanski dnevni list "Glas javnosti".
U prethodnom citatu vjerovatno ste prepoznali Kafkin 'Proces', a na ovome linku možete pročitati i srodne opise Romea i Julije, Zločina i kazne, Ilijade i Rata i mira.
komentiraj (1) * ispiši * #
Kad kultura jede Bandiću iz usta
Fenomenalan tekst Branimira Pofuka na temu najnovijeg Bandićevog 'koljivo' gafa dostupan ovdje.
Jedva čekam petak i novo izdanje 'Emisije opće prakse' jer nekako slutim da će upravo ovo biti glavna tema emisije :-))
P.S. Kad smo već kod toga - gledate li uopće 'Emisiju opće prakse'? Ako mene pitate - najbolja stvar koja se HTV-u desila u 2006!!!
komentiraj (7) * ispiši * #
Moja kritika Pavičićeve 'Crvenkapice' na Knjigomat.com-u
Jurica Pavičić svojim me novim romanom 'Crvenkapica' , nažalost, ponovo razočarao.
Opširnije u mojoj kritici dostupnoj na ovome linku
komentiraj (8) * ispiši * #
Umrla spisateljica, dramaturginja i prevoditeljica Martina Aničić
nedjelja , 07.01.2007.Nakon duge i teške bolesti u 40. godini preminula je predstojnica odsjeka dramaturgije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Martina Aničić.
Rodjena je 1967. godine u Zagrebu. 1991. godine diplomirala je na Odsjeku za dramaturgiju ADU.
Magistrirala filmologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s temom "Žene u suvremenom hrvatskom filmu".
Autorica je dviju knjiga proze ("Raspukline", AGM, 1995 i "Nebeska košarka", Znanje, 2004), scenarija za TV seriju "Obiteljska stvar (HTV 1996/97), drama ( "Candida", "Don Juan, pas božji"), radio-drama ( "Slava umjetnosti"), kao i mnogobrojnih prijevoda s engleskog jezika.
Moja kritika njezine zbirke priča Nebeska košarka dostupna ovdje.
komentiraj (4) * ispiši * #
KRITIKA : Ivana Sajko - 'Rio bar' (Meandar, 2006.)
subota , 06.01.2007.
KRITIKA : Ivana Sajko - 'Rio bar' (Meandar, 206.)
Ivana Sajko (rođena 1975.g.) najuspješnija je dramska spisateljica mlađe generacije, usto još i dramaturginja, cijenjena kazališna režiserka, predavačica na Akademiji dramske umjetnosti te urednica dvaju časopisa. Nakon cijelog niza drama postavljenih u teatrima diljem svijeta (te višekratno nagrađivanih) Ivana Sajko se nedavno okušala i u pisanju romana, a 'Rio bar' je naslov njezinog vrlo uspjelog prvog romanesknog pokušaja. Iako je rukopis sastavljen od naizmjeničnog nizanja monologa triju pripovjedačica, uz malo bi se truda taj roman lako mogao u obliku monodrame transferirati na daske koje život znače. Možda su upravo javna čitanja koja već neko vrijeme autorica upriličuje diljem zemlje prvi korak u tom smjeru.
''Pisanje je za mene teritorij bijesa, teritorij borbe u kojem neprestano pokušavam izmaknuti modelima i prisilama, ne samo kroz ono o čemu pišem, već i kako pišem'' citat je iz jednog Sajkinog novinskog intervjua koji ponajbolje definira njezin stvaralački nerv i autorske postupke.
Pa krenimo od onoga o čemu Ivana Sajko u svom romanu prvijencu piše.
