knjiški moljac

Apologija jednom priznanju

Izdavačka kuća VBZ najavljuje da će do Interlibera (7.-11.2006.) u sklopu biblioteke koju uređuje Miljenko Jergović, objaviti hrvatski prijevod autobiografije Guentera Grassa 'Dok ljuštim luk'.

Na ovome linku u prilici ste pročitati pogovor Miljenka Jergovića koji će biti objavljen u knjizi.

KRITIKA : John King - Tvornica nogometa (Celeber, 2003.)

Prije nekoliko dana izvijestih vas o izlasku hrvatskog izdanja romana 'Zatvorski dom' Johna Kinga. Tim povodom donosim moju kritiku Kingove 'Tvornice nogometa' :

KRITIKA : John King - Tvornica nogometa (Celeber, 2003.)

U romanu 'Tvornica nogometa' pseudonimom John King zakrabuljeni britanski književnik daje nam uvid u stil i način života pripadnika navijačke skupine engleskog nogometnog kluba Chelsea. Roman odlikuje sirovi realizam prikaza navijačke subkulture sa svim konotacijama koje pojam huliganskog navijaštva podrazumijeva: od radikalnog nasilništva i ratobornog bijesa koji se ispoljava na pripadnicima navijača suparničkog kluba, do opijanja, drogiranja i "brzopoteznog" jednokratnog seksa.
Roman je strukturiran kroz niz, otprilike deset-straničnih poglavlja ulančanih tako da nakon svakog poglavlja glavne fabularne linije (kojom pratimo grupicu navijača Chelsea na domaćim i gostujućim utakmicama njihovog kluba) slijedi poglavlje koje dotične navijače smješta u socijalno-društveni kontekst, oslikavajući ih od strane likova izvan navijačkog miljea, a s kojima su povezani susjedskim, rodbinskim ili prijateljskim vezama, pa tako svako poglavlje ustvari tvori proznu jedinicu koja se može čitati i kao kratka priča.

Čitanjem ovog, a i prethodnog Kingovog romana 'Panker', stječe se dojam da je John King socijalno osviješten autor evidentno lijeve političke orijentacije koji nam u ovom slučaju osim autentična prikaza načina života predstavnika britanskih huliganskih navijača podastire i esejističko razmatranje položaja britanske radničke klase sa početka i sredine osamdesetih godina, a koja je fenomen navijačke subkulture i huliganstva i iznjedrila.
King prikazuje život britanskih blue collars u svoj surovosti siromaštva koja ga karakterizira, ali to čini nenametljivo, bez moralizatorstva i dociranja, puštajući čitatelja da samostalno, na temelju predočenih mu primjera iz realnog života donosi svoj sud i zaključke. Autor čitatelju niti u jednom trenutku ne nameče svoje mišljenje, ali je njegov stav o rečenoj problematici sasvim jasan i razvidan.
Kingovi navijači su naprosto "ovisnici o adrenalinu, narkomani u krizi, u potrazi za šutom dobre tučnjave", a on namjerno izbjegava profiliranje likova, a time i njihovu individualizaciju, da bi tako naglasio njihovu pripadnost skupini (navijačkoj). Kao pojedinci oni su otpadnici od društva, luzeri i marginalci, a pripadništvo grupi daje im snagu i samopouzdanje, dok je nasilništvo i brutalnost ispušni ventil kojim svijetu žele ukazati da uopće postoje.

Kingov rukopis karakterizira iznimna energičnost, adrenalin se naprosto prelijeva sa stranica, a sva brutalnost navijačkog bijesa gotovo da je opipljiva, dok mačizam (anti)junaka često prelazi granice prihvatljivog pa bi štivo svojom političkom nekorektnošću i amoralnošću moglo neke čitatelje možda i povrijediti.
Kingovi navijači ustvari idu utabanom stazom njegovih pankera iz prethodnog romana, čiju borbu protiv establišmenta i vlasti nastavljaju nešto drukčijim i brutalnijim sredstvima. Naravno, njihovo ponašanje ne opravdava nezavidan socijalni status, ali King svojom prozom indirektno ukazuje na pogubnost i nečovječnost modernog kapitalizma kojega su obje skupine produkt, ali i direktne žrtve.
Usuđujem se pretpostaviti da King svoje stranice piše na temelju vlastitog iskustva stečenog kao pripadnik navijačke skupine nogometnog kluba Chelsea, jer neobuzdanost, uvjerljivost i autentičnost prikazanog naprosto oduzima dah, a ujedno je miljama daleko od tematski srodnog, ali bitno umivenijeg i pristojnijeg, srednjostrujaškog i široj publici lakše prihvatljivog Hornby-jevog romana 'Nogometna groznica', koji je prema 'Tvornici nogometa' kao sterilni adult oriented rock prema neobuzdanom punku.

(Napisao : Božidar Alajbegović, lipnja 2003.
objavljeno na Lupiga.com)

NOVO: Enes Halilović - 'Kapilarne pojave' (Treći trg, Beograd, 2006.)

ponedjeljak , 30.10.2006.

Riječ izdavača

U 77 kratkih priča Halilović uspeva da nam predoči sudar dva potpuno različita načina egzistiranja – orijentalne varoši i globalnog sela. Stare porodične vrednosti, strogi moral i tradicionalno razumevanje časti nagrižene su gastarbajtovanjem, preljubama i zatvorskim kaznama. Borbu starog i novog sveta - onog koji veruje u nadmoć sudbine sa onim koji smatra da se sudbina mora uzeti u svoje ruke maestralno je ocrtao jedan od najboljih mladih pripovedača Balkana.
Zbirka priča "Kapilarne pojave" su autentično svedočanstvo o trenutku nestajanja «starih dana» i nastupanju nikad dovoljno dobrog «novog doba».

Sasvim izdvojen na proznoj sceni nalazi se Enes Halilović, trenutno možda i ponajbolji mladi pripovedač sa ovih prostora. Kod Enesa se na fascinantan način spajaju dve krajnosti. S jedne strane služi se arhaičnim jezikom prepunim turcizama, ali se selimovićevsko-andrićevskim tonom oslikavaju savremeni akteri, poput gastarbajtera, boraca za ljudska prava ili novinara. Ta orijentalna pozicija, gde se svet umesto sa ćepenka sada smireno posmatra kroz izloge fast food restorana, otkriva i u prebrzom dvadeset prvom veku zrnca istočnjačke mudrosti i neprolaznosti.
Srđan Papić

Britki humor i, istovremeno, smisao tragike ljudskih sudbina i njihove apsurde, u najboljoj tradiciji bajki i usmenih priča, sačinjavaju blago ove knjige koja odaje darovitog pripovedača. Čitaćete je naiskap kao ljuti lek, u prvi mah gorak, potom sladak.
Jovica Aćin

Najveće obilje, ali i zrelost uobličenja (formalna svojstva, jezički kvaliteti) pokazuje proza Enesa Halilovića. Krećući se od parabole do anegdote, nalazeći večnoljudsko u lokalnom, pokazujući složenost života kroz dovođenje u neposrednu vezu sasvim udaljenih pojava i zbivanja, i sluteći onostrano čak i u onim pričama koje su sasvim utemeljene u stvarnosti, Enes Halilović u svakoj priči pokazuje brigu za kompoziciju koliko i redak talenat da željenu strogost dosegne.
Jasmina Ahmetagić

Mnoge od ovih priča Šeherezada kao da je prećutala u beskrajnoj Hiljadu i jednoj noći, a neke druge kao da su nenapisane od strane Danila Harmsa, Semjuela Beketa ili Ežena Joneska.
Mirko Demić

Knjiga proze pesnika Enesa Halilovića spada u korpus onih dela koja podupiru Šelijevu, mada ne samo njegovu tezu, sada već i činjenicu da je poezija sinonim ukupnog stvaralaštva. Bez valjanog pesničkog umeća ne možemo da očekujemo ni dobru prozu, niti bilo koji drugi pisani trag, bez obzira koliko je pesničko iskustvo u tekstu (nekome) manje ili više vidljivo.
Marija Knežević

U "dvorištu" ove knjige Halilović je sabrao mnoga kazivanja. Usmena i ona koja je sam preradio. Čije "opismenjene" melodije odzvanjaju sa partitura njegovih aranžmana.
Zoran M. Mandić

Reč je o prozi mladog i darovitog pripovedača, „sa smislom za humor i tragiku ljudskih sudbina”.
Anđelka Cvijić

Priče je Halilović vajao originalnom bajkovitošću, maštovitošću, izglancanom fantastikom, fiktivnim promišljanjem.
Nebojša Gajtanović

Svi junaci zagnjureni su u surovi život i pokušavaju da se izvuku iz tragedije u koju ih sudbina nosi. A baš ta sudbina glavni je epizodista ove zbirke. Na momente životno gorak, nikada dosadan, retko banalan, a sa izoštrenim smislom za humor, Enes Halilović piše priče koje pobeđuju u najtežoj borbi - borbi koju uvek nameće igra sa narodnim pripovetkama: uspeva da svojom pričom zamaskira anegdotu iz koje se ista inače rađa.
Mića Vujičić

******

Enes Halilović, pripovedač, pesnik, dramski pisac i novinar. Diplomirani pravnik i ekonomista. Rođen je 5. marta 1977. godine u Novom Pazaru. Radi kao dopisnik radija Slobodna Evropa. Osnivač književnog lista Sent. Objavio je zbirke stihova Srednje slovo (UPS, Novi Pazar, 1995) i Bludni parip (Agena, Beograd, 2000), zbirku priča Potomci odbijenih prosaca (Rad, Beograd, 2004) i drame In vivo (Prosveta, Beograd, 2004).
Koautor je u knjizi Na trećem trgu – antologija nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore (Narodna biblioteka „Jovan Popović“, Kikinda / Treći Trg, Beograd, 2006).
Zastupljen je u nekoliko antologija i prevođen na više jezika.

Urednik knjige: Srđan Papić
Izdavač: Treći Trg, Beograd
Kontakt: proza@trecitrg.org.yu
www.trecitrg.org.yu

PROMOCIJA : Wayne Bartlett i Flavia Idriceanu - 'Legende o krvi' (Naklada Ljevak, 2006.)

Naklada Ljevak nas poziva
na predstavljanje nove knjige iz biblioteke Bookmarker

Wayne Bartlett i Flavia Idriceanu
"Legende o krvi: vampiri kroz povijest i mit"

'Legende o krvi' razotkrivaju vjerovanja i mitove koji prate vampire - od drevnog Egipta i Grčke preko predkršćanske Evrope, srednjevjekovne opsjednutosti vješticama, vampirima i vukodlacima , gotičke literature pa sve do sadašnjice

O knjizi će govoriti:
Boris Perić, autor romana 'Vampir'
dr.sc. Tomislav Pletenac, antropolog i etnolog
Kristijan Vujičić, urednik

Promocija će se održati u ponedjeljak, 30.10.2006. u 18 sati
u knjižari Ljevak, Trg bana Jelačića 17, Zagreb

Globalizacija literature

Zanimljiv tekst o 'globalizaciji literature' i posljedicama koje taj trend donosi tzv. malim književnostima (poput naše) objavljen je na Plastelin.com.

Vidi ovdje.

3 finalista natječaja VBZ-a i Večernjeg lista

subota , 28.10.2006.

Dobitnik nagrade VBZ-a i Večernjeg lista koja iznosi 100.000 kuna bit će jedan od ovih rukopisa: “Vertigo”, “Nesanica” ili “Pravi se da ovo nisi vidio (priručnik za turizam, lov u mutnom i traganje za snovima”. Žiri je u najuži izbor uvrstio rukopise koji su potpisani šiframa Entre nous, Nesanica i Specimen. Objava prvonagrađenika za najizdašniju književnu nagradu na ovim prostorima bit će 7. studenoga u 14 sati na štandu VBZ-a na Interliberu. Dodjela nagrade, koja dobitniku omogućava i veliku nakladu (roman će se prodavati na kioscima uz Večernji list), najavljena je za 8. studenoga na Interliberu.

Članovi žirija iščitali su stotinu i četiri rukopisa, a predsjednik žirija Miljenko Jergović veli da je ove godine na natječaj pristiglo neusporedivo manje ratnih romana nego ikada prije. Uočljiv je, tvrdi Jergović, trend povratka u nešto dalju prošlost, u osamdesete godine prošlog stoljeća koje autori prikazuju kao neku vrstu belle epoque – zlatno i bezbrižno doba općih socijalističkih djetinjstava.

– Relativno su česti bili i romani na “suvremene teme”, priče iz urbane svakodnevice u kojima su luzeri najčešći protagonisti. U tim rukopisima uočljivi su i utjecaji nekih suvremenih domaćih i stranih susjedskih pisaca, te nešto manje britanskih i američkih autora novije generacije – veli Jergović. Ocjenjuje da je žanrovskih romana manje nego prije, što može značiti da su pisci SF-a i fantasyja kakvih je podosta među Južnim Slavenima pomalo izgubili volju za sudjelovanje budući da nijedan takav rukopis dosad nije bio nagrađen.
U žiriju uz Jergovića sudjelovali su i Julijana Matanović, Strahimir Primorac, Ervin Jahić, Zoran Ferić, Ivica Ivanišević i Nenad Rizvanović.

Autor : Denis Derk, Izvor : Večernji list

komentiraj (27) * ispiši * #

Nikolaidis o atentatu na Jevrema Brkovića

Andrej Nikolaidis, ponajbolji crnogorski književnik mlađe generacije u jučerašnjem Jutarnjem listu piše o slučaju atentata na Jevrema Brkovića.

Cjelovit Nikolaidisov tekst dostupan ovdje

komentiraj (7) * ispiši * #

INTERVJU : Srđan V.Tešin + Ana Zubak + KRITIKA

Novi Feral donosi dva zanimljiva književna intervjua.
Na ovome linku u prilici ste pročitati intervju sa Srđanom V.Tešinom, vojvođanskim piscem bez dlake na jeziku koji govori o totalitarizmu u Srbiji i svom novom romanu 'Kuvarove kletve i druge gadosti'.

Osim toga Feral je objavio razgovor i s Anom Zubak, hrvatsko-njemačkom spisateljicom koja govori o svom romanu 'Samhain'. Taj intervju dostupan je ovdje.

Koga zanima kakav je roman 'Samhain' neka čita moju, tri godinice staru kritičicu tog romančića:

KRITIKA : Ana Zubak - 'Samhain' (Faust Vrančić, 2003.)

Informacija o revitalizaciji izdavačke djelatnosti nakladničke kuće Faust Vrančić (nakon dvogodišnje stanke utrošene na pokretanje književnog informacijskog sustava na Internetu, vidi pod www.knjiga.hr ) vrlo me je obradovala. Razlog tome krije se u činjenici što je spomenuti nakladnik, osim po izdavanju sada nažalost već upokojenog pop magazina Nomad poznat i po vrlo dobroj biblioteci 90 stupnjeva koja nam je podarila finu gomilicu knjiga dotad nam još nepoznatih autora (poput npr. Mlakića, Desnice, Majhuta ili Prodanovića), a koja je bila rezultat nakladnikovog natječaja za najbolji još neobjavljeni roman.
Na spomenutom natječaju tako je 2000. godine uz Berislava Majhuta pobijedila mlađahna (' 83. godište) Ana Zubak, sa svojim upravo objavljenim romanom Samhain , koji je i povod ovome tekstu.

Najjednostavnijim računskim operacijama poput zbrajanja i oduzimanja (čak i bez tzv. digitrona) lako ćemo doći do spoznaje kako Ana Zubak, tokom pisanja romana, nije mogla imati više od 16 - 17 godinica. Upravo zato, već sada, 5 mjeseci prije kraja godine, slobodno možemo zaključiti kako su književnu 2003. obilježili prozni debitanti (osim Ane i Marka-Luke Zubčića, proznim su se prvijencima javili još i Jelena Čarija i feralovac Ivica Đikić, a kako čujem, na pomolu su i debitantski prozni uraci dvojice Borisa - Dežulovića i Becka).

Negdje sredinom devedesetih Lijepom Našom zavladala je općenarodna masovna pomama za Lijepom Zelenom, pogađate - Irskom. I najmanji hrvatski gradić, selo ili zaselak tada dobiše barem jedan pub, Guiness samo što ne postade majčinom mlijeku nadomjestak, St.Patrick's day na kalendaru točnije i lakše locirao se od Dana Državnosti, a ni tjedan proći nije mogao da domaćim glazbenim TV emisijama, u ritmu raskalašenih irskih narodnih poskočica, ne procupka kakav kvartet hrvatskih naježenih dlakavih (muških) parova nogu (čitaj: Belfast food), do koljena pokrivenih kariranim suknjicama, koje kiltom nazivamo. Također vas ne moram podsjećati da je tada među hrvatskom mlađarijom taj zeleni otočić bio najžuđenija emigrantska destinacija (Željka M., ako kojim slučajem sada ovo čitaš, iskreno se nadam da su ti se snovi ostvarili!!!).
Po svemu sudeći i Ana Zubak član je Eire fan cluba. Naime, njezin debitantski roman ogledni je primjerak ukoričenih ženskih pubertetskih maštarija, kod kojih se ono žuđeno (u ovom slučaju Irska) idealizira do krajnosti. Međutim, da se krivo ne shvati, riječ je o sasvim simpatičnom proznom djelcu kod kojeg zanimljiva kompozicijska iščašenost u drugi plan baca sve početničke greške, pubertetska prenemaganja, nedorečenosti i neizbrušenosti teksta.

Upravo zato, posebno treba naglasiti da se radi o izrazito žanrovski heterogenom pismu kod kojeg se smjenjuju 4 različite prozne vrste:
1. glavna narativna, ispovjedna fabularna linija, u prvom licu ispripovijedana, a koja prati razmaženu purgerinjosicu na privremenom boravku kod mnogočlane irske seoske obitelji
2. epistolarna proza kao sastavni dio osnovne narativne linije, a sastoji se od junakinjinih pisama koja ona šalje prijateljima u Zagreb kao i od njihovih pismenih odgovora
3. bajkovita pripovijest o besmrtnoj irskoj heroini i njenim putovanjima kroz irsku povijest, šumovite predjele i vrijeme, a kojom ustvari putujemo maštom naše izmještene zagrebačke tinejdžerke
4. kratka pričica sa neizbježnom poukom na kraju, pisana u obliku dramskog teksta

Kao što vidimo radi se o prilično usložnjenom, ambicioznom tekstu, koji uz to još i vrvi likovima, motivima, scenama i stihovima "posuđenim" iz mnogobrojnih izvora, od kojih, naravno, prevladava otočka književnost (posebno Yeats i Joyce), ali isto tako i glazba, film, slikarstvo i keltski narodni mitovi, legende i pjesme. Sve te brojne reference, citati i posudbe teško da bi bile prepoznate da nam autorica na kraju knjige ne daje i tzv. indeks plagijata u kojem prema redoslijedu pojavljivanja u tekstu nabraja sav "posuđeni" materijal (a time ujedno i lucidno ironizira upravo postmodernističko "posuđivanje").

Pred kraj romana likovi iz spomenute izmaštane bajkovite pripovijesti kao i oni iz kratkog dramskog teksta ušetavaju se u osnovnu priču, koja, začudo, ipak ne puca po šavovima već klizi svom lirskom mističnom happy endu.

Osnovna potka priče sasvim je logično - ljubavna, i uključuje dugo čekani, ali na kraju ipak i realizirani strastveni junakinjin ljubavni sraz sa velikim, kršnim, snažnim i ultrazgodnim gorštačkim irskim stočarom, koji je ujedno čak i romantičan i nježan... Te dobivamo happy end u kojem naša razmažena šmizlica, predstavnica zagrebačke zlatne mladeži zamjenjuje sve pogodnosti (vele)gradskog života bračnom zajednicom s maloprije spomenutim karakterom, i životom među ovcama, u blatnjavoj i kišovitoj irskoj ruralnoj pripizdini... pardon, romantičnoj, maglom obavijenoj, irskoj seoskoj idili.

Sve u svemu, radi se o simpatičnom djelcu začinjenom erotskim nabojem, koji osim što dokazuje iznimnu autoričinu načitanost i poznavanje sasvim određene evropske kulture i književnosti, dokazuje i spisateljičinu maštovitost i sanjarsku prirodu...ali ujedno potvrđuje i to da u adolescentskom razdoblju nisu samo muškići ti koji non-stop o "onim stvarima" sanjare, maštaju i misle... Da, da pubertetlije moje drage i ONE "to" vole jednako kao i vi (ako ne i više, čak)!!!
I zato se ne nećkajte, nego slobodno navalite... ali požurite, prije negoli vam za kakvim kršnim irskim gorštacima sve redom (poput Anine junakinje) ne uteknu...

(napisao: Božidar Alajbegović, kolovoza 2003.
objavljeno na Lupiga.com)

komentiraj (8) * ispiši * #

PROMOCIJA : 'Ekran_priče 04'

petak , 27.10.2006.

U ponedjeljak, 30.10.2006. u 19 sati
u Profil Megastoreu, Bogovićeva 7 Zg,
održat će se

promocija knjige 'Ekran priče_04'

Na predstavljanju knjige bit će dodjeljene i nagrade pobjednicima
a uz njih će 'nastupiti' i
Ivica Prtenjača (Profil)
Kruno Lokotar (AGM, član zirija za Ekran priče_04)
te predstavnik organizatora

Autori koji dođu na promociju moći će preuzeti svoje autorske primjerke knjige, a ostalima će biti dostavljene na kućnu adresu

Zastupljeni autori koji na predstavljanju žele čitati svoju priču neka se jave e-mailom do ponedjeljka na
stjepan.balent@inet.hr

Anonimno društvo razularenih mrzitelja

Inoslav Bešker u današnjem Jutarnjem listu piše o sve brojnijim slučajevima govora mržnje koji se prelijeva s raznih internetskih stranica, u rubrikama "komentara".
Posebna zanimljivost teksta je Beškerova tvrdnja kako se u takve gadarije upuštaju i pojedinci s neprijepornim javnim ugledom, na primjer, " novinari kojima inače ne manjka prigode za javno iskazivanje svojih gledišta, profesori, vjerski djelatnici."
Bešker čak dalje tvrdi, citiram : "za svaki takav slučaj imam podatke".

Nažalost, Bešker se ipak nije odvažio u tekstu izaći javno s imenima ljudi za koje tvrdi da ima podatke.

Šteta jer tako bi se primitivcima dokazalo da i anonimnost na internetu spada u sferu virtualnog te bi se možda bar donekle smanjila daljnja eskalacija primitivizma.

Nažalost, velik broj prostaka redovito ostavlja svoj trag i na ovome blogu, a jedino zasad dostupno sredstvo borbe protiv takvih ispada je brisanje takvih komentara.

