KRITIKA : Patrick Modiano – Mali dragulj (izd. Fraktura, 2005.)


Patrick Modiano (rođ. 1945.) jedan je od najznačajnijih suvremenih francuskih književnika, sa više od dvadeset objavljenih djela, ali u nas dosad nedovoljno prijevodno zastupljen.
'Mali dragulj' tek je prvo hrvatsko izdanje nekog Modianovog romana nakon daleke 1980. godine kada je Zlatko Crnković u svojoj poznatoj biblioteci Hit objavio njegovu, Gouncourtovom nagradom ovjenčanu 'Ulicu mračnih dućana'. Kao i u tom romanu gdje je amnezijom pogođeni lik tragao za vlastitim identitetom, Modiano se i u 'Malom dragulju' bavi intimnom prošlošću glavnog protagonista, u ovom slučaju devetnaestogodišnje Therese.

Jednog dana na stanici pariškog metroa, u masi koja je klizila pokretnom trakom Therese ugleda stariju ženu u izblijedjelom žutom kaputu koja ju je zapanjujuće podsjetila na majku. Therese se odlučuje na praćenje te žene kako bi ušla u trag svome djetinjstvu te eventualno razotkrila tajne prošlosti i spoznala povode koji su majku nagnali da je napusti u ranoj dobi. Praćenjem te žene Theresin se život stubokom mijenja jer iz podsvijesti izranjaju slike prošlosti koje rastaču stvarnost i izazivaju buru zatomljenih emocija. Njezina sadašnjost biva u sve većoj mjeri iskidana sjećanjima i ona postupno gubi tlo pod nogama te doživljava emocionalni slom, premda se saznanja o prošlosti ne odmiču daleko od naznaka, obrisa i slutnji...

Prevladavajuća atmosfera romana je bluzerska, melankolična, a i unatoč finalnoj katarzi, pročišćenju i slutnji novog početka (uslijed Theresine spoznaje da ma koliki trud uložila, 'izgubljeno se više nikada neće pronaći' a tijek je prohujalih događaja nemoguće promijeniti) rukopis se ipak ne može okarakterizirati drukčije doli pesimističnim.
Modianov je stil metaforičan, filigranski izbrušen, pročišćen od suvišaka te oglodan od i najmanjih naznaka banalnosti; rečenice su kratke, jezgrovite i poetične, krhke i treperavo fluidne, baš poput krhotina sjećanja koje iz podsvijesti izranjaju u valovima, nakratko oplahujući svijest da bi se postupno, uz tihi šum povukle, iza sebe ostavljajući tek pjenovit trag slutnji i nepostojanosti.

Patrick se Modiano u 'Malom dragulju', baš kao i u prijespomenutoj 'Ulici mračnih dućana', iskazuje legitimnim baštinikom Marcela Prousta, a njegovi junaci postaju novovjekim tragačima za izgubljenim vremenom koji u onome minulom i prošlom prepoznaju (odnosno, tek naslućuju) temelje vlastitih identiteta koje od fragmenata prošlosti nastoje nadograditi. Nažalost, uglavnom neuspješno... jer je prošlost toliko trošna, krhka, nepouzdana i naprosto nedokučiva u svojoj relativnosti, pa svaki novi uvid otvara više pitanja no što odgovora donosi.

Roman je pisan u prvom licu, Theresin je pripovjedni ton ispovjedni, autoterapeutski, te ona s vremenskim (iako ne i emocionalnim) odmakom odmata priču a kako bi prošlost, koja putem sjećanja na momente postaje njezina jedina sadašnjost i stvarnost, vratila gdje joj je mjesto. U podsvijest.
Radnja se odigrava na autentičnim pariškim lokacijama, u kratkom odsječku vremena (ne više od nekoliko dana) pred-prevratničkih ranih šezdesetih godina, i odvija se blago i usporeno (ali ne i nezanimljivo) a likovi su malobrojni i ostaju na razini skice, sjenke, konture, sasvim u skladu sa temeljnim Modianovim motivom sjećanja kao nečeg sfumatoznog, magličastog, fluidnog i neuhvatljivog. A upravo je takva i Modianova proza - baš poput kakve tihe, sjetne, slutnjom neke fatalne, mračne, neizrečene tajne i lelujavim cigaretnim dimom obavijene, klavirske jazz balade...

Napisao : Božidar Alajbegović, rujna 2005.
objavljeno na Lupiga.com)