'Rio bar' je polifonijski tekst s tri noseća pripovjedna glasa koji iz različitih vremenskih perspektiva progovaraju o nagnjiloj, usmrđenoj ikebani neuralgičnih točaka, deformacija i anomalija hrvatskog rata i poraća. Ratni zločini (obiju strana), pretvorbeni kriminal, ksenofobija, slom gospodarstva, opća besperspektivnost i svakovrsna zapuštenost, mafijaški obračuni, stradalničke sudbine prognanih i nestalih (obiju strana, ponovo)... tek su neke od tema kojih se Sajko u romanu dotiče. Sva su tri pripovjedna glasa, naravno, ženska, s time da dvije progovaraju iz pozicije otprilike 10 godina nakon Oluje, a treća je situirana u vrijeme te oslobodilačke vojne akcije, što autorici omogućava da podjednak prostor i pažnju prida današnjici i njezinim problemima, kao i stanju i realnosti od prije 10 godina. Sva tri pripovjedna glasa dijele istu gorčinu, tjeskobu, mučninu i razočarenje, te su međusobno teško raspoznatljivi, a razlikujemo ih tek po pažljivo raspoređenim i kasnije ponavljanim detaljima, poput rane na prstu ili zavoja načinjenih od svile s vjenčanice. Dok jedna od njih u alkoholnom magnovenju i u okružju mafijaških obračuna i ksenofobije čezne za ljubavlju, a druga se pišući ''Osam monologa o ratu za osam glumica odjevenih u vjenčanice'' dotiče razorene mladosti i ugaslih nada, treća nastoji prizvati vrijeme kada joj je prva ratna granata razorila svadbeno slavlje te ju otjerala u progonstvo, a supruga na preduge popise nestalih... da bi se sve tri naposljetku stopile u jedan te isti glas bijesa i optužbe. Podudarne u istim žudnjama, željama, porivima i snovima, Sajkine pripovjedačice predstavljaju cijelu jednu generaciju, zakinutu i obespravljenu, i što je najbolnije, okljaštrenu za mladost.
Autorica ne bježi od etiketa 'političke autorice' i u intervjuima priznaje da je u pisanju vode i politički, aktivistički razlozi (jer kako kaže, 'baviti se politikom da bi se oslobodilo od njenih interesa – to smatram prvim korakom pobune...'). Zato ne čudi što romanom prevladavaju gorčina, bijes i sarkazam (u smislu gnušanja, zgražanja i gađenja) kao krajnje, radikalno sredstvo otpora odnosno najviši stupanj nepristajanja, nepomirenosti sa nametnutim stanjem. No, rukopis se također odlikuje i fragmentima izrazito lirski obojenima, autorica u cilju naglašavanja kaotičnosti često svjesno zanemaruje gramatička pravila a snažan emocionalni naboj postiže upotrebom vulgarizama i slenga. Po snazi i upečatljivosti svakako se izdvaja tzv. ''Zdravo Marijo'' dionica u kojoj se ratna stradalnica kojoj je agresorski napad uništio vjenčanje, s mješavinom gorčine i tuge direktno obraća kipu majke Božje u srušenoj crkvi, dovodeći u pitanje ideju oprosta i otvoreno se suprotstavljajući potiskivanju svijesti o istini i zatvaranju očiju pred njom. Kad smo kod toga, svakako treba spomenuti i faktografiju koju Ivana Sajko u obliku fusnota donosi na kraju knjige jer je tamo putem citata iz novina i transkripata sakupljena dokumentacija o nekim nečasnim potezima i zločinima naše strane tokom Domovinskog rata. Ti materijali, upravo uslijed dugogodišnjeg većinskog zatvaranja očiju pred istinom i faktima, ovakvom izdvojenom pozicijom na kraju knjige te dokumentarističkom objektivnošću kao kontrastu naspram subjektivnih iskaza od kojih se glavnina teksta sastoji, poprimaju neočekivani ironični predznak.
Ivana Sajko u svojim je tekstovima zaokupljena propitivanjem prostora slobode pojedinca i pobunom protiv svakog ukalupljivanja i stege, a ista se motivacijska pokretačka snaga prepoznaje u njezinom posezanju za žanrovskim hibridima i pokušajima pronalaženja novih autorskih modusa i postupaka. Nemirenje s učmalošću, nepristajanje na status quo, protivljenje konvencijama, poriv za promjenom, najkraće rečeno – bunt i subverzivnost su uvijek u temelju Sajkinog stvaralaštva, kako tematski tako i strukturalno.
U 'Rio baru' ona se na mučnu zbilju i dvonožne uzročnike iste okomljuje s mnogo više oštrine negoli se itko od njezinih suvremenih kolega po peru (tzv. neorealista i mimetičara) dosad usudio. Njezin otklon od jednoobraznosti i ustaljenih modela te spajanje žanrova i kombiniranje različitih autorskih postupaka, odnosno njezinu posvemašnju anarhičnost na planu forme možemo uzeti kao još jedan oblik aktivizma, u ovom slučaju u smislu otpora simplifikaciji koja u posljednje vrijeme obilježava sve sfere naših života.
(Napisao: Božidar Alajbegović, travnja 2006.
