pisamce

Mami su ti počeli lagani trudovi jutros.
Dolaziš curo!
Četvrta, među trojicu harambaša!
Kako te već svi jedva čekamo, uzalud izmišljamo ime za tebe, jer nijedno te ne opisuje,
nijedno nije dovoljno dobro.
Braća ti daju imena iz crtića.
Učinit ću sve da ne budeš doktorica Sliško.

Nisam bila oduševljena kad sam saznala da ti je mama trudna. Čak su i skrivali to od mene dugo, al znaš da bi ti stari na obrvu progovorio. I sva sreća da je takav.
Vodenjačice draga, usrala sam se kad sam saznala da će te roditi kao četvrtu, jer ti starci ne rade ili rade povremeno. Država u koju dolaziš nalazi se u dubokoj nesvjesti: ubijaju se ljudi koji su je stvorili braneći je, dok njihova djeca odlaze u Njemačku, Irsku ili dalje, da bi mogli raditi, jesti i živjeti.
Ovo djece koliko je ostalo, poubijat će se drogama.
Starci su ti hrabri. Hrabri, ludi i mladi. Ma učinila bih isto na njihovom mjestu, al baka sam kužiš, od mene se očekuje mudrost i razbor.
Nadam se da nećete otići u Njemačku.
Da vas neću viđati svega dvaput godišnje, ako i toliko.

Stara ti je najpametnija na svijetu. Stari isto.
Bila sam i ja u njihovim godinama, sada sam glupa.
Malo taksiraju, malo rentaju, malo su odgajatelji.
Škola se ne isplati, kažu mi, pa pogledaj se,
nemaš ništa, pravnice.
Velim im da trebaju otvorit komunu, jer oko sebe skupljaju najgori ološ društva. Sažali ti se stari i kaže mi: "mama, izbacili su ga roditelji, možeš ga primit na 3 dana? A jadan, ovisan je."
Njegovi prijatelji zovu me ponekad mamom.
Ako ne otvorimo komunu, nismo ništa napravili.
Imamo puno zemlje. Posla ko u priči.


Sad sam ti već jako uzbuđena. Tri puta sam bila baka, a nijednom uzbuđena kao sada. Braća i ja ti se volimo, al za tebe osjećam nekako da ćeš biti posebna.
I da ćemo ti i ja imati poseban odnos.
Uopće ne znam koje ti ime odabrati..šteta što si ime ne mogu birati djeca sama.



Volim te.

Izlaz u slučaju..

O, Keptejn, maj Keptejn

Ima tako nekih filmova i knjiga, koji na nas ostavljaju snažan utjecaj, koji nas izgrađuju iznutra, prodrmaju, zamisle, pa nakon stotog čitanja ili gledanja, točno osjetiš koliko si iznutra narastao, jer se javljaju novi dojmovi, pogled ti zadrhti na nečem sasvim drugom u odnosu na prije, jer neprestano se mijenjaš.
Društvo mrtvih pjesnika tako sam prvi put gledala s nekih 16, pa su mi najzanimljivije scene bile jasno, one društvene, tulumi, cigarete, curke u spilji. Školska atmosfera bila je dosadnjikava, bila sam sretna što ne idem u internat, a dečki u tom filmu, već su mi tada bili nestvarno dobri i pristojni, u usporedbi s našima iz škole, neki sasvim drugi svijet.
Profesor je bio smiješan čudak, al priznajem, poželjela sam više puta, imati baš jednog takvog profesora, koji će nam približiti svijet, puhnuti u prašinu straha i srama, otvoriti vidike.
Imala sam takvu profu iz hrvatskog, i danas je volim i danas je znam. Ona je pomicala vidike, puhala u krila, brisala prašinu srama i straha. Mene je u sedmom na nekoj priredbi, dala najaviti ko pjesnikinju..
Zbog nje sam i propisala.
Šteta što ista nije bila iz kemije, recimo...
Sretnemo u životu svega nekoliko " profesora Keatingsa", u raznim fizičkim obličjima...

