KRITIKA : Dino Milinović - 'Kradljivac uspomena' (Znanje, 2002.)

Dino Milinović može se podičiti vrlo bogatim životopisom koji između ostalog uključuje konobarenje u New Yorku, posao turističkog vodiča u (tadašnjem) SSSR-u, završen studij povijesti umjetnosti i arheologije u Zagrebu, postdiplomski studij na Sorboni kao i diplomatski rad u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu. Trenutno za kruh svagdašnji zarađuje kao predavač na Odsjeku za povijest umjetnosti na FF u Zagrebu, a roman "Kradljivac uspomena" objavljen prošle godine omogućuje mu da spisak svojih titula proširi i onom - književnika.

Taj je roman jedan od rijetkih domaćih izdanaka žanra špijunskog trilera i u njemu agent UNS-a egzotična imena - Gawain Skok, od pretpostavljenih dobiva zadatak da istraži tajanstveni nestanak hrvatskog 50-godišnjeg diplomata (i špijuna) u Parizu, kojega krasi ništa manje interesantno ime - Juraj Fran Krsto Križanić (!).
Gawain misteriju oko Križanićeva nestanka (a što uključuje i ubojstvo jedne mlade žene) raspliće kontaktirajući osobe s kojima je ovaj surađivao i bio blizak, ali u istrazi se potpomaže i dnevničkim pismima koja mu Križanić putem elektroničke pošte, neznano odakle, svakodnevno šalje.
Radnja je, nimalo slučajno, smještena u zadnje dane milenija, koji su ujedno (ne zaboravimo) bili i posljednji dani "zna se" vlasti, što priča kroz špijunske igrice i međusobna podmetanja mnogobrojnih hrvatskih tajnih službi nagovještava.
Autor se neprestano poigrava nabacivanjem slutnji da je roman obilato začinjen faction dionicama utemeljenim na njegovom osobnom iskustvu pri radu u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu, a Križanićev lik kreira prema kalupu vlastite biografije pri čemu ga osjetno mistificira i od njega stvara nekakvu domaću 007 inačicu, (klišeizirano) Bondu nimalo inferiornu u seksualnim osvajanjima, i uz to još obogaćenu doktoratom književnosti. Upravo taj podatak iz curriculum vitae Križanićeva lika autoru Milinoviću omogućava da od pisama koja Križanić šalje Gawainu stvori svojevrstan roman unutar romana i prilično ih nasafta literarnim citatima. Time dolazimo i do najosjetnije manjkavosti ovog romana koja se ogleda u pretjeranom intelektualiziranju koje, u početku, ovu žanrovsku štoriju literarno obogaćuje, ali kako priča odmiče to se sve više ispostavlja kontraproduktivnim. Naime, u slučaju Križanića unatoč brojnim pretjerivanjima i prenemaganjima poput mnogobrojnih biblijskih citata i raspredanja o smislu života, svemira itd. intelektualiziranje bi bilo prihvatljivo i ne bi predstavljalo problem, da se ono ne javlja i na stranicama koje prate lik Gawaina. Tako se ponajprije gubi distinkcija između ova dva lika, a da ne spominjem kako postaje i smiješno kada tajnice-kurvice po veleposlanstvima počnu citirati Nietzschea ili Yeatsa.
Sve te literarne reference i citatnost kojima Milinovićev rukopis obiluje, kao i nekoliko likova koji eksplicitno izlažu svoje spisateljske ambicije pretvaraju ovaj roman u posvetu Gutenbergovoj galaksiji, odnosno pisanoj riječi koja sve više gubi bitku i značaj u suvremenoj civilizaciji slike.

Inače, Gawain je vukovarski veteran te se ispostavlja da njegova potraga za Križanićem nije predodređena da ga dovede do cilja već da ga izbavi od mjesta s kojeg polazi (odnosno bitke za Vukovar koju i 8 godina poslije on gotovo svakodnevno ponovo proživljava).
Kako se priča odmotava otkrivamo i ljubavnu priču koja ispod špijunske proviruje, a postupno se razotkrivaju i neslućene veze između Gawaina i Križanića, koji ovome postaje svojevrsna Arijadna pomažući mu da iznađe izlaz iz labirinta svoje praznine i ratne traumatiziranosti.
Istovremeno to je i priča o gubitku ideala i tankoj liniji između "pro bono patria" i "pro bono sua", ali osim što kritički progovara o hrvatskim tajnim službama i njihovim opasnim igricama, Milinović ukazuje i na grijehe stranih, promatračkih i inih, misija na Balkanu.

'Kradljivac uspomena' je uvrštavanjem na spisak 12 najboljih proza u 2002.godini (u sklopu nagrade Jutarnjeg lista), po meni - bitno precijenjen (na štetu npr. zbirke 'Termiti i druge priče' Rade Jarka ili Sejranovićevog 'Fasunga', koji nisu ušli u odabranu dvanaestoricu), ali ipak predstavlja svojevrsni tematski novum u domaćoj beletristici, te ćemo Milinovićevu sljedeću prozu ipak s više radoznalosti očekivati od npr. buduće proze njegovog kolege - Velimira Sriće, koji se također prošle godine okušao u književnosti, ali sa još slabijim rezultatom.

(Napisao : Božidar Alajbegović, srpnja 2003.
objavljeno na Lupiga.com)