A možda pomogne i savjet pametnih ljudi poput ovoga. Osobno, sumnjam, ali ipak, vrijedi pokušati :

"... Mi lako i izgovorimo nešto pogrešno. Ako imamo vremena, naknadno se zbog toga sramimo i pokušavamo se korigirati; najčešće na prvo što je bilo pogrešno rečeno uslijedi sljedeće, još pogrešnije; sve krene naopako, glupost na glupost, poput kamenja što se odronjava; naopaka rečenica juri za prethodnom da bi je stavila na pravo mjesto; mora doći i sljedeće, da izgladi zlo koje su izazvale prve dvije; pa još jedna, koja bi trebala sasvim zatrti cijelu tu nepriliku; hrpa raste i raste, čovjek se u njoj sapliće, više ne zna što je posljednje bilo rečeno – a to je nešto što bi nam natjeralo krv u glavu od srama, ako bismo se mogli sjetiti što smo rekli. I tako se pjenimo po život i smrt. Bolje je dakle, držati jezik za zubima, promatrati sunce kako obasjava pod ...
Bolje je izbjegavati brzoplete rečenice, uzbuđene, goropadne reakcije, spremne odgovore, uzvraćanja; pustiti pokraj sebe da prođe ono što vjeruje da mora proći; zatvoriti prozore kad izvana preglasno trešti. Previše je buke u današnje vrijeme.
Tko želi nešto reći, taj udara nogama i viče da bi ga drugi čuli. To čovjeka lako izbaci iz vlastitog ritma i zvuka. Zato na vrijeme zatvori prozore i dopusti tišini da se vrati prije nego što od sebe pošalješ sljedeću riječ, sljedeću rečenicu.

Ili još bolje: prođi se toga, bolje lezi ... "

Matthias Zschokke – 'Novi susjed' (izd. Durieux, 2005. , str. 141-142)

Beškerov tekst pročitati možete ovdje .

PROMOCIJA : Žarko Paić

Danas, 27. listopada, u 19 sati, u Hrvatskom društvu pisaca u Zagrebu održat će se književna večer Žarka Paića u povodu izlaska njegove nove knjige eseja o umjetnosti 'Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti'. O knjizi će, uz autora, govoriti urednik Dražen Katunarić, Zoran Roško i Krešimir Purgar.

Žarko Paić (1958) diplomirao je i magistrirao na Fakultetu političkih znanosti, a doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavljuje filozofijske, sociologijske i književne rasprave i eseje, kritike i prikaze te poetske i prozne tekstove u knjigama, zbornicima i časopisima. Prevođen je na engleski, njemački, francuski, slovenski, mađarski i rumunjski jezik. Glavni je i odgovorni urednik časopisa za književnost, umjetnost i znanost Tvrđa te zamjenik glavnog urednika časopisa Europski glasnik.

Objavio :
- Njihalo na kraju stoljeća (eseji, Biblioteka Hrvatskog radija, Zagreb 1993.)
- Aura (poezija, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1994.)
- Postmoderna igra svijeta (eseji i rasprave, Durieux, Zagreb 1996.)
- Gotski križ (eseji i rasprave, Ceres Zagreb, 1997.)
- Opako ljeto (poezija, Ceres, Zagreb 1999.)
- Idoli, nakaze i suze (eseji, DHK, Zagreb 2000.)
- Montaigneov rez (eseji, Antibarbarus, Zagreb 2004.)
- Politika identiteta: kultura kao nova ideologija (Antibarbarus, Zagreb 2005.)
- Plemenski zavjet krvi (Plima, Ulcinj 2005.)
- Slika bez svijeta (Litteris, Zagreb 2006.)

Izvor: Culturenet.hr

PROMOCIJA : Danko Plevnik - 'Fortuna čitanja'

U ponedjeljak, 30. listopada, u 12 sati, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, održat će se promocija knjige Danka Plevnika "Fortuna čitanja".

Pozdravna riječ:
Dr.sc. Josip Stipanov, glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice

Knjigu će predstaviti:
Mr.sc. Sanjica Faletar Tanacković, predsjednica Hrvatskoga čitateljskog društva, Osijek;
Prof.dr. Srećko Jelušić, Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera Osijek;
Dr.sc. Danko Plevnik, autor

Izvor: Culturenet.hr

PROMOCIJA : Dražen Ilinčić - 'Berlinski ručnik'

četvrtak , 26.10.2006.

Profil Megastore sve nas poziva

na promociju knjige
'Berlinski ručnik'
Dražena Ilinčića

u petak, 27. listopada 2006. u 20 sati
u Profil Megastoreu, Bogovićeva 7.

Knjigu će predstaviti:
Dražen Ilinčić, Ana Lendvaj, Damir Radić, Ivica Prtenjača

komentiraj (5) * ispiši * #

NOVO : Sonia Wild Bićanić - 'British Travellers in Dalmatia' (Fraktura, 2006.)

Sonia Wild Bićanić - 'British Travellers in Dalmatia'
engleski jezik
meki uvez
broj stranica: 176
cijena 149,00 kn

Riječ izdavača

Nova knjiga Sonie Wild Bićanić 'British Travellers in Dalmatia 1757 - 1935' u sedam poglavlja govori o britanskim piscima i putopiscima koji su od polovice 18. stoljeća do polovice dvadesetoga stoljeća posjećivali Dalmaciju i o njoj ostavljali svoje zapise, crteže...
Sonia Wild Bićanić s mnogo detalja u ovoj prekrasno opremljenoj knjizi s mnoštvom fotografija, grafika, tlocrta i skica govori o zapisima Roberta Adama, Sir J. Gardner Wilkinsona, A. A. Patona, T. G. Jacksona, Ann Bridge, te Dalmaciji i Visu za Drugoga svjetskoga rata.
Knjiga British Travellers in Dalmatia 1757 - 1935 snažan je i važan doprinos razumijevanju i shvaćanju odnosa Britanaca prema Istočnojadranskoj obali.
Ova knjiga pisana na engleskom kulturni je i povijesni vodič Dalmacijom, njezinom obalom, otocima i zaleđem, ova je knjiga nezaobilazan priručnik i polazište za svakoga tko se želi baviti Dalmacijom.

Sonia Wild Bićanić rođena je u Kenleyju, Surrey 1920. godine. Nakon školovanja i jednogodišnjeg boravka u SAD, vraća se u Veliku Britaniju 1939. na samom početku Drugoga svjetskog rata. Godine 1941. pridružila se ATS-u, a od 1942. do kraja rata radi u vojnom obrazovnom servisu. U Londonu je upoznala Rudolfa Bićanića, hrvatskog ekonomistu, s kojim se vjenčala 1945. i s njim odlazi u Zagreb, gdje živi i danas. Nakon što je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zapošljava se na Katedri za engleski jezik i književnost, gdje radi do umirovljenja 1992. godine. Objavila je memoare Two Lines of Life - Dvije linije života, 1999. godine. Godine 2001. odlikovana je OBE-om za približavanje britanske i hrvatske kulture.

Mitja Čander o hrvatsko-slovenskoj književnoj suradnji

Nedavno je u Booksi predstavljena mlada generacija slovenskih pisaca. Selektor slovenske ekipe bio je Mitja Čander, a na stranicama Radija 101 u prilici ste pročitati što Čander misli o hrvatsko-slovenskoj književnoj suradnji.

Inače, Slovenija je zemlja-partner na ovogodišnjem Interliberu...

NOVO: John King - 'Zatvorski dom' (Celeber, 2006.)

John King - 'Zatvorski dom'
roman
izd. Celeber
meki uvez;
16x23 cm;
245 str.
prijevod s engleskoga jezika: Nebojša Buđanovac
dizajn naslovnice: Zlatka Salopek

Riječ izdavača

John King
Odrastao je u okolici zapadnog Londona. Prije početka uspješne spisateljske karijere bavio se najrazličitijim poslovima. Nakon što je napustio školu, desetak godina okupirali su ga alkohol, nogomet i glazba. Svoje kasne dvadesete proveo je putujući svijetom, a najviše se zadržao u Aziji i Australiji. 'Zatvorski dom' (Celeber, 2006.) je njegov šesti roman, nakon romana 'Tvornica nogometa' (Celeber, 2003.), 'Headhunters', 'England Away', 'Panker' (Celeber, 2002.) i 'White Trash'. Pisao je i kratke priče za nekoliko antologija, a 'The Beasts Of Marseilles' je prikazana kao kazališna video adaptacija s Tam Dean Burnom.
'Tvornica nogometa' rasprodana je širom svijeta, a po njoj je snimljen i istoimeni film. Uređuje vlastiti časopis Verbal, piše članke za New Statesman, a jedan je od osnivača kluba The Flag. Trenutno piše svoj sedmi roman 'Skinheads' , dok s bendom The Ruts radi na LP-ju temeljenom na romanu 'Zatvorski dom'. Ljubitelj je piva, curryja, glasne glazbe, putovanja i nogometa, a na njegovo književno stvaralaštvo utjecali su The Clash, The Sex Pistols, The Ruts, David Bowie, George Orwell, Alan Sillitoe, Charles Bukowski, Jack Kerouac i Jack London. Živi u Londonu.

O romanu 'Zatvorski dom':
Jimmy je stigao na životnu prekretnicu. Nakon mnogo mjeseci lutanja i opijanja diljem zemlje, našao se na samom rubu carstva, zatvoren u Sedam kula, zloglasnu zatvoru na vrhu brda s pogledom u ponor. Jimmy je oduvijek bio autsajder, ali sada je pravi tuđinac koji ne razumije ni jezik ni običaje drugih zatvorenika. Zna samo da se njihovi zločini kreću od krađe po trgovinama i ovisnosti o drogama, pa do umorstava i silovanja. No kakav je zločin zapravo počinio Jimmy? I koja to mračna tajna prati svaki njegov pokret?
Zatvor Sedam kula je drugo ime za pakao – mjesto na kojem su prljavština, bijeda i strah endemične pojave, a mašta je jedini način bijega. Likovi koje Jimmy tamo upoznaje dovode ga do ruba mentalna zdravlja – šutljivi Papa odjeven u pidžamu, sa svojom iglom za pletenje, veseli ubojica i sadist nadimka Mesar, nježni Franco i okrutni Homer, te gluhonijemi Dumb Dumb koji od šibica gradi bolji svijet. Dok se užas i paranoja zatvorskog života isprepliću s Jimmyjevim sjećanjima na njegovo djetinjstvo i putovanja – stvarna i izmaštana – u Zatvorskom domu blijede granice između nevinosti i krivnje, zločina i kazne, stvarnosti i mašte. Ovaj sirov, nasilan i snažan roman govori o ljudskom nagonu i želji za preživljavanjem, kao i sposobnosti počinjenja zla, a u isto vrijeme je i potresno svjedočanstvo o ljudskom duhu i snazi da čovjek, protiv svih izgleda, zadrži nadu i ljubav prema životu.

Pratitelji moga recenzentskog truda pamte da sam svojedobno napisao kritike oba dosadašnja romana Johna Kinga prevedena na hrvaštinu, pa vam tako ne gine skorašnje podsjećanje na ta dva tekstuljka :-))

Književna večer Borisa Perića u HDP-u

U četvrtak, 26. listopada, u 19 sati, u Hrvatskom društvu pisaca (Basaričekova 24, Zagreb) održat će se književna večer pod nazivom 'Vampirologija i demonologija u knjigama Borisa Perića'. Uz autora sudjeluju kritičar Tomislav Pletenac i voditelj tribine Branko Maleš.

Boris Perić rođen je u Varaždinu 1966. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je germanistiku i filozofiju. Bavi se književnošću, prevođenjem i novinarstvom. Radio je u više javnih glasila, obrađujući teme iz kulture, unutarnje i vanjske politike. Prozna djela i prijevode objavljivao je u hrvatskom i inozemnom tisku. Uvršten je u više književnih antologija. Živi i radi u Zagrebu.

Objavljena djela:
- Politički vodič – Njemačka, (Zagreb, 1992)
- Politički vodič – Austrija, (Zagreb, 1993)
- Sezona stakla, priče (Zagreb, 1993)
- Putovanje na granici – Izbor iz suvremene austrijske proze (Zagreb, 1995)
- Heartland, priče, (Zagreb, 1995)
- Quattro Stagioni, koautori Z. Ferić, M. Kiš i R. Mlinarec, priče (Zagreb, 1998)
- Groblje bezimenih, priče (Zagreb, 2003)
- Priče iz bečke kuhinje, kuharica (Zagreb, 2004).
- Vampir, roman, Naklada Ljevak, Zagreb 2006.

Važniji prijevodi:
- Markus Jaroschka, Gramatika novih osjećaja/Grammatik der neuen Gefühle, poezija (Zagreb, 1993)
- Gabriel Loidolt, Svjetionik/Der Leuchtturm, roman (Zagreb, 1994)
- Johanna Spyri, Heidi, roman (Zagreb, 1995)
- Joseph Roth, Job/Hiob, roman (Zagreb, 1996)
- Thomas Bernhard, Imitator glasova/Der Stimmenimitator, roman (Zagreb, 1998/ 2003)
- Doris Dörrie, Jesam li lijepa?/Bin Ich Schön?, priče (Zagreb, 2000)
- Romano Guardini, Konac novog vijeka/Das Ende der Neuzeit, roman (Split, 2002)
- Hermann Hesse, Putovanje na Istok/Morgenlandfahrt, roman (Koprivnica, 2002)
- Ingo Schulze, 33 trenutka sreće/33 Augenblicke des Glücks, priče (Zagreb, 2003)
- Leopold von Sacher – Masoch, Matrena, novela (Zagreb, 2003)
- Arthur Schnitzler, Novela sna / Die Traumnovelle (Zagreb, 2004)
- Thomas Bernhard - Gubitnik/ Der Untergeher (Zagreb 2005)
- Norbert Gstrein - Engleske godine/ Die englischen Jahre (Zagreb 2006)
- Ingo Schultze - Jednostavne priče/ Simple Storys (Zagreb 2006)
- Karl Jaspers - Pitanje krivnje/ Die Schuldfrage (Zagreb 2006)

Izvor: Culturenet.hr

INTERVJU : Velimir Visković

srijeda , 25.10.2006.

MVInfo je na svojim stranicama objavio intervju s Velimirom Viskovićem. Razgovor je za Vjesnik vodila Barbara Matejčić još ljetos, ali kako iz tehničkih razloga nije objavljen u Vjesniku, autorica ga je ustupila za objavljivanje MVinfou. Što o FAK-u i svojoj knjizi kritika 'U sjeni FAK-a' veli Visković saznati možete ovdje.

200 tisuća posjeta!!!

Statistika veli da je tokom jučerašnjeg dana ukupan broj posjeta premašio cifru od 200.000 (slovima : dvjesto tisuća posjeta).

Iskreno, pojma nemam što vas toliko privlači na ovaj opskurni blogić, ali... IDEMO DALJE!

komentiraj (12) * ispiši * #

Opet ja na HRT-u!!! (vol. 7)

HRVATSKI RADIO, TREĆI PROGRAM
EMISIJA: BIBLIOVIZOR
AUTORI: DAMIR RADIĆ, BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ, JADRANKA PINTARIĆ,
TEMA: NOVA DOMAĆA PROZA
UREDNIK: GORDANA CRNKOVIĆ
ZA: 28.10. 2006.
OD: 16 SATI

NAJAVA
«U trenucima kad se oslobodi epsko-mistifikacijskih okova i okuša u realističnijem diskursu, Jergović postiže iznimnu sugestivnost teksta», tvrdi Damir Radić u povodu romana «Ruta Tannenbaum» Miljenka Jergovića u izdanju Durieuxa.
«Ja sam antifašist, nisam balerina i ne moram se svakome svidjeti», rekao je Joža Horvat u razgovoru sa svojom dugogodišnjom urednicom Đurđom Mačković; taj je duži razgovor objavljen, uz autorove autobiografske zapise, u knjizi «Svjedok prolaznosti» u izdanju kuće Neretva. O knjizi «Svjedok prolaznosti» Jože Horvata piše Jadranka Pintarić.
O romanu «Crnci u Firenzi» Vedrane Rudan u izdanju Profila piše Božidar Alajbegović.

Uredila Gordana Crnković

Izašao novi broj 'Fantoma slobode' 2/2006

utorak , 24.10.2006.

Izašao je novi broj književnog časopisa Fantom slobode— drugi u 2006. godini.

Ovaj broj otvara internetski apokrif «Jesen na Cetinju» Slavena Radenčevića, učenika šestog razreda škole na Cetinju.

Tematska težišta broja 2/2006 podijeljena su u blokove:

Pismeni zadatak donosi ulomke romana Ivice Đikića «Kao da ništa nije bilo» i Balše Brkovića «Lenjinov bulevar», priču Vladimira Arsenijevića «Stepenište», te antiroman Faruka Šehića «Himna noći».
Đir malograđana donosi comedie—franchise Predraga Lucića «Aziz ili svadba koja je spasila Zapad» po motivima «Pira malograđana» Bertolta Brechta.
Nedjelja kad je otišo Hase donosi esejističke zapise «Dragi Diego» sarajevskog novinara i pisca Ahmeda Burića i poetski ciklus Borisa Dežulovića o Zinedineu Zidaneu naslovljen «Evviva zidanismo e la liberta».
Blok Farah posvećen je nedavno preminuloj urednici sarajevske izdavačke kuće Buybook Farah Tahirbegović u kojemu donosimo njezinu kratku prozu «Papak» i nekrolog Faruka Šehića.
The Dick donosi literarne priloge autora Fan der mejde, Branka Mlinar, Nenad Marjanović Dr Fric, Đivo Bašić, Danijel Vuinac ispisane po javnom pozivu Fantoma slobode na temu boravka američkog potpredsjednika Dicka Cheneya u Dubrovniku «Dick Cheney — veliki prijatelj naše zemlje i svih njezinih radnih ljudi i građana, kao i čitavog svijeta». Istom posjetom pozabavili su se i fotografi Srdjana Cvijetić, Vinko Foretić, Ervin Hasanović, Anton Hauswitchka, Grgo Jelavić i Zvonimir Pandža čiji su radovi objavljeni u bloku Dokumentacija kojeg uređuje Slaven Tolj.
Slijede pjesme zagrebačke underground šansonijerske grupe Skaramuži čiji je CD prvijenac priložen ovom broju. Grupa Skaramuži (Marko Rabatić - bubnjevi,Daniel Rodik- gitara, Damir Horvat- saksofon, Vjekoslav Crljen- kontrabas) osnovana je 2002. godine s idejom oživljavanja i osuvremenjavanja šansonijerskog izraza, kombinirajući elemente kabareta, pučkog teatra i recitatorskih dionica, te autorskih pjesama pokretača grupe, osebujnog vokala Karla Nikolića.

Željko Zorica Šiš dao je intervju Zabludovsky vs. Bandić, Ognjen Pudar ulomak iz svoje uzbudljive autobiografije «Odrastanje jednog Pudara”, a prijevodni dio naslovljen Transnation zauzeli su mađarsko-njemačka prevoditeljica, dramaturginja i autorica Terézia Mora (“Svi dani”), izraelska spisateljica Zeruja Shalev(“Ljubavniživot”), katalonski antropolog i spisatelj Albert Sánchez Pińol («Hladna koža»), slavni britanski putopisac, pjesnik i novinar James Hamilton-Paterson (“Kuhanje s Fernet Brancom”) i talijanski pisac, novinar i homo politicus Ignazio Silone (“Fašizam”).

PROMOCIJA : Živa Benčić + Zdravko Zima

Naklada Ljevak sve nas poziva
na predstavljanje novih knjiga
iz bliblioteke 'Razotkrivanja' :

Živa Benčić : 'Lica Mnemozine, ogledi o pamćenju'

i Zdravko Zima : 'Lovac u labirintu, eseji & elzeviri'

O knjigama će govoriti:
Dunja Fališevac
Milana Vuković-Runjić
Nives Tomašević, urednica
Živa Benčić
Zdravko Zima

U četvrtak, 26.10. u 12 sati u
u 'Školi' (lounge bar) Bogovićeva 7/3, Zg

*******

Knjigu 'Lica Mnemozine' Živa Benčić komponirala je kao svojevrstan mozaik ili kaleidoskop u kojem se smjenjuju i prožimaju književne činjenice i intuicije, pjesnici i prozaici, kulturnopovijesna znanja i tekstovne analize. U svojih sedam rasprava okupljenih oko teme pamćenja Živa Benčić podarila nam je sjajnu znanstvenu prozu.

Knjiga 'Lovac u labirintu' razotkrica cjelokupnu Ziminu poetiku. Po prvi puta u jednoj su knjizi sabrani tekstovi ponajboljeg hrvatskog feljtonista, esejista i kritičara. Zima se u svojim tekstovima ne kloni ni jedne teme, ali je ipak očito da s osobitom pozornošću prati procese koji se zbivaju u dodirima spoznaje i zabave, ne krijući da zabava može biti temeljito dosadna, a spoznaja zabavna ako se za to pobrinu inače tako različiti autori poput Joycea, Musila, Krleže i Borgesa

Poziv na 'književnovampirski bal'

Malo prije Halloweena kreće nova sezona 'Zagrijavanja'. Predstavit će se dva projekta koja 27. listopada u Knjižnicu Bogdana Ogrizovića dovode jake i gladne književnovampirske snage :

časopis Libra Libera s tematom Vampirizam u seksu, društvu, medijima, komunikaciji i metafizici, te Vampirske priče, zbornik Festivala fantastične književnosti (2006).

Uz Katarinu Peović Vuković, urednicu Libre Libere i Davora Šišovića , urednika Vampirskih priča, boje Nadnaravnog brane:

- Bojan Sudarević rođen 1980. u Zagrebu. Od 1999. objavio desetak kratkih priča u Futuri, istrakonskim i sferakonskim zbirkama, Zarezu, te u raznim časopisima i zbirkama. Nagrađene su mu priče Na prodaju: Mona Lisa (prva nagrada na natječaju Istrakona 2004.) i Cyberfolk (prva nagrada na natječaju časopisa Zarez i nagrada Sfera u kategoriji kratke priče za 2004.).

- Mihaela Pavlović rođena 1976. u Zagrebu. Diplomirala politologiju, a mehanizme vlastitog preživljavanja razvija kao copywriter u marketinškoj agenciji. Piše oduvijek.

- David Kelečić živi u Jastrebarskom, a studira na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Najprije je pisao poeziju, ali je ubrzo otkrio da proza može biti puno zabavnija. Tek se odnedavno ozbiljnije bavi pisanjem, a prvu je priču objavio u sferakonskoj zbirci Zagrob. Obožava kada dobije gremlinsku ideju kako nešto ustaljeno izokrenuti naopačke, a to mu se, kaže, događa vrlo često. Ograničenje broja znakova u priči u književnim natječajima smatra najvećim zločinom protiv umjetničke slobode, jer drži da su neke ideje rođene samo zato da bi prešle na papir.

- Dalibor Jurišić rođen u Vukovaru 1977. Od 1991. zivi u Zagrebu. Predaje hrvatski jezik u srednjoj školi, lektorira što stigne i blogira o Vukovaru. Što se tiče književnih tekstova, devedesetih je objavio nekoliko priča u Plimi, a 2006. dramu Kraljeva kći vještica u Balkanskom književnom glasniku Poluostrvo .

Voditelj i osoba koja vas svesrdno poziva na ovaj književnovampirski bal je Roman Simić Bodrožić.

Izvor : Net.hr

NOVO : Razni autori – ‘Slobodni udarac, nogometne priče’ (Fraktura, 2006.)

