KRITIKA : Jurica Pavičić - 'Kuća njene majke' (EPH, 2005.)

'Umjesto da novoj prozi prigovara naturalizam i šok, kritika bi joj prije imala razloga spočitavati manjak socijalne autentičnosti. Jer, tzv. stvarnosna proza u nas se prečesto svodila na književnim konvencijama skamenjeni urbanitet sa stalnim ikonografskim repertoarom kao što su piva, navijačke tuče i dijalekt. Taj kodificirani urbanitet s vremenom je izgubio kopču s realnošću, postavši «realističan» onoliko koliko su to renesansne pastorale spram stočarstva 16. stoljeća. Pravi problem nove proze upravo je obrnut: problem je što u svojoj negativnoj fascinaciji ona odvraća pogled od onih pojava koje nisu cool i koje izazivaju stid. Nema u toj prozi suburbije, ustašofilske mladeži, ljudi koji slušaju Severinu, nedovršenih kuća od bloketa, nema u njoj Joleta i Danijele, mladih parova koji žive s roditeljima ni dočeka Nove godine uz TV. Cijela hrvatska civilizacija sa svojim polururalno/poluurbanim pečatom i duboko balkanskim kulturnim obilježjima iz te je proze istrijebljena apsolutno pedantno, jer se u takvoj zbilji ni nova proza ne zna lagodno pozicionirati. Zato je jedan od najvećih problema nove proze ne višak «stvarnosnosti» ili negativna fascinacija lošim, nego obratno – manjak stvarnosti, i pozitivna fascinacija univerzalnim, prihvatljivim, narcisoidnim urbanitetom.'

Prethodni reci tek su ulomak iz opširnog svojevrsnog 'oproštaja od FAK-a', teksta objavljena u 'Fantomu slobode' (br. 1-2/2004.) u kojemu Jurica Pavičić odgovara na 14 najčešćih prigovora novoj hrvatskoj prozi. U manjku socijalne autentičnosti Pavičić prepoznaje jednu od najvećih boljki nove hrvatske proze protiv koje se 'bori' svakim novim romanom. Nakon što se u prethodnim romanima pozabavio kriminalnim i mafijaškim miljeom, tajkunizacijom, nezaposlenošću, narkomanijom, domaćim ratnim zločinima i novinarstvom na hrvatski način, u četvrtom romanu 'Kuća njene majke' na red je došla i Crkva u Hrvata.

Radnja romana vrti se oko odbijanja samohrane majke da iseli svoju trošnu kućicu sa zemljišta na kojemu Crkva namjerava graditi novi 'pastoralni centar'. Po već ustaljenoj špranci Pavičić odabire veći broj likova (u ovom slučaju tri: samohrana majka Anica, njezina 15-godišnja kćer Vedrana i svećenik Vjeko) koje prati kroz brzu izmjenu velikog broja kratkih fabularnih odjeljaka. Fabula je vrlo dobro konstruirana, pri čemu se prepoznaje utjecaj filma i autorovo filmsko znanje (naročito kod montaže i izmjene sekvenci-poglavlja), naracija teče glatko i Pavičić uspijeva izbjeći nepreglednost i zamršenost radnje. Odabirom troje nosećih i nekolicine pobočnih protagonista koji pripadaju različitim socijalnim skupinama Pavičić se trudi sveobuhvatnije prikazati 'stanje nacije', što je u funkciji društvene kritičnosti njegove proze i, ma koliko se on (a osobno mi nije jasno zašto) trudio braniti od etikete tzv. angažiranog pisca, svaki je njegov roman društveno kritički obilježen.

U svakom romanu (pa tako i u 'Kući njene majke') Pavičić ukazuje na neki društveni problem, zbilju posredujući putem većeg broja manje-ili-više kompleksnih likova, umnogome nalik onome što u filmskom mediju Mikeu Leighu briljantno uspijeva. Za razliku od spomenutog britanskog filmaša, Pavičićevi likovi ostaju nedorečeni, odnosno motivacija pojedinih likova (posebice majka Anica) ostaje nejasna. On se zdušnije posvećuje socijalnoj kontekstualizaciji i komentarima zbilje (putem čestih žurnalističkih-esejističkih ulomaka) nego intimnoj motivaciji likova. Oni kao da su kod njega u ulozi medijatora (nevesele) zbilje na kojima se ona iživljava ali ih i oblikuje, tako da ljudi naprosto postaju produktima vremena i djeluju potaknuti okolnostima.
Ni jedan od likova (osim Vedrane, ali i ona vrlo plaho i neodlučno) ne poduzima nešto, ne 'uzima stvar u svoje ruke', a gubitak moralnog integriteta (laži svećenika) u takvim okolnostima čak poprimaju pozitivne značajke te se ispostavljaju korisnima i probitačnima, čime su potpuno u skladu s 'duhom vremena' koje roman vjerno dočarava i prati.