Objavljeno u emisiji 'Bibliovizor' Trećeg programa hrv.radija, 03.06.2006.)
komentiraj (5) * ispiši * #
KRITIKA : Igor Štiks - 'Elijahova stolica' (Fraktura, 2006.)
petak , 05.01.2007.KRITIKA : Igor Štiks - 'Elijahova stolica' (Fraktura, 2006.)
Roman prvijenac ‘Dvorac u Romagni’ Igoru je Štiksu, tada 23-godišnjaku, 2000. godine priskrbio epitet dečka koji obećava i nove nade hrvatske književnosti. Sada, šest godina nakon prvijenca, Štiks je romanom ‘Elijahova stolica’ potvrdio očekivanja kritike podarivši nam možda i najdojmljivije prozno izdanje tekuće godine.
Noseći lik Štiksova novog romana je 50-godišnji pisac Richard Richter koji preuređujući stan slučajno pronalazi bilježnicu svoje pokojne majke u kojoj otkriva da mu je otac sarajevski Židov Jakob Schneider, a ne vojnik Wehrmachta Heinrich Richter, kako je dotad mislio. Potaknut neočekivanim saznanjem Richard odlazi u Sarajevo kako bi pronašao oca, ili bar prikupio dodatna saznanja o njemu. 1992. je godina, Sarajevom bjesni rat, a Richard tamo odlazi u svojstvu novinskog izvjestitelja, što Štiks iskorištava kako bi roman začinio kritikom evropskog ciničnog odnosa spram bosanske ratne klaonice, utjelovljenog u stranim novinarima koje Richard u Sarajevu susreće. No, Štiks se ne zaustavlja na tome već putem lika tajanstvenog starca Simona donosi i pesimističnu tezu o globalnoj propasti multikulturalnosti i Sarajevu kao tek jednom u nizu tzv. mrtvih gradova kojima je bratoubilački virus ubio multietničku dušu.
Osim toga, posredstvom starca Simona Štiks roman obogaćuje i jednom digresivnom pričom u priči, tragičnom informbiroovskom štorijom o ljubavi, politici, osveti i gubitku iluzija, kojoj ne manjka poveznica s Richardovom sudbinom. Tu prepoznajemo i analogiju s romanom prvijencem koji je također imao potpriču o tragičnoj ljubavi iz vremena Informbiroa, obilježenu opasnošću i političkim silnicama, baš kao što i tajanstveni starac Simon uvelike zaziva mistikom obavijenog redovnika iz 'Dvorca u Romagni'. No, povlačeći paralele s prethodnim romanom treba reći da je metafikcionalnost, posebno izražena u 'Dvorcu u Romagni', u 'Elijahovoj stolici' puno manje prisutna i obuhvaća tek narativni okvir koji Štiksovom romanu daje Richardov rukopis.
U potrazi za ocem Richardu se u Sarajevu dešava jedno veliko prijateljstvo kao i kratkotrajna, ali vrlo strasna te kako se na koncu ispostavlja, sudbonosna ljubav, a brojne reference posijane romanom - poput mita o Edipu ili čestog spominjanja Frischovog romana ‘Homo faber’ - sugeriraju i zabranjeni karakter te ljubavi. Upravo ta ljubavna priča, unatoč izglednoj predvidljivosti kod upućenih u spomenuta referentna djela, roman obogaćuje tematikom slučajnosti i sudbine, kao dojmljivom nadgradnjom noseće teme o identitetnoj krhkosti i nekonzistentnosti, odnosno upitnosti onoga tko smo i fragilnosti slike koju o sebi imamo. Kod Richtera je to dodatno potencirano njegovom pozicijom pisca koji se u svom opusu bavio krivnjom očeva (i svog vlastitog, dakako) u kontekstu Drugog svjetskog rata, da bi iznenađujuće otkriće vlastitih korijena i porijekla cjelokupan njegov dotadašnji književni rad učinio upitnim s etičkog stajališta.