Razni autori – ‘Slobodni udarac, nogometne priče’
pripovijetke
izd. Fraktura
meki uvez s klapnom
broj stranica 224
cijena 89,00 kn

Riječ izdavača

Jedanaest pisaca, jedanaest priča, jedanaest sudbina : 'Slobodni udarac' zbirka je novih jedanaest pripovjedaka napisanih samo za ovu prigodu. Od djetinjstva i napucavanja lopte po livadama, amaterskih klubova, vještih prevaranata, velikih namještaljki, igara u svlačionici, preko trudnoće, uživanja u igri i gledanju, pa sve do reinkarnacije i novog života. Igra jedanaestorice protiv jedanaestorice na travnjaku, s ciljem da se postigne pogodak više od protivnika naizgled je jednostavna filozofija koja se za divno čudo može primijeniti na većinu stvari u životu.
Slobodni udarac potvrđuje kako je lopta sveprisutna i kako je magija igre jednaka magiji pisanja.
Zastupljene autorice i autori :
Julijana Matanović, Svjetlan Lacko Vidulić, Goran Tribuson, Borivoj Radaković, Jurica Pavičić, Boris Beck, Delimir Rešicki, Gordan Nuhanović, Simo Mraović, Boris Dežulović, Milana Vuković Runjić

komentiraj (5) * ispiši * #

NOVO : Cees Nooteboom - 'Rituali' (Fraktura, 2006.)

ponedjeljak , 23.10.2006.

Cees Nooteboom - 'Rituali'
roman
izd. Fraktura
tvrd uvez s ovitkom
broj stranica: 184
cijena 139,00

Riječ izdavača

Inni Wintrop uspješan je amsterdamski burzovni mešetar, amaterski ljubitelj i preprodavač umjetnina, ali nadasve ljubitelj lijepih žena. Inni Wintrop prototip je modernog muškarca – melankolik, zaljubljenik, pazi da zadovolji žene i nikada se ne odriče svojih sitnih rituala. Prepuni erotskog naboja i poetičnih rečenica 'Rituali' su roman koji govori o sudaru staroga i novoga, o svijetu u kojem ljudi gube korak s vremenom i samima sobom. Cees Nooteboom je u 'Ritualima' sagradio ceremoniju današnjice, natopljenu finom ironijom, humorom i nadasve erosom.

U 'Ritualima' nije riječ samo o erosu, već i o smrti, toleranciji, vremenu i sjećanju, dosadi i nijekanju svijeta. Ako je nešto u središtu romana, tada je to traganje za smislom života.
Marcel Reich-Ranicki

Nooteboom vješto pripovijeda priču o trojici muškaraca koji traže svoje mjesto na ovome svijetu. Izbjegava klopku idealiziranja Istoka, uspijevajući opisati ceremoniju čaja i vježbe joge, a da pritom ne zvuči smiješno ili pompozno, jer Inni mu pruža taj pravi skeptični pogled.
Complete Review

Roman 'Rituali' bavi se putovanjem kroz vrijeme, u njemu je riječ o umijeću sjećanja, on pripovijeda o erotici i seksu, o "neprikladnosti svijeta" i o životnim krizama nekih njegovih stanovnika. Sve zajedno, prožeto profinjeno razapetim zamkama ljudskih rituala, stvara zanosnu sliku običaja u kojoj se Nooteboom razotkriva kao moćan pjesnik i simpatično duhovit filozof
Michael Becker

'Rituali' su roman o životu u poremećenom vremenu. To je vrijeme u kojem ljudi poput Arnolda i Philipa Taadsa, koji žude za redom, ne mogu uspjeti. To vrijeme prije pripada Inniju Wintropu i onima poput njega koji znaju udobno plutati otvorenim mogućnostima života, voditi hirovit život u hirovitu vremenu.
Louisiana State University Press

Cees Nooteboom rođen je 31. srpnja 1933. u Den Haagu. Od sedamnaeste se počeo bavio novinarstvom, a ubrzo je objavio i prvi roman Filip i ostali (Phillip en de anderen, 1955.). Do sada je objavio brojne knjige poezije, proze, putopisa i eseja. Dobitnik je najvažnijih nizozemskih književnih nagrada: za roman Rituali (Rituelen) primio je Bordewijk Prize i Pegasus Prize, za roman Priča koja slijedi (Het volgende verhaal) europsku nagradu Aristeion, za djelo Berlinske bilješke (Berlijnse notities) dobio je Njemačku književnu nagradu povodom 3. listopada, a za cjelokupno djelo nagradu Constantijn Huygens, Compostella-Preis, Hansischer Goethe-Preis, Austrijsku državnu nagradu za europsku književnost, te prestižnu nizozemsku nagradu P. C. Hooft.
Među brojnim djelima izdvajaju se romani Vitez je umro (De ridder is gestorven), Rituali (u izdanju Frakture), U Nizozemskoj (In Nederland), Mosukei!, Dušni dan (Allerzielen), zatim knjige pripovjedaka, i brojni putopisi Jedna noć u Tunisu (Een nacht in Tunesië), Jedno jutro u Bahiji (Een ochtend in Bahia), Jedna večer u Isfahanu (Een avond in Isfahan), Svijet je putnik (De wereld een reiziger), Filozof bez očiju: europska putovanja (De filosoof zonder ogen: Europese reizen), Hotel Nooteboom (Nootebooms Hotel), Zaobilazni put u Santiago (De omweg naar Santiago). Njegova djela prevedena su na više od dvadeset svjetskih jezika.

NOVO: Harry Mulisch - 'Procedura' (Fraktura, 2006.)

Harry Mulisch - 'Procedura'
roman
izd. Fraktura
tvrdi uvez s ovitkom
broj stranica: 236
cijena 139,00 kn

Riječ izdavača

Golem, DNK, kloniranje, Pigmalion, egipatske mumije, začeće, porođaj i smrt, svi igraju ulogu u ovoj izazovnoj i jezovitoj priči.
Boston Globe

Kome pripada isključivo pravo na kreaciju živih stvorenja? Kako stvoriti život iz gline? Što je zapisano u genetskom kodu? Je li Eva bila prva žena? Na ta intrigantna pitanja odgovara Harry Mulisch u briljantnom romanu 'Procedura'.
'Procedura' je roman u kojem se spajaju priče o rabinu Löwu koji je u šesnaestostoljetnom Pragu stvorio Golema, te Victoru Werkeru, nizozemskom biologu koji je na pragu 21. stoljeća uspio iz nežive tvari pokrenuti život. Fascinantno, tečno, inteligentno ispripovijedan Procedura je roman koji se čita lako i brzo, a ostaje u sjećanju dugo. Mulisch pripovijeda prokleto dobru priču i čini to prokleto dobro.
Lijepa i pametna, i potresna, Procedura je knjiga za sva vremena i za budućnost, knjiga koja pokazuje moć koju književnost još uvijek ima.

Ljepota glavnog lika – i Mulischeva romana – jest u tome što on razumije da je stvaranje života, čak i onako kako ga je ljudska rasa oduvijek stvarala, mučan postupak koji u konačnici uključuje mnogo više istančanosti od postupka koji je sam razvio.
The Los Angeles Times

'Procedura' je izniman roman, očaravajuće i kompleksno istraživanje problema moderne znanosti, moderne religije i same prirode stvaranja. Kako roman napreduje, sve više se pokazuje kao jedno od onih finih, rijetkih stvorenja – inteligentna knjiga koja se čita u dahu.
San Francisco Chronicle

Ono što ovom roman daje čudesan sjaj jest to što je Mulisch majstor pripovijedanja koji čitatelju cijelim putem vješto ostavlja tragove, kako bi ponekad prekinute linije povezao u čvrsto sazdanu cjelinu.
The Times

Harry Mulisch, nizozemski suvremeni klasik, rodio se u Haarlemu 1927. godine. Radio je kao urednik časopisa Podium i kao izvjestitelj za Elseviers Weekblad sa suđenja Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu. Autor je brojnih romana, kratkih priča, eseja, poezije, drama, i filozofskih djela. Među njegovim najpoznatijim djelima su romani Archibald Strohalm (1951.) Atentat (1982.), Otkrivanje nebesa (1992)., Procedura (1998.), Siegfried (2001.), te biografija Wilhelma Reicha, Seksualna utvrda (1973.), De zaak 40/61 (1962), izvještaj sa suđenja Adolfu Eichmannu, Heraklovi stupovi (1990.).
Dobitnik je mnogih književnih nagrada, uključujući Nagradu P. C. Hooft i Nagradu Constantijn Huygens, obje iz 1977. godine, za cjelokupno djelo, Nagradu Multatuli (1993.) za roman Otkrivanje nebesa, književnu nagradu Libris (1999.) za roman Procedura.
Prema njegovom međunarodnom bestseleru, romanu Atentat, snimljen je film The Assault koji je 1986. nagrađen Oscarom za najbolji strani film.

PROMOCIJA : Sanja Pilić - 'Ljubavi različite, ljubavi razne' (Mozaik knjiga, 2006.)

U ponedjeljak, 23. listopada 2006. u 19:00 sati u knjižnici Bogdana Ogrizovića, Trg Petra Preradovića 5, Zagreb, održati će se promocija nove zbirke pjesama autorice Sanje Pilić - «Ljubavi različite, pjesme razne» , u izdanju Mozaik knjige. Knjigu će predstaviti Iva Grgić, urednik biblioteke Mozaik Zoran Maljković, Miroslav Mićanović i sama autorica Sanja Pilić.

Odlomke iz knjige čitati će dramska umjetnica Doris Šarić-Kukuljica

Poezija Sanje Pilić zrcalo je u kojem se može ogledati svaka žena ali i oni koji te žene vole: pregledno i jednostavno za svakoga, gotovo u prvom licu, ali istodobno, bolno i ironično, gorko i stvarno vlastitoj samoći, sreći, veselju, ljubavi i obiteljskom životu. Naši životi, događaji oko nas pretočeni su ovdje u neobičnu ljubavnu poeziju i opisuju sve one trenutke u ljubavnim vezama koji se dugo pamte.

Sanja Pilić rođena je 1954. godine u Splitu. Osnovnu školu i školu primijenjene umjetnosti završila je u Zagrebu. Kako sama autorica navodi za «odrasle, romantične i tužne» objavila je 2 zbirke priča: «Ah, ludnica» (Globus, 1986.) i «Tjeskoba šutnje» (Revija, 1990.). Iza nje je i nekoliko zbirki poezije: «Ženske pjesme» (Mozaik knjiga, 2000.,2001.), «Faktor uspjeha» (Mozaik knjiga, 2002. 2003.) i još ponešto: «Različitosti, od vrijeđanja do umorstva - priča Leti, Marta, leti» (Ljevak, 2003.); «Znala sam da moram izabrati drugačiji život» (Mozaik knjiga 2003., 2004.). Autorica je brojnih knjiga za djecu.

Izvor : MVinfo.hr

Igor Štiks ovogodišnji dobitnik književne nagrade 'K.Š.Gjalski'

nedjelja , 22.10.2006.

Književnu nagradu Ksaver Šandor Gjalski za 2006. godinu dobio je mladi sarajevski književnik Igor Štiks za svoj drugi roman 'Elijahova stolica', koji je objavila zaprešićka Fraktura.

Štiksov roman je izabran kao najbolji u konkurenciji 41 naslova hrvatskih autora.

Roman 'Elijahova stolica' nije samo potvrdio prijašnje kritičke ocjene o mogućnostima i dometima toga mladog književnika, nego je sve dosadašnje čitatelje i kritičare uvjerio kako je riječ o djelu vrhunske stilske čistoće, modernosti tematike, sudbinski određene i inteligentno vođene tragične priče te jasne, značenjski bogate i činjenično uvjerljive rečenice, istaknuo je književnik Tito Bilopavlović, predsjednik Povjerenstva za dodjelu nagrade Gjalski.

"Štiksov roman zapravo je promišljanje duhovne atmosfere višeetničkoga i višekonfesionalnoga Sarajeva na početku opsade u prošlome ratu", rekao je Bilopavlović, "a Elijahova stolica pripada redu najljepših stranica napisanih o tome nesretnu gradu."

Nagrada Gjalski, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika i grad Zabok, a novčano potpomažu Ministarstvo kulture, Krapinsko-zagorska županija i gradovi prijatelji Zaboka – Poreč i Crikvenica – svečano će biti dodijeljena 28. listopada.

Izvor : Net.hr

Inače, od jučer je na svim kioscima dostupan novi broj magazina 'za one koji pisce ne poznaju samo iz trač rubrika' 'Op.a' a u njemu između ostaloga i moja kritika 'Elijahove stolice'

komentiraj (9) * ispiši * #

Knjigomat.com slavi rođendan!

subota , 21.10.2006.

Ako niste znali, virtualni časopis za književnost Knjigomat ovih je dana ušao u svoju treću godinu postojanja. Tim povodom Rade Jarak, jedan od urednika i pokretača Knjigomata na njegovim stranicama analizira prijeđeni put, ali i obrazlaže neke zanimljive zaključke do kojih je došao radeći na tom časopisu.

Osim toga Jarak najavljuje i skorašnje tiskano izdanje Knjigomata koje će donijeti izbor tekstova iz prve dvije godine.

Cjelovit Jarkov tekst pročitajte ovdje

KRITIKA : Niccolo Ammaniti - 'Ja se ne bojim' (AGM, 2003.)

Jučer sam vas informirao o izlasku hrvatskog prijevoda Ammanitijevog romana 'Pokupit ću te i odvesti' (AGM, 2006.), a danas tim povodom donosim moju kritiku Ammanitijeva romana 'Ja se ne bojim' :

KRITIKA : Niccolo Ammaniti - 'Ja se ne bojim' (AGM, 2003.)

Tokom devedesetih procvat prozne produkcije i kreativni literarni "bum" sličan onom našem dogodio se i kod zapadnih nam susjeda – u Italiji. No, za razliku od nas gdje se novi naraštaj književnika tematski okrenuo ratu i nimalo blistavoj poratnoj svakodnevici, Talijani su svoju literaturu, pod utjecajem popularne kulture i nekih globalnih fenomena (poput npr. Tarantina), umnogome amerikanizirali. Tko želi, u to se može uvjeriti čitanjem odlične antologije talijanske kratke priče, vrlo indikativno nazvane Animalije, kojom nam sastavljačice antologije Snježana Husić i Tatjana Peruško donose na uvid mnoštvo priča talijanskih autora srednje i mlađe generacije. Većina priča zastupljenih u antologiji tematizira nasilje i kriminal kroz fabule nabijene akcijom, uvelike se naslanjajući na stripovske, TV i filmske uzore, odnosno popularnu i trivijalnu kulturu, a zbog tematike takve vrste susjedi su tu svoju novu književnu generaciju nazvali "Ljudožderima". U spomenutoj antologiji između ostalih zastupljen je i Niccolo Ammaniti, koji je u međuvremenu objavio zbirku priča i 3 romana, od kojih je najuspješniji 'Ja se ne bojim' upravo objavljen i kod nas, u izdanju zagrebačkog AGM-a. (Taj je roman inače već preveden na dvadesetak jezika u ukupnoj nakladi od oko pola milijuna primjeraka, a po njemu je oskarovac Gabriele Salvatores već snimio i film koji je prikazan na ovogodišnjem berlinskom festivalu).

Roman 'Ja se ne bojim' najlakše bi se moglo opisati kao “Mark Twain susreće Stephena Kinga na vrućem žitorodnom jugu Italije”. Tim romanom, iako još uvijek zadržava neke prijespomenute generacijske značajke (ponajprije nasljeđe stripa i filma, kao i tematiziranje zla), Ammaniti ipak osjetnom poetizacijom svog rukopisa pravi mali odmak od "ljudožderskih" kolega.
Za nositelja radnje on uzima 9-godišnjeg Michelea, iz čije subjektivne vizure pratimo priču smještenu na siromašni ruralni jug Italije, u malo seoce Acqua Traverse. Ljetno je doba godine 1978. i Michele u društvu nekolicine prijatelja dane provodi jurcajući na biciklu žitorodnim poljima svoga sela (dok čitatelj neprestano očekuje da sa kakvog drveta začuje onaj fellinijevski "Voglio una donna!" urlik), upuštajući se u raznorazne, često prilično brutalne i opasne igrice.

Ammaniti svoj roman temelji na faktoru iznenađenja i postepenog otkrivanja misterioznog zapleta, pa vam o fabuli ne smijem otkriti puno, osim da ljetna Micheleova idila traje do dana kada on slučajno otkriva stravičnu tajnu koja u potpunosti razara nevinost njegovog dječjeg poimanja svijeta, te se on suočava sa mračnim stranama i zlim osobinama svijeta odraslih. Ammaniti progovara iz usta nevinog djeteta koje još nije svjesno svih razlika između dobra i zla, i koje ostaje šokirano spoznajom da su na onoj “tamnoj strani” u ovom slučaju upravo njegovi roditelji. Samim time stravičnost romana dobiva na intenzitetu, jer zlo ne proizlazi iz sfere imaginarnog (vještice, zombiji i ostala čudovišta kojih se, i kojima se, djeca te dobi inače, plaše) već je pozicionirano u neposredno dječje okruženje – roditeljski dom. A Michele osim zla ukotvljenog u svoje najbliže, otkriva također i krhkost prijateljstva, pogubnost škrtosti i izdaju, a pomalo je odškrinuo i vrata koja vode u zamaman svijet seksualnosti.

Poetičnost svog rukopisa Ammaniti tokom cijelog romana uspijeva sačuvati nizom vrlo sugestivnih i dojmljivih opisa krajolika, ali ne isključivo onih eksternih, ruralnih, već i unutrašnjeg duševnog krajolika našeg mlađahnog junačića čiji se svijet stubokom, za njega vrlo bolno - mijenja, a on ga od potpunog rasapa brani zanesenošću u svoj intimni bajkoviti, dječji svijet. Pritom Ammaniti na momente ipak zaboravlja da je Michele tek 9 godina star, te ga navodi na postupke i odluke koje po svojoj zahtjevnosti i zrelosti ipak nadilaze njegovu dob, čime roman povremeno pomalo gubi na uvjerljivosti. Kroz svoju priču Ammaniti također provlači i komentar socijalno raslojenog talijanskog društva podijeljenog na bogati sjever i siromašni jug, a napetost postupno gradira i pojačava finim suptilnim naznakama nadolazeće opasnosti (npr. kroz opasne igrice kojima dječja škvadrica krati svoje dane) .

Taj 37-godišnji talijanski književnik njeguje fini, istančani stil, radnju razvija bez žurbe, polagano nas jednostavnim kratkim rečenicama uvodeći u dječju percepciju svijeta. Na taj način mi se postepeno navikavamo na nedovoljno izbrušen dječji osjećaj za realnost, kod kojega često neke stvari bivaju krivo protumačene, a što Ammaniti vješto koristi kako bi svoj rukopis obogatio i inteligentnim humorom. Svoju klasičnu, linearnu fabularnu kompoziciju on tek povremeno prekida kratkim digresijama na neke događaje ranije proživljene (flashbackovi), ali je mjestimično razbija i dojmljivim dočaravanjem produkata dječakove mašte, ili snova.

Knjigu preporučam svakome tko poput Đoleta bar malo zavidi Tom Sawyeru jer je “tako dobro terao po svom”, a svakako će se svidjeti i poklonicima realističnijih djela Stephena Kinga (npr. novele iz zbirke 'Godišnja doba', (Mozaik knjiga, 2001.)), te naročito ljubiteljima Michael Fraynovog odličnog romana 'Špijuni' (Algoritam, 2002.).

(Napisao Božidar Alajbegović, studeni 2003.
objavljeno na Lupiga.com)

'Pisac protiv dogmobrana'

petak , 20.10.2006.

Novi Feral donosi tekst govora Velimira Viskovića održanog na proslavi jubileja Ive Brešana u Hrvatskom društvu pisaca.
Tekst naslovljen 'Pisac protiv dogmobrana' pročitati možete ovdje.

KRITIKA : Damir Miloš - 'Smetlar' (Meandar, 2005.)

Bookaleta na svom blogu piše o 'Smetlaru' Damira Miloša.

Evo i moje kritike tog romana :

KRITIKA : Damir Miloš - 'Smetlar' (Meandar, 2005.)

Damir Miloš zakleti je jezični eksperimentator te protivnik fabule i tečne naracije koji, kao jedan od posljednjih quorumaških Mohikanaca, drsko ustrajava na istraživanju mogućnosti jezika i otporu robovanju gramatici i njenim pravilima. Istina, u svom četrnaestom po redu romanu "Smetlar" Miloš je ipak malo pritegnuo uzde, ali, premda u manjem obimu, jezično-stilski eksperimenti i anarhičnost na planu forme prisutni su i dalje. Fascinacija erotikom iz prije pet godina objavljene "Klitostore" također je ponovo tu, ali ona je ovoga puta tek nadogradnja trilerskoj proznoj matrici te filozofskim razmatranjima na temu mirisa i brojnim dionicama posvećenim Miloševoj najvećoj ljubavi - moru i jedrenju.

"Smetlar" je ustvari 190-tak stranica dugi tekst neprekinut poglavljima koji je autor podijelio u dva, tematski, stilski i formalno različita dijela. Početnih dvadesetak stranica donosi nam tipično miloševsko nekomunikativno, onirično, na asocijacijama i struji svijesti bazirano gusto prozno tkanje, puno naglih rezova i elipsi, na granici čitljivosti. Te uvodne teže prohodne dionice autor osvježava čestim seksualno-erotskim motivima na zanimljiv način povezanima s mor(eplov)skom tematikom, a poradi impliciranja znaka jednakosti između jedrenja i seksualne ekstaze. Nekomunikativni obrazac Miloš ubrzo napušta dinamizirajući rukopis uvođenjem labavo konstruirane krimi priče o tobožnjem špijunu maskiranom u smetlara koji navodno prati glavnog, neimenovanog junaka. No, krimi zaplet tek je narativni okvir u koji autor (kroz usta smetlara, odnosno putem njegova dnevnika) umeće brojne monološke, esejističko-filozofske dionice o mirisu, njegovoj strukturi i osnovi, te vrstama, moćima i tajnama mirisa. Tako nam se otkrivaju zanimljive ali i upitne teze o anatomiji i naravi mirisa, od kojih su među interesantnijima svakako one o povezanosti mirisa i straha, o spermi kao nosiocu jedinstvene mirisne esencije svake muške ljudske jedinke te o oceanima kao mjestima svojevrsnih "bezmirisnih oaza i čepova". Potonja je teza, dakako, rezultat autorove fascinacije morem i njegovom, kako voli reći, "dubljinom". Roman obiluje brojnim, na autorovom iskustvu baziranim opisima "morešestvija", te ljepota ali i opasnosti koje jedrenje nosi, uz nezaboravan poetični zaključak o oceanima kao neizmjernim spremnicima mašte kojom je od površine do dna ispunjena njihova plavet.

Miloš u potpunosti zanemaruje psihološko portretiranje likova; noseća dva lika potpuno su u funkciji iznošenja teorija o mirisima ili iskazivanja divljenja moru, a žene su tu tek poradi krevetne gimnastike i erotizacije teksta. Ironiju i komiku autor ne zanemaruje te ih donosi putem vrckavih dijaloga, a po efektnosti posebno se ističu česte sarkazmom ispunjene mišljene a neizgovorene, duhovite replike koje ocrtavaju neiskren, ciničan odnos među sugovornicima. Odnosno ljudima uopće.

