KRITIKA : Gabriel Garcia Marquez - 'Sjećanje na moje tužne kurve' (VBZ, 2006.)

Glavni junak novog romana slavnog kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcie Marqueza “Sjećanje na moje tužne kurve” je 90-godišnji neimenovani novinar koji je, zakoračivši u 10. desetljeće života odlučio da si daruje “noć razuzdane strasti s mlađahnom djevicom”. Vlasnica ilegalnog bordela kojoj se u tu svrhu obratio, unatoč iskazanoj skepsi (jer kako kaže : ‘jedine Djevice koje još postoje ste vi rođeni u kolovozu’) ipak uspijeva pronaći jednu 14-godišnju kandidatkinju. S njom, međutim, umjesto noći razuzdane strasti, Marquezov novinar doživljava ljubav. Prvu, odistinsku, pravu ljubav u životu, jer je dotad, kao zakleti samac i neženja, kupovao seks bez emocija, u bordelima. Iako veza s maloljetnicom naposljetku ostaje nekonzumirana, zaljubivši se, 90-godišnji novinar je, kako misli, ipak ''započeo novi život, u dobi u kojoj je većina smrtnika već umrla''. No, je li tome uistinu tako?

Djevojčica Delgadina, kako je novinar prema jednoj pjesmi naziva, svaki susret s njim prespava, umorna od cjelodnevnog rada u tvornici košulja, a novinar se u nju, noćima je zaneseno promatrajući bez da je ijednom probudi, bezglavo zaljubljuje. On se ne trudi saznati čak ni njeno pravo ime, a ona nikad ne vidi njegovo lice jer joj on dolazi kad je već usnula, pa na ulici vjerovatno jedno drugo ne bi ni prepoznali. Kako je novinar zaljubljen u nepomično, gotovo pa beživotno, usnulo tijelo na krevetu, može se zaključiti da umjesto u početku nagovještene pedofilije, Marquez ustvari tematizira nekrofiliju. Epizoda u kojoj tragove znoja na plahti na kojoj njegova ljubovca spava Marquezov novinar greškom zamijeni za krv, takav zaključak dodatno potvrđuje. Između njih dvoje nema komunikacije niti ikakve interakcije, tako da ljubav nije, niti u takvim uvjetima može biti, uzvraćena. Ostarjeli novinar tako unatoč svojoj zaljubljenosti ostaje tragičnim usamljenikom, a njegov zaključak o ''početku novog života'' ipak se ispostavlja tlapnjom. No, to tlapnjom ipak vidi samo čitatelj jer Marquez svog ostarjelog junaka dobrohotno do kraja ostavlja opijenog dražima iluzije samozavaravanja.

Osim ljubavi i samoće kao tematskih preokupacija gotovo pa cjelokupnog Marquezovog opusa, on ovdje putem nekih naznaka i motiva uspostavlja i dodatne analogije sa svojim slavnim prijašnjim djelima. Tako nam motiv nerazjašnjenog ubojstva u bordelu u sjećanje vraća ‘Kroniku najavljene smrti’, vremešni narator zaziva slavnu ‘Patrijarhovu jesen’, staračka zaljubljenost podsjeća nas na ‘Ljubav u doba kolere’, motiv pedofilije bio je prisutan i u ‘Sto godina samoće’, a potonje remek-djelo zazivaju i tajanstvene poruke na zrcalu u bordelskoj sobi napisane od strane, kako bordelska madam objašnjava, duhova osoba davno umrlih u toj prostoriji.

No, za razliku od prijespomenutih naslova, ‘Sjećanje na moje tužne kurve’ ostat će zapamćeno tek kao prosječno Marquezovo djelo. Iako romanu ne manjka poetičnosti, lijepih rečenica i stilskih majstorija u kojima prepoznajemo pero slavnog Kolumbijca, roman se ne odmiče dalje od sentimentalne i povremeno patetične pričice o staračkoj zaljubljenosti. Marquez je izbjegao ozbiljnije obraditi teme starenja i samoće, a i u književnosti vrlo rijetko beletrizirana tematika nekrofilije ostala je tek u nagovještaju. On se u romanu dotiče i tematizacije procesa pisanja i umjetničkog stvaranja ali i to nažalost također čini tek ovlaš i površno. Također treba žaliti što vlasnici javne kuće, potencijalno vrlo zanimljivom liku bogatom iskustvima i intrigantnim životopisom, Marquez nije pridao više pozornosti. Previše otvorenih ali samo ovlaš dotaknutih i nedovoljno razrađenih tema i motiva na koncu je posljedovalo tek solidnim i dopadljivim romanom, koji je mogao i trebao biti ipak nešto više.

(Napisao: Božidar Alajbegović, rujna 2006.
objavljeno na Knjigomat.com)