Marko Pogačar (Split, 1984.) je apsolvent komparativne književnosti i povijesti na FF-u u Zagrebu. Poeziju objavljivao u Zarezu, Vijencu, Re - u, i u brojnim underground publikacijama i zbirčicama. Urednik je časopisa za književnu praksu Ka/Os. Svira bubnjeve u postpunk bendu Death Disco.
Marko Pogačar je dobitnik nagrade AGM-a i Vijenca za najbolji poetski rukopis. U kategoriji proze pobijedila je Olja Savičević Ivančević sa zbirkom kratkih priča "Nasmijati psa".

Knjiga "Pijavice nad Santa Cruzom" bi morala postati i kultna i "međaška", jer predstavlja nevjerojatno mladog (Split, 1984.), potpuno zrelog i autentičnog (vidi poeziju), plodnog i zahuktalog (160 str.!) autora, a bilo bi idealno pokaže li se da je i uvod u kakvu "novu generaciju". Marko Pogačar s lakoćom, s glavom u svemiru i nogama na zemlji, brije po globalnom gradu i selu, ležerno razgovara s historijskim, zaviruje u tamu školjke, o vječnom reflektira na najbolji mogući način - kao svakodnevnom.

Stranče, ti znaš da se naknadne reklamacije ne uvažavaju, ali svejedno, pročitaj ovu knjigu!
Kruno Lokotar

Dvije pjesme iz zbirke :

Marko Pogačar - 'Još jednom Apollo'

Imam dobar osjećaj oko neba večeras,
lava se provlači mokrim kanalima
i probija između boćate vode.
hladeći se oblikuje brda koja
se uspinju gore i zajedno
izgledaju kao sise Courtney Love.
uvijek sam volio Pompeje, crveno lice
ljubavi koju obuzima šutnja.
stupovi koji podupiru nebo i
tvore vatrogasnu šipku do svemira.
gore su do sad otišli
samo Bethoveen i Berry,
ako ne računamo Gagarina i Lajku
i onih nekoliko
idiotskih Amera.
imam sasvim dobru predispoziciju
za nebo večeras, mislim.
svemir jezik proboden neonskom iglom.
i tvoja bedra koja
stvarno imaju sve što im treba.
svaki pas koji te poznaje
nužno će reći isto.
kamen je šminka. kalupi lave
su za egipatske lavove,
nije to gladi vidjelo.
Kaže, nije to nikakav svemir.
ma kakvo nebo.
sve što je htio
bilo je spustiti ono nešto neuhvatljivo dolje,
neizgovorenu visinu što je
tvoj jezik odavno progutao.

Marko Pogačar - 'Antidržavna ljubavna pjesma broj 7.'

Ljudi ulaze i izlaze
s terase hotela Šibenik odsviraj mi
melodiju podzemlja,
pomozi da prolijem
bijelu krv kokosa
po podu od tvojih ranjenih ruku.
razmišljam o tome
da se odselimo na sjever
živimo od prodaje snijega
da mi presiječeš dlanove britvom,
a mogli smo biti breza, bre
za te pare
ispljunut ću iz sebe svu sačmu
za Ramones i vražje hamburgere,
voziti se dugo kao eksplozija tišine
po gluhoj sobi
tvojih zakrčenih pluća /
bubble-gums i opekline
su jedina garancija za naša srca,
jutro je najbolji dokaz ništavila
pišem ti šminkom po čelu
dok postaješ posljednji
anđeo.