Pišući novi roman Miloš se trudio ukrotiti svoj poriv za proširenjem mogućnosti literarnog iskaza pa svoj osviješten odnos spram književnoga stvaralačkog čina u "Smetlaru" potvrđuje tek diskurzivnom kombinatorikom, izmjenama pripovjedne pozicije i poigravanjem žanrovima. Slijedom toga pojedine se dionice, nažalost, doimaju nasilno umetnutima što tekst čini disperzivnim i nekonzistentnim, i manje dojmljivim kao cjelina negoli u pojedinim svojim dijelovima.
Elem, pokušavajući približiti se publici uz istovremeno nastojanje da ipak i kritiku intrigira i zadovolji, Miloš je pao žrtvom takvog, narodski rečeno, "ni vrit ni mimo" postupka. Sličnu je taktiku, ali s puno boljim rezultatom, prije dvije godine primijenio Stojević u svom romanu "Krv i poljupci" (VBZ, 2004.)

(Napisao : Božidar Alajbegović, srpnja 2006.
objavljeno na Kupus.net)

NOVO : Marko Pogačar - 'Pijavice nad Santa Cruzom' (AGM, 2006.)

Marko Pogačar: "Pijavice nad Santa Cruzom"
pjesme
izd. AGM

Riječ izdavača

Marko Pogačar (Split, 1984.) je apsolvent komparativne književnosti i povijesti na FF-u u Zagrebu. Poeziju objavljivao u Zarezu, Vijencu, Re - u, i u brojnim underground publikacijama i zbirčicama. Urednik je časopisa za književnu praksu Ka/Os. Svira bubnjeve u postpunk bendu Death Disco.
Marko Pogačar je dobitnik nagrade AGM-a i Vijenca za najbolji poetski rukopis. U kategoriji proze pobijedila je Olja Savičević Ivančević sa zbirkom kratkih priča "Nasmijati psa".

Knjiga "Pijavice nad Santa Cruzom" bi morala postati i kultna i "međaška", jer predstavlja nevjerojatno mladog (Split, 1984.), potpuno zrelog i autentičnog (vidi poeziju), plodnog i zahuktalog (160 str.!) autora, a bilo bi idealno pokaže li se da je i uvod u kakvu "novu generaciju". Marko Pogačar s lakoćom, s glavom u svemiru i nogama na zemlji, brije po globalnom gradu i selu, ležerno razgovara s historijskim, zaviruje u tamu školjke, o vječnom reflektira na najbolji mogući način - kao svakodnevnom.

Stranče, ti znaš da se naknadne reklamacije ne uvažavaju, ali svejedno, pročitaj ovu knjigu!
Kruno Lokotar

Dvije pjesme iz zbirke :

Marko Pogačar - 'Još jednom Apollo'

Imam dobar osjećaj oko neba večeras,
lava se provlači mokrim kanalima
i probija između boćate vode.
hladeći se oblikuje brda koja
se uspinju gore i zajedno
izgledaju kao sise Courtney Love.
uvijek sam volio Pompeje, crveno lice
ljubavi koju obuzima šutnja.
stupovi koji podupiru nebo i
tvore vatrogasnu šipku do svemira.
gore su do sad otišli
samo Bethoveen i Berry,
ako ne računamo Gagarina i Lajku
i onih nekoliko
idiotskih Amera.
imam sasvim dobru predispoziciju
za nebo večeras, mislim.
svemir jezik proboden neonskom iglom.
i tvoja bedra koja
stvarno imaju sve što im treba.
svaki pas koji te poznaje
nužno će reći isto.
kamen je šminka. kalupi lave
su za egipatske lavove,
nije to gladi vidjelo.
Kaže, nije to nikakav svemir.
ma kakvo nebo.
sve što je htio
bilo je spustiti ono nešto neuhvatljivo dolje,
neizgovorenu visinu što je
tvoj jezik odavno progutao.

Marko Pogačar - 'Antidržavna ljubavna pjesma broj 7.'

Ljudi ulaze i izlaze
s terase hotela Šibenik odsviraj mi
melodiju podzemlja,
pomozi da prolijem
bijelu krv kokosa
po podu od tvojih ranjenih ruku.
razmišljam o tome
da se odselimo na sjever
živimo od prodaje snijega
da mi presiječeš dlanove britvom,
a mogli smo biti breza, bre
za te pare
ispljunut ću iz sebe svu sačmu
za Ramones i vražje hamburgere,
voziti se dugo kao eksplozija tišine
po gluhoj sobi
tvojih zakrčenih pluća /
bubble-gums i opekline
su jedina garancija za naša srca,
jutro je najbolji dokaz ništavila
pišem ti šminkom po čelu
dok postaješ posljednji
anđeo.

NOVO : Niccolo Ammaniti: "Pokupit ću te i odvesti" (AGM, 2006.)

Niccolo Ammaniti: "Pokupit ću te i odvesti"
izd. AGM
prevela: Snježana Husić

Riječ izdavača

Ischiano Scalo mjestašce je uz more iz kojega se more ne vidi. Turisti ga zaobilaze, za razliku od nepreglednih rojeva komaraca. U Ischianu odrastaju Pietro i Gloria. Ona je kći direktora banke, on je sin problematičnog pastira. Ona je lijepa, sigurna u sebe i pomalo bahata, on je sramežljiv, neodlučan, sanjar. Pa ipak, spaja ih osjećaj tako neobično nalik na ljubav. Nakon mnogo godina u Ischiano Scalo vraća se Graziano Biglia, ocvali plejboj. Tamo upozna profesoricu Floru Palmieri, osamljenu i tajanstvenu ženu s kojom se nitko iz mjesta ne druži. Oko ta dva čudna para Ammaniti plete mrežu bizarnih likova: mahnitih podvornika i proračunatih plesačica, heavy-metal pastira i paklenih policajaca, bešćutnih pedagoga i osjećajnih prostitutki - a svi su oni u potrazi za srećom, uvijek nedohvatljivom. Komedija se pretvara u košmar, smijeh u užas, strast u dramu koja ne donosi iskupljenje.

Niccolo Ammaniti (Rim, 1966) zamalo je diplomirao biologiju, a onda je ipak radije napisao roman Škrge (1994) i započeo zvjezdanu literarnu karijeru, koja ga je dovela do statusa najinovativnijeg klasika suvremene talijanske proze. Slavu u domovini stekao je zbirkom priča Blato (1996), potvrdio je romanom Pokupit ću te i odvesti (1999), a svjetsku popularnost donio mu je roman Ja se ne bojim (2001), prema kojemu je snimljen jednako uspješan film. Nakon što je 2004. objavio zbirku stripova i filmskih story-boarda Pomalo boli, s nestrpljenjem se iščekuje izlazak novog Ammanitijevog romana, pod radnim naslovom Minus 273.

AGM je 2003. objavio Ja se ne bojim i 2005. Blato.

"U ovom romanu užitak u pripovjednoj tvorbi odnosi pobjedu nad užasom ispripovjedane tvari."
La Stampa

"Roman koji čitatelja vodi najboljim teritorijima fikcije; komičan, nježan, Ammaniti je opet dao lekciju iz vještine i entuzijazma pripovijedanja."
Le Monde

Guy Gavriel Kay ponovo u Hrvatskoj!

GUY GAVRIEL KAY
ponovo u Hrvatskoj!

od 23. - 25.10.2006.
u Zagrebu, Varaždinu i Osijeku

predstavlja knjigu
'Stablo ljeta'

ZAGREB
23.10. u 20:00 sati
hotel Dubrovnik (Gajeva 1),
dvorana Ban 1
otvorena promocija

ZAGREB
24.10. u 13:00 sati
Algoritam Bookshop (Gajeva 1)
potpisivanje knjige

VARAŽDIN
24.10. u 18:00 sati
Algoritam Bookshop (I.Kukuljevića 7)
otvorena promocija

OSIJEK
25.10. u 18:30 sati
Gradska kavana (Trg slobode 7)
otvorena promocija

Javni sastanak redakcije 'Balkanskog književnog glasnika' + javno čitanje

četvrtak , 19.10.2006.

Ponedeljak, 23.10., 19:00

Kuća Đure Jakšića
Skadarlija
Beograd, Srbija

Javni sastanak redakcije
'Balkanskog književnog glasnika'
(www.glasnik.org)

Poeziju i prozu čitaju:

Marija Knežević, Gordon Volmsli, Aleksandar Šajin, Ana Ristović, Jasmina Topić, Bratislav R. Milanović, Božidar Vasiljević, Dragana Nikolić, Jahja Ferhatović, Jovica Aćin, Nebojša Ćosić, Milan Fošner, Radivoj Šajtinac, Snežana Radojičić, Vladan Radoman, Marlena Petruševa, Goran Mimica, Petar Lazić, Enes Halilović, Laura Barna, Bojan Bosiljčić, Duško Novaković, Jovanka Uljarević, Ana Prodanović, Zoran Bognar, Selma Kešetović...

Izgled
Dragana Nikolić

Vidizam
Goran Ostojić

Glavni i odgovorni urednik
Dušan Gojkov

Izvor :
Balkanski književni glasnik
Dušan Gojkov, glavni i odgovorni urednik
www.glasnik.org

komentiraj (7) * ispiši * #

NOVO : Velimir Grgić - 'Katane, lignja, bradavice - vodič kroz japanski film' (Jesenski&Turk, 2006.) + PROMOCIJA

Velimir Grgić:
'KATANE, LIGNJA, BRADAVICE - Vodič kroz japanski film'
izd. Jesenski&Turk
240 str., meki uvez, 21 cm
Cijena:120,00 KN
Cijena preko sajta izdavača: 96,00 KN

Riječ izdavača

Tinejdžerice koje prodaju izmet frustriranim biznismenima, ubojica kojeg uzbuđuje miris kuhane riže, lignja u svijetu borilačkih vještina, silovanje opatice odjevene u kostim ovce, divovska meduza koja jede dijamante, ubojica koji komunicira s jeguljom, seksualne avanture devetogodišnjeg dječaka, striptizeta-hermafrodit koja ispaljuje strelice iz vagine, kiborg-jakuza s presađenim gigantskim penisom, leteća kornjača koja napada Tokio, alkoholičarski zmaj s osam glava, slijepi samuraj... - japanski film jednostavno ne poznaje granice ideja, kao ni zapadnjačko poimanje definicije riječi "tabu"!

Od Kurosawe, Mizoguchija i Ozua do Kitana, Miikea i Tsukamota - više od sto godina japanske filmske povijesti nije samo bogato vrelo inspiracije za nebrojene prvoborce kvalitetne Zapadne kinematografije (od Tarantina do Jarmuscha), već i škrinja neiscrpnog celuloidnog i video zadovoljstva, bilo da uživamo u ponosnim samurajima, nihilističnim jakuzama, beskrajno maštovitim seks-filmovima, divovskim čudovištima ili staroj drami, modernom artu i eksploataciji.

"Katane, lignja, bradavice" vodi vas u svijet filozofskih soft-pornića s temom anarhizma, angažiranih reality drama, Jazz pinku eiga, psiholoških horora i eksperimentalnog cyberpunka, a sadrži:
—osvrte na 259 filmova koje morate pogledati (i još nekoliko desetaka onih na koje biste također trebali baciti oko i uho)
—pojmovnik japanskih izraza korištenih u knjizi
—pojmovnik filmske terminologije
—ekskluzivni intervju: Takashi Miike "Nikad nisam želio biti zvijezda"

"Istim filmofilskim ushitom autor opisuje bizarni eksploatacijski freak-show s mokrenjem po zavezanoj trudnici, upoznaje nas s Matsumarinim antikorporacijskim aktivizmom pedesetih dok no-global škvadra još nije bila u pelenama, promatra Watanabine cyberpunk kurve i divi se Aoyaminim morskim vedutama u sepiji, ali i odrazu Sugimorijeva junaka u kapljici vode.
Grgić je dokazao da je film puno više od onog što nam nudi uniformirani program multipleksa iza ugla."
Dragan Rubeša, iz pogovora

********

Zagreb Film Festival, AGM i Naklada Jesenski i Turk pozivaju vas na
promociju nove knjige Velimira Grgića,

*KATANE, LIGNJA, BRADAVICE - Vodič kroz japanski film*

i skoro novog ukoričenog filmskog zabavnika

*POVRATAK ŽUTOG TITLA, Velimira Grgića i Marka Mihalinca*

u subotu 21. listopada u 18 sati u Press centru ZFF (Studentski centar,
Savska cesta 25, Zagreb)

sudjeluju:

Velimir Grgić, autor
Marko Mihalinec, autor
Kruno Lokotar, urednik, AGM
Ognjen Strpić, urednik, Jesenski i Turk
Dragan Rubeša, kritičar, Novi list

Na promociji će osim knjige predstaviti i prikazati inserte s prvog DVD-a "Žutog titla" (Grgić-Mihalinec) : 9 minuta filmova + 103 minute dodataka - omjer kakav se ne pamti u bogatoj (he, he) produkciji hrvatskih DVD naslova! A i šire!

Raskošna hollywoodska produkcija, superskupi specijalni efekti, vrhunski glumci i dodaci iz snova ili TROMAtizirana superbrza gerilska no-budget produkcija provokativnih kratkih promo filmova i dodaci iz snova? Saznajte sami nabavivši ovaj prvi promotivni DVD uradak ekipe Žutog titla.

R.Jeger, I.Prtenjača, D.Glamuzina i N.Rizvanović u 'Močvari'

Nastavljaju se književne večeri u Močvari - pod radnim nazivom "Nove stvari"! Što su pisali preko ljeta (dok se pošten svijet izležavao po plažama)? Preko zime (dok smo se grudali i zagrijavali na raznorazne načine)? Proljeća i jeseni (koje smo provodili u odgovarajućim proljetnim i jesenjim razbibrigama)?...

U četvrtak, 19.10., u 20h u Močvari mračna tajna spisateljskih laboratorija naših uglednih pisaca i spisateljica bit će razotkrivena, a štivu još vrućem od udaraca kreativnih čekića sudit će razdragana močvarna publika! Hoće li se pred takvom porotom tkogod pokolebati? Hoće li se književna povijest križati pa stvarati ponovo?

Rujana Jeger, Ivica Prtenjača, Drago Glamuzina i Nenad Rizvanović čitat će iz knjiga koje još ne postoje (ali se željno očekuju), a dobro znani vam klub makar i načas ispunit će atmosfera književnih salona s kraja pretprošlog stoljeća... Ne propustite, jer bit će im to prvi put (a samo jednom prva zora sviće...)!

Razgovor moderira Roman Simić Bodrožić.

Izvor : MVinfo.hr

Pisci iz BiH gostuju u HDP-u

srijeda , 18.10.2006.

U četvrtak, 19. listopada, u 19 sati, u prostorijama Hrvatskog društva pisaca u Zagrebu, u sklopu razmjene između HDP-a i Društva pisaca Bosne i Hercegovine, nastupit će ugledni bosanskohercegovački pisci: Amir Brka (potpredsjednik), Gradimir Gojer (predsjednik), Irfan Horozović, Ljubica Ostojić i Mile Stojić.

Voditelj tribine je Branko Maleš.

Dan prije, u srijedu, gosti će nastupiti na Odsjeku Slavistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a u petak na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
Hrvatski pisci će na uzvratne nastupe u Sarajevu otputovati u studenom.

PROMOCIJA : Đorđe Zelmanović - 'Mađarska jesen 1956.' (Fraktura, 2006.)

Povodom 50. godišnjice Mađarske revolucije ,
jednoga od najvažnijih događaja hladnoga rata,
izdavačka kuća Fraktura objavila je
knjigu Đorđa Zelmanovića 'Mađarska jesen 1956.'

U organizaciji Veleposlanstva Republike Mađarske, Vijeća mađarske nacionalne manjine Grada Zagreba i nakladničke kuće Fraktura u četvrtak 19. listopada 2006. godine u 13.00 u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića (Preradovićeva 5, Zagreb) održat će se promocija knjige

O knjizi će govoriti
Xenia Detoni, priređivačica
dr. sc. Tvrtko Jakovina, autor predgovora
Seid Serdarević, urednik

*******

Ono što je za Čehoslovačku bilo Praško proljeće 1968., Hrvatsku 1971., to je Mađarima, samo još naglašenije, bio ustanak 1956. Mađarska 1956. i događaji koji s time koincidiraju, jedan je od ključnih trenutaka 20. stoljeća, a svakako Hladnoga rata. Priča o Mađarskoj revoluciji 1956. iznimno je složena, vjerojatno jedan od događaja na temelju kojih bi se mogla izložiti sudbina ne samo jednog naroda u jednom povijesnom trenutku nego i sudbina čitava europskoga kontinenta, pa i svijeta. Zapisi koje je ostavio Đorđe Zelmanović, Vjesnikov novinar kojeg suvremenici opisuju kao blaga i pomalo plašljiva, pokazuju i jedan svijetli trenutak hrvatske publicistike i novinarstva. Činjenica da je Vjesnik prvi u svijetu objavio razgovor s udovicom Lászla Rajka, što su potom prenijeli mnogobrojni svjetski mediji, doista je antologijska, baš kao i iskustvo i ono što je zapisano o zbivanjima unutar jugoslavenskog veleposlanstva komu je na čelu bio Zadranin Dalibor Soldatić nakon što su Nagy i još četrdesetak Mađara otišli u azil u jugoslavensko veleposlanstvo na Trgu heroja.
Zelmanović je govorio mađarski. Konačno, rodio se u Temerinu, a školovao u Somboru. Sabrani zapisi o zbivanjima u Mađarskoj 1956. koji su objavljivani u nekoliko hrvatskih tjednika i dnevnih novina donose sliku jedne od rijetko uzbudljivih epizoda iz svjetske povijesti. Hrvatska publicistika svoj prinos obilježavanju pedesete obljetnice Revolucije 1956. daje ovom knjigom. Hrvatska povijesna znanost takvih poriva gotovo uopće nije imala. A trebali bismo i mogli, za početak, istražiti sudbinu Mađara koji su nakon Revolucije, a prije odlaska na Zapad boravili u različitim dijelovima zemlje, od Međimurja do Jadrana, vidjeti tko je ostao, opisati što je Mađarska 1956. značila za ukupni razvoj bivše Jugoslavije. Konačno, riječ je o jedinoj susjednoj zemlji s kojom Hrvatska nema baš nikakvih otvorenih pitanja, s kojom ima uređenu granicu.

• Đorđe Zelmanović (Temerin, 1919. – Zagreb, 2004.) bavio se novinarstvom i publicistikom od 1945. godine. Uređivao je Borbu, Vjesnik i Večernji list, bio glavni urednik Ilustriranog Vjesnika, zamjenik glavnog urednika Vjesnika u srijedu, pokretač i glavni urednik časopisa Studio. Objavljivao je i u nizu drugih listova i publikacija, kao i u programima Radija Zagreb i Televizije Zagreb. Pokrenuo je godišnjak Svjetski almanah te bio njegovim glavnim urednikom. Radio je kao stalni dopisnik Vjesnika iz Mađarske, Indije, u dva mandata iz SR Njemačke, a kao specijalni dopisnik izvještavao je iz dvadesetak zemalja. Završivši karijeru u hrvatskome novinarstvu, petnaest je godina bio dopisnik komentator najtiražnijega mađarskog dnevnika Népszabadság. U svojim člancima, reportažama, esejima, feljtonima i intervjuima bavio se vanjskopolitičkim, društvenim i kulturnim problemima. Ostavio je dubok trag u hrvatskome istraživačkom novinarstvu, otkrivajući "bijele mrlje" i u biografijama ljudi koji su obilježili svoje doba. Godine 1987. objedinio je rezultate dugogodišnjih istraživanja u vrsno i pregledno sastavljenoj knjizi 'Kadet Krleža', s mnogobrojnim zanimljivim podacima i još nepoznatim dokumentima kao prilogom za potpunu analizu Krležina života. Iz njegova pera (u suradnji s Borivojem Dovnikovićem) potječe i knjiga 'Ilustrirani bonton i protokol', 1963., koja je u iduća dva desetljeća doživjela deset izdanja, a u svoje je vrijeme bila važan priručnik u zemlji koja je morala obnoviti, odnosno iznova steći pravila građanskog ophođenja. Bio je predsjednik Društva novinara Hrvatske, dobitnik nagrada Otokar Keršovani (1957.) i Zlatno pero (1984.) te mnogih drugih priznanja.

KRITIKA : Jurica Pavičić - 'Kuća njene majke' (EPH, 2005.)

Jučer ste na ovom mjestu saznali da je Jurica Pavičić objavio novi roman.
Njegova 'Crvenkapica' još mi nije dopala šaka, ali ću vas podsjetiti na njegov, ne baš pretjerano uspjeli prethodni roman :

KRITIKA : Jurica Pavičić - 'Kuća njene majke' (EPH, 2005.)

'Umjesto da novoj prozi prigovara naturalizam i šok, kritika bi joj prije imala razloga spočitavati manjak socijalne autentičnosti. Jer, tzv. stvarnosna proza u nas se prečesto svodila na književnim konvencijama skamenjeni urbanitet sa stalnim ikonografskim repertoarom kao što su piva, navijačke tuče i dijalekt. Taj kodificirani urbanitet s vremenom je izgubio kopču s realnošću, postavši «realističan» onoliko koliko su to renesansne pastorale spram stočarstva 16. stoljeća. Pravi problem nove proze upravo je obrnut: problem je što u svojoj negativnoj fascinaciji ona odvraća pogled od onih pojava koje nisu cool i koje izazivaju stid. Nema u toj prozi suburbije, ustašofilske mladeži, ljudi koji slušaju Severinu, nedovršenih kuća od bloketa, nema u njoj Joleta i Danijele, mladih parova koji žive s roditeljima ni dočeka Nove godine uz TV. Cijela hrvatska civilizacija sa svojim polururalno/poluurbanim pečatom i duboko balkanskim kulturnim obilježjima iz te je proze istrijebljena apsolutno pedantno, jer se u takvoj zbilji ni nova proza ne zna lagodno pozicionirati. Zato je jedan od najvećih problema nove proze ne višak «stvarnosnosti» ili negativna fascinacija lošim, nego obratno – manjak stvarnosti, i pozitivna fascinacija univerzalnim, prihvatljivim, narcisoidnim urbanitetom.'

Prethodni reci tek su ulomak iz opširnog svojevrsnog 'oproštaja od FAK-a', teksta objavljena u 'Fantomu slobode' (br. 1-2/2004.) u kojemu Jurica Pavičić odgovara na 14 najčešćih prigovora novoj hrvatskoj prozi. U manjku socijalne autentičnosti Pavičić prepoznaje jednu od najvećih boljki nove hrvatske proze protiv koje se 'bori' svakim novim romanom. Nakon što se u prethodnim romanima pozabavio kriminalnim i mafijaškim miljeom, tajkunizacijom, nezaposlenošću, narkomanijom, domaćim ratnim zločinima i novinarstvom na hrvatski način, u četvrtom romanu 'Kuća njene majke' na red je došla i Crkva u Hrvata.

