KRITIKA : Will Self - 'Kako žive mrtvi' (Celeber, 2002.)


Bez sumnje nema čovjeka koji se bar jedanput u životu nije upitao što slijedi nakon smrti, ima li ičega poslije ili nas zaista sve čeka beskrajno nepregledno ništavilo. Čovjekov strah od smrti zacijelo je najdublje ukorijenjena i najrasprostranjenija fobija kojoj mnogobrojne religije mogu zahvaliti svoje postojanje i održanje. Knjige koje tematiziraju afterlife i opisuju njegov zamišljeni oblik prilično su rijetke, a budući da je roman "Kako žive mrtvi" jedna od takvih, za pretpostaviti je da bi mogla zanimati šire čitateljstvo. Tim više kažem li vam da je Will Self tu intrigantnu temu uspio i vrlo kvalitetno literarno obraditi.
Glavni lik romana je Lily Bloom (očita referenca na Joyceovu Molly Bloom), žena na kraju svojih šezdesetih, koja leži u bolnici i umirući od raka pluća raspreda o svom, uskoro bivšem životu. To je oštroumna, lucidna, inteligentna starica, obdarena istančanim darom zapažanja, ali i ispunjena nepreglednim količinama gorčine kojom obasipa svoju okolinu cinično komentirajući kako svoj, tako i živote svojih bližnjih, od kojih joj je zaista malo tko drag, te ona uvijek ima spreman kakav sarkastičan, oštar komentar ("Ah, toliko još ljudi moram popljuvati, a imam tako malo vremena" ). Njena lucidna opažanja i drski sarkastični komentari često su prekidani duhovitim šalama na vlastiti račun, a tek povremeno izljevima samosažaljenja, te je čestom duhovitošću kroz usta svoje junakinje autor uspio ublažiti turobnost i morbidnost tematike romana.

Opis njenih predsmrtnih dana obuhvaća tek četvrtinu opsega romana, te nakon njene smrti iznenađeno uviđamo da je okosnica romana ustvari opis Lilynog života nakon smrti (no ne radujte se prerano jer nije onakav kakvome se nadate)!
Lily Bloom definitivno nije osoba koja se nastoji svidjeti ljudima oko sebe, a 'Kako žive mrtvi', iako pomalo smušeno i na momente kaotično štivo, dokaz je iznimne Will Selfove darovitosti, ali i hrabrosti, jer se takve teme ne usuđuje prihvatiti baš svaki autor. On se ne libi duboko uroniti u nešto ljudima neiskazivo i nedokučivo, ali zato svima zanimljivo i intrigantno, te nam
daje prikaz postmortem-života kakvoga zasigurno ni oni koje smrt odistinski užasava i plaši ipak ne bi poželjeli.
Nema tu ni bespolnih bucmastih anđelčića koji svojim prstićima dokono po harfama prebiru, kao niti cvjetnog rajskog vrta ili vječno sunčanim zrakama okupanog nebeskog plavetnila... nego isto ono bezlično svakodnevno sivilo, apatija i nepregledne količine beskrajne dosade kojima su mnogi od nas za života nagrađeni. Kod Willa Selfa nakon smrti nema boli, ali ima straha; nema spavanja niti snova već vječna monotona budnost; nema užitka, kao niti okusa ili mirisa; hrana se žvače iz navike, ali se ne guta niti joj se ćuti okus, već se nakon žvakanja ispljune, a i dalje ste osuđeni na iste one fobije, strahove i neuroze s kojima ste i za života ratovali, kao što vam ni karakterne osobine nakon smrti ne bivaju uljepšane, već ste isti onaj turobni čangrizavac i dosadnjaković. A što je najgore - i dalje se mora raditi !!!

Istovremeno morate bez prestanka trpjeti društvo svoje zapostavljane, abortirane, mrtvorođene ili pak poginule djece koja vas neprestance podsjećaju kako ste loš roditelj za života bili. Ustvari, odnos roditelja i djece uz prikaz postmortem-života, ispostavlja se temeljnom autorovom tematskom preokupacijom u slučaju ovoga romana. U tu svrhu Self nas upoznaje i sa dvije Lilyne kćeri - Natashom i Charlotte, koje Lily nakon smrti stalno prati, te na taj način krati svoje posmrtne sate. Tako nam se postepeno otkriva slojevitost i višeznačnost naslova 'Kako žive mrtvi', jer spoznajemo da Lilyne kćeri ustvari životare i uludo troše svoje zemaljske dane - jedna živeći snobovski i na sve strane trošeći lovu svog bogatog supruga s kojim godinama bezuspješno pokušava začeti dijete, dok je druga beznadežan slučaj narkomanske ovisnice koja ne preza ni od prostitucije kojom si drogu pribavlja. Tako naposlijetku proizlazi da je i taj afterlife tek međufaza u kojoj ste prisiljeni priviknuti se na svoje astralno tijelo i nakon koje vas čeka reinkarnacija kojom (barem u Lilynom slučaju) tek bivate kažnjeni za sve greške za života počinjene (u slučaju Lily – loše roditeljstvo).

Roman iziskuje veću koncentraciju i pažnju, zbog svoje kronološki razlomljene strukture kod koje npr. početno poglavlje vremenski slijedi tek negdje pri sredini romana, a pauze među poglavljima ispunjene su kraćim prikazima Lilynih postreinkarnacijskih dana. To je u početku prilično zbunjujuće i namjerno nije eksplicitnije objašnjeno te to otkrivamo postepeno približavajući se kraju romana, čime je postignuta veća intrigantnost i ambicioznost, ali je i nespremnim čitateljima otežano praćenje, te će se takvi radi boljeg razumijevanja nekim poglavljima morati ponovo, nakon pročitane zadnje stranice, vratiti.

“Kako žive mrtvi” roman je uistinu iznimno zanimljive teme, koji tjera na razmišljanje i koji će vam zasigurno ostati u sjećanju dugo nakon čitanja, kako zbog svojih iznimnih literarnih dosega i neupitne kvalitete, tako i zbog najzanimljivijeg literarnog ženskog lika u zadnje vrijeme. Ali ponajviše ipak zbog veoma uznemirujuće i ne odveć optimistične slike posmrtnog života, koja bi svojom heretičnošću poprilično mogla uzdrmati religioznije čitateljstvo.

Napisao : Božidar Alajbegović, prosinca 2002.
objavljeno na Lupiga.com)