Tražeći istinu i raskrinkavajući ishodišnu laž svoga života Richard se našao u kavezu, čega je ratno Sarajevo izvrsno odabrana metafora. To je samo jedna u nizu potvrda Štiksove autorske zrelosti kojoj u prilog ide i efektno iskorištena simbolika naslova, kao i složena, ali bez greške strukturirana fabula pisana rukom umješna pripovjedača koji zna kako čitaoca uvući u priču ali se, osim radnjom prepunom tajnovitosti i iznenađujućih obrata, recipijenta trudi zaintrigirati i širokim tematskim rasponom, kao i filozofskim podtekstom te intertekstualnim vezama i referencama. Štiksu u prilog ide i uvjerljivo oživljavanje povijesnih ambijenata (čemu je očito prethodila obimna priprema i istraživanje), a povremeno upadanje u patetiku i ponavljanje nekih samorazumljivih ili već elaboriranih činjenica nimalo ne umanjuje vrlo povoljan dojam koji 'Elijahova stolica' ostavlja.
Dečko koji obećava ovim je romanom, sportskim rječnikom rečeno, izborio svoje mjesto prvotimca u najjačoj momčadi domaćih prozaika.
(napisao Božidar Alajbegović, rujna 2006.
objavljeno u knjiškom magazinu Op.a.)
komentiraj (6) * ispiši * #
KRITIKA : Toni Morrison - 'Ljubav' (Profil, 2005.)
četvrtak , 04.01.2007.KRITIKA : Toni Morrison - 'Ljubav' (Profil, 2005.)
Toni Morrison prva je Afroamerikanka i tek osma žena nagrađena Nobelovom nagradom za književnost, a "Ljubav" je njezin osmi roman. Radnja mu se vrti oko Billa Coseyja, milijunaškog gatsbyjevskog vlasnika uspješnog hotela. Iako je već 25 godina mrtav, Cosey je još uvijek vrlo živ i prisutan u životima Oprez, svoje druge žene s kojom se oženio kada joj je bilo 11 (a njemu 52!) i Christine, svoje unuke, Oprezine vršnjakinje i najbolje prijateljice sve do dana njezinog vjenčanja, kada se njihovo prijateljstvo pretvara u obostranu doživotnu mržnju.
Oprez i Christine, obje u sredini svojih 60-ih, sada žive zajedno u istoj kući; Oprez kao nasljednica Coseyjeva imetka obitava u prostranom stanu na katu, a Christine, zbog neimaštine osuđena na ulogu Oprezine kuharice, nastanjuje skučeni prizemni apartman. Iako blisko usmjerene jedna na drugu, njih dvije ne komuniciraju, a Toni Morrison nam stranicu po stranicu, kroz višeglasje raznih protagonista (članova obitelji, sumještana ili Coseyjevih zaposlenika) postupno otkriva historijat njihova odnosa i razloge mržnje. Autorica to čini tako da najvažniji segmenti priče bivaju samo ovlaš dotaknuti i tek naslućeni, a potpuno se razotkrivaju tek na kraju kada se fragmenti stapaju u cjelinu i priča biva zaokružena na iznenađujući, neočekivan način, brutalno razobličujući patologiju odnosa u jednoj obitelji.
Iako najmanje zastupljen, okosnicu romana tvori pripovjedački glas L, bivše šefice kuhinje Coseyjeva hotela koja u romanu preuzima ulogu grčkog kora, uvodeći nas u priču, povremeno u nju intervenirajući i na koncu je suvereno zaključujući. Ostali pripovjedački glasovi (Oprez koja svoja sjećanja prepričava tajnici Mlađoj kako bi se sastavila knjiga o njezinu životu te svjedočanstva Christinine majke May, bivšeg Coseyjeva ribičkog sudruga Sandlera i njegove supruge Vide) svaki iz svog kuta otkrivaju jedan veo obiteljske tajne (i svoju životnu priču), ali su tu prvenstveno zato da smjeste priču u društveno-socijalni kontekst vremena, prostora, spola i rase.
Premda je Toni Morrison temama spola i rase zaokupljena kao i u svojim ostalim djelima, ovdje su ipak u drugom planu, a naglasak stavlja na stalnu koegzistenciju i suodnos ljubavi i mržnje te na neprimjetnu, tanku opnu između njih; na onaj kratki koračić koji je potreban da se ljubav izopači i pretvori u svoju suprotnost. Osim odnosa Oprez i Christine jedne prema drugoj te prema Coseyju, autorica u roman uvodi i ljubavnu priču Sandlerova unuka Romena i Oprezine tajnice Mlađe, a ta ljubav - neprestano na rubu perverzije - brutalnošću apostrofira temeljni motiv romana (suodnos ljubavi i mržnje), ali i zrcali karakter podneblja kojega su oboje ljubavnika produktom i dijelom.