Radnja romana vrti se oko odbijanja samohrane majke da iseli svoju trošnu kućicu sa zemljišta na kojemu Crkva namjerava graditi novi 'pastoralni centar'. Po već ustaljenoj špranci Pavičić odabire veći broj likova (u ovom slučaju tri: samohrana majka Anica, njezina 15-godišnja kćer Vedrana i svećenik Vjeko) koje prati kroz brzu izmjenu velikog broja kratkih fabularnih odjeljaka. Fabula je vrlo dobro konstruirana, pri čemu se prepoznaje utjecaj filma i autorovo filmsko znanje (naročito kod montaže i izmjene sekvenci-poglavlja), naracija teče glatko i Pavičić uspijeva izbjeći nepreglednost i zamršenost radnje. Odabirom troje nosećih i nekolicine pobočnih protagonista koji pripadaju različitim socijalnim skupinama Pavičić se trudi sveobuhvatnije prikazati 'stanje nacije', što je u funkciji društvene kritičnosti njegove proze i, ma koliko se on (a osobno mi nije jasno zašto) trudio braniti od etikete tzv. angažiranog pisca, svaki je njegov roman društveno kritički obilježen.

U svakom romanu (pa tako i u 'Kući njene majke') Pavičić ukazuje na neki društveni problem, zbilju posredujući putem većeg broja manje-ili-više kompleksnih likova, umnogome nalik onome što u filmskom mediju Mikeu Leighu briljantno uspijeva. Za razliku od spomenutog britanskog filmaša, Pavičićevi likovi ostaju nedorečeni, odnosno motivacija pojedinih likova (posebice majka Anica) ostaje nejasna. On se zdušnije posvećuje socijalnoj kontekstualizaciji i komentarima zbilje (putem čestih žurnalističkih-esejističkih ulomaka) nego intimnoj motivaciji likova. Oni kao da su kod njega u ulozi medijatora (nevesele) zbilje na kojima se ona iživljava ali ih i oblikuje, tako da ljudi naprosto postaju produktima vremena i djeluju potaknuti okolnostima.
Ni jedan od likova (osim Vedrane, ali i ona vrlo plaho i neodlučno) ne poduzima nešto, ne 'uzima stvar u svoje ruke', a gubitak moralnog integriteta (laži svećenika) u takvim okolnostima čak poprimaju pozitivne značajke te se ispostavljaju korisnima i probitačnima, čime su potpuno u skladu s 'duhom vremena' koje roman vjerno dočarava i prati.

Kao i u prethodnim romanima ljudi su žrtve sustava, a interesi institucija potiskuju i zanemaruju interese pojedinaca; roman apostrofira licemjernost i bezobzirnost Crkve (utjelovljene u pozadinskom liku biskupa) koja pokazuje veliki nedostatak temeljne ljudske suosjećajnosti. Iako su likovi primarno medijatori stvarnosti, Pavičić se trudi učiniti ih životnima i uvjerljivima, pa je tako svećenik Vjeko unatoč moralnom posrnuću (dugogodišnje nepoštivanje celibata, brojne laži) čovjek od 'krvi i mesa' s dovoljno ljudskosti u sebi, a upravo ga njegov kukavičluk i oportunizam čini životnijim. Zanimljivo je da se najdublje u čitateljevu svijest urezuje tragičan lik Vjekinog prijatelja Marušića (poput pojedinih sporednih likova kod Johna Forda) čiju je sudbinu i karakter uz tek nekoliko kratkih dionica autor uspio vrlo uvjerljivo oslikati, dok je npr. lik Vedraninog dečka Filipa tek marioneta koja Pavičiću služi kao socijalni kontrast (ali da se putem njega očeše i o temu antiglobalizacije) te se nakon što biva uveden u priču on naprasno iz nje gubi i ostaje zanemaren.

Pavičić ne uspijeva u dovoljnoj mjeri oslikati intimni svijet majke Anice pa čitatelju ostaje nejasna njezina motivacija i teško prihvaćamo da bi iz pukog inata svećeniku ona ustrajavala na uskraćivanju mogućnosti ugodnijeg života svoje kćeri. Ne kažem da takav njezin postupak nije moguć, ali autor njezin lik nije dovoljno psihološki razradio kako bismo njezino djelovanje prihvatili sa razumijevanjem. Čak bi se moglo ustvrditi kako ju je, bez svjesne namjere, učinio i pomalo ridikuloznom. A kao osjetnu manjkavost svakako treba naglasiti i predvidljivost majčine 'tajne'.

Vratimo li se citatu s početka (kojega bi se u slučaju Pavičićeve proze gotovo moglo smatrati i manifestnim), treba reći da je radnja smještena u splitsku suburbiju u kojoj svakako ima 'nedovršenih kuća od bloketa', a umjesto Severine, Joleta i Danijele 'tinejđeri se razvaljuju na Karleušu i Joksimovića', što je, priznat ćete, ista pašta-drugo pakovanje. Dakle, slijedom početnog citata, romanu ne manjka socijalne autentičnosti i duboko je usidren u splitsku stvarnost kojoj autor, kako se čini, nije nimalo sklon, pa je po njemu 'glavna splitska domaća osobina to da svi vjeruju kako su najpametniji na svijetu' dok on Split vidi kao ogromnu košnicu u kojoj se 'dvjesto tisuća osica međusobno glože, nadmeću, podbadaju i grizu'.

Osim ovakvih, ne baš uspjelih metafora, Pavičiću se zna omaći i pokoja nezgrapnost ('visokotitoistički neboder') i neusklađenost sa zbiljom (zbog peticije sa 78 potpisa telefonska tvrtka odustala od gradnje antene na otoku – daj bože da nešto slično doživimo). Ukazati na negativnosti i probleme društva po meni je izraz nepatvorenog domoljublja (a što bi mnogi mogli okarakterizirati suprotno), međutim ne mogu se othrvati dojmu kako Pavičićeva proza nije drugo doli produžetak (da ne kažem – prirepak) njegova žurnalističkog rada kao komentatora i oštrog kritičara društveno-političkih anomalija.

Iz romana u roman njegov tematsko-motivski interes ostaje neizmijenjen – jedina je promjena žanrovska (dosadašnje trilere sada je zamijenio obiteljskom pričom s elementima melodrame); uporno ustrajava na društvenoj kritičnosti – što je pohvalno – ali 'Kuća njene majke' ne odmiče se dalje od beletrizacije istih onih sadržaja koje autor ima priliku iz tjedna u tjedan obrađivati u svojoj novinskoj kolumni. (Isti bi se prigovor mogao uputiti i Ivančićevom romanu 'Vita activa' koji je ipak motivski i sadržajno nešto bogatiji, stilski dorađeniji i može se pohvaliti pomnije okarakteriziranim likovima).
Sve u svemu, od Pavičića ništa nova – zanatski vrlo vješto, čitko, predvidljivo... i potrošno, baš poput medija u kojemu se puno bolje snalazi.

(Napisao : Božidar Alajbegović, srpnja 2005.)

Saznajte zašto Darko Macan žali što nije sudac!!!

utorak , 17.10.2006.

Darko Macan u novom tekstu na svom blogu na brojnim primjerima iz knjige 'Počinio sam novinarstvu' (izd. Profil, 2003.) govori o neprofesionalnosti naših izdavača .

Po mom mišljenju, to je ustvari odraz njihovog nepoštivanja i omalovažavanja čitatelja. Inače, mišljenja sam da je tomu tako zato što izdavači ne ovise o prodanoj tiraži, odnosno novcu kojega će čitatelji iskeširati u knjižarama, nego žive od sredstava koje im udijeljuje Ministarstvo. A, tako će nam biti još dugo...

Pročitajte Macanov tekst i saznajte zašto spomenuta knjiga, iako svojom kvalitetom to ne zaslužuje, "na kraju izgleda kao nevoljeno nahoče koje pomajka pušta da se igra u blatu i žvače šarafe za marendu".

komentiraj (16) * ispiši * #

KRITIKA : Dino Milinović - 'Kradljivac uspomena' (Znanje, 2002.)

Prije nekoliko dana Ministarstvo kulture obznanilo je naslove filmova za čije snimanje su odobrena sredstva. Tako saznasmo da nas uskoro očekuje i ekranizacija romana 'Kradljivac uspomena' Dine Milinovića. Ako vas nekim slučajem zanima o kakvom se romanu radi, donosim vam moju kritiku :

KRITIKA : Dino Milinović - 'Kradljivac uspomena' (Znanje, 2002.)

Dino Milinović može se podičiti vrlo bogatim životopisom koji između ostalog uključuje konobarenje u New Yorku, posao turističkog vodiča u (tadašnjem) SSSR-u, završen studij povijesti umjetnosti i arheologije u Zagrebu, postdiplomski studij na Sorboni kao i diplomatski rad u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu. Trenutno za kruh svagdašnji zarađuje kao predavač na Odsjeku za povijest umjetnosti na FF u Zagrebu, a roman "Kradljivac uspomena" objavljen prošle godine omogućuje mu da spisak svojih titula proširi i onom - književnika.

Taj je roman jedan od rijetkih domaćih izdanaka žanra špijunskog trilera i u njemu agent UNS-a egzotična imena - Gawain Skok, od pretpostavljenih dobiva zadatak da istraži tajanstveni nestanak hrvatskog 50-godišnjeg diplomata (i špijuna) u Parizu, kojega krasi ništa manje interesantno ime - Juraj Fran Krsto Križanić (!).
Gawain misteriju oko Križanićeva nestanka (a što uključuje i ubojstvo jedne mlade žene) raspliće kontaktirajući osobe s kojima je ovaj surađivao i bio blizak, ali u istrazi se potpomaže i dnevničkim pismima koja mu Križanić putem elektroničke pošte, neznano odakle, svakodnevno šalje.
Radnja je, nimalo slučajno, smještena u zadnje dane milenija, koji su ujedno (ne zaboravimo) bili i posljednji dani "zna se" vlasti, što priča kroz špijunske igrice i međusobna podmetanja mnogobrojnih hrvatskih tajnih službi nagovještava.
Autor se neprestano poigrava nabacivanjem slutnji da je roman obilato začinjen faction dionicama utemeljenim na njegovom osobnom iskustvu pri radu u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu, a Križanićev lik kreira prema kalupu vlastite biografije pri čemu ga osjetno mistificira i od njega stvara nekakvu domaću 007 inačicu, (klišeizirano) Bondu nimalo inferiornu u seksualnim osvajanjima, i uz to još obogaćenu doktoratom književnosti. Upravo taj podatak iz curriculum vitae Križanićeva lika autoru Milinoviću omogućava da od pisama koja Križanić šalje Gawainu stvori svojevrstan roman unutar romana i prilično ih nasafta literarnim citatima. Time dolazimo i do najosjetnije manjkavosti ovog romana koja se ogleda u pretjeranom intelektualiziranju koje, u početku, ovu žanrovsku štoriju literarno obogaćuje, ali kako priča odmiče to se sve više ispostavlja kontraproduktivnim. Naime, u slučaju Križanića unatoč brojnim pretjerivanjima i prenemaganjima poput mnogobrojnih biblijskih citata i raspredanja o smislu života, svemira itd. intelektualiziranje bi bilo prihvatljivo i ne bi predstavljalo problem, da se ono ne javlja i na stranicama koje prate lik Gawaina. Tako se ponajprije gubi distinkcija između ova dva lika, a da ne spominjem kako postaje i smiješno kada tajnice-kurvice po veleposlanstvima počnu citirati Nietzschea ili Yeatsa.
Sve te literarne reference i citatnost kojima Milinovićev rukopis obiluje, kao i nekoliko likova koji eksplicitno izlažu svoje spisateljske ambicije pretvaraju ovaj roman u posvetu Gutenbergovoj galaksiji, odnosno pisanoj riječi koja sve više gubi bitku i značaj u suvremenoj civilizaciji slike.

Inače, Gawain je vukovarski veteran te se ispostavlja da njegova potraga za Križanićem nije predodređena da ga dovede do cilja već da ga izbavi od mjesta s kojeg polazi (odnosno bitke za Vukovar koju i 8 godina poslije on gotovo svakodnevno ponovo proživljava).
Kako se priča odmotava otkrivamo i ljubavnu priču koja ispod špijunske proviruje, a postupno se razotkrivaju i neslućene veze između Gawaina i Križanića, koji ovome postaje svojevrsna Arijadna pomažući mu da iznađe izlaz iz labirinta svoje praznine i ratne traumatiziranosti.
Istovremeno to je i priča o gubitku ideala i tankoj liniji između "pro bono patria" i "pro bono sua", ali osim što kritički progovara o hrvatskim tajnim službama i njihovim opasnim igricama, Milinović ukazuje i na grijehe stranih, promatračkih i inih, misija na Balkanu.

'Kradljivac uspomena' je uvrštavanjem na spisak 12 najboljih proza u 2002.godini (u sklopu nagrade Jutarnjeg lista), po meni - bitno precijenjen (na štetu npr. zbirke 'Termiti i druge priče' Rade Jarka ili Sejranovićevog 'Fasunga', koji nisu ušli u odabranu dvanaestoricu), ali ipak predstavlja svojevrsni tematski novum u domaćoj beletristici, te ćemo Milinovićevu sljedeću prozu ipak s više radoznalosti očekivati od npr. buduće proze njegovog kolege - Velimira Sriće, koji se također prošle godine okušao u književnosti, ali sa još slabijim rezultatom.

(Napisao : Božidar Alajbegović, srpnja 2003.
objavljeno na Lupiga.com)

PROMOCIJA : Jurica Pavičić - 'Crvenkapica' (VBZ, 2006.)

U četvrtak 19.10.2006. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu,
s početkom u 18:30 održat će se

predstavljanje novog romana Jurice Pavičića 'Crvenkapica'

O knjizi će govoriti:
Jurica Pavičić, autor
Jagna Pogačnik, književna kritičarka
Nenad Rizvanović, urednik

Prvo poglavlje romana «Crvenkapica» možete pročitati na ovome linku.

Sve je super i sve je za pet kad si muško i ...

ponedjeljak , 16.10.2006.

"Hej, pa sad je Hrvatska protiv Portugala! Na drugom!"
Podigao sam pogled. Na zelenoj podlozi mali kričavo odjeveni balegari otimali su se za sklisku bijelu kuglicu, ne bi li je spremili u četvrtasto gnijezdo...

Davor Slamnig, priča, 'Teletabisi' iz zbirke 'Krumpirova rodbina', SysPrint, Zagreb, 2005., str. 84.

Uspon i pad blogerskog stvaralaštva

Na T-portalu je objavljen tekst na temu bloganja i blogerskog stvaralaštva.

Tekst nosi naslov 'Uspon i pad blogerskog stvaralaštva', nije potpisan i odnosi se na inozemna iskustva te se ne dotiče hrvatske blogosfere.

Pročitati ga možete na ovome linku.

KRITIKA: Dražen Katunarić - 'Tigrova mast' (vlastita autorova naklada 2006.)

Sutra, 17. listopada, u 19 sati, u Hrvatskom društvu pisaca u Zagrebu održat će se književna večer Dražena Katunarića. Njegovu će zbirku priča 'Tigrova mast' predstaviti književni kritičari Ingrid Šafranek i Velimir Visković, a voditelj tribine je Branko Maleš.

Dražen Katunarić, pjesnik, pripovjedač, esejist i prevoditelj, rođen je 1954. Srednju školu i Filozofski fakultet završio je u Zagrebu, dok je studij filozofije pohađao na Sveučilištu humanističkih znanosti u Strasbourgu. Bavio se bibliotekarstvom, prevođenjem i uredničkim radom. Bio je urednik časopisa 'The Bridge', a sada uređuje 'Relations' i 'Europski glasnik' pri Hrvatskom društvu pisaca. Dosad je objavio ukupno 18 knjiga (eseji, romani, pripovjetke, pjesme).

Povodom najavljene književne večeri donosim vam svoju kritiku Katunarićeve zbirke priča 'Tigrova mast':

KRITIKA: Dražen Katunarić - 'Tigrova mast' (vlastita autorova naklada 2006.)

Tako to kod nas obično biva: možeš autorski iznjedriti i nanizati cijeli naramak naslova, ali široj javnosti ostat ćeš nepoznat sve dok te sudbina ne nagradi ulogom u kakvom skandalu ili aferi. Tipičan primjer navedenog jeste Dražen Katunarić, široj javnosti nedovoljno poznat autor cijelog niza pjesničkih, esejističkih i proznih knjiga te urednik uglednih književnih časopisa i literarnih izdanja, koji od puka izvan književno-izdavačke matrice postaje prepoznat tek kao časniji akter jedne od najgnjusnijih polemika u hrvatskoj književnosti ikad. Naravno, riječ je o njegovoj nedavnoj medijskoj prepiski s Jergovićem. Tu neslavnu epizodu uputno je što prije zaboraviti i radije ćemo svoju pozornost svratiti na Katunarićev literarni rad, na primjeru njegove nedavno objavljene zbirke priča "Tigrova mast".

Zbirka je sastavljena od četiri kratke priče, međusobno povezane tematikom seksualne žudnje, koja najčešće ostaje neutažena. Prve tri priče ("Tigrova mast", "Carmen" i "Amigos para siempre") dodatno su povezane i prostornom izmještenošću likova te putopisnim obilježjima kojima Katunarić nadograđuje svoje fabule. Spomenute tri priče za junake imaju naše ljude koji su se bilo poslom bilo lutalačkim porivima našli u egzotičnim krajevima (Kina, Maroko, Indija).

Prva priča govori o sudaru različitih svjetova i njihovu međusobnom nerazumijevanju - poželjevši "imati jednu Azijatkinju u svome tankoćutnom vrtu rijetkih užitaka", naš junak pristupa djevojci za koju greškom pomišlja da je prostitutka, da bi se, nakon što biva odbijen, plamenom krivnje obilježen i bitno izmijenjenog pogleda na Kinu, vratio u Zagreb.

Druga priča, literarno zanimljivija i potentnija, te pisana na Camusevu tragu, ponovo tematizira žudnju, koja ovoga puta biva i utažena, i to nasilnim putem. I ova priča u podtekstu ima nemogućnost istinske komunikacije među ljudima, što u srazu s usamljenošću često zna tragično svršiti, kao što je i ovdje slučaj. U obje priče primjetan je Katunarićev trud u predočavanju kulturnih i društveno-socijalnih značajki egzotičnih zemalja u koje svoje protagoniste smješta, a to naročito dolazi do izražaja u sljedećoj, trećoj priči, naslovljenoj "Amigos para siempre".

U toj najobimnijoj priči iz zbirke, dokumentarističko-putopisna obilježja autor stavlja u prvi plan te kroz fabulu, koja prati dvojicu hrvatskih studenata-hipika pri lutanju Indijom, Katunarić nastoji dočarati navike, tradiciju i način života jednog, u literaturi jako rijetko zastupljenog naroda, onog romskog. Unatoč dokumentarizmu kojim je obilježena, erotika je i ovdje važan i nezaobilazan sastojak, a u ovu priču ona ulazi utjelovljena u maloljetnoj garavoj ciganskoj božici, "vretenastoj, mekoj, podatnoj" romskoj loliti crnih očiju "u kojima sjaji daljina i neki tajanstveni zov". No, kako ćemo vidjeti, prijateljstvo dvojice hipika ni žudnja za tim mladim tijelom ne uspijeva razoriti...

Zaključnu priču zbirke, naslovljenu "Gospođa Miranda", Katunarić ne dislocira u egzotične krajeve, ali je zato vremenski izmješta na početak 20. stoljeća. Radi se o svojevrsnoj stilskoj vježbi na temu hrvatskog pripovjednog kanona s početka 20. stoljeća i sučeljavanju ondašnjeg manirizma i suptilnosti s prevladavajućom površnošću i senzacionalizmom aktualne nam, estradizacijom zaražene prozne matrice. U ovoj priči jedan suvremeni splitski pisac pronalazi nedovršenu priču koju je napisao autor s početka 20. stoljeća. U toj priči riječ je o preljubničkoj ljubavnoj vezi između jedne udane žene i "trgovačkog vještaka", a ta je ljubav dočarana u maniri književnosti od prije stotinu godina, s naglaskom na inhibicijama i suzdržanosti, gdje je sva erotika u onom neizrečenom i tek naslućenom. I tako bi i ostalo - sve na slutnjama i neizrečenim naznakama - da pero u ruke nije uzeo pripadnik današnjeg mladog proznog naraštaja koji nedovršenu priču završava potpuno u FAK-erskom stilu, staromodnu suptilnu erotiku zamjenjujući eksplicitnim opisom seksualnog čina dvoje preljubnika i muža-rogonje koji ih skriven iz prikrajka promatra, zdušno pritom onanirajući. Osim što ovim postupkom ironizira suvremenu tzv. mladu prozu, Katunarić pritom kao da nastoji ukazati i na onu tanku, teško odredivu granicu koja erotiku dijeli od pornografije.

U ovim pričama Katunarić se, za razliku od svojih prijašnjih proza, gotovo u potpunosti suzdržava od esejističkog diskursa (rijetke su iznimke zamjetne samo u prvoj priči), a protiv pretjerane reportažne doslovnosti i suhog dokumentarizma putopisnih dionica brani se povremenim poetičnim nanosima mistike i egzotike. No, iako se radi o jednom od osvještenijih hrvatskih pripovjedača, signale o tome Katunarić u ovim pričama, nažalost, prerijetko šalje. Hladnoća kojom priče zrače svoj razlog (ili izliku) ima u otuđenosti protagonista, no žudnja koja ih sve redom mori kod Katunarića je premalo životna i nedovoljno strastvena, a stilsko ekonomiziranje za kojim autor poseže, iako dobro odabrano kada mu je cilj oslikavanje egzistencijalne praznine, alijenacije i pesimizma, kontraproduktivno je kad na red dolaze pitanja srca, žudnje, seksualne želje, neuzvraćenih emocija i neutažene strasti. Zbirka "Tigrova mast" je zanimljiva kao rijedak izlet domaće proze u egzotične krajeve (po čemu je bliska Jarkovoj "Kiši" i Simićevim pričama iz zbirke "Mjesto gdje ćemo provesti noć"), ali, iako nas odvodi daleko izvan domaje i predočava nam neke daleke predjele, ipak nam ne otvara nove literarne vidike. Šteta jer Katunarić je ipak jedan od autora za to sposobnih...

(Napisao: Božidar Alajbegović, srpnja 2007.
objavljeno u Bibliovizoru trećeg programa hrv.radija, kolovoz 2006.)

Osvrt na tekstove iz današnjeg Novog lista koji obrađuju književnost na internetu i na blogovima

nedjelja , 15.10.2006.

Kao što prije dva dana najavih ( vidi ovdje), u današnjem je Novom listu objavljen tekst Davora Mandića na temu blogerske poezije. Mladi je novinar vrlo iscrpno i kvalitetno obradio temu. Uočljiv je trud uložen u pisanje i dotjerivanje teksta koji obiluje lucidnim zapažanjima, a uz to je i krajnje profesionalno odrađen jer novinar korektno citira izjave koje je za potrebe teksta zatražio od blogera Porta, Korvina, Ane i od moje neznatnosti. To naglašavam stoga što u zadnje vrijeme u raznim tiskovinama svjedočimo krađama cijelih tekstova ili njihovih dijelova objavljenih na blogovima, od strane nekorektnih kvazi-novinara koji ih potom objavljuju u tiskovinama potpisujući ih svojim imenima.

