KRITIKA : razni autori - 'Slobodni udarac, nogometne priče' (Fraktura, 2006.)

S obzirom na neuvjerljivo prošloljetno igračko izdanje naše nacionalne nogometne vrste, valja reći da su se domaći izdavači za nogometno svjetsko prvenstvo u Njemačkoj mnogo bolje pripremili od Kranjčara i njegovih razmaženih krivonogih vedeta. Naime, neposredno uoči nogoloptačkoga Mundijala na police knjižara dospio je cijeli niz prigodnih naslova koji tematiziraju tzv. najvažniju sporednu stvar na svijetu, kojoj Igor Mandić primjerice pomalo podrugljivo odriče sportsku odrednicu opisujući nogomet kao igru. Premda su neke od tih knjiga vrlo zanimljive — poput Darvasijeve 'Tajne svjetske reprezentacije' i Esterhazyjeve 'Njemačke u šesnaestercu' — ipak su to sve odreda prijevodni naslovi. Zato se urednik zaprešićke Frakture, Seid Serdarević, potrudio sastaviti domaću književnu reprezentaciju, koja je u povodu svjetskog prvenstva u Njemačkoj napisala novih jedanaest nogometnih pripovjedaka, ukoričenih u zbirku nazvanu 'Slobodni udarac'.

Jedan od zastupljenih autora, Boris Beck, u priči pisanoj iz perspektive nogometnoga trenera, razradio je novu vrstu nogometne igre u kojoj su u ekipi jednako zastupljena oba spola, s time da lopta naizmjenično mora ići od žene muškarcu i obratno, pri čemu žene igraju rukom, a muškići nogama. Povodeći se možda i tom zamisli, urednik zbirke u svoju literarnu ekipu uvrstio je i dvije spisateljice, Julijanu Matanović i Milanu Vuković Runjić, čijim je pričama dodijelio počasna mjesta u knjizi — uvodno i zaključno. Zbirku tako otvara vrlo dobra priča Julijane Matanović, dvosmisleno naslovljena Udarac u psihu, u kojoj autorica na sebi svojstven i prepoznatljiv način, uz mnogo autobiografskih, ali i metafikcijskih elemenata, govori o djevojci čije su odrastanje u slavonskoj provinciji bitno obilježili ljubav prema nogometu i — jedno iskrivljeno zrcalo. Milana Vuković Runjić na neki način također piše o sebi, jer u ironijom obilježenoj priči o piscu koji nakon smrti priželjkuje reinkarnaciju u nogometaša ona duhovito progovara o nezavidnu statusu pisaca u našem društvu. Baš kao prethodne dvije kolegice, i njihovo muško literarno društvo piše na način već nam dobro poznat iz njihova prethodnog opusa. Tako je Borivoj Radaković ponovno vrlo anarhoidno raspoložen u priči koja kritički progovara o izrabljivačkom odnosu spram igračkoga kadra, a koji pak podrazumijeva neupitnu odanost naciji i treneru, na štetu vlastite obitelji, pri čemu prevratnički, buntovni autorov senzibilitet do izražaja dolazi u neočekivanom završnom fabularnom obratu. Mraović i Pavičić također su ostali vjerni omiljenoj tematici, pa prvi putem kvartovske priče o klađenju zapravo, dakako — piše o seksu, a o čemu bi drugome Pavičić negoli — o politici i socijali. No, Simo je pritom barem duhovit i suvremen, dok je Jura nažalost samo dosadnjikav i predvidljiv.

Jedna od najuspjelijih priča svakako je Dežulovićeva, dijaloški koncipirana Bijela točka, koja uz brzu izmjenu više pripovjedača efektno progovara o kriminalu u nogometu, namještanjima rezultata i klađenju, ali i o ženskom nerazumijevanju toga sporta te o nogometnoj igri i navijanju kao muškom načinu da se produlji mladenaštvo i za vijeke vjekova ostane dijete — homo ludens. Mračnih strana nogometa i uz njega srasle kriminalne sredine dotiče se i Gordan Nuhanović, koji priču o nepravedno dosuđenu jedanaestercu koji dovodi do uličnih borbi i prave male pučističke pobune pretvara u metaforičan iskaz otpora centralizaciji društva i ekonomskog drobljenja provincije.
Ferencu Puskásu i njegovoj tzv. lakoj konjici — nepobjedivoj mađarskoj reprezentaciji iz pedesetih godina, priče su posvetili Delimir Rešicki i Goran Tribuson. No, dok drugi ponovno piše iz svoga više puta uspješno prokušana, iskošena humorno-autobiografskog rakursa, osobnu povijest pritom na komičan način povezujući s onom zajedničkom, generacijskom, Rešicki je mnogo sjetnijeg, melankoličnog raspoloženja u poetskoj, ganutljivoj lirskoj evokaciji nesretnih sudbina obilježenih političkim previranjima i neizvjesnošću. Ipak, ono što je obojici zajedničko i što ih neraskidivo spaja neizmjerno je divljenje spram gracioznosti igre mađarske Lake konjice, tog »nogometnog božanskog lahora«, predvođena nezaboravnim »galopirajućim majorom« — Ferencom Puskasom.

Za kraj je još ostao, nogometnim rječnikom rečeno, neobranjiv zgoditak zbirke — izvrsna priča Finale, u kojoj Svjetlan Lacko Vidulić, na lucidan i inteligentan način, dobro nam poznat iz njegovih nagrađenih Muka Mikulinih, uz pregršt književnih citata, verbalnih igrarija i diskurzivnih varijacija te uz obilnu dozu ironije i društvene kritičnosti beletrizira posve konkretan, nesretan događaj iz stvarnoga života, poznat nam s novinskih stranica crne kronike, u kojemu se nogomet na tragičan način pokazao doslovno »većim i važnijim od života«, posredno uzrokujući smrt trudnice.

Slobodni udarac solidna je zbirka priča duboko uronjenih u lokalnu, aktualnu društvenu zbilju te prema njoj kritički usmjerenih, i svakako svjedoči o dobru trenutnom stanju domaće prozne scene te dobroj uigranosti i kondiciji njezinih prvotimaca.

(napisao Božidar Alajbegović , prosinca 2006.
objavljenio u Vijencu, broj 336, siječanj 2007.)