Za razliku od Mlađe koja djeluje impulzivno i instinktivno te naginje autodestrukciji (jer uslijed svoga mučnoga životnog iskustva jednostavno ne zna za drukčije), Romen je heroj priče i nositelj vjere u bolje sutra, a njegovim odnosom s djedom autorica kontrapunktira relaciju Christine i Oprez i naglašava neprocjenjivu važnost dobre komunikacije i bliskosti.
Čestim izmjenama pripovjedačkih glasova i neprimjetnim prelascima iz jedne vremenske razine u drugu autorica usložnjava rukopis, što od čitatelja zahtjeva neprestanu pažnju, ali ga i nagrađuje baroknom izdašnošću te tematskom i strukturalnom kompleksnošću narativnog tkiva. Pripovjedalačku polifonost Toni Morrison izabire kao apologiju i hommage drevnoj usmenoj književnosti, a njezin je iznimno zahtjevan i kompleksan rukopis vrlo bogat metaforikom i simbolikom i premrežen mnoštvom biblijskih i mitoloških referenci i parafraza. Svoje štivo - garnirano nešto mračnijom i brutalnijom, gotičkom verzijom magičnog realizma te etnički i regionalno obilježeno i prepuno lokalnih folklornih konotacija - Toni Morrison uspijeva izdići do razine univerzalnog i općeg, zrcaleći kroz priču o sudbini jedne obitelji iskustvo velikog dijela cijele etničke zajednice.
(Napisao : Božidar Alajbegović, lipnja 2005.
objavljeno na webu tjednika Nacional)
komentiraj (4) * ispiši * #
KRITIKA : Viktor Ivančić - 'Vita activa' (Feral Tribune, 2005.)
srijeda , 03.01.2007.KRITIKA : Viktor Ivančić - 'Vita activa' (Feral Tribune, 2005.)
Zadnju petoljetku hrvatske proze obilježila je tzv. stvarnosna matrica. Međutim, iako je domaća proza vrlo rado i često tematizirala porazno nam svakodnevlje, autori su u širokom luku zaobilazili uzrok koji je stvarnost činio takvom kakva jeste. A taj je uzrok, dakako, politika. Tako se ovog momenta uspijevam sjetiti tek dva romana koja u svojoj osnovi imaju kritiku Tuđmanove političke ere ('Bijela Vanesa' Srećka Cuculića i 'Gnjida' Đorđa Ličine). Viktor Ivančić svojim romanom 'Vita activa' taj preoskudan niz sada produžuje.
Za temu svog romana Ivančić uzima prisluškivanje novinara, sramotnu metodu koju je Tuđmanov režim na tom Feralovom uredniku vrlo uporno i zdušno prakticirao. Ulogu nositelja radnje autor daje agentu tajne službe Edmordu (slutnja prijetnje i straha u imenu, njem. Mord = smrt) koji za zadatak dobiva uhoditi svog poznanika iz mladosti, ''nepodobnog'' pisca i novinara oštrih oporbenjačkih stavova. Roman započinje kao špijunski triler da bi se ubrzo prometnuo u duboku psihološku studiju karaktera sluge režima, uhode. Ivančićeva je teza da uhoda, infiltrirajući se u život svoga nepodobnika, postepeno gubi svoj identitet i postaje podstanarom vlastitog života. Postupci špijuna definirani su navadama ''lovine'', špicl neizostavno postaje zarobljenikom volje onoga kojega uhodi a gubitak tih leđa iz vidokruga postaje ravan smrtnoj presudi. Kako vrijeme odmiče dužnost se pretvara u opsesiju, uhoda propušta živjeti vlastiti život, a povratak samome sebi postaje sve neizgledniji jer se intime tih ljudi u potpunosti isprepliću a uhodina vlastitost biva trajno dokinuta. Sve to Ivančić efektno dočarava kroz epizodu u kojoj, tajno švrljajući po piščevom stanu Edmord poseže u njegov ormar te oblači piščevu odjeću da bi naposljetku zaspao u njegovom krevetu...