Među nekorektne kvazi-novinare spada i Maja Hrgović koja također u današnjem broju Novog lista piše o književnosti na internetu. Preciznije, Maja Hrgović u svom tekstu piše o domaćim piscima koji posjeduju vlastite internet stranice, i to čini uz pregršt netočnosti. Najizrazitiji primjer je slučaj Žarka Milenića kojega novinarka predstavlja kao haiku pjesnika, a da je usitinu, kako kaže u uvodu teksta 'marljivo surfala', odnosno da je uopće zavirila na internet stranice Žarka Milenića (a to je, podsjećam, tema njezinog teksta) saznala bi da je dotični pisac objavio 8 romana, 14 drama (od čega 5 radio-drama), 4 zbirke priča, jednu zbirku kritika i SAMO JEDNU ZBIRKU HAIKU POEZIJE.

Internet stranice Tanje Radović, Davora Slamniga i Vesne Miculinić-Prešnjak Maja Hrgović svrstava u grupu stranica na kojima, citiram: 'osim fotografija s nasmiješenim licima autora skoro da i nema ništa'. Da se Maja Hrgović uistinu potrudila pregledati te stranice uvjerila bi se da Vesna Miculinić Prešnjak ima sadržajem vjerovatno najbogatiju stranicu u usporedbi sa stranicama ostalih 13 pisaca koje novinarka u tekstu spominje. Naime Vesna Miculinić Prešnjak objavila je dosad 9 zbirki poezije a na njezinim web stranicama smještene su GOTOVO SVE PJESME IZ SVIH ZBIRKI. Osim toga stranica donosi i 20-tak cjelovitih recenzija tih zbirki, slike svih naslovnica tih zbirki, 3 intervjua s pjesnikinjom i mnoštvo biografskih podataka. Uz sve to njezina web stranica sadrži i poddomenu u kojoj je smješten web sajt posvećen riječkom ogranku DHK-a sa sadržajem 6 brojeva časopisa Književna Rijeka i cijelim nizom podataka o tom ogranku i njegovim članovima. Priznat ćete da se radi o obilju sadržaja i da je izjava Maje Hrgović da na tom sajtu ' osim fotografije s nasmiješenim licem autora skoro da i nema ništa' jako daleko od istine.

Internet stranice Davora Slamniga Maja Hrgović također proglašava kao izrazito siromašne sadržajem. Međutim dotičnoj je novinarki promaklo da se na stranicama Davora Slamniga, osim bio-bibliografskih natuknica nalazi velik broj njegovih cjelovitih priča iz zbirke Krumpirova rodbina, te dva poglavlja iz njegova romana Topli zrak, a većina je sadržaja , za koji se, ako želite biti objektivni, nikako ne može reći da je oskudan, objavljena u dvojezičnom izdanju (s prijevodima priča na engleski pa čak i japanski jezik). Već pogađate, i stranice Tanje Radović obiluju sadržajem (popis 9 objavljenih drama, kratki sadržaji svih drama, detaljni podaci o izvođenju drama, mnoštvo kritika, biografskih podataka, fotografija i ponovo sve prevedno na engleski jezik) i zbilja treba velika doza drskosti da ih se nazove 'sadržajno škrtima', kako to Maja Hrgović čini.

Uz mnoštvo netočnosti, odnosno iskrivljenih informacija, Maja Hrgović prešućuje cijeli niz pisaca koji imaju svoje internet blogove. Dobro, ostavljam Maji Hrgović slobodu da blogove smatra manje vrijednim oblikom kreativnosti na internetu. (Iako je otvaranje bloga besplatno a za otvaranje web stranice treba puno veća doza informatičkog znanja pa čak i određena novčana sredstva, što je našim slabostojećim piscima ipak dosta važno). No, želi li biti objektivna novinarka je trebala barem jednom rečenicom spomenuti velik broj domaćih pisaca aktivnih u blogosferi. Međutim, kad bi to spomenula onda bi njezina teza o našim književnicima nezainteresiranim za predstvaljanje putem Interneta, pala u vodu.

Nažalost, očito je da Maji Hrgović nije bio cilj objektivno i istinito pisanje nego nekakva isforsirana kritičnost ispod koje se krije glavna značajka 'žutog novinarstva' – skandaloznost po svaku cijenu. Pa makar i po cijenu istinitosti napisanog.

komentiraj (68) * ispiši * #

Nastavak Petra Pana - tri hrvatske verzije

Službeni nastavak romana za djecu 'Petar Pan' ovih dana izlazi u Velikoj Britaniji i SAD-u. Jutarnji list donio je tri moguća nastavka slavne priče - onako kako ga vide hrvatski pisci :

Edi Jurković , čitaj ovdje

Boris Dežulović , čitaj
ovdje

Milana Vuković Runjić , čitaj ovdje

8 finalista natječaja VBZ-a i Večernjeg lista za neobjavljeni roman

subota , 14.10.2006.

Večernji list prvi je objavio kojih je osam rukopisa ušlo u finale izbora za najbolji roman godine VBZ-a i Večernjeg lista.
Od stotinjak rukopisa žiri je izabrao “Knjigu troškova”, “Vertigo”, “Bdjenje”, “Ovdje fali ženska ruka”, “Sretovo”, “Iaderu”, “Nesanicu” i “Pravi se da ovo nisi vidio”.

Rukopisi su poslani pod šiframa Alambrista, Entre nous, Ishar, jcG72c, Latyrka, Levant, Nesanica i Specimen. Dodjela nagrade vrijedne 100.000 kuna je na Interliberu.
Predsjednik žirija Miljenko Jergović ističe da su se štokavci počeli odmicati od ratnih tema. “Uočljiv je trend povratka u osamdesete godine prošlog stoljeća, te pokušaja rekonstrukcije vremena koje je prethodilo krvavim devedesetim. Rjeđi su pokušaji pronalaženja korijena nastupajućeg konflikta, a češće se radi o nostalgičnim evokacijama i pokušajima da se to vrijeme prikaže kao neka vrsta belle epoque, zlatnoga i bezbrižnog doba općih socijalističkih djetinjstava” veli Jergović. Dosta je onih koji uporno iz godine u godinu šalju iste rukopise i ne mijenjaju ni zarez u tekstu.

Autor: Denis Derk, Večernji list

komentiraj (8) * ispiši * #

KRITIKA : Alex Garland - 'Koma' (Celeber, 2005.)

KRITIKA : Alex Garland - 'Koma' (Celeber, 2005.)

U svom trećem po redu romanu 'Koma' Alex Garland (poznat nam po romanima 'Žal' i 'Teserakt' te scenariju horror filma '28 dana kasnije') hrabro se upustio u beletrizaciju jedne nedovoljno istražene i teško spoznatljive teme – stanja kome.
Pripovjedač u prvom licu i glavni lik romana je mladić Carl koji pada u nesvijest nakon što ga razularena pljačkaška banda iscipelari do obeznanjenosti, u vagonu podzemne željeznice. Uslijed nelogičnosti iskustava koje proživljava po povratku iz bolnice i posjete prijatelju, Carl uviđa da ti događaji nisu stvarni nego se radi o somnambulnim, halucinantnim produktima njegovoga uma, te da on još uvijek leži u bolnici, u stanju kome.

Garlandov se roman temelji na pretpostavci da je stanje kome identično snovima, a da u tom vječnom kraljevstvu čuda mi ipak samostalno rukovodimo svojim postupcima. Tako Carl, nakon više bezuspješnih pokušaja da se 'probudi', počinje tragati za katalizatorom buđenja, okidačem i poticajem koji bi ga vratio iz komatozne nesvjestice, a to čini posežući za stvarima (poput dragih ploča ili knjiga) od kojih očekuje da ga snažno emocionalno dotaknu i na taj način prenu iz kome. Međutim, odlomci iz knjiga i stihovi pjesama pokazuju se nedovoljno potpunima da ga 'izbace' na javu, odnosno Carlovo se sjećanje na njih ispostavlja oskudnije nego što je potrebno da ga emocionalno dirne i trgne iz obamrlosti. Nažalost, ni putovanje kvartovima djetinjstva nije od veće pomoći, jer uspomene koje izaziva posjet roditeljskom domu i ulici odrastanja nisu dovoljno snažne. Sjećanje koje je potrebno da se u snovima reproduciraju uspomene pokazuje se nepouzdanijim, a naša doživljajnost svijeta i života površnijom nego što mislimo, pa se tako primjerice oronulost Carlove rodne kuće ne ispostavlja dijelom uspomene nego tek predožbom slabo upamćene prošlosti, odnosno metaforom. Zato najdalje kuda na taj način Garlandov junak dospijeva je granica budnosti, s koje uspijeva tek nazrijeti i osluhnuti javu, ali u nju ne uspijeva zakoraknuti; ne uspijeva izroniti na površinu već tone natrag u mračnu dubinu kome, sna.

Kako je 'Koma' ustvari Garlandova beletrizirana analiza snova (jer njihov svijet, da podsjetimo, on poistovjećuje sa stanjem kome) brodeći svojom podsvjesti Garlandov junak počinje razumijevati zakone snova, te lišen neizvjesnosti da jedno nužno mora voditi drugome on spoznaje kako san čovjeka zbunjuje samo dok je budan, jer tek s motrišta života na javi život u snu djeluje rastrgano i nekonzekventno. Spoznavši da je svako buđenje jedna smrt, prestanak zbivanja koje je bilo samo naše, krajnje individualizirano i osobno iskustvo koje se buđenjem zauvijek dokida, on se gotovo pomiruje ostati pukom svijesti u praznini.

E, da je na tome stao i time okončao svoju priču, Garland bi zaslužio najvišu ocjenu. Nažalost, on ipak ide dalje, pa tako nakon bezuspješnog rekreiranja svoje daljnje prošlosti (djetinjstvo) Carl izlaz iz komatozne nesvjestice pronalazi u svojoj aktovki i u njoj pohranjenim poslovnim papirima. Time se poslovna pitanja i problemi, odnosno sadašnjost, ipak pokazuje odlučujućim faktorom, iako bi emotivac u meni više volio da se esencija krije u vremenu odrastanja i djetinjstva. Pragmatizam i cinizam su, nažalost, odlike vremena koje živimo, a za emocije tu nema puno mjesta...

'Koma' je intrigantan, intelektualno poticajan, komptemplativan i atmosferičan komad proze kojega, iako se u cijelosti odvija unutar uma jednog čovjeka, Garland uspijeva učiniti vrlo dinamičnim i napetim. On je autor koji se svakim novim djelom razvija i koji nakon megauspješnog prvijenca nije izabrao poći zamamnim stazama populizma, nego se smjelo upušta u propitivanje dosad slabo istraženih, teže spoznatljivih i rijetko literariziranih tema. Stilski potpuno slijedeći tematiku koju je odabrao, Garland se u 'Komi' poigrava dramaturgijom snova pa služeći se rastrzanim iskazima i fragmentarnim pripovijedanjem, on sve te iz snova nam poznate nelogičnosti, praznine, besmislenosti i nejasnoće, oštre rezove, iznenadne izmjene perspektiva i nagla zatamnjenja umješno koristi pri strukturiranju svog sižeja i fabule. U svemu tome uvelike mu pomaže i otac, Nicholas Garland, ilustrator i karikaturist čijih 40 vrlo dojmljivih ilustracija (pomalo u stilu našeg Danijela Žeželja) predstavljaju funkcionalan dodatak knjizi i uvelike pomažu čitatelju da do kraja uroni u mračan kafkijanski svijet Garlandove 'Kome'.

(Napisao: Božidar Alajbegović, srpnja 2005.)

Polako ali sigurno blogerska književnost izlazi iz geta

petak , 13.10.2006.

Iz povjerljivih izvora saznah kako će u Novom listu u nedjelju (15.10.) u sklopu kulturnog priloga Mediteran izaći tekst o blogerskoj poeziji, iz pera Davora Mandića.

Također doznah da Aljoša Pužar priprema predstavljanje blogerske književnosti, kao dio događanja na predstojećem Sajmu knjiga u Puli.

Više o Aljoši Pužaru saznajte iz intervjua kojega je nedavno dao Vijencu (vidi ovdje)

Iz tiska je upravo izašla nova, četvrta po redu zbirka priča s natječaja 'Ekran priče' (izd. Profil). Kao što znate, drugu je nagradu na tom natječaju odnio bloger Marko Goreta , a u zbirci je uvrštena i hrpetina priča drugih blogera. Tko je sve među njima otkrit ću vam uskoro...

A na ovome linku naći ćete još jednog blogera kojemu je nedavno izašla knjiga.

Eppur si muove...

komentiraj (7) * ispiši * #

KRITIKA: Ken Grimwood – “Još jednom” (Algoritam, 2003.)

Izvrstan roman čija se ekranizacija već dugo najavljuje a nikako da je dočekamo:

KRITIKA: Ken Grimwood – “Još jednom” (Algoritam, 2003.)

U filmu “Beskrajni dan (Groundhog day)” , po meni jednoj od najboljih komedija svih vremena, Bill Murray stalno iznova proživljuje jedan te isti dan.
SF roman “Još jednom” bazira se na sličnom konceptu, ali s jednom malom razlikom – u njemu Jeff Winston umire 1988. godine od srčanog udara, kao 43-godišnjak, da bi se u život vratio 1963. kao 18-godišnji student. I tako stalno iznova, u nebrojeno“repriza” (originalni naslov romana je “Replay” ) Jeff opetovano proživljava svoj život. No, važno je pripomenuti da mu memorija ostaje netaknuta, svakog od svojih života sjeća se u potpunosti, a znanje stečeno u prijašnjim životima ostaje akumulirano. (Što neizostavno asocira na onu, dobro nam poznatu iz usta naših starih “Eh, da su mi one godine, a ova pamet”).

Te 1963. godine Svemir još bijaše neosvojen, Kennedy još nije bio ubijen, “Star Wars” još nisu bili snimljeni, John, Paul, George i Ringo još nepoznati tamburahu u kakvoj liverpulskoj garaži, a i Tito je još bio živ i zdrav! ...
Nakon prvotnog šoka i prilagođavanja na većinu prije nabrojanog i još mnogo toga sličnog ( npr. svog mladolikog lika u zrcalu), Jeff naravno, čini ono što bi i svatko od nas – upućuje se u najbližu kladionicu i kladeći se na dobro poznate sportske rezultate idućih 25 godina proživljava kao milijarder, sve do svoje smrti na točno isti dan kao prethodni put. Naravno, datum smrti je unaprijed znao i izvršio je sve medicinske pretrage i pripreme da to spriječi, ali srce je ponovo otkazalo. Da bi se on nakon toga nanovo “probudio” u 1963. godini i – opet sve ispočetka. Ali, sve se mijenja kada jednog dana sazna da nije jedini kojemu se to događa...

Ima li itko među nama, a da se barem jednom u životu nije upitao: “što bi bilo da sam tada postupio ovako umjesto onako?”, “da sam uradio ovo a ne ono?” ?
Ne vjerujem da nikad niste zažalili za kakvom propuštenom prilikom ili neiskorištenom mogućnošću: ‘Eh, da sam bar upisao medicinu umjesto prava?’, ‘Eh, da sam oženio Katu umjesto Maru?’, ‘Eh, da sam se kladio na poraz Bugarske od Hrvatske’ ... ili tome slično. Vidite, Jeff dobiva priliku da ostvari upravo to - da pokuša ispraviti sve greške i iskoristiti pružene mu mogućnosti, te da vidi gdje će ga dovesti skrene li lijevo umjesto desno. Svaki svoj "novi" život on pokušava proživjeti na drukčiji način, trudi se ne ponoviti iste greške i pokušava promijeniti tok stvari. Pri tome se ne zadržava samo na sebi, pa tako npr. čak pokušava spriječiti i atentat na Kennedyja (s kakvim rezultatom, otkriti vam nemam namjeru). No, nemojte misliti da takva situacija nema i svojih mana. Jer iako poništava neke stare probleme, fenomen 'reprize' otvara mnoge neslućene nove neprilike od kojih su one najbenignije otprilike ovakve: zamislite da ponovo morate pohađati sva ona dosadna srednjoškolska predavanja. Ili da ste osuđeni non-stop paziti da nešto ne izlanete da vas ne bi strpali u ludaru. Zamislite da je svaki novi film vama jako dobro poznat, ili da su ponovo popularni Ivo Robić ili 4 M. Da ste ponovo u vremenu prije seksualne revolucije. Ili da, nedaj-bože, ne postoji Internet. Ajme meni!!! Koja bedara... A to je tek, kako se kaže, vrh sante leda.

Svaka Jeffova 'repriza' jedinstvena je i nova priča, no Grimwood se niti na jednoj ne zadržava predugo, ali isto tako, niti kroz jednu ne projuri prebrzo. Dapače, taman dostatno da osjetimo aromu godina i vremenskog odsječka kojeg Jeff Winston nanovo proživljava. I da svjedočimo novoj, izmijenjenoj verziji njegova životopisa. No, svaku neizbježno prekida smrt. A najgore je što Jeff točno zna kada će ona nastupiti. I ne može je spriječiti. A svaka njegova nova smrt donosi mu bol, prvenstveno zato što ga odvaja od ljudi koje voli. Sa svakom svojom smrti on napušta osobe do kojih mu je stalo i ostavlja ih neutješne, i same.

No, knjiga nas uči da treba naučiti prihvaćati gubitke, s nadom da će dobici ipak prevagnuti. U životu treba gledati naprijed, ne osvrtati se za prošlim i ne žaliti za propuštenim. Život je sastavljen od nebrojenih događaja od kojih na veliku većinu ne možemo utjecati. Svatko griješi ali svakome je dana i mogućnost izbora, a najveća je greška – uopće ne pokušati, bojeći se rizika.
Za razliku od Jeffa, mi imamo samo ovaj "jedan put", o čijem smjeru sami odlučujemo, a ishod mu ne znamo. No, možda je i bolje tako... Ali upravo zato ne treba potratiti, niti uzeti zdravo za gotovo niti jedan jedini trenutak ! A mogućnosti su beskrajne, nisu li?

Najveća je kvaliteta romana što se fokusira na karaktere i njihove odnose, a fantastična premisa “reprize” ipak ostaje u drugom planu i predstavlja tek zamašnjak radnje. Pri tome su iznimno dojmljivo i suptilno predočene sve nijanse postepene mijene Jeffove ličnosti, što biva uočljivo iz jedne njegove ‘reprize’ u drugu. Sa svakim svojim novim životom njegovi se prioriteti mijenjaju; nakon prvobitnog šoka, nesnalaženja i postupne adaptacije na"nove-stare" okolnosti on prvi svoj ponovljeni život proživi kao plejboj i milijarder, da bi već u sljedećem želio obitelj i ljubav. No, smrt ga odvaja od žene i djece, a to uzrokuje ogromnu bol jer ga u novim ‘reprizama’ sjećanja na stare živote konstantno prate, pa on tako u svakom svom novom životu sve više uviđa apsurdnost i bezizlaznost situacije u kojoj se našao.
Roman unatoč svojoj fantastičnoj premisi i žanrovskoj opredijeljenosti ni na trenutak ne podilazi konvencijama te u potpunosti zarobljava pažnju čitatelja, koja se ne gubi ni kada prevlada paraznanstveni diskurs, jer on uvijek ima uporište u fabuli, s likovima koje situacija u koju su bačeni primorava na pokušaj iznalaženja uzroka i smisla svemu što im se dešava.

No, “Još jednom” je prije svega ipak jedna velika ljubavna priča, možda i jedna od najromantičnijih ikad ispričanih. A koliko je god duboka i otvara niz pitanja, istovremeno je i vrlo zabavna. Ona u sebi sadrži niz alternativnih verzija jednog te istog života, od kojih svakog pojedinog možemo promatrati individualno ali svi zajedno tvore halucinantni kolaž. O paru ljudi koji su zajedno vidjeli, znali i skupa dijelili više od ikoga drugog na svijetu. I toliko se puta nalazili da bi uvijek nanovo bili razdvojeni. Prigrlili nekog da bi bili primorani pustiti ga da ode. I odživjeti potom svoje preostalo vrijeme bez njega. I onda se ponovo tražili. I trpjeli sjećanja i uspomene. Ali i vrijeme do novog susreta. Koji će ponovo, neminovno, biti prekinut...

(Napisao: Božidar Alajbegović, srpnja 2004.)

komentiraj (18) * ispiši * #

KRITIKA : Gabriel Garcia Marquez - 'Sjećanje na moje tužne kurve' (VBZ, 2006.)

četvrtak , 12.10.2006.

KRITIKA : Gabriel Garcia Marquez - 'Sjećanje na moje tužne kurve' (VBZ, 2006.)

Glavni junak novog romana slavnog kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcie Marqueza “Sjećanje na moje tužne kurve” je 90-godišnji neimenovani novinar koji je, zakoračivši u 10. desetljeće života odlučio da si daruje “noć razuzdane strasti s mlađahnom djevicom”. Vlasnica ilegalnog bordela kojoj se u tu svrhu obratio, unatoč iskazanoj skepsi (jer kako kaže : ‘jedine Djevice koje još postoje ste vi rođeni u kolovozu’) ipak uspijeva pronaći jednu 14-godišnju kandidatkinju. S njom, međutim, umjesto noći razuzdane strasti, Marquezov novinar doživljava ljubav. Prvu, odistinsku, pravu ljubav u životu, jer je dotad, kao zakleti samac i neženja, kupovao seks bez emocija, u bordelima. Iako veza s maloljetnicom naposljetku ostaje nekonzumirana, zaljubivši se, 90-godišnji novinar je, kako misli, ipak ''započeo novi život, u dobi u kojoj je većina smrtnika već umrla''. No, je li tome uistinu tako?

Djevojčica Delgadina, kako je novinar prema jednoj pjesmi naziva, svaki susret s njim prespava, umorna od cjelodnevnog rada u tvornici košulja, a novinar se u nju, noćima je zaneseno promatrajući bez da je ijednom probudi, bezglavo zaljubljuje. On se ne trudi saznati čak ni njeno pravo ime, a ona nikad ne vidi njegovo lice jer joj on dolazi kad je već usnula, pa na ulici vjerovatno jedno drugo ne bi ni prepoznali. Kako je novinar zaljubljen u nepomično, gotovo pa beživotno, usnulo tijelo na krevetu, može se zaključiti da umjesto u početku nagovještene pedofilije, Marquez ustvari tematizira nekrofiliju. Epizoda u kojoj tragove znoja na plahti na kojoj njegova ljubovca spava Marquezov novinar greškom zamijeni za krv, takav zaključak dodatno potvrđuje. Između njih dvoje nema komunikacije niti ikakve interakcije, tako da ljubav nije, niti u takvim uvjetima može biti, uzvraćena. Ostarjeli novinar tako unatoč svojoj zaljubljenosti ostaje tragičnim usamljenikom, a njegov zaključak o ''početku novog života'' ipak se ispostavlja tlapnjom. No, to tlapnjom ipak vidi samo čitatelj jer Marquez svog ostarjelog junaka dobrohotno do kraja ostavlja opijenog dražima iluzije samozavaravanja.

