Pregled posta

KRITIKA: Ken Grimwood – “Još jednom” (Algoritam, 2003.)

U filmu “Beskrajni dan (Groundhog day)” , po meni jednoj od najboljih komedija svih vremena, Bill Murray stalno iznova proživljuje jedan te isti dan.
SF roman “Još jednom” bazira se na sličnom konceptu, ali s jednom malom razlikom – u njemu Jeff Winston umire 1988. godine od srčanog udara, kao 43-godišnjak, da bi se u život vratio 1963. kao 18-godišnji student. I tako stalno iznova, u nebrojeno“repriza” (originalni naslov romana je “Replay” ) Jeff opetovano proživljava svoj život. No, važno je pripomenuti da mu memorija ostaje netaknuta, svakog od svojih života sjeća se u potpunosti, a znanje stečeno u prijašnjim životima ostaje akumulirano. (Što neizostavno asocira na onu, dobro nam poznatu iz usta naših starih “Eh, da su mi one godine, a ova pamet”).

Te 1963. godine Svemir još bijaše neosvojen, Kennedy još nije bio ubijen, “Star Wars” još nisu bili snimljeni, John, Paul, George i Ringo još nepoznati tamburahu u kakvoj liverpulskoj garaži, a i Tito je još bio živ i zdrav! ...
Nakon prvotnog šoka i prilagođavanja na većinu prije nabrojanog i još mnogo toga sličnog ( npr. svog mladolikog lika u zrcalu), Jeff naravno, čini ono što bi i svatko od nas – upućuje se u najbližu kladionicu i kladeći se na dobro poznate sportske rezultate idućih 25 godina proživljava kao milijarder, sve do svoje smrti na točno isti dan kao prethodni put. Naravno, datum smrti je unaprijed znao i izvršio je sve medicinske pretrage i pripreme da to spriječi, ali srce je ponovo otkazalo. Da bi se on nakon toga nanovo “probudio” u 1963. godini i – opet sve ispočetka. Ali, sve se mijenja kada jednog dana sazna da nije jedini kojemu se to događa...

Ima li itko među nama, a da se barem jednom u životu nije upitao: “što bi bilo da sam tada postupio ovako umjesto onako?”, “da sam uradio ovo a ne ono?” ?
Ne vjerujem da nikad niste zažalili za kakvom propuštenom prilikom ili neiskorištenom mogućnošću: ‘Eh, da sam bar upisao medicinu umjesto prava?’, ‘Eh, da sam oženio Katu umjesto Maru?’, ‘Eh, da sam se kladio na poraz Bugarske od Hrvatske’ ... ili tome slično. Vidite, Jeff dobiva priliku da ostvari upravo to - da pokuša ispraviti sve greške i iskoristiti pružene mu mogućnosti, te da vidi gdje će ga dovesti skrene li lijevo umjesto desno. Svaki svoj "novi" život on pokušava proživjeti na drukčiji način, trudi se ne ponoviti iste greške i pokušava promijeniti tok stvari. Pri tome se ne zadržava samo na sebi, pa tako npr. čak pokušava spriječiti i atentat na Kennedyja (s kakvim rezultatom, otkriti vam nemam namjeru). No, nemojte misliti da takva situacija nema i svojih mana. Jer iako poništava neke stare probleme, fenomen 'reprize' otvara mnoge neslućene nove neprilike od kojih su one najbenignije otprilike ovakve: zamislite da ponovo morate pohađati sva ona dosadna srednjoškolska predavanja. Ili da ste osuđeni non-stop paziti da nešto ne izlanete da vas ne bi strpali u ludaru. Zamislite da je svaki novi film vama jako dobro poznat, ili da su ponovo popularni Ivo Robić ili 4 M. Da ste ponovo u vremenu prije seksualne revolucije. Ili da, nedaj-bože, ne postoji Internet. Ajme meni!!! Koja bedara... A to je tek, kako se kaže, vrh sante leda.