Identificirajući se s uhođenikom Edmord sparuje mimikriju i pobunu; u njegovim se postupcima ideološki uvjetovana mržnja bori s fascinacijom, što je idealan teren za frustraciju, dodatno potenciranu vlastitom ''griješnom'' mladošću kada je sa sadašnjim uhođenikom stajao na istoj strani barikade. Istina, tek kratkotrajno, ali ipak dovoljno dugo da zbog toga, kada konačno postane slugom režima, Edmord bude primoran još zdušnije dokazivati svoju odanost novom poretku. U istoj, špiclovskoj ulozi, dakako, čime je napravio cijeli krug. Nimalo slučajno, i roman kojega uhođeni pisac piše zove se ''Krug''. Kroz ulomke tog nedovršenog romana Ivančić nas podsjeća na kronologiju Tuđmanova uspona na predsjednički tron, sugerirajući kako je ''predsjednikom svih Hrvata'' Tuđman postao uz veliku asistenciju, podršku i kontrolu UDBA-e. Ti žurnalistički fragmenti (koji predstavljaju strano tijelo u tkivu romana) danak su Ivančićevog detuđmanizacijskog poslanja i nastavak su njegovog novinarskog truda (u ovom slučaju, književnim sredstvima) na osvijetljavanju mraka Tuđmanove ''mlade demokracije''. Glede i unatoč, ne treba čuditi što je kod Ivančića ''telefon boje ptičjeg izmeta, a kravata boje usirene krvi'', ''gradske su zgrade potamnjele od smoga, s visećim dijelovima oljuštene fasade'' , ''zastave se ljuljaju i sudaraju poput podivljalih jedara u oluji'', dok su ''fleke na prljavom prozorskom staklu nalik smrskanim komarcima''... jer je Ivančić svjestan snage riječi, njihove teksture, izražajnosti i moći, a njihov pažljiv odabir otkriva i funkciju : naglašavanje sablasne, prijeteće, nelagodne atmosfere koja je karakterizirala cijeli period Tuđmanove vlasti. Takvo prevladavajuće tjeskobno ozračje romana svoju kulminaciju doseže u mučnom, obimnom, višestraničnom, zaključnom opisu smetlišta kao metafore cjelokupne državne zajednice – cloaca maxima croatica. (Inače, to smetlište koje pruža pipke i nezaustavljivo se širi u prostor grada umnogome je nalik groblju iz Saramagova izvrsna romana 'Sva imena', kao što i Ivančićev Edmord, baš poput Saramagovog Josea, katalogizira informacije o osobi kojom je opsjednut. Slučajna sličnost ili hommage portugalskom nobelovcu? ).
'Vita activa' je roman kojim se Viktor Ivančić ponovo iskazuje najupornijim (ako ne i posljednjim) higijeničarom savjesti nacije, nacije koja ima prokletu navadu vrlo kratkog, i što je još gore, selektivnog pamćenja...
(Napisao : Božidar Alajbegović, studeni 2005.
objavljeno na Kupus.net-u)
komentiraj (2) * ispiši * #
KRITIKA : Davor Slamnig - 'Krumpirova rodbina' (SysPrint, 2005.)
utorak , 02.01.2007.
KRITIKA : Davor Slamnig - 'Krumpirova rodbina' (SysPrint, 2005.)
Davor Slamnig, slavnoga pokojnoga Ivana sin, početkom osamdesetih objavio je dvije zapažene zbirke priča (''Čudovište'' i ''Qwertzy i Opš'') da bi zatim prekinuo spisateljsku karijeru i posvetio se unosnijim ali i dalje vrlo kreativnim poslovima (svirao gitaru u brojnim bandovima – npr. kultnim Buldožerima, pisao rock-uspješnice - npr. legendarnu ''Fridu'' za Psihomodo Pop, kreirao jinglove i reklame za Stojedinicu, posvetio se kompjuterskom programiranju itd.). No 2002. godine Davor nas je Slamnig sve iznenadio neočekivanim povratkom na literarnu scenu objavivši roman ''Topli zrak'' koji je oduševio kritiku te bio ovjenčan nagradom Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu te godine. Prikaz tog romana svojevremeno sam zaključio preporukom da bi Slamnig, kao najavu nastavka bavljenja pisanjem, izbor svojih kultnih priča iz dvadesetak godinica starih zbirki, uz nekolicinu novonapisanih, što prije trebao sakupiti i objaviti u novoj knjizi. Na moju radost, upravo se nešto slično tome i dogodilo. Prošle godine zagrebački SysPrint objavio je novu zbirku priča Davora Slamniga naslovljenu ''Krumpirova rodbina'' koja objedinjuje kratkometražni rasuti teret koji je Slamnig od 1986. godine do danas objavljivao u raznim časopisima, uz dodatak nekoliko novonapisanih i dosad neobjavljenih priča.
