KRITIKA : Antonio Tabucchi - 'Igra obrtanja' (Meandar, 2005.)


Antonio Tabucchi je, uz Itala Calvina, Dina Buzzatija i Umberta Eca, najznačajniji talijanski pisac dvadesetog stoljeća, ali smo s njegovim opusom, na sramotu domaćih nam izdavača, premalo upoznati. 'Igra obrtanja' tek je treći hrvatski prijevod tog 63-godišnjeg pisca i profesora portugalske književnosti. Kao strastveni luzitanist koji već više desetljeća fakultetski predaje portugalsku književnost, Tabucchi je veliki poklonik i poznavatelj stvaralaštva Fernanda Pessoe. Iako je izrijekom Pessoi ne posvećuje, zbirka priča 'Igra obrtanja' u potpunosti je pisana u pessoavskom ključu i nemoguće ju je čitati bez pozivanja na tog luzitanskog genija pisane riječi.
Pessoina poetika bazira se na ideji multiplicirane, višeznačne, nespoznatljive stvarnosti, odnosno identitetne višestrukosti i nekonzistentnosti ljudske osobnosti, što je on doveo do krajnjih granica svoja djela potpisujući s više desetaka različitih heteronima. U počast svom književnom idolu Tabucchi sve priče iz zbirke organizira oko naslovnog koncepta; igrajući se obrtanja stvarnosti i mašte on granicu između ta dva 'svijeta' čini propusnom do dokinuća.

Njegovi protagonisti kao da neprestano žive onaj unezvijereni, dezorijentirani osjećaj iznenadne probuđenosti, kad se zbilja doima manje stvarnom od netom i ne do kraja proživljenog sna. Svoje likove Tabucchi stavlja u poziciju da, kako to pripovjedač naslovne priče kaže, 'svisoka promatraju nekog drugog sebe' i takvom 'igrom obrtanja' spoznavaju dvojstvo vlastitosti i naličje svoga Ja. Na taj način spolne i rodne razlike bivaju dokinute (priča 'Pismo iz Casablance'), samozavaravanjem mašta postaje stvarnost (priča 'Glasovi'), od tuge se bježi u sjećanja oko kojih se ispliće nova realnost (priča 'Dolores Ibarruri roni gorke suze'), a lažima i hinjenjem se često dosežu nove dimenzije zbilje i otvaraju neslućene perspektive i uvidi (priče 'Subotnja poslijepodneva' i 'Nebesko plavi raj'). Junakinja potonje priče tako čak zaključuje kako je lažući možda čak i uvjerljivija nego kad govori istinu, pa u tom slučaju identitetna višestrukost više nije u sferi nesvjesnog (kao u priči 'Glasovi') nego se za hinjenom osobnošću poseže radi 'isplativosti' laži.

Jasno, uzevši mnogostrukost i fluidnost identiteta kao koncept i noseći element zbirke, motiv glumačke igre nije mogao biti zaobiđen, ali osim glume (u smislu profesije) kao svjesnog posezanja za zamijenama identiteta, u priči 'Kazalište' (ali i u gotovo svim ostalim pričama iz zbirke) Tabucchi se dotiče i glume i hinjenja kao neizostavnog postupka u međuljudskoj komunikaciji (''Naši večernji razgovori, za večerom ili u predvorju, bili su uvijek uglađeni, ali nikad prijateljski; srdačni, ali nikad povjerljivi; ljubazni, ali bez intimnosti.(...) Štovali smo jedan drugoga, a da si to nikad nismo priznali, sjedinjeni zajedništvom koje bi se nepopravljivo narušilo da smo ga objelodanili.''). Neki njegovi likovi tako ''pod svojom nenametljivom i krotkom uglađenošću – šarmom – skrivaju koprenu lošeg ukusa'', koji im ustvari, u dubini duše istinski pripada, dok drugi, svjesni društvenog konteksta, ironično posežu za lažnim citatima, a u sebi se, likujući zbog prijevare, smiju snobizmu sugovornika.

Tabucchi se često koristi citatima a ponekad i stvarnost svojih priča kreira služeći se tuđim literarnim konstruktima. On rado posuđuje imena likova i stilski izričaj od drugih pisaca koje poštuje i voli (poigravajući se tako i vlastitim autorskim identitetom), a u nekim slučajevima i motiv zamijene identiteta koristi u svrhu hommagea (npr. u priči 'Dolores Ibarruri roni gorke suze' otac i sin u međusobnom dopisivanju preuzimaju uloge poznatih književnih junaka).
Ideju o nespoznatljivosti, višeznačnosti i nekonzistentnosti zbilje, zbilje kao iluzije koju nije moguće svesti u jednoznačne okvire, Tabucchi promiče suptilnom upotrebom mistifikacijskih postupaka, od kojih se najviše ističe eliptično pripovjedanje. Njime autor svjesno stvara dojam nedorečenosti čime zbilju koju kreira čini nepouzdanom, bez čvrstog oslonca, enigmatičnom.
Sve priče su monološki strukturirane, a bilo da se radi o epistoli, hinjenom dnevničkom zapisu, reminiscencijama prošlih događanja ili iskazima upućenim neimenovanom sugovorniku, zajednička im je značajka ispovjedni, intimni, subjektivni izričaj. To je u kontradiktornom suodnosu s nosećim motivom raspršenosti naše vlastitosti, odnosno višestrukosti i fluidnosti ljudskog identiteta, ali i taj paradoks svoju svrhu ponovo ima u apostrofiranju nekonzistentnosti zbilje.

Radi se o elegantnom, sofisticiranom, poetski intoniranom, atmosferičnom rukopisu u kojemu prevladava sjetna ugođajnost. No, sjetimo li se Tabucchijeve predanosti luzitanskoj kulturi, metafizička sjeta kojom obavija svoje stranice mogla bi biti njegova inačica saudade...

(Napisao : Božidar Alajbegović, siječnja 2006.
objavljeno u časopisu za knjigu Tema: , trobroj 7-8-9, godina II)