Inoslav Bešker u današnjem Jutarnjem listu piše o sve brojnijim slučajevima govora mržnje koji se prelijeva s raznih internetskih stranica, u rubrikama "komentara".
Posebna zanimljivost teksta je Beškerova tvrdnja kako se u takve gadarije upuštaju i pojedinci s neprijepornim javnim ugledom, na primjer, " novinari kojima inače ne manjka prigode za javno iskazivanje svojih gledišta, profesori, vjerski djelatnici."
Bešker čak dalje tvrdi, citiram : "za svaki takav slučaj imam podatke".

Nažalost, Bešker se ipak nije odvažio u tekstu izaći javno s imenima ljudi za koje tvrdi da ima podatke.

Šteta jer tako bi se primitivcima dokazalo da i anonimnost na internetu spada u sferu virtualnog te bi se možda bar donekle smanjila daljnja eskalacija primitivizma.

Nažalost, velik broj prostaka redovito ostavlja svoj trag i na ovome blogu, a jedino zasad dostupno sredstvo borbe protiv takvih ispada je brisanje takvih komentara.

A možda pomogne i savjet pametnih ljudi poput ovoga. Osobno, sumnjam, ali ipak, vrijedi pokušati :

"... Mi lako i izgovorimo nešto pogrešno. Ako imamo vremena, naknadno se zbog toga sramimo i pokušavamo se korigirati; najčešće na prvo što je bilo pogrešno rečeno uslijedi sljedeće, još pogrešnije; sve krene naopako, glupost na glupost, poput kamenja što se odronjava; naopaka rečenica juri za prethodnom da bi je stavila na pravo mjesto; mora doći i sljedeće, da izgladi zlo koje su izazvale prve dvije; pa još jedna, koja bi trebala sasvim zatrti cijelu tu nepriliku; hrpa raste i raste, čovjek se u njoj sapliće, više ne zna što je posljednje bilo rečeno – a to je nešto što bi nam natjeralo krv u glavu od srama, ako bismo se mogli sjetiti što smo rekli. I tako se pjenimo po život i smrt. Bolje je dakle, držati jezik za zubima, promatrati sunce kako obasjava pod ...
Bolje je izbjegavati brzoplete rečenice, uzbuđene, goropadne reakcije, spremne odgovore, uzvraćanja; pustiti pokraj sebe da prođe ono što vjeruje da mora proći; zatvoriti prozore kad izvana preglasno trešti. Previše je buke u današnje vrijeme.
Tko želi nešto reći, taj udara nogama i viče da bi ga drugi čuli. To čovjeka lako izbaci iz vlastitog ritma i zvuka. Zato na vrijeme zatvori prozore i dopusti tišini da se vrati prije nego što od sebe pošalješ sljedeću riječ, sljedeću rečenicu.

Ili još bolje: prođi se toga, bolje lezi ... "

Matthias Zschokke – 'Novi susjed' (izd. Durieux, 2005. , str. 141-142)