NOVO : Jani Virk - 'Pogled na Tycho Brahe' (Disput, 2007.)
Disput je upravo objavio novi naslov : zbirku od pet pripovjedaka jednog od najcjenjenijih slovenskih pisaca srednje generacije, Janija Virka, koji je za nju 1999.g dobio prestižnu "Prešernovu nagradu", a knjiga se smatra jednom od najboljih zbirki kratkih priča objavljenih u Sloveniji od stjecanja neovisnosti.
Jani Virk POGLED NA TYCHO BRAHE
izd. Disput
Sa slovenskoga prevela Irena Skrt
140 str, 12,5 x 20,5 cm, tvrdi uvez
Knjižarska cijena: 100,00 kn
Narudžba preko izdavačevog weba: 90,00 kn (poštarina uračunata za narudžbe iz Hrvatske)
Riječ izdavača
'Pogled na Tycho Brahe' prozna je zbirka sastavljena od pet pripovjedaka (izvorno objavljena 1998) za koju je Jani Virk, jedan od najcjenjenijih slovenskih pisaca srednje generacije, dobio prestižnu "Prešernovu nagradu" i koja je dosad prevedena na nekoliko jezika.
"Trideset sedam mi je godina i Zemlja je moj jedini dom. Zvijezde nada mnom izblijedjele su mrljeprošlosti, u njima nema nikakve romantike: moji osjećaji ne sežu do njih. Pa što onda, bez obzira na to uglavnom su ohlađeni kozmički kosturi. Vezan sam uz Zemlju, ne želim da me se s nje odnese; tijesno mi je kad noću buljim u nebo. Galaksije poput sitne kiše u zimskom vihoru bježe jedna od druge. Crne rupe tako su guste da nemaš što udahnuti. Teška smrt, zagušljiva vječnost, poput leptira u jantaru. Loš sam u metaforama, zato tako zborim, stvari su zapravo još puno gore."
Tako nam se predstavlja glavni lik naslovne pripovijetke, mladi znanstvenik na službenom putu u Kopenhagenu zagledan kroz prozor svoje hotelske sobe na opservatorij "Tycho Brahe" u kojem su proteklu noć njegove oči kroz teleskop načas otplovile milijune kilometara dalje od uobičajenog pogleda, u tišinu svemira. Suočen sa spoznajom vlastite prolaznosti sklon je taj susret s iznenadnom, hladnom prazninom relativizirati utješnim razmišljanjem da galaksije zapravo nisu ništa drugo doli raspuhana šećerna pjena koju malo dijete omata oko prsta a golemi planeti sitne pjege u rožnicama kozmičke djece.
I junaci preostale četiri pripovijetke – također četrdesetogodišnji intelektualci (novinar, urednik, knjižničar): na službenom putu u Moskvi, nenadano zatečeni u Barceloni ili pak na odmoru na dalmatinskom otoku – bolno su svjesni da gusta rijeka vremena nijemo i ustrajno klizi kroz njih. Panično tjeskobni, pribojavaju se da je njihovo postojanje puka optička varka, ne znaju kako su se našli u toj igri i ne mogu se prepoznati, život ih nosi po svome, uglavnom ne shvaćaju zašto se u nešto upuštaju i ništa se bolje ne poznaju nego prije deset ili dvadeset godina. Dovedeni u situaciju da uistinu jasno i ustrajno mogu razmišljati samo još o kraju i uspomenama, upuštaju se u avanture po stranim gradovima, lutaju, opijaju se sa slučajnim poznanicima... Istodobno svi oni traže ljudsku toplinu koja bi ih, makar na trenutak, spasila od usamljenosti, očaja i besciljnosti.