To je film za isplakati gomilu suza, a uvijek, baš uvijek, tu plačem zbog nečeg drugog.
Ljudi su strastvena bića, kaže Keatings u filmu.
Sve drugo pomaže nam da preživimo.
Ali to dakako, nije dovoljno. Jasna stvar.
Zato se društvo uglavnom i sastoji od frustriranih, nesretnih i zločestih ljudi, koji su konformistički prihvatili strogi poredak, poslušno ispunili roditeljske želje i ambicije, bez imalo suprotstavljanja
uspjeli se dogurati strogim radom i odricanjem, slušajte odriicaanjem...do statusa i sjaja..

Život nije odricanje. Nije mu to smisao.
Život je ljubav, dobrota, milosrđe.
Život je poezija.

I da, zaurlati barbarski treba češće, penjati se treba često, na stolice i klupe, pa kad misliš da o nečemu sve znaš, pogledati istu stvar iz druge perspektive i kuta.

Hvala

Susret

Bila sam u nedjelju dugo na hladnom i prehladila se.
Zaboljeli su me u nedjelju navečer zubi na čitavoj desnoj strani. Svi do jednoga. Znači svi. Bol je popustila, tek kada sam naotekla. Dakle danas. Sad zgledam ko naotečena kombinacija Tuđmana i Parlova. Kod doktora sam došla nenamazana. Još mi je uz sve to, i desno oko malo veće. Čudovište, dakle.

Čim je ušao u čekaonicu, zamjetila sam ga jer je:
a) pristojno pozdravio
b) zadržao duže pogled na meni, što sam mirne duše protumačila svojim neodoljivim, mitološkim izgledom
c) djelovao zdravo
d) pristalog izgleda, ono zgodan

Tip je sjeo do mene, jer je samo tamo bilo slobodno. Meni je bilo vruće i znojila sam se.
Vjerojatno temperatura. Skinula sam kapu. Skinula sam šal. Cijelo vrijeme osjećala sam da me promatra. Pa sam se kulturno okrenula prema njemu, nasmiješila se ko Tuđman i zapodjenula razgovor. Vidi kako sestra glasno priča na telefon. Tip ima glas previsok za svoj izgled. Ježiga, niko nije savršen. Priča kako mu tata boluje od Alzheimera. Tugo moja. Brine za roditelje. Lijepo. Dolazi u čekaonicu moja susjeda. Ne znam da li me prepoznaje, al pita nas: vi ste zajedno? ( u smislu broja pacijenata) ja se smijem ko Tuđman, a on hihoće ko djevojka. Kad je gotov sa receptom, izlazi van, pristojno pozdravlja, a meni pogledom i gestom daje do znanja da će me čekati. Majko mila. Ne mogu biti asocijalna. Ili mogu i trebam??!
Da je žensko, ne bih se pitala.
Završavam pregled i sa strepnjom izlazim. Što ako sam dobro shvatila i ako me zbilja čeka?! Čeka me. Bože. Što ako je lud?
I Paravanja je čekao.
Čovjek je brižan. Pita kako je. Koji antibiotik. Može li me otpratit do ljekarne. Može, slobodna zemlja. Najgore je pokazati strah.
Da je žensko, ne bih se bojala.

Kako smo mi otuđeni ljudi!! Tip je skroz normalan.
Nakon 5 minuta pričamo kao stari znanci. Uzmem lijekove i već znam sve o tome, gdje su se upoznali on i žena mu, otkud je, gdje radi, i gdje je puklo, i zašto sada godinama spavaju odvojeno i zašto svatko živi svoj život.
Tužno, kažem. Al poznato mi to, prijatelju.
I nećeš naći nikog kvalitetnog, dok to ne riješiš.
Opet sam Budha. I Majka Tereza, sve u jednom.
To je zato jer zbilja volim ljude. Jer su čudne situacije u kojima se ljudi mogu naći. On bi na kavu. Čaj. Ja ne bi. Glava mi je veća za tri broja. Da ga se riješim, dam mu broj telefona.
Jer ja znam otkantat. Nemam problema s time.
Idealist sam. Još uvijek mislim da si ljudi nekad trebaju ko ljudi. Svaki dan pita idemo li na kavu. Čaj. Ja mu šaljem svoje naotečene slike. Blijeda. Podočnjaci.
Ne zanimaju me oženjeni, znaš.
Al ja kao da nisam.
Vidim da ću morati biti bezobrazna.
Pa odem s njim na kavu. Nisam kukavica.
Smutila sam dva brufena, popila dva antibiotika, jaka sam ko planina. Tuđman-Parlov planina.
Sad će on mene čut.
Na kavi, čaju, ne koketiram. Ne biram riječi. Ponašam se dobronamjerno i prijateljski.
On je gotov. Napaljen. Ne zna za sebe. Što sam grublja, on se sve više rastapa, ko brufen u mojoj čaši.
Što dalje?! Ništa. Vadim se na bolest.
Mislim, očigledno je da mi nije dobro.
Bljuv situacija.
A htjela sam samo dobro. Popričati...
Što mogu kad sam neodoljiva:-))))