Svaka Jeffova 'repriza' jedinstvena je i nova priča, no Grimwood se niti na jednoj ne zadržava predugo, ali isto tako, niti kroz jednu ne projuri prebrzo. Dapače, taman dostatno da osjetimo aromu godina i vremenskog odsječka kojeg Jeff Winston nanovo proživljava. I da svjedočimo novoj, izmijenjenoj verziji njegova životopisa. No, svaku neizbježno prekida smrt. A najgore je što Jeff točno zna kada će ona nastupiti. I ne može je spriječiti. A svaka njegova nova smrt donosi mu bol, prvenstveno zato što ga odvaja od ljudi koje voli. Sa svakom svojom smrti on napušta osobe do kojih mu je stalo i ostavlja ih neutješne, i same.

No, knjiga nas uči da treba naučiti prihvaćati gubitke, s nadom da će dobici ipak prevagnuti. U životu treba gledati naprijed, ne osvrtati se za prošlim i ne žaliti za propuštenim. Život je sastavljen od nebrojenih događaja od kojih na veliku većinu ne možemo utjecati. Svatko griješi ali svakome je dana i mogućnost izbora, a najveća je greška – uopće ne pokušati, bojeći se rizika.
Za razliku od Jeffa, mi imamo samo ovaj "jedan put", o čijem smjeru sami odlučujemo, a ishod mu ne znamo. No, možda je i bolje tako... Ali upravo zato ne treba potratiti, niti uzeti zdravo za gotovo niti jedan jedini trenutak ! A mogućnosti su beskrajne, nisu li?

Najveća je kvaliteta romana što se fokusira na karaktere i njihove odnose, a fantastična premisa “reprize” ipak ostaje u drugom planu i predstavlja tek zamašnjak radnje. Pri tome su iznimno dojmljivo i suptilno predočene sve nijanse postepene mijene Jeffove ličnosti, što biva uočljivo iz jedne njegove ‘reprize’ u drugu. Sa svakim svojim novim životom njegovi se prioriteti mijenjaju; nakon prvobitnog šoka, nesnalaženja i postupne adaptacije na"nove-stare" okolnosti on prvi svoj ponovljeni život proživi kao plejboj i milijarder, da bi već u sljedećem želio obitelj i ljubav. No, smrt ga odvaja od žene i djece, a to uzrokuje ogromnu bol jer ga u novim ‘reprizama’ sjećanja na stare živote konstantno prate, pa on tako u svakom svom novom životu sve više uviđa apsurdnost i bezizlaznost situacije u kojoj se našao.
Roman unatoč svojoj fantastičnoj premisi i žanrovskoj opredijeljenosti ni na trenutak ne podilazi konvencijama te u potpunosti zarobljava pažnju čitatelja, koja se ne gubi ni kada prevlada paraznanstveni diskurs, jer on uvijek ima uporište u fabuli, s likovima koje situacija u koju su bačeni primorava na pokušaj iznalaženja uzroka i smisla svemu što im se dešava.

No, “Još jednom” je prije svega ipak jedna velika ljubavna priča, možda i jedna od najromantičnijih ikad ispričanih. A koliko je god duboka i otvara niz pitanja, istovremeno je i vrlo zabavna. Ona u sebi sadrži niz alternativnih verzija jednog te istog života, od kojih svakog pojedinog možemo promatrati individualno ali svi zajedno tvore halucinantni kolaž. O paru ljudi koji su zajedno vidjeli, znali i skupa dijelili više od ikoga drugog na svijetu. I toliko se puta nalazili da bi uvijek nanovo bili razdvojeni. Prigrlili nekog da bi bili primorani pustiti ga da ode. I odživjeti potom svoje preostalo vrijeme bez njega. I onda se ponovo tražili. I trpjeli sjećanja i uspomene. Ali i vrijeme do novog susreta. Koji će ponovo, neminovno, biti prekinut...

(Napisao: Božidar Alajbegović, srpnja 2004.)