KRITIKA : Alex Garland - 'Koma' (Celeber, 2005.)

U svom trećem po redu romanu 'Koma' Alex Garland (poznat nam po romanima 'Žal' i 'Teserakt' te scenariju horror filma '28 dana kasnije') hrabro se upustio u beletrizaciju jedne nedovoljno istražene i teško spoznatljive teme – stanja kome.
Pripovjedač u prvom licu i glavni lik romana je mladić Carl koji pada u nesvijest nakon što ga razularena pljačkaška banda iscipelari do obeznanjenosti, u vagonu podzemne željeznice. Uslijed nelogičnosti iskustava koje proživljava po povratku iz bolnice i posjete prijatelju, Carl uviđa da ti događaji nisu stvarni nego se radi o somnambulnim, halucinantnim produktima njegovoga uma, te da on još uvijek leži u bolnici, u stanju kome.

Garlandov se roman temelji na pretpostavci da je stanje kome identično snovima, a da u tom vječnom kraljevstvu čuda mi ipak samostalno rukovodimo svojim postupcima. Tako Carl, nakon više bezuspješnih pokušaja da se 'probudi', počinje tragati za katalizatorom buđenja, okidačem i poticajem koji bi ga vratio iz komatozne nesvjestice, a to čini posežući za stvarima (poput dragih ploča ili knjiga) od kojih očekuje da ga snažno emocionalno dotaknu i na taj način prenu iz kome. Međutim, odlomci iz knjiga i stihovi pjesama pokazuju se nedovoljno potpunima da ga 'izbace' na javu, odnosno Carlovo se sjećanje na njih ispostavlja oskudnije nego što je potrebno da ga emocionalno dirne i trgne iz obamrlosti. Nažalost, ni putovanje kvartovima djetinjstva nije od veće pomoći, jer uspomene koje izaziva posjet roditeljskom domu i ulici odrastanja nisu dovoljno snažne. Sjećanje koje je potrebno da se u snovima reproduciraju uspomene pokazuje se nepouzdanijim, a naša doživljajnost svijeta i života površnijom nego što mislimo, pa se tako primjerice oronulost Carlove rodne kuće ne ispostavlja dijelom uspomene nego tek predožbom slabo upamćene prošlosti, odnosno metaforom. Zato najdalje kuda na taj način Garlandov junak dospijeva je granica budnosti, s koje uspijeva tek nazrijeti i osluhnuti javu, ali u nju ne uspijeva zakoraknuti; ne uspijeva izroniti na površinu već tone natrag u mračnu dubinu kome, sna.

Kako je 'Koma' ustvari Garlandova beletrizirana analiza snova (jer njihov svijet, da podsjetimo, on poistovjećuje sa stanjem kome) brodeći svojom podsvjesti Garlandov junak počinje razumijevati zakone snova, te lišen neizvjesnosti da jedno nužno mora voditi drugome on spoznaje kako san čovjeka zbunjuje samo dok je budan, jer tek s motrišta života na javi život u snu djeluje rastrgano i nekonzekventno. Spoznavši da je svako buđenje jedna smrt, prestanak zbivanja koje je bilo samo naše, krajnje individualizirano i osobno iskustvo koje se buđenjem zauvijek dokida, on se gotovo pomiruje ostati pukom svijesti u praznini.

E, da je na tome stao i time okončao svoju priču, Garland bi zaslužio najvišu ocjenu. Nažalost, on ipak ide dalje, pa tako nakon bezuspješnog rekreiranja svoje daljnje prošlosti (djetinjstvo) Carl izlaz iz komatozne nesvjestice pronalazi u svojoj aktovki i u njoj pohranjenim poslovnim papirima. Time se poslovna pitanja i problemi, odnosno sadašnjost, ipak pokazuje odlučujućim faktorom, iako bi emotivac u meni više volio da se esencija krije u vremenu odrastanja i djetinjstva. Pragmatizam i cinizam su, nažalost, odlike vremena koje živimo, a za emocije tu nema puno mjesta...

'Koma' je intrigantan, intelektualno poticajan, komptemplativan i atmosferičan komad proze kojega, iako se u cijelosti odvija unutar uma jednog čovjeka, Garland uspijeva učiniti vrlo dinamičnim i napetim. On je autor koji se svakim novim djelom razvija i koji nakon megauspješnog prvijenca nije izabrao poći zamamnim stazama populizma, nego se smjelo upušta u propitivanje dosad slabo istraženih, teže spoznatljivih i rijetko literariziranih tema. Stilski potpuno slijedeći tematiku koju je odabrao, Garland se u 'Komi' poigrava dramaturgijom snova pa služeći se rastrzanim iskazima i fragmentarnim pripovijedanjem, on sve te iz snova nam poznate nelogičnosti, praznine, besmislenosti i nejasnoće, oštre rezove, iznenadne izmjene perspektiva i nagla zatamnjenja umješno koristi pri strukturiranju svog sižeja i fabule. U svemu tome uvelike mu pomaže i otac, Nicholas Garland, ilustrator i karikaturist čijih 40 vrlo dojmljivih ilustracija (pomalo u stilu našeg Danijela Žeželja) predstavljaju funkcionalan dodatak knjizi i uvelike pomažu čitatelju da do kraja uroni u mračan kafkijanski svijet Garlandove 'Kome'.

(Napisao: Božidar Alajbegović, srpnja 2005.)