Nadam se samo da ga neću opet sresti kod doktora.

Zašto me neće

Dani se pale, dani se gase ko pokvareni ringišpili. Ubrzavaju pri kraju, škriputavo kao da će iskočiti s putanje, u neki međuprostor..u neko međuvrijeme..
a s početka pomisliš da se neće ni pokrenuti.
Kreću se dani, ko rumeni i sivi oblaci, ko divlji konji galopiraju našim obzorjem.
U glavi ti bubnja brodska sirena.
Ajde, ajde, vrijeme je za plovidbu, ukrcaj se među putnike, platio si kartu, punu cijenu, doduše, niži razred od onog kojeg zaslužuješ...
al tko si ti da se tu sad nešto žališ.
A opet..vidi se..putuješ..i tako si svečan.
I tako sve doživljavaš preozbiljno!

A dani se pale..dani se pale ko fenjeri u očima dječijim, blagdanske lučice. Otvaraju se ko novi dućani, friške male mirisne pekare pri dnu ulice, dižu se polako rolete dana, one starinske.
Zarola se, privuče mirisom gladne..
I prije nego što se dani ugase ko prezrele kupine,
prije nego se spuste rolete i izlije se zadnja kaplja meda na dlanu ti prepunom izmaštanih milovanja,
ti znaš da ćeš se stići zahvaliti suncu triput,
ugledati zaspali uštap odmah pored njega
( toliko o tome kako se neće sresti),
ti stići ćeš zaboraviti kupiti kalodont, nakon što si zadnju mrvicu mukom istisnula jutros,
ti ćeš..
dvaput prijeći istu rijeku i dvaput stići
uvenuti od puste želje,
četiri i pol puta pozavidjeti nekome na uspjehu, pročitati prognozu vremena.

I nedavno bila si tek otvorena pekara, a sad si već prezrela kupina.

- Zašto me neće, pita me Jean, a tako je umiljata,
tako vam je topla, njegovana i lijepa, ta moja Jean.
Ima duge i tanke prste, obrve poput prave filmske dive, velike bademaste oči i vatreno crvenu, kosu koja plamti poput ivanjskog krijesa za našim stolom, dok priča mi o svom 20 i nešto godina braku, zajedništvu u kojem ne dobiva ljubavi i strasti i nježnosti..koliko njenoj plamtećoj duši treba.
Samoispunjujuće proročanstvo, Jean. Izaziva da se dogodi što prije ono čega se boji.
Razgrćemo skupa marljivo taj pepeo ugasle strasti za stolom, poput starih i mudrih vidarica, bez optužbe, osvjetljujući ga sa svih strana fenjerom razumijevanja, iskustva i znanja..možda je ovo, možda je ovo..toliko je puno strana svijeta i toliko nijansi i okusa.
Priče su naše slične i mada ne upadamo u zamku projekcije, na trenutke
mi smo jedna Sarah Jean plamteće kose i bokova;
ona je ja kakva sam mogla ostati, naoružana strpljenjem i ljubavlju..
Ja sam ona, kakva je mogla postati, položena oružja pred vratima ljubavi.
U jednom trenu oživljavam trenutak i obje nas preplave mjehurići moje negdašnje sreće, plimni val zadovoljstva.
To ti želim, kažem..
to ti želim opet, kaže..a ja vidim njena puna usta, nalik na pupoljak božura i pomislim, koliko zbilja bolestan, koliko nesretan moraš biti, da je ne poželiš., uvijek i uvijek, ponovno.