Osim ljubavi i samoće kao tematskih preokupacija gotovo pa cjelokupnog Marquezovog opusa, on ovdje putem nekih naznaka i motiva uspostavlja i dodatne analogije sa svojim slavnim prijašnjim djelima. Tako nam motiv nerazjašnjenog ubojstva u bordelu u sjećanje vraća ‘Kroniku najavljene smrti’, vremešni narator zaziva slavnu ‘Patrijarhovu jesen’, staračka zaljubljenost podsjeća nas na ‘Ljubav u doba kolere’, motiv pedofilije bio je prisutan i u ‘Sto godina samoće’, a potonje remek-djelo zazivaju i tajanstvene poruke na zrcalu u bordelskoj sobi napisane od strane, kako bordelska madam objašnjava, duhova osoba davno umrlih u toj prostoriji.

No, za razliku od prijespomenutih naslova, ‘Sjećanje na moje tužne kurve’ ostat će zapamćeno tek kao prosječno Marquezovo djelo. Iako romanu ne manjka poetičnosti, lijepih rečenica i stilskih majstorija u kojima prepoznajemo pero slavnog Kolumbijca, roman se ne odmiče dalje od sentimentalne i povremeno patetične pričice o staračkoj zaljubljenosti. Marquez je izbjegao ozbiljnije obraditi teme starenja i samoće, a i u književnosti vrlo rijetko beletrizirana tematika nekrofilije ostala je tek u nagovještaju. On se u romanu dotiče i tematizacije procesa pisanja i umjetničkog stvaranja ali i to nažalost također čini tek ovlaš i površno. Također treba žaliti što vlasnici javne kuće, potencijalno vrlo zanimljivom liku bogatom iskustvima i intrigantnim životopisom, Marquez nije pridao više pozornosti. Previše otvorenih ali samo ovlaš dotaknutih i nedovoljno razrađenih tema i motiva na koncu je posljedovalo tek solidnim i dopadljivim romanom, koji je mogao i trebao biti ipak nešto više.

(Napisao: Božidar Alajbegović, rujna 2006.
objavljeno na Knjigomat.com)

Kiran Desai ovogodišnja dobitnica Bookera

Indijka Kiran Desai dobitnica je ovogodišnjeg Bookera, najpoznatije britanske književne nagrade. Tridesetpetogodišnja Desai najmlađa je osoba koja je osvojila Bookera, a nagrađena je za svoj drugi roman "The Inheritance of Loss".
Honorirana je i sa 50.000 funti, a nagradu je posvetila svojoj majci, također književnici, Aniti Desai koja je čak tri puta bila nominirana za Bookera, ali ga nije imala sreće osvojiti. Njena kćer Kiran je do 15. godine živjela u Indiji, a sada živi i radi u SAD-u.

Žiri je među šest kandidata odabrao upravo "The Inheritance of Loss", knjigu koja priča o sucu indijskog podrijetla obrazovanom na Cambridgeu koji svoju mirovinu zasluženo provodi u divljini Himalaje.

Izvor: Večernji list

NOVO : Nedžma - 'BADEM' (izd. OceanMore, 2006.)

srijeda , 11.10.2006.

Nedžma - 'BADEM'
izd. OceanMore
s francuskog preveo Yves-Alexandre Tripković
meki uvez s klapnama,
176. str,
cijena 120,00kn

Riječ izdavača

'Badem' je erotski roman, dijelom temeljen na autobiografskim pojedinostima, što svojom tematikom ruši predrasude arapskoga svijeta otkrivajući seksualni život muslimanske žene. Prvotno objavljen u Francuskoj, izazvao je pozornost javnosti i vrlo brzo postigao i međunarodni uspjeh tako da je do danas objavljen u više od dvadeset zemalja.
'Badem' je priča o Badri, sedamnaestogodišnjoj djevojci koju protiv njezine volje udaju za starijega muškarca. Od nje traže samo nevinost u času vjenčanja, trajnu poslušnost i što bržu trudnoću koja bi obitelji dala muškog nasljednika. Neuobičajenom hrabrošću Badra napušta muža i bježi u grad. Nalazi zaštitu kod nekonvencionalne tete Selme koja će je uvesti u društveni život Tangera. Jedne večeri upoznat će muškarca svoga života - slobodoumnog, bogatog kardiologa posvećenog užitcima.

Nedžma možda jest iz sjeverne Afrike, no njezine su literarne sestre Catherine Millet, Anais Nin i Marguerite Duras. The Independent

Malo ih je koje nije munjevito zavela ova začuđujuća knjiga koja vješto spaja erotiku, srdžbu, senzualnost, oporost i poeziju.
Lire

Portretirajući ženu koja uživa u putenim zadovoljstvima, autorica želi dvoje: slaviti tijelo kao potvrdu života i pobijediti stoljeća represije nad muslimanskim ženama.
The New York Times

Ova knjiga čin je političkog otpora - provokativna pobuna muslimanke koja ponovno osvaja svoje osjećaje, svoje tijelo, svoju požudu i svoj jezik.
Der Spiegel

Moja nova kritika na www.kupus.net

U tzv. sezoni kiselih krastavaca novinari čak i od muhe iz inače neatraktivne im kulturne sfere, rado naprave slona, samo da bi nečim popunili svoje od tolikog žutila gotovo pa nečitljive stranice. Tako im je poput keca na desetku stigao roman ''Metastaze'', koji je, zamislite, potpisan pseudonimom, a usto još, zamislite i to, za noseće likove ima zagrebačke narkiće, skinse i alkose. Zaredali se tako našim tiskom članci tipa “Tko je tajanstveni Alen Bović, autor skandaloznih ''Metastaza'' '' pri čemu je ustvari najveća skandaloznost - niska kakvosna razina samoga romana. No, ništa novo, nije prvi puta da se fama digla oko proze koja jedva da zaslužuje pozornost, dok puno kvalitetnija djela prolaze bez ijednog retka u novinama...

Nastavak moje kritike Bovićevih 'Metastaza' potražite ovdje.

komentiraj (5) * ispiši * #

PROMOCIJA: Zoran Ferić

U prostorijama HDP-a, u Basaričekovoj 24 u Zagrebu, u srijedu 11. listopada u 19 sati biti će održana književna večer posvećena Zoranu Feriću.

Osim Zorana Ferića nastupit će i književna kritičarka Jagna Pogačnik koja će predstaviti autorov opus, a kazališna grupa "Pun k'o šipak" izvest će scenske minijature nastale po motivima njegovih djela. Voditeljica je Dorta Jagić.

Zoran Ferić rođen je 1961. u Zagrebu. Diplomirao je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje i radi kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u gimnaziji.
Do sada je objavio:
- "Mišolovka Walta Disneya", Naklada MD, Zagreb 1996 – prevedeno na slovenski i njemački
- "Anđeo u ofsajdu", Naklada MD, Zagreb 2000.; prevedeno na slovenski i njemački; nagrađeno nagradom Ksver Šandor Gjalski i Nagradom Jutarnjeg lista
- "Quattro stagioni", izbor priča (s M. Kišem, B. Perićem i R. Mlinarcem), 1998.
- "Smrt djevojčice sa žigicama", Naklada MD, Zagreb 2002.
- "Djeca Patrasa", roman, Jutarnji list, Zagreb 2005.
- "Otpusno pismo", kolumne, Profil, Zagreb 2005.

Revija malih književnosti : Slovenija u 'Booksi'

utorak , 10.10.2006.

REVIJA MALIH KNJIŽEVNOSTI
SLOVENIJA - kolekcija jesen/zima 2006.

Nakon iznimno uspješne prošlogodišnje Revije malih književnosti na kojoj je Booksa u suradnji s izdavačkom kućom Buybook ugostila 9 mladih autora i hrvatskoj javnosti predstavila recentnu književnu produkciju Bosne i Hercegovine, od 11. do 14. listopada 2006. u književnom klubu Booksa održat će se druga po redu Revija malih književnosti.

Ove godine zemlja partner je Slovenija, a Booksine partnerske organizacije su časopis Literatura i nakladnička kuća Beletrina iz Ljubljane. Prema izboru selektora Urbana Vovka i Mitje Čandra, predstavit će se deset mladih autora i autorica čija djela još nisu prevođena na hrvatski. Premijerno predstavljanje njihovih prijevoda, za koje su zaslužni studenti Odsjeka za slovenski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doživjet će Jana Putrle, Iva Jevtić, Polona Glavan, Jure Jakob, Dušan Šarotar, Andrej E. Skubic, Tomislav Vrečar, Andrej Hočevar, Nejc Gazvoda i Sebastijan Pregelj.

Osim ugodnih večernjih čitanja i razgovora s autorima, Booksa organizira i dva okrugla stola 12. i 13. listopada s početkom u 17 sati na temu Mlada slovenska književnost u europskom kontekstu i Hrvatska – Slovenija: izdavaštvo, suradnja, projekti, na kojima će uz goste iz Slovenije govoriti i ugledni hrvatski nakladnici i prevoditelji. Dan prije početka Revije 10. listopada otvara se izložba pod nazivom „Zašto (baš) taj font?“ mlade modne dizajnerice Tine Šepetavc.

Reviju malih književnosti i ove je godine podržao Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba i Ministarstvo kulture, te Veleposlanstvo Republike Slovenije, koje uz iznimnu potporu samoj organizaciji manifestacije dodjeljuje i 2 stipendije za učenje slovenskog jezika studentima odgovornima za najbolje prijevode. Prijevodi tekstova gostiju Revije malih književnosti objavit će se u književnim časopisima u Hrvatskoj, a namjera organizatora je da ubrzo nađu i hrvatskog nakladnika.

Program :

REVIJA MALIH KNJIŽEVNOSTI :: Jana P. Srdić, Tomislav Vrečar, Dušan Šarotar
11.10.2006 :: 20h

OKRUGLI STOL :: "Slovenija - Hrvatska. Izdavaštvo, suradnja, projekti"
12.10.2006 :: 17h
Sudjeluju : Mitja Čander (urednik u izdavačkoj kući Beletrina), Seid Serdarević (izdavačka kuća Fraktura), Roman Simić (izdavačka kuća Profil), Zvonko Kovač (profesor slovenske književnosti na FF u Zagrebu) i Branko Čegec (izdavačka kuća Meandar).

REVIJA MALIH KNJIŽEVNOSTI :: Iva Jevtić, Jure Jakob, Sebastijan Pregelj
12.10.2006 :: 20h

OKRUGLI STOL :: "Mlada slovenska književna scena u europskom kontekstu"
13.10.2006 :: 17h
Sudjeluju: Urban Vovk (urednik književnog časopisa Literatura), Ivana Latković (Katedra za slovensku književnosti na FF u Zagrebu) i Jagna Pogačnik (prevoditeljica sa slovenskog i književna kritičarka).

REVIJA MALIH KNJIŽEVNOSTI :: Polona Glavan, Andrej E. Skubic, Nejc Gazvoda
13.10.2006 :: 20h

REVIJA MALIH KNJIŽEVNOSTI :: Čitaju svi gosti Revije malih književnosti. Redom. Do jutra
14.10.2006 :: 20h

PROMOCIJA: Ivo Brešan - 'Gorgone' (Naklada Ljevak, 2006.)

Naklada Ljevak sve nas poziva

na Susrete u DHK na kojima će biti predstavljen

novi roman Ive Brešana 'Gorgone'

O knjizi će govoriti:
Zdenko Ljevak
Krešimir Nemec
Helena Sablić Tomić
Nives Tomašević
Joško Ševo
i autor Ivo Brešan

Voditelj tribine DHK je Tito Bilopavlović

Dobro došli u DHK, Trg bana Jelačića 7/1
u srijedu 11.10.2006. u 12 sati

NOVO: Michel Houellebecq - 'H. P. Lovecraft : Protiv svijeta, protiv života'(Zagrebačka naklada, 2006.)

Michel Houellebecq - 'H. P. Lovecraft : Protiv svijeta, protiv života'
prijevod: Milena Benini
Zagrebačka naklada
10/2006.
270 str. , meki uvez
cijena: 80,00 kn

Riječ izdavača

Howard Phillips Lovecraft bio je hipohondrični, opsesivno rasistični pustinjak i čovjekomrzac, već i za svoje vrijeme reakcionarnih i zastarjelih nazora. Čovjek koji je dijelio mudre književne savjete ali ih sam nije slijedio, često je proglašavan književno bezvrijednim psihopatom koji naprosto bilježi svoje košmare. Bez obzira na sve to, oko njegovog se djela posmrtno stvorio pravi kult koji do danas ne samo da nije oslabio, već sve više raste.

Michel Houellebecq doživio je svoju porciju raznih objeda, od onih književnih do onih koje se odnose na njegovu osobu. Unatoč tome, oko njegovog se djela stvara određena vrst kulta, a popularnost mu raste.

U eksplozivnom i promišljenom spoju, jedan od najkontroverznijih pisaca današnjice osvrće se na lik i djelo jednog od najkontroverznijih pisaca jučerašnjice, bacajući posve novo svjetlo na razloge Lovecraftove loše reputacije, pokazujući pri tom vlastitu erudiciju, inteligenciju, i osjećaj za psihologiju.

Uz Houellebecqovo viđenje, u knjigu su pridodane i tri kraće Lovecraftovove priče: “Snovi u vještičinoj kući”, “Iza zidova sna” i “On”, prvi puta prevedene na hrvatski

Izvor: MVinfo.hr

KRITIKA : Will Self - 'Kako žive mrtvi' (Celeber, 2002.)

Evo jedne moje skoro već 4 godine stare kritike romana kojega obavezno moram ponovo pročitati :

KRITIKA : Will Self - 'Kako žive mrtvi' (Celeber, 2002.)

Bez sumnje nema čovjeka koji se bar jedanput u životu nije upitao što slijedi nakon smrti, ima li ičega poslije ili nas zaista sve čeka beskrajno nepregledno ništavilo. Čovjekov strah od smrti zacijelo je najdublje ukorijenjena i najrasprostranjenija fobija kojoj mnogobrojne religije mogu zahvaliti svoje postojanje i održanje. Knjige koje tematiziraju afterlife i opisuju njegov zamišljeni oblik prilično su rijetke, a budući da je roman "Kako žive mrtvi" jedna od takvih, za pretpostaviti je da bi mogla zanimati šire čitateljstvo. Tim više kažem li vam da je Will Self tu intrigantnu temu uspio i vrlo kvalitetno literarno obraditi.
Glavni lik romana je Lily Bloom (očita referenca na Joyceovu Molly Bloom), žena na kraju svojih šezdesetih, koja leži u bolnici i umirući od raka pluća raspreda o svom, uskoro bivšem životu. To je oštroumna, lucidna, inteligentna starica, obdarena istančanim darom zapažanja, ali i ispunjena nepreglednim količinama gorčine kojom obasipa svoju okolinu cinično komentirajući kako svoj, tako i živote svojih bližnjih, od kojih joj je zaista malo tko drag, te ona uvijek ima spreman kakav sarkastičan, oštar komentar ("Ah, toliko još ljudi moram popljuvati, a imam tako malo vremena" ). Njena lucidna opažanja i drski sarkastični komentari često su prekidani duhovitim šalama na vlastiti račun, a tek povremeno izljevima samosažaljenja, te je čestom duhovitošću kroz usta svoje junakinje autor uspio ublažiti turobnost i morbidnost tematike romana.

Opis njenih predsmrtnih dana obuhvaća tek četvrtinu opsega romana, te nakon njene smrti iznenađeno uviđamo da je okosnica romana ustvari opis Lilynog života nakon smrti (no ne radujte se prerano jer nije onakav kakvome se nadate)!
Lily Bloom definitivno nije osoba koja se nastoji svidjeti ljudima oko sebe, a 'Kako žive mrtvi', iako pomalo smušeno i na momente kaotično štivo, dokaz je iznimne Will Selfove darovitosti, ali i hrabrosti, jer se takve teme ne usuđuje prihvatiti baš svaki autor. On se ne libi duboko uroniti u nešto ljudima neiskazivo i nedokučivo, ali zato svima zanimljivo i intrigantno, te nam
daje prikaz postmortem-života kakvoga zasigurno ni oni koje smrt odistinski užasava i plaši ipak ne bi poželjeli.
Nema tu ni bespolnih bucmastih anđelčića koji svojim prstićima dokono po harfama prebiru, kao niti cvjetnog rajskog vrta ili vječno sunčanim zrakama okupanog nebeskog plavetnila... nego isto ono bezlično svakodnevno sivilo, apatija i nepregledne količine beskrajne dosade kojima su mnogi od nas za života nagrađeni. Kod Willa Selfa nakon smrti nema boli, ali ima straha; nema spavanja niti snova već vječna monotona budnost; nema užitka, kao niti okusa ili mirisa; hrana se žvače iz navike, ali se ne guta niti joj se ćuti okus, već se nakon žvakanja ispljune, a i dalje ste osuđeni na iste one fobije, strahove i neuroze s kojima ste i za života ratovali, kao što vam ni karakterne osobine nakon smrti ne bivaju uljepšane, već ste isti onaj turobni čangrizavac i dosadnjaković. A što je najgore - i dalje se mora raditi !!!

Istovremeno morate bez prestanka trpjeti društvo svoje zapostavljane, abortirane, mrtvorođene ili pak poginule djece koja vas neprestance podsjećaju kako ste loš roditelj za života bili. Ustvari, odnos roditelja i djece uz prikaz postmortem-života, ispostavlja se temeljnom autorovom tematskom preokupacijom u slučaju ovoga romana. U tu svrhu Self nas upoznaje i sa dvije Lilyne kćeri - Natashom i Charlotte, koje Lily nakon smrti stalno prati, te na taj način krati svoje posmrtne sate. Tako nam se postepeno otkriva slojevitost i višeznačnost naslova 'Kako žive mrtvi', jer spoznajemo da Lilyne kćeri ustvari životare i uludo troše svoje zemaljske dane - jedna živeći snobovski i na sve strane trošeći lovu svog bogatog supruga s kojim godinama bezuspješno pokušava začeti dijete, dok je druga beznadežan slučaj narkomanske ovisnice koja ne preza ni od prostitucije kojom si drogu pribavlja. Tako naposlijetku proizlazi da je i taj afterlife tek međufaza u kojoj ste prisiljeni priviknuti se na svoje astralno tijelo i nakon koje vas čeka reinkarnacija kojom (barem u Lilynom slučaju) tek bivate kažnjeni za sve greške za života počinjene (u slučaju Lily – loše roditeljstvo).

Roman iziskuje veću koncentraciju i pažnju, zbog svoje kronološki razlomljene strukture kod koje npr. početno poglavlje vremenski slijedi tek negdje pri sredini romana, a pauze među poglavljima ispunjene su kraćim prikazima Lilynih postreinkarnacijskih dana. To je u početku prilično zbunjujuće i namjerno nije eksplicitnije objašnjeno te to otkrivamo postepeno približavajući se kraju romana, čime je postignuta veća intrigantnost i ambicioznost, ali je i nespremnim čitateljima otežano praćenje, te će se takvi radi boljeg razumijevanja nekim poglavljima morati ponovo, nakon pročitane zadnje stranice, vratiti.

“Kako žive mrtvi” roman je uistinu iznimno zanimljive teme, koji tjera na razmišljanje i koji će vam zasigurno ostati u sjećanju dugo nakon čitanja, kako zbog svojih iznimnih literarnih dosega i neupitne kvalitete, tako i zbog najzanimljivijeg literarnog ženskog lika u zadnje vrijeme. Ali ponajviše ipak zbog veoma uznemirujuće i ne odveć optimistične slike posmrtnog života, koja bi svojom heretičnošću poprilično mogla uzdrmati religioznije čitateljstvo.

Napisao : Božidar Alajbegović, prosinca 2002.
objavljeno na Lupiga.com)

Tribine o hrvatskom jeziku utorkom

ponedjeljak , 09.10.2006.

Društvo hrvatskih književnih prevodilaca uz pomoć Gradskog ureda za kulturu organizira tribine o hrvatskom jeziku. Održavaju se utorkom u Knjižnici 'Bogdan Ogrizović'(Preradovićeva 5, Zagreb). Prva je održana, a naredne slijede 10., 17., 24. i 31. listopada u 17 sati. Govorit će mr. sc. Nives Opačić.

'Kontinuiranim praćenjem onoga što se s hrvatskim jezikom događa u našem javnom medijskom prostoru (od televizije, novina i javnih istupa pa do prijevoda stručnih i književnih djela što se u nas objavljuju) Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, a vjerujemo kako nije jedino, došlo je do poraznog zaključka koji ukratko glasi: Hrvati više ne znaju svoj jezik!

Zapitali smo se, dakle, može li se tu išta promijeniti i osjetili se pozvanima da se, kao strukovna udruga književnih prevodilaca, kojima je jezik (upravo hrvatski!) glavno izražajno sredstvo, uhvatimo u koštac s tom pojavom.

Mišljenja smo kako bi niz predavanja/ tribina, na kojima bi i šira javnost mogla o hrvatskom jeziku doznati sve što inače nema koga pitati, bio dobar početak'

Izvor : Culturenet.hr

Književne varalice

Igor Lasić u novom broju Ferala piše o paraknjiževnom skandalu na hrvatskom nacionalnom štandu na Sajmu knjiga u Frankfurtu.

Tekst naslovljen 'Književne varalice' pročitajte
ovdje

Izašao novi broj 'Libre Libere'

nedjelja , 08.10.2006.

U novoj Libri čitajte:

SEKS BEZ SPOLNIH ORGANA: Kolonizacija naše seksualne mašte nikada ne uspijeva potpuno. Postoje junaci koji uspijevaju ostati neukaljani i prepoznavati seksualni potencijal gotovo svega. U Libri čitaj kako izgleda seks onih koji ne dopuštaju da se seksualnost parohijalno ograniči na seksualne organe i konvencionalne tjelesne erogene zone. Mrtvo i živo, mesnato i plastično, mehaničko i organsko - sve je za njih uzbudljivo i seksi. Oni jebu sve što stoji i što se miče, sve što je zbiljsko i izmaštano, sve lijepo i ogavno te sve između.

UMJETNOST KAO IGRA: Libra predstavlja umjetnička djela između estetske komunikacije i društvenog djelovanja. Dieter Buchhart, Anna Karina Hofbauer i Florian Rötzer pišu o gledateljevoj odgovornosti, djelu kao strukturi i računalnim igrama kao umjetničkoj formi kolaboratora, suigrača i sudionika.

RYj MURAKAMI/ KAKO JE JAPAN POSTAO KINKY: Čitajte ulomke romana Gotovo prozirno plavo i Beba iz pretinca jednog od najdekadentnijih mladih japanskih autora koji je slavu stekao scenarijima za filmove Tokyo decadence i Audicija. Murakami je htio dokumentirati kako stvari idu predaleko, da je postmoderna čista dezorijentacija, a Japan njen pokusni kunić, da ćemo svi završiti u Toxitownu sa žicom koja strši iz naših guzica...

VAMPIRIZAM U SEKSU, DRUŠTVU, MEDIJIMA, KOMUNIKACIJI I METAFIZICI: Zadovolji žudnju za krvlju! Pročitaj priče Lejle Kalamujić, Jesusa Quintane, Mihaele Pavlović, Helene Burić, Dalibora Jurišića i Bojana Sudarevića koje su odabrane na Librinom natječaju. Priče se bave nečim što lebdi između života i smrti, hrani strast, nadvremenost, fatalno dobro i zlo, sentimentalnost, nadjeva logiku kiča, hibridnosti i ontološkog stanja ni vrit ni mimo....

Više o časopisu doznaj na: http://www.attack.hr/libera.