Čitajući priče iz nove zbirke stječe se dojam da u Slamnigu, unatoč prolasku godina još uvijek neugaslo tinja duh Novog vala; priče iz njegove nove zbirke ni po čemu se ne razlikuju od onih iz njegovih zbirki objavljenih u novovalovsko vrijeme. Ponovo je tu i lingvistička zaigranost očitovana u sklapanju duhovitih kovanica kao i poigravanju znanstvenim izričajem u ironizacijske svrhe, baš kao što nije izostao ni ludistički poriv koji autor utažuje oneobičavanjem svakodnevnih pojavnosti i oplemenjivanjem mikrosvijeta naših života elementima bajkovitosti, začudnosti i groteske. Najizrazitija značajka Slamnigova pisanja je nonšalantna opuštenost, kako na izvedbenom tako i na planu ambicije; on ne piše da bi zadivio kritiku i upisao se među književne besmrtnike već Slamnig piše isključivo da bi zabavio i to, mišljenja sam, samoga sebe prije svega. Dakako da pritom uspijeva razonoditi i svjetonazorom sebi srodno čitateljsko jato, odraslo na Poletu, stripovima i rock-glazbi.
Ako mu tražimo domaćeg parnjaka, najbliži bi svakako bio Igor Rajki. Davor Slamnig, baš poput Rajkija u njegovoj zbirci priča za djecu ''Mamac za duhove'', svijet promatra očima razigrana maštovita djeteta te fantastiku i bajkovitost pronalazi u banalnostima svakodnevice, posredujući nam ih uz pregršt maštovitih verbalnih dosjetki i dvosmislica. I Slamnigove i Rajkijeve priče obiluju fantastičnim elementima, ali oba autora izbjegavaju narušiti ustaljeni stvarnosni poredak, nego ga puštaju da on iz stvarnoga postupno klizne u onostrano, izmaštano. To je posebno uočljivo u dvije, uz ‘'Smisao'' i ‘'Lada'' možda i ponajbolje priče iz zbirke - naslovnoj priči ‘'Krumpirova rodbina'' i priči ‘'Teletabisi'' (koja je odnijela drugu nagradu na Večernjakovom natječaju za kratku priču 2002. godine). Sklonost parodiji Slamnig u ovoj zbirci iskazuje na više načina, bilo da se poigrava žanrovima (znanstveno-fantastičnim prije svega, u većem broju priča), bilo da ismijava pojedine tekovine malograđanštine i suvremenosti (ekologiju u priči ‘'Putopis'', bračne odnose u priči ‘'Lada'', domaće zdravstvo i roditeljsku ljubav u priči ‘'Zlato'', općerašireni imperativ ljepote u naslovnoj priči) ili kada na duhovit način kritizira pojedine društveno-socijalne značajke aktualne hrvatske zbilje (priče ‘'Teletabisi'' i ‘'Kak smo svi postali Dalmatinci''). A da za njegov izraženi ludistički rugalački senzibilitet nema nedodirljivih tema, Slamnig dokazuje u dvije priče (‘'Bogovi'' i ‘'Prvi čovjek'') u kojima se uspješno uz velike doze komike prihvaća ironizacije biblijskih motiva i religijskih dogmi, a što je bilo obilato prisutno i u njegovu spomenutom nagrađenom romanu ‘'Topli zrak''.
Međutim, kada zatomi svoju humornost i dadne oduška vlastitoj ljubavi prema znanosti, informatici i cyberspaceu, Slamnig je puno manje uspješan. Tako u SF pričama ‘'Zorba'', ‘'Afera Melijan'' i ‘'Toroidni singularitet'' koje tematiziraju virtualnu stvarnost, intergalaktička putovanja i kontakte s tzv. vanzemaljcima, autor muku muči s održavanjem čitateljeve pažnje, remeteći tako i koherentnost zbirke. No, da se krivo ne shvati, zbirka sadrži i nekoliko priča bez humora u prvom planu, a za koje se nikako ne može reći da nisu uspjele – priče ‘'Gospodar lutaka'' i ‘'Instinkt'' dvije su izvrsne alegorijske minijature s filozofskim podtekstom i skrivenim značenjem, a priča ‘'Smisao'' pravo je malo remek-djelo distopijskog SF-a, s primjetnim orwellovsko-huxleyevskim referencama i kritičkim dijalogom sa suvremenim nam svagdanom. S tim u vezi svakako treba spomenuti i impresivnu postapokaliptičnu minijaturu ‘'Poriv'' koja uvelike zaziva roman Paula Austera ‘'U zemlji posljednjih stvari'' i ostavlja dojam uvodnog poglavlja iz nekog šireg, možda čak i romanesknog rukopisa.