Dani se pale, dani se pale, pa gase, mila moja Jean.
Još malo smo putene, tople i jedre.
Još kratko naša bedra zovu na avanturu i uzbudljiva putovanja, mladih pustopašnih gusara i kapetana s one strane mora i one strane razuma.
Budi toplo pjenušavo more, i ne daj danu da se olako gasi u tvojim prekrasnim toplim njedrima!

Bez ljubavi se, dušo moja, stari.

Pravi

Pravi bi bio taj, koji...

I već se vidim u zapjenjenom i olujnom
Moru
s glavom tek kratko iznad
Visokih i napornih valova

Gušim se znalački i sasvim izvjesno, no
na brodu vidim njih petoricu:
jedan je sanjar i gleda u visinu, sazviježđe Oriona, taj me ne može ni čuti od roja zvijezda,
drugi je bolan, povrijeđene noge, a i mjehur ga zeza.
Treći bi skočio rado, al ne može.
Pitat će drugi da što sam mu.
Četvrti se još premišlja ima li to smisla.

A peti...?
Peti je umro.

13.01.2018.

krijepiš me suzama
još
mada odavno smo odgledali
odjavnu špicu
bijela slova na plavoj podlozi

zalijevaš me sjećanjima
to si ti samo drukčiji
nakon tebe svijet je
ostao bez struje

smežuran cvijet
digne prkosno bradu
otvori latice sve do jedne
teško je
al je naše
kaže
i nastavi cvasti

05.01.2018.

Sve dok se lijeno i nametljivo sunce
probija kroz zadnje crte moje obrane
osjećam snažno tvoju prisutnost
u ovom danu i ovom jutru
i čujem tvoj glas:

...ma da ih imaš i stotinu, nitko neće biti kao ja...

Smijem se tomu što čujem, smijem se,
ja i stotine, čuješ li,
otjerala bih sad i latino ljubavnika
svojom pričom od koje ne odustajem.
Nikada neću naći jer..jer...

To što ostavio si ti,
ko moju žilavu nafaku, ko moj filigranski amulet,,
ko arhaičnu riječ u mojoj zemlji,
ko naopak cvijet što cvate u mraku,
uvlači se u utrobu zemlje i porađa u njoj
male i trpke plodove samoće,
od kojih onda noćima u svom privatnom laboratoriju
spravljam likere od čistoga zlata..
ostavljajuć im na bradi poslije brdo mojih svjetlucavih čestica, a bio je samo zagrljaj, bez namjere...

.. dam li mu da pije, postat će slab, slab na moj miris i boju, a takvog slabog, moći ću ga samo povest za ruku poput malenog djeteta, a meni treba muškarac...

Smiješ se sad i ti, grohotom se smiješ čujem te, smijemo se oboje..pa to zvuči
ko sunce koje se bori s oblacima,
ko vlakovi koji klaparaju pod mojim prozorom,
ko glazba na radiju..
Lijep je dan i ti znaš da sam svjesna tvoje prisutnosti,
i da te čujem, i da ti izbori nisu moji, da je to zbog moje kose i mog osmijeha,

i da nisu upoznali...

...nisu upoznali ono što si ti odmah znao o meni,
mojoj jakosti, plahosti, o mojim plesnim koracima primicanja, udaljavanja, ljupkog ostavljanja prostora ljubavi da nas nađe, poput žive koja će zalepršati prostorom a potom se zavući u pješčani sat..

.. jer temperatura i nije ništa drugo do Vrijeme koje si poklanjamo, čuješ li...
Vrijeme...
A ono nestaje pod prstima i kad je od samoga zlata.

Čujem te, nazivaš ih svakakvim imenima. Daješ si to za pravo. A tko je meni kriv što te čujem.

Ne dotičeš me prstima samo da se ne uplašim.
Činiš to mislima...

... daj pusti sad to, ovaj ne zna ništa o Zlatu, Satu i tvojim likerima...