Libra Libera prodaje se po cijeni od 35 kn u knjižarama: Zagreb: Knjižara Agm, Teslina 7; Knjižare Matice Hrvatske, Matičina 2 i Ivana Lučića 3; Knjižara Dominović, Trnjanska 54 a; Knjižare Meandra, Opatovina 11 i Kaptol Centar; Profil Megastore, Bogovićeva 7; Knjižara Prosvjeta, Trg Petra Preradovića 5; Knjižara Stjepan Miletić, Krvavi most 3; Superknjižara, Rooseveltov trg 4; Knjižara Castropola, Zagrebačka 14, Pula; Knjižara Svjetla Grada, Trg A. Starčevića 4, Osijek; Utopija, Split; http://www.superknjizara.hr.

Izvor : www.kulturpunkt.hr

KRITIKA : Alain de Botton - 'Ljubim i pričam' (Algoritam, 2004.)

subota , 07.10.2006.

U svježem broju Globusa objavljen je razgovor s Alainom de Bottonom, i tim povodom donosim vam ovo :

KRITIKA : Alain de Botton - 'Ljubim i pričam' (Algoritam, 2004.)

Alain de Botton , sada je već očito, neizlječivo je inficiran biografijom, ali tom književnom žanru on pristupa, evo već po treći put, na vrlo nekonvencionalan, neočekivani način. U svojoj knjizi Kako vam Proust može promijeniti život (izd. SysPrint, 2001.), de Botton je ispisao biografiju tog proslavljenog pisca koncipirajući je u stilu općeobljubljenih psihoterapeutskih priručnika za (samo)pomoć, dok je u Utjehama filozofije (izd. SysPrint, 2002.) otišao i korak dalje pa, osim što nas je upoznao sa životopisima šestorice giganata filozofije, de Botton je njihova filozofska učenja pretvorio u savjete za borbu sa svakodnevnim životnim tegobama (poput besparice, neprihvaćenosti u društvu ili ljubavnih jadi). Roman Ljubim i pričam prethodio je spomenutim dvjema naslovima, a u njemu Alain de Botton biografiji pristupa iz pozicije romanopisca, beletrizirajući jednu fikcionalnu biografiju koju, usput, obilato garnira esejističkim razmatranjima toga književnog žanra.

Nakon što ga dotadašnja ljubav napušta zbog njegove narcisoidnosti, “opsjednutosti sam sobom i nemogućnosti empatije s bilo čime što prelazi granice njegove ušne resice” de Bottonov neimenovani protagonist romana Ljubim i pričam odlučuje da sam sebe mora kazniti, i to tako da će o slijedećoj ženi koju upozna napisati biografiju. Da bi to ostvario dotičnu osobu planira upoznati što je detaljnije moguće, a vjeruje da će je samim time i razumjeti “u mjeri u kojoj se osoba uopće može nadati da razumije drugoga”. Sudbina je odredila da “žrtva” na kojoj će dotični spomenutim načinom okajati grijehe svojih prijašnjih nepažnji u vezama, bude gđica Isabel Rogers, 25-godišnja Londončanka, sasvim obična i po ničem posebna cura (izvan mjere u kojoj je to ustvari i svatko od nas, kao individua).

Pišući fiktivnu, ali krajnje iscrpnu i detaljnu Isabelinu biografiju, Alain de Botton se postupno udaljava od romaneskne forme i piše esej o biografskoj književnoj vrsti, ne libeći se česte ironizacije, pa čak i dekonstrukcije ustaljenih obrazaca i formi književnih životopisa, a odabravši za subjekt biografije jednu običnu djevojku iz susjedstva, sličnu svakome od nas, on ironizira suvremenu općeraširenu opčinjenost životopisima "slavnih" i estradizaciju njihovih svakodnevica putem medija. De Botton je mišljenja kako biografija ne bi smjela obuhvaćati samo prošlost nego i onaj poseban način na koji prošlost postoji usporedo sa sadašnjošću i pomalja se iz nje. Iz tog razloga on Isabelinu biografiju ne izlaže linearno, već njezinu prošlost upoznaje "utirući put proustovskom trenutku", pa kroz razgovore sa svojom junakinjom biograf slijedi otponce mirisa, dodira, zvuka i vida oko kojih su se kristalizirali prizori iz Isabelinog života.

I ova biografija ima sve potrebne elemente pravog književnog životopisa - od razgranatog rodoslovnog stabla, preko potankosti iz Isabelinog djetinjstva i odrastanja, sve čak do grafološke analize njezinog rukopisa (!) - a de Botton, baš kao i prijespomenute svoje dvije knjige, i ovu napučuje raznim tabelama, grafičkim prikazima i fotografijama Isabele, njezinih roditelja, prijatelja, pa čak i kućnih ljubimaca. No, uza sve to, biograf se ovdje ipak ponajviše zadržava na psihološkom portretu svoga subjekta, a najdraži su mu trenuci kada se Isabela dotakne osjetljive građe koju još nisu izgladila česta prepričavanja, te sanjarski raspoložena zapadne u paradoksalni proces poimanja sebe same pitajući se što doista osjeća u svojoj nutrini.

Roman je ispisan u prvom (biografovom) licu ali, iako se u pozadini našeg zanimanja za druge uvijek krije pitanje: "Tko sam ja zapravo?", životopisac ipak cijelo vrijeme ostaje skriven, a naznake o njegovom životu su vrlo rijetke. Tomu je tako iz razloga što, kako i de Botton naglašava, ponajbolje biografije nisu imale autora, nego ih je u pravilu pisao "pisac-duh" koji redovito nije bio drugo doli ime. Međutim, mišljenja sam da je takav postupak u ovom slučaju pogrešan. Biograf i njegova “muza” u ovom su romanu ljubavni par, a budući da (s namjerom da ostane “duh”) biograf čitateljstvo lišava uvida u vlastito emocionalno stanje, stječe se dojam da je on s njom u vezi samo iz razloga pisanja biografije (odnosno, sjećamo se, otaljavanja “kazne”). Zato i ne treba čuditi što na kraju dobiva “nogu”, jer Isabeli naposljetku dozlogrde njegove neprestane analize i propitkivanja, koja su, iako vrlo zabavna i maštovita, ipak često krajnje neprirodna, gotovo pa isljednička, neprispodobiva normalnoj ljubavnoj vezi. A naš biograf sa žaljenjem zaključuje da što više o nekome saznaš to ga manje razumiješ...

Knjizi ne nedostaje šarma, de Bottonova promišljanja o biografskom žanru su ponovo vrlo lucidna, oštroumna i originalna, te se on još jednom iskazuje kao veliki erudita. Međutim, Ljubim i pričam je jako dobar i vrlo interesantan esej o biografiji, ali kao romansirana biografija je nažalost, puno manje zanimljiv i umnogome nedorađen. (Od štiva te vrste, od srca vam preporučujem 'Orlanda' Virginije Woolf.)

(Napisao Božidar Alajbegović, srpnja 2004.
objavljeno na Lupiga.com)

INTERVJU : James Ellroy

petak , 06.10.2006.

Današnji Jutarnji list donosi opširan intervju s klasikom noir krimića Jamesom Ellroyem, povodom De Palmine ekranizacije Ellroyeve 'Crne Dalije' koja uskoro stiže u naša kina.

Vidi ovdje .

PROMOCIJA : Srđan V.Tešin

Gradska knjižnica Umag / Biblioteca Civica Umago

sve nas poziva na

Književnu večer SRĐANA V.TEŠINA

u petak, 06. listopada 2006. u 20:00 sati

povodom izlaska njegova novog romana
'Kuvarove kletve i ostale gadosti'
(izd. Stubovi kulture, beograd, 2006.)

********

Uz Vladimira Tasića i Lasla Blaškovića, Srđan V. Tešin (1971) svojim posljednjim knjigama proze ulazi u prvi plan onih pisaca nove srpske književnosti koji na originalan i beskrupulozan način tematiziraju lokalni, odnosno vojvođanski krajolik, tradiciju i aktualnost. Tešin je bio jedan od urednika „Severnog bunkera“, književnog časopisa koji među prvima otvorio prostor za komunikaciju pisaca zaraćenih zemalja ex-YU. Tešin, koji je ujedno i istaknuti kolumnist novosadskog „Građanskog lista“ i stalni saradnik beogradskog „Danasa“, najliberalnijeg dnevnog lista u Srbiji, osjetio je na svojoj koži što znači takav angažman - nakon radikalskog (Šešeljeva stranka) preuzimanja vlasti u Kikindi ubrzo je ostao bez posla.

Tešin je u početku brusio svoj književni izraz oslanjajući se na zaista bogatu tradiciju srpskog književnog postmodernizma (Kiš, Pekić, Albahari, Basara), njegov roman „Kazimir i drugi naslovi“ (2003) vrhunac je takvog tipa pisanja. Sam Kazimir ovako objašnjava u navedenom romanu svoju, odnosno Tešinovu poetiku: „Moj roman se ne rađa ni iz čega, već iz dobro odabranih citata". Putopisna knjiga „Kroz pustinju i prašinu“ (2005) donosi obrat. Tešin tu duhovito isprepliće autobiografske reminiscencije, historiografske zapise i anegdote sa svojih putovanja po Dalmaciji, Visu, Istri, Sarajevu, Tunisu… Pisac nas neprestano iznenađuje neobičnim podudarnostima, skokovitim povezivanjima udaljenih mitoloških, povijesnih i prostornih motiva s intimnim i osobnim doživljajima. Sve to, dakako, uz pregršt humora i ironije!

U knjizi „Kuvarove kletve i ostale gadosti“ (2006), koja će se nakon Umaga promovirati u Beču i na beogradskom Sajmu knjiga, Tešin nam servira zamršeno klupko grotesknih priča čiji krajevi počinju ili završavaju u Mokrinu, banatskom selu u blizini Kikinde. Glavni junak romana ratni je izvještač i fotograf Pavle; upravo na njegov način, distancirano, a opet fotografski opsceno i hladno, iz poglavlja u poglavlje ulazimo u krležijanski obračun s obiteljskom, lokalnom i nacionalnom tradicijom koja se prokazuje kao nesretno nasljedovanje perverzija, trauma i zločina. Ovim romanom Tešin hrabro zadire u aktualnost i u svoju fikciju uvlači traumatične i tabuizirane teme srpske javnosti, što ga svrstava u red najintrigantnijih srpskih pisaca danas, pisaca kao što su Zoran Ćirić, Saša Ilić i Igor Marojević.

Srđan V. Tešin je pisac ugledne beogradske nakladničke kuće „Stubovi kulture“.

Novi broj internet časopisa za književnost 'Treći trg'

četvrtak , 05.10.2006.

Izašao je trinaesti broj elektronskog časopisa za književnost i umetnost Treći Trg.

Sadržaj:

TREĆI TRG - Ivan V. Lalić

POEZIJA - Mirjana Petrović, Ivana Kekić, Marko Car, Dragan Radovančević, Uroš Kotlajić (Srbija), Robert Simonšek (Slovenija), Kuba Kisielewski, Paweł Szydeł (Poljska)

PROZA - Ajla Terzić (BiH), Mladen Barbarić (Hrvatska), Aleksandra Vrcelj, Ivan Potić, Danijela Kambasković Sawers, Željko Obrenović, Dragana Božović (Srbija)

PREVOD - nova australijska poezija - Graeme Miles, Michale Byrne, Bonny Cassidy, Kristin Hannaford, Elida Stevans, Petra White, Elizabeth Campbell, Vivian Yue (izbor i prevod australijskih autora Danijela Kambasković Sawers)

ČITANJA - Slobodan Novokmet: Godišnjica mature (Lamija Begagić: Godišnjica mature)

RAZGOVOR - Eva Sonnenberg: Prava umetnost, nadvremensko delo nastaje van moda

TEMAT - Wisława Szymborska: Lavirint, Neobavezna lektira; Eryk Ostrowsky: Pesnikov grozan san: istina o savršenstvu (izabrala i prevela sa poljskog Biserka Rajčić)

Sve to na : www.trecitrg.org.yu
Kontakt: redakcija@trecitrg.org.yu

Nema više tjednog priloga za kulturu 'Bestseler' Jutarnjeg lista

02.03. 2006. na ovome sam mjestu objavio ovaj tekst :

Jutarnji list, kao što znademo, četvrtkom objavljuje tjedni prilog za kulturu 'Bestseler'.

Danas je četvrtak, pa da zavirimo :

na 14 stranica uspjelo im je ugurati :

- 14 reklama
- 2 natječaja (HAK i Metalko Buje)
- nekoliko top-listi čija je uloga, po meni, također marketinška

i, vidi vraga, tu je zalutalo i čak 11 tekstova koji svojim sadržajem (intervju, književne, glazbene i filmske kritike odnosno najave izdanja) bar donekle spadaju pod kulturu

Što natječaj firme 'Metalko Buje' za dostavu ponuda nabavke sirovina i repromaterijala za 2006. g. ili pak poziv na HAK-ovo nadmetanje za otkup vozila za dijelove radi u tjedniku za kulturu, pitam se pitam...

Jutarnji list voli se hvaliti kako im je stalo do kulture. Na osnovu njihovog tjednog priloga za kulturu to se ne bi moglo reći, jer 'Bestseler' očito pomalo postaje skladištem za sadržaje koje ne nađoše svoje mjesto na ostalim stranicama. Odnosno, oglasnik...

Jadno da jadnije biti ne može...

Mali savjet:
Ovakav kakav je, 'Bestseler' malokojeg ljubitelja književnosti, filma ili glazbe može zadovoljiti, pa je sasvim svejedno postoji li on uopće ili ne.
Zato, gospodo draga, ne budite licemjerni, nego lijepo jasno i glasno čitateljstvu priznajte : kultura nas ne zanima! pa ukinite svoj navodni tjedni prilog za kulturu (kao što je to EPH nakon kupnje Slobodne dalmacije učinio sa 'Forumom') i tih 10-tak stranica oslobodite za reklame i povećajte si profit. Umjesto da glumite da vam je do kulture stalo.

Danas je ponovo četvrtak a 'Bestselera' po prvi put u zadnjih godinu i pol u Jutarnjem listu nema. Osobno zbog toga neću suze liti, jer nisam pobornik teze 'bolje išta nego ništa'.

komentiraj (13) * ispiši * #

NOVO: David Mamet - 'Selo' (IBS, 2006.)

David Mamet - 'Selo'
roman
prijevod: Vesna Mlinarec
izd. Informatorov biro sustav
10/2006.
130 str. , meki uvez
cijena: 139,00 kn

Riječ izdavača

Ovaj roman Davida Mameta, jednog od najvećih američkih živućih dramatičara, temelji se na srcu maloga američkog mjesta, unoseći život udaljenoj novoengleskoj zajednici, prepunoj tamnih strana i mučne tišine. Izmjenično oštrim, frakturiranim dijalogom sa šarenim unutrašnjim monolozima, Mamet prikazuje mnoštvo nezaboravnih karaktera: stari lovac čije znanje o mjestu seže generacijama unatrag; novi pridošlica koji cijepa drva dok mu se brak rastače; vlasnik željezarije na rubu bankrota. Tijekom godina selo se pojavljuje kao kompleksno mjesto sa svojim misterijama, humorom i snagom - i samo karakterno kao i osobe koje ga nastanjuju. Snažan, pun suprotnosti i zvukova, “Selo” je nevjerojatno djelo fikcije pravog američkog majstora.

David Alan Mamet (1947), dobitnik Pulitzerove nagrade, probio se djelima kao što su “Sexual Penerisity in Chicago” (1974), “The duch variations” (1976), “American buffalo” (1976), mračne drame gdje u prvi plan upadaju snažni muški karakteri. Često portretira sudbine malih i običnih ljudi sa svim zakulisnim igrama koje igraju. “The woods” (1977) i “Edmond” (1982) su bile predhodnice uspješnicama, “Glengarry Glen Ross” (1984), za koju je dobio Pulitzerovu nagradu, gdje prezentira problematičan prikaz Američke ekonomske politike i “Speed-the-Plow” (1988), koji daje novi pogled tj. pozadinu filmske industrije. “Glengarry Glen Ross” je 1992 realizirna u filmskoj varijanti koristeći Mametov scenarij kao predložak za film. Piše scenarije te režira filmove. Njegov scenarij za Barry Levinsonovu političku satiru “Wag the Dog” donijela je obojici nominaciju za Oscara i Zlatni globus kao najbolji scenarij. Potom objavljuje tri novele: “The Village” (1994), “The Old Religion” (1997) i “Wilson: a Consideration of the Sources” (2000). Također piše nekoliko nefikcijskih tekstova, kao i pjesme te priče za djecu..
U srpnju 2004., Cambridge University Press objavljuje The Cambridge Companion to David Mamet, iza kojeg stoji Christopher Bigsby. Knjiga uključuje Mametovu biografiju, njegov utjecaj tijekom dekada te dijelove velike većine njegovih radova .

Izvor: MVinfo

Apel HDP-a za pomoć Simi Mraoviću

srijeda , 04.10.2006.

Radio 101 je na svojim web stranicama objavio Apel HDP-a za pomoć Simi Mraoviću :

Hrvatsko društvo pisaca

Poštovani,

molim Vas da ovu molbu proslijedite članovima HDP-a i ostalim adresama koje bi mogle biti zainteresirane za pomoć Simi Mraoviću, točnije za prikupljanje novca kojim će mu se platiti imunoterapija, kao i stalni životni troškovi. Velikom broju onih koji će ovo pročitati već je poznato da je Simo Mraović obolio od raka bubrega, te da ovih dana čeka operaciju i zatim nastavak liječenja. Prva preporučena terapija interferonom i interleukinom2 traje oko pola godine i košta oko 30 tisuća eura, prema riječima liječnika u KBC Rebro.

U ime Siminih prijatelja koji su se već angažirali u prikupljanju pomoći, a nekoliko nas je, kao i on, u članstvu HDP-a, molim Vas da se uključite s prilogom, one koji to žele i mogu. Pojedinačne, privatne novčane priloge skupljamo bez preporuke o iznosu - ovo zbog čestog pitanja o poželjnoj cifri. Svaka je uplata dobrodošla i korisna, a tako prikupljen novac predajemo izravno Simi za njegove svakodnevne potrebe, budući da on nema niti će neko vrijeme imati stalnih prihoda.
Za uplate pravnih osoba otvoren je žiro-račun s kojeg će se izravno plaćati lijekovi:
Raiffeisenbank Austria (RBA), broj 2484008-3109307883.
Vlasnik računa je Simo Mraović. Uz navedenu svrhu (za troškove liječenja), uplata je neoporeziva.

komentiraj (16) * ispiši * #

Opet ja na HRT-u! (vol.6)

HRVATSKI RADIO, TREĆI PROGRAM
EMISIJA: BIBLIOVIZOR
AUTORI: BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ, JADRANKA PINTARIĆ, DAMIR RADIĆ, DARIJA ŽILIĆ
TEMA: IZ DOMAĆE LITERARNE PRODUKCIJE
UREDNIK: GORDANA CRNKOVIĆ
ZA: 7.10. 2006.
OD: 16 SATI

NAJAVA
'Roman »Metastaze» ne donosi našoj književnosti ništa novo', provokativno tvrdi Božidar Alajbegović u povodu hvaljene knjige autora koji se potpisuje pseudonimom Alen Bović, no dodaje da se radi o vjerojatno najbolje grafički oblikovanoj domaćoj beletrističkoj knjizi u posljednjih desetak godina. «Metastaze» Alena Bovića objavljene su u izdanju Konzora.
O prvoj zbirci priča Olje Savičević Ivančević pod naslovom «Nasmijati psa» u izdanju AGM-a piše Damir Radić.
Darija Žilić prikazuje zbirku pjesama «Vidok koža» Vesne Bige u izdanju Hrvatskog društva pisaca i Durieuxa, a Jadranka Pintarić piše o zbirci članaka i eseja Željka Ivanjeka koja je pod naslovom «Pohvala zaboravu» objavljena u izdanju VBZ-a.

komentiraj (11) * ispiši * #

Književni skup posvećen stvaralaštvu Ive Brešana

utorak , 03.10.2006.

U petak, 6. listopada, u prostorijama Hrvatskog društva pisaca (HDP) održat će se književni skup u povodu sedamdesete obljetnice rođenja Ive Brešana.

Program:
I. dio
početak u 10 sati

1. Uvodna riječ predsjednika HDP-a Velimira Viskovića
2. Sibila Petlevski: Brešanova dramska poetika
3. Boris Senker: Neostvarene pozorničke mogućnosti Brešanovih drama
4. Vjeran Zuppa: Brešanov kazališni početak
5. Božidar Violić: Rad s Brešanom
6. Mani Gotovac: Sudbina 'Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja'
7. Tonko Maroević: Brešanova inkunabula
8. Krsto Papić: Scenaristička tolerancija Ive Brešana
9. Branimir Donat: Nekoliko biografskih reminiscencija

II. dio
početak u 17 sati

1. Nikola Batušić: Hrvatski revizori
2. Branko Bošnjak: Brešan kao tvorac moderne groteske
3. Ivan J. Bošković: Brešanovi romani
4. Vinko Brešić: Opaske Brešanova urednika
5. Julijana Matanović: Fabricije Viskov
6. Ivan Salečić: Sistem historijskih svjetonazora u Brešanovim romanima
7. Dubravka Crnojević – Carić: Predstavljanje osobe u komadu 'Manevri u tijesnim ulicama'
8. Sanja Nikčević: Zašto 'Hamlet…' i danas može biti zanimljiva predstava?
9. Pero Mioč: Recepcija Brešanovih drama u Poljskoj

Nadam se da će ova predavanja biti ukoričena jer mi se čini da bismo tako dobili jedan izvrstan zbornik

komentiraj (9) * ispiši * #

'U2 by U2' uskoro i kod nas

ponedjeljak , 02.10.2006.

Naklada Ljevak najavljuje :

Nakon Londona i Dublina, U2 manija zahvatila je i New York. No, ovaj put se ne radi o glazbi već o - knjizi.
Bono, The Edge, Larry i Adam autori su vlastite biografije naziva "U2 by U2" u kojoj sasvim otvoreno i iskreno govore o svojim počecima i uzbudljivom putovanju do današnjeg statusa, nudeći mnoge dosad nepoznate činjenice i čak 1500 jedinstvenih fotografija.

Knjiga je službeno puštena u prodaju 22.rujna, a prvo potpisivanje knjige U2 je "odradio" u Londonu. Još večer prije, ulaz u knjižaru bio je zatrpan stotinama nepokolebljivih obožavatelja, koji su, unatoč kiši, strpljivo čekali na upoznavanje s bendom. U Dublinu je tu privilegiju imalo tek njih 250 koji su osvojili posebne ulaznice preko službene web stranice i radio postaja diljem Irske, iako to nije obeshrabrilo još tisuću njih koji su se okupili ne bi li bar uspjeli vidjeti svoje omiljene zvijezde. Sličnim principom se poslužila i najveća njujorška knjižara Barnes and Noble's koja je prvim kupcima knjige dijelila posebne kodirane narukvice koje su ujedno bile i ulaznice za potpisivanje knjiga.

U Hrvatskoj je prava na ekskluzivnu biografiju grupe U2 otkupila zagrebačka Naklada LJEVAK, koja najavljuje kako će se U2 by U2 na hrvatskom jeziku moći čitati već početkom studenog.