Kao i u prethodnim romanima ljudi su žrtve sustava, a interesi institucija potiskuju i zanemaruju interese pojedinaca; roman apostrofira licemjernost i bezobzirnost Crkve (utjelovljene u pozadinskom liku biskupa) koja pokazuje veliki nedostatak temeljne ljudske suosjećajnosti. Iako su likovi primarno medijatori stvarnosti, Pavičić se trudi učiniti ih životnima i uvjerljivima, pa je tako svećenik Vjeko unatoč moralnom posrnuću (dugogodišnje nepoštivanje celibata, brojne laži) čovjek od 'krvi i mesa' s dovoljno ljudskosti u sebi, a upravo ga njegov kukavičluk i oportunizam čini životnijim. Zanimljivo je da se najdublje u čitateljevu svijest urezuje tragičan lik Vjekinog prijatelja Marušića (poput pojedinih sporednih likova kod Johna Forda) čiju je sudbinu i karakter uz tek nekoliko kratkih dionica autor uspio vrlo uvjerljivo oslikati, dok je npr. lik Vedraninog dečka Filipa tek marioneta koja Pavičiću služi kao socijalni kontrast (ali da se putem njega očeše i o temu antiglobalizacije) te se nakon što biva uveden u priču on naprasno iz nje gubi i ostaje zanemaren.

Pavičić ne uspijeva u dovoljnoj mjeri oslikati intimni svijet majke Anice pa čitatelju ostaje nejasna njezina motivacija i teško prihvaćamo da bi iz pukog inata svećeniku ona ustrajavala na uskraćivanju mogućnosti ugodnijeg života svoje kćeri. Ne kažem da takav njezin postupak nije moguć, ali autor njezin lik nije dovoljno psihološki razradio kako bismo njezino djelovanje prihvatili sa razumijevanjem. Čak bi se moglo ustvrditi kako ju je, bez svjesne namjere, učinio i pomalo ridikuloznom. A kao osjetnu manjkavost svakako treba naglasiti i predvidljivost majčine 'tajne'.

Vratimo li se citatu s početka (kojega bi se u slučaju Pavičićeve proze gotovo moglo smatrati i manifestnim), treba reći da je radnja smještena u splitsku suburbiju u kojoj svakako ima 'nedovršenih kuća od bloketa', a umjesto Severine, Joleta i Danijele 'tinejđeri se razvaljuju na Karleušu i Joksimovića', što je, priznat ćete, ista pašta-drugo pakovanje. Dakle, slijedom početnog citata, romanu ne manjka socijalne autentičnosti i duboko je usidren u splitsku stvarnost kojoj autor, kako se čini, nije nimalo sklon, pa je po njemu 'glavna splitska domaća osobina to da svi vjeruju kako su najpametniji na svijetu' dok on Split vidi kao ogromnu košnicu u kojoj se 'dvjesto tisuća osica međusobno glože, nadmeću, podbadaju i grizu'.

Osim ovakvih, ne baš uspjelih metafora, Pavičiću se zna omaći i pokoja nezgrapnost ('visokotitoistički neboder') i neusklađenost sa zbiljom (zbog peticije sa 78 potpisa telefonska tvrtka odustala od gradnje antene na otoku – daj bože da nešto slično doživimo). Ukazati na negativnosti i probleme društva po meni je izraz nepatvorenog domoljublja (a što bi mnogi mogli okarakterizirati suprotno), međutim ne mogu se othrvati dojmu kako Pavičićeva proza nije drugo doli produžetak (da ne kažem – prirepak) njegova žurnalističkog rada kao komentatora i oštrog kritičara društveno-političkih anomalija.

Iz romana u roman njegov tematsko-motivski interes ostaje neizmijenjen – jedina je promjena žanrovska (dosadašnje trilere sada je zamijenio obiteljskom pričom s elementima melodrame); uporno ustrajava na društvenoj kritičnosti – što je pohvalno – ali 'Kuća njene majke' ne odmiče se dalje od beletrizacije istih onih sadržaja koje autor ima priliku iz tjedna u tjedan obrađivati u svojoj novinskoj kolumni. (Isti bi se prigovor mogao uputiti i Ivančićevom romanu 'Vita activa' koji je ipak motivski i sadržajno nešto bogatiji, stilski dorađeniji i može se pohvaliti pomnije okarakteriziranim likovima).
Sve u svemu, od Pavičića ništa nova – zanatski vrlo vješto, čitko, predvidljivo... i potrošno, baš poput medija u kojemu se puno bolje snalazi.

(Napisao : Božidar Alajbegović, srpnja 2005.)