Ako je tome zaista tako, na kraju svakako treba zaželjeti da nam ga Slamnig uskoro i isporuči jer je i zbirka ‘'Krumpirova rodbina'' zorna potvrda da se u slučaju Davora Slamniga radi o rođenom pripovjedaču koji se, na štetu domaćih zaljubljenika u knjigu, previše nonšalantno odnosi spram svoga nepobitnog literarnog dara.
(Napisao : Božidar Alajbegović, rujna 2006.
objavljeno u Bibliovizoru trećeg programa hrv.radija)
komentiraj (3) * ispiši * #
'Bestseler.net' otvorio natječaj za kratku priču
ponedjeljak , 01.01.2007.Bestseler.netovih dana slavi prvi rođendan (ČESTITKE!!!). Tim povodom otvorili su natječaj za kratku priču koji će na kraju rezultirati tiskanjem zbirke sa najboljim pričama. Željeli bi da na natječaju sudjeluju autori iz cijele regije i da, koliko je to god moguće, dobiju što svježije i kvalitetnije priče.
Natječaj se ne tiče samo blogera (iako su oni Bestselerova ciljana publika) nego i svih drugih autora bez obzira odakle dolaze. Također se ne žele niti tematski, odnosno žanrovski, ograničavati, već im je cilj dobiti što bolje priče i afirmirati neka nova spisateljska imena.
Kratka priča nije neka novina, ali je upravo zbog svoje forme u posljednje 2 godine doživjela renesansu na blogovima, gdje, kako smatraju u Bestseleru, postoje kvalitetni autori, a neki od njih su upravo ove godine doživjeli i svoju punu afirmaciju. U Bestseleru se nadaju da će ovo biti tek prvo u nizu njihovih izdanja i da će barem jednom godišnje predstavljati najbolje priče iz Hrvatske i cijele regije.
Dakle, Bestseler poziva zainteresirane autore da pošalju svoje radove i na sto muka stave troglavu uredničko-selektorsku aždaju koja će onda morati odabrati najbolje priče.
Natječaj će biti otvoren do 01.03.2007., a knjiga bi se u prodaji morala pojaviti vrlo brzo nakon što selektori obave svoj dio posla. Slijedi pravilnik natječaja:
PROPOZICIJE NATJEČAJA
1. Blogerska mreža Bestseler povodom svog prvog rođendana otvara natječaj za kratku priču te izbor najboljih priča namjerava objaviti kao zbirku u vlastitoj nakladi.
2. Prijaviti se mogu do 3 kratke priče s najmanje 2, a najviše 6 kartica teksta (1800 znakova s prazninama).
3. Prijava se šalje putem elektronske pošte na adresu natjecaj@bestseler.net s naznakom „Bestselerov natječaj za kratku priču“ i mora sadržavati ime i prezime autora, adresu te par biografskih crtica. Ako netko inzistira na tome da svoju priču potpiše pseudonimom/nickom uvažit ćemo želju autora.
4. Priložene priče se šalju u word ili rtf formatu i ne smiju prethodno biti objavljene u tiskanim publikacijama.
5. U natječaju mogu sudjelovati svi autori iz regije i to na način da svaki od autora sam prijavljuje svoje priče i tako prihvaća sva pravila natječaja.
6. Natječaj je otvoren od dana objavljivanja na stranicama Bestselera i bit će zaključen 01.03.2007.
7. Pristigle priče pregledavat će Urednički tim u sastavu Darko Macan, Goran Bogunović i Dario Rukavina. Priče se ne nagrađuju novčano ili na bilo koji drugi način, a svakom od objavljenih autora bit će poslan po jedan besplatan primjerak zbirke uz mogućnost kupovine neograničenog broja primjeraka uz popust.
8. Sve odluke uredničkog tima su definitivne.
9. Popis prispjelih priča i vijesti vezane uz natječaj objavljivat ćemo na stranicama Bestselera.
Bestseler Vam želi uspješnu i sretnu 2007. godinu, do čitanja.
Izvor : Bestseler.net
komentiraj (5) * ispiši * #