KRITIKA : Damir Miloš - 'Smetlar' (Meandar, 2005.)

Damir Miloš zakleti je jezični eksperimentator te protivnik fabule i tečne naracije koji, kao jedan od posljednjih quorumaških Mohikanaca, drsko ustrajava na istraživanju mogućnosti jezika i otporu robovanju gramatici i njenim pravilima. Istina, u svom četrnaestom po redu romanu "Smetlar" Miloš je ipak malo pritegnuo uzde, ali, premda u manjem obimu, jezično-stilski eksperimenti i anarhičnost na planu forme prisutni su i dalje. Fascinacija erotikom iz prije pet godina objavljene "Klitostore" također je ponovo tu, ali ona je ovoga puta tek nadogradnja trilerskoj proznoj matrici te filozofskim razmatranjima na temu mirisa i brojnim dionicama posvećenim Miloševoj najvećoj ljubavi - moru i jedrenju.

"Smetlar" je ustvari 190-tak stranica dugi tekst neprekinut poglavljima koji je autor podijelio u dva, tematski, stilski i formalno različita dijela. Početnih dvadesetak stranica donosi nam tipično miloševsko nekomunikativno, onirično, na asocijacijama i struji svijesti bazirano gusto prozno tkanje, puno naglih rezova i elipsi, na granici čitljivosti. Te uvodne teže prohodne dionice autor osvježava čestim seksualno-erotskim motivima na zanimljiv način povezanima s mor(eplov)skom tematikom, a poradi impliciranja znaka jednakosti između jedrenja i seksualne ekstaze. Nekomunikativni obrazac Miloš ubrzo napušta dinamizirajući rukopis uvođenjem labavo konstruirane krimi priče o tobožnjem špijunu maskiranom u smetlara koji navodno prati glavnog, neimenovanog junaka. No, krimi zaplet tek je narativni okvir u koji autor (kroz usta smetlara, odnosno putem njegova dnevnika) umeće brojne monološke, esejističko-filozofske dionice o mirisu, njegovoj strukturi i osnovi, te vrstama, moćima i tajnama mirisa. Tako nam se otkrivaju zanimljive ali i upitne teze o anatomiji i naravi mirisa, od kojih su među interesantnijima svakako one o povezanosti mirisa i straha, o spermi kao nosiocu jedinstvene mirisne esencije svake muške ljudske jedinke te o oceanima kao mjestima svojevrsnih "bezmirisnih oaza i čepova". Potonja je teza, dakako, rezultat autorove fascinacije morem i njegovom, kako voli reći, "dubljinom". Roman obiluje brojnim, na autorovom iskustvu baziranim opisima "morešestvija", te ljepota ali i opasnosti koje jedrenje nosi, uz nezaboravan poetični zaključak o oceanima kao neizmjernim spremnicima mašte kojom je od površine do dna ispunjena njihova plavet.

Miloš u potpunosti zanemaruje psihološko portretiranje likova; noseća dva lika potpuno su u funkciji iznošenja teorija o mirisima ili iskazivanja divljenja moru, a žene su tu tek poradi krevetne gimnastike i erotizacije teksta. Ironiju i komiku autor ne zanemaruje te ih donosi putem vrckavih dijaloga, a po efektnosti posebno se ističu česte sarkazmom ispunjene mišljene a neizgovorene, duhovite replike koje ocrtavaju neiskren, ciničan odnos među sugovornicima. Odnosno ljudima uopće.

Pišući novi roman Miloš se trudio ukrotiti svoj poriv za proširenjem mogućnosti literarnog iskaza pa svoj osviješten odnos spram književnoga stvaralačkog čina u "Smetlaru" potvrđuje tek diskurzivnom kombinatorikom, izmjenama pripovjedne pozicije i poigravanjem žanrovima. Slijedom toga pojedine se dionice, nažalost, doimaju nasilno umetnutima što tekst čini disperzivnim i nekonzistentnim, i manje dojmljivim kao cjelina negoli u pojedinim svojim dijelovima.
Elem, pokušavajući približiti se publici uz istovremeno nastojanje da ipak i kritiku intrigira i zadovolji, Miloš je pao žrtvom takvog, narodski rečeno, "ni vrit ni mimo" postupka. Sličnu je taktiku, ali s puno boljim rezultatom, prije dvije godine primijenio Stojević u svom romanu "Krv i poljupci" (VBZ, 2004.)

(Napisao : Božidar Alajbegović, srpnja 2006.
objavljeno na Kupus.net)