Davor Slamnig, slavnoga pokojnoga Ivana sin, početkom osamdesetih objavio je dvije zapažene zbirke priča (''Čudovište'' i ''Qwertzy i Opš'') da bi zatim prekinuo spisateljsku karijeru i posvetio se unosnijim ali i dalje vrlo kreativnim poslovima (svirao gitaru u brojnim bandovima – npr. kultnim Buldožerima, pisao rock-uspješnice - npr. legendarnu ''Fridu'' za Psihomodo Pop, kreirao jinglove i reklame za Stojedinicu, posvetio se kompjuterskom programiranju itd.). No 2002. godine Davor nas je Slamnig sve iznenadio neočekivanim povratkom na literarnu scenu objavivši roman ''Topli zrak'' koji je oduševio kritiku te bio ovjenčan nagradom Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu te godine. Prikaz tog romana svojevremeno sam zaključio preporukom da bi Slamnig, kao najavu nastavka bavljenja pisanjem, izbor svojih kultnih priča iz dvadesetak godinica starih zbirki, uz nekolicinu novonapisanih, što prije trebao sakupiti i objaviti u novoj knjizi. Na moju radost, upravo se nešto slično tome i dogodilo. Prošle godine zagrebački SysPrint objavio je novu zbirku priča Davora Slamniga naslovljenu ''Krumpirova rodbina'' koja objedinjuje kratkometražni rasuti teret koji je Slamnig od 1986. godine do danas objavljivao u raznim časopisima, uz dodatak nekoliko novonapisanih i dosad neobjavljenih priča.
Čitajući priče iz nove zbirke stječe se dojam da u Slamnigu, unatoč prolasku godina još uvijek neugaslo tinja duh Novog vala; priče iz njegove nove zbirke ni po čemu se ne razlikuju od onih iz njegovih zbirki objavljenih u novovalovsko vrijeme. Ponovo je tu i lingvistička zaigranost očitovana u sklapanju duhovitih kovanica kao i poigravanju znanstvenim izričajem u ironizacijske svrhe, baš kao što nije izostao ni ludistički poriv koji autor utažuje oneobičavanjem svakodnevnih pojavnosti i oplemenjivanjem mikrosvijeta naših života elementima bajkovitosti, začudnosti i groteske. Najizrazitija značajka Slamnigova pisanja je nonšalantna opuštenost, kako na izvedbenom tako i na planu ambicije; on ne piše da bi zadivio kritiku i upisao se među književne besmrtnike već Slamnig piše isključivo da bi zabavio i to, mišljenja sam, samoga sebe prije svega. Dakako da pritom uspijeva razonoditi i svjetonazorom sebi srodno čitateljsko jato, odraslo na Poletu, stripovima i rock-glazbi.
Ako mu tražimo domaćeg parnjaka, najbliži bi svakako bio Igor Rajki. Davor Slamnig, baš poput Rajkija u njegovoj zbirci priča za djecu ''Mamac za duhove'', svijet promatra očima razigrana maštovita djeteta te fantastiku i bajkovitost pronalazi u banalnostima svakodnevice, posredujući nam ih uz pregršt maštovitih verbalnih dosjetki i dvosmislica. I Slamnigove i Rajkijeve priče obiluju fantastičnim elementima, ali oba autora izbjegavaju narušiti ustaljeni stvarnosni poredak, nego ga puštaju da on iz stvarnoga postupno klizne u onostrano, izmaštano. To je posebno uočljivo u dvije, uz ‘'Smisao'' i ‘'Lada'' možda i ponajbolje priče iz zbirke - naslovnoj priči ‘'Krumpirova rodbina'' i priči ‘'Teletabisi'' (koja je odnijela drugu nagradu na Večernjakovom natječaju za kratku priču 2002. godine). Sklonost parodiji Slamnig u ovoj zbirci iskazuje na više načina, bilo da se poigrava žanrovima (znanstveno-fantastičnim prije svega, u većem broju priča), bilo da ismijava pojedine tekovine malograđanštine i suvremenosti (ekologiju u priči ‘'Putopis'', bračne odnose u priči ‘'Lada'', domaće zdravstvo i roditeljsku ljubav u priči ‘'Zlato'', općerašireni imperativ ljepote u naslovnoj priči) ili kada na duhovit način kritizira pojedine društveno-socijalne značajke aktualne hrvatske zbilje (priče ‘'Teletabisi'' i ‘'Kak smo svi postali Dalmatinci''). A da za njegov izraženi ludistički rugalački senzibilitet nema nedodirljivih tema, Slamnig dokazuje u dvije priče (‘'Bogovi'' i ‘'Prvi čovjek'') u kojima se uspješno uz velike doze komike prihvaća ironizacije biblijskih motiva i religijskih dogmi, a što je bilo obilato prisutno i u njegovu spomenutom nagrađenom romanu ‘'Topli zrak''.
Međutim, kada zatomi svoju humornost i dadne oduška vlastitoj ljubavi prema znanosti, informatici i cyberspaceu, Slamnig je puno manje uspješan. Tako u SF pričama ‘'Zorba'', ‘'Afera Melijan'' i ‘'Toroidni singularitet'' koje tematiziraju virtualnu stvarnost, intergalaktička putovanja i kontakte s tzv. vanzemaljcima, autor muku muči s održavanjem čitateljeve pažnje, remeteći tako i koherentnost zbirke. No, da se krivo ne shvati, zbirka sadrži i nekoliko priča bez humora u prvom planu, a za koje se nikako ne može reći da nisu uspjele – priče ‘'Gospodar lutaka'' i ‘'Instinkt'' dvije su izvrsne alegorijske minijature s filozofskim podtekstom i skrivenim značenjem, a priča ‘'Smisao'' pravo je malo remek-djelo distopijskog SF-a, s primjetnim orwellovsko-huxleyevskim referencama i kritičkim dijalogom sa suvremenim nam svagdanom. S tim u vezi svakako treba spomenuti i impresivnu postapokaliptičnu minijaturu ‘'Poriv'' koja uvelike zaziva roman Paula Austera ‘'U zemlji posljednjih stvari'' i ostavlja dojam uvodnog poglavlja iz nekog šireg, možda čak i romanesknog rukopisa.
Ako je tome zaista tako, na kraju svakako treba zaželjeti da nam ga Slamnig uskoro i isporuči jer je i zbirka ‘'Krumpirova rodbina'' zorna potvrda da se u slučaju Davora Slamniga radi o rođenom pripovjedaču koji se, na štetu domaćih zaljubljenika u knjigu, previše nonšalantno odnosi spram svoga nepobitnog literarnog dara.
(Napisao : Božidar Alajbegović, rujna 2006.
objavljeno u Bibliovizoru trećeg programa hrv.radija)