KNJIŽEVNA VEČER
:: Gordan Nuhanović, "Posljednji dani panka"
23.01.2007 :: 20h
BOOKSA

Nakon dvije zbirke priča "Liga za opstanak" (2001) i "Bitka za svakog čovjeka" (2003) Nuhanović je objavio roman „Posljednji dani panka“ (2006). Prema nekim izvorima radi se o generacijskom i degeneracijkom romanu, odnosno o satiri i groteski te kafkijanskoj paraboli s elementima komedije o našim devedesetima. Autor će u Booksi odgovarati na pitanja vezana uz sve tri knjige, te još neka druga.

Tim povodom donosim vam moju kritiku njegova romana :

KRITIKA : Gordan Nuhanović - 'Posljednji dani panka' (Profil, 2006.)

Nakon dvije vrlo dobre zbirke priča, vinkovački autor Gordan Nuhanović nedavno je objavio i svoj dugonajavljivani roman, naslovljen “Posljednji dani panka”.
Junak romana je novinar tabloidnog tiska, na početku svojih tridesetih, a radnja se odvija krajem po mnogo čemu specifičnih devedesetih, što su u slučaju ovoga romana iznimno važni podaci. Iako, kako sam na početnim stranicama kaže, živi u vremenu kada je “dovoljno protegnuti noge do najbliže državne ustanove i u redakciju se vratiti s nečuvenim skandalom za naslovnu stranicu” dotični novinar, na čuđenje svoga šefa, upada u apatiju i ne uspijeva na novinske stranice istresti dovoljno skandaloznog, limunovom bojom obojanog materijala. U takvome stanju nekoristan svojoj redakciji, naš novinar odlazi na prisilan odmor u rodne Vinkovce gdje ga iz letargije bude neočekivane aktivnosti oko lokalnog pank kluba Mokra Kifla. Naime, tamošnja već prilično ostarjela i sve malobrojnija pank gerila upregla je sve snage u obnovu svoga kluba i oživljavanje vinkovačke pank scene, ali ih u toj nakani sprječeva otpor lokalnog moćnika i njegovih pajdaša s potpuno drukčijim glazbenim ukusom. Hoće li pank preživjeti u Vinkovcima ili se uistinu radi o njegovim posljednjim danima, ostaje neizvjesno do pred sam kraj ove zabavne ali i melankolijom oplahnute štorije.

U romanu Nuhanović razotkriva brojne anomalije poslijeratne Hrvatske, ali to čini na rezigniran i melankoličan način - bez gnjeva jedne Vedrane Rudan ili sarkazma Ivane Sajko, već uz puno crnohumorne duhovitosti i ironije na svoj i na račun svojih ravničarskih sumještana, nesklonih pretjeranom i neproduktivnom nerviranju.
U provinciji, osim što su vidljivije, društveno-političke i socijalne anomalije često poprimaju groteskna obilježja, čega je Nuhanović bolno svjestan, a njegova proza izričita potvrda. U njegovom romanu vinkovački lokalni mafijaši i korupcijskom im simbiozom priljepljeni politički i policijski moćnici karnevalizirane su parodije metropolskih im opasnih uzora, ali Nuhanovićev posprdni alanfordovski pristup zbilji nema tendenciju umanjenja egzistencijalnog beznađa tamošnjega puka. Dapače, izvrgavši zbilju apsurdizaciji, gangrenozni kiselkasto-gorki smrad tranzicijskog svagdana poprima i natruhe slatkaste arome, a takva smjesa nosnice još ubojitije štipa i obilnije potoke suza nagoni na oči.

Roman je pisan u prvome licu i u noseći lik novinara Nuhanović upisuje mnoga svoja svojstva i iskustva. Iskustveno mu obilje omogućuje da se osim sa senzacionalističkim virusom zaraženim domaćim novinarstvom, uz velike doze podsmijeha pozabavi i književnim izdavaštvom ''na rvacki način'', pa on bez ustezanja do krajnjih granica ironizira nepošten odnos nakladnika i urednika spram mladih autora. Nuhanovićevu se novinaru upravo “desila prva zbirka priča” i on je, baš poput svoga tvorca, jedan od u nas sve brojnijih žurnalista kojima je novinarstvo tek štaka (ili nužno zlo) ka putu ka lijepoj književnosti. Slijedom toga Nuhanović se u romanu između ostalog zafrkava i s popularnom navadom posudbe likova iz stvarnoga života za prozne, fikcijske svrhe, ne propustivši autoironično ukazati i na opasnosti koje autoru takvo pripomaganje uranjanjem u autentično stvarnosno vrelo, može donijeti.

No, “Posljednji dani panka” prije svega govore o, u našoj književnosti već nekoliko puta obrađivanom sindromu “polagane predaje”, ali su više nego istoimenom Tribusonovom romanu ipak bliži i srodniji njegovom zapostavljenom a izvrsnom “Klubu obožavatelja”. Tako je u posvećenosti pank glazbi Nuhanovićevih junaka lako prepoznati zadnje trzaje posustalog mladalačkog bunta i posljednje ostatke otpora starenju i postajanju “kotačićem u mehanizmu”, kod ljudi koji bi penziju, simbolički rečeno, najrađe dočekali u ''kratkim hlačama''. Ili bar izlizanim trapkama punim ziherica. A da pankerski svjetonazor Nuhanovićevih likova simbolizira rijetku preostalu branu pred bujicom primitivizma kojim su i Nuhanovićeva slavonska provincija ali i tzv. veći urbani centri već duže vrijeme preplavljeni, ne treba posebno naglašavati.

Premda pri sredini rukopisa pomalo gubi dah (što je selektivnijim pristupom građi ili većom pažnjom urednika lako moglo biti otklonjeno), Nuhanović roman okončava logičnim, osjetno ironičnim krajem koji cijelu priču vrlo elegantno i uspješno zaokružuje. Roman je prepun upečatljivih, nesvakidašnjih situacija od kojih se svakako izdvaja epizoda parapsihološkog susreta s pokojnim Sid Viciousom (koja se u početku čini pretjerano grotesknom i promašenom, ali se svojom zaključnom poantom ispostavlja gotovo pa presudnom u formiranju atmosfere i poruke cijelog romana) a nezaboravna dosjetka vezana uz specifičnu upotrebu Titan i Elzet lokota zaslužuje svoje mjesto u budućim antologijama crnog humora, ali i sadizma u hrvatskoj literaturi.
Nuhanović svoje gubitničke likove osuđene na besperspektivno otaljavanje egzistencija, baš kao i u prethodno objavljenim pričama, vidno simpatizira i uspijeva ih na duže vrijeme pohraniti u memoriju čitatelja, a efektne i višeznačjem oplemenjene rečenice poput npr. “njezino djetinjasto lice s dubokim i tamnim očima podsjetilo me na djevičansku livadu nad kojom se nadvila sjenka surovog građevinskog lobija”, u romanu su dovoljno česte i jamac su užitka u tekstu kao i poticaj za višekratno iščitavanje Nuhanovićevog romanesknog prvijenca.

(Napisao Božidar Alajbegović, kolovoza 2006.
objavljeno u Bibliovizoru trećeg programa hrv.radija)