< siječanj, 2018 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (16)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (6)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (22)
Studeni 2020 (10)
Listopad 2020 (15)
Rujan 2020 (9)
Kolovoz 2020 (7)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (12)
Travanj 2020 (16)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (11)
Siječanj 2020 (12)
Prosinac 2019 (12)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (16)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
https://m.youtube.com/watch?v=mTn_v08ZJEM


"The most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering,
known strle, known loss, and have found their way out of the depths. These persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern. Beautiful people do not just happen.”

Elisabeth Kübler-Ross

“Being with him when he died was something I will never forget. His bravery. His happiness. His acceptance. It was a colossal experience for me. Changed my life completely in a way that I had not expected. I expected to feel sad and lost. But I felt the opposite. Just, like, ‘Boy, this is it. This is all we have. Right here. So you’d better pay attention.’”

Laurie Anderson and Lou Reed


“To love. To be loved. To never forget your own insignificance. To never get used to the unspeakable violence and the vulgar disparity of life around you. To seek joy in the saddest places. To pursue beauty to its lair. To never simplify what is complicated or complicate what is simple. To respect strength, never power.
Above all, to watch. To try and understand. To never look away. And never, never, to forget… another world is not only possible, she is on her way.
On a quiet day, I can hear her breathing."

Arundhati

“I hope you will go out and let stories, that is life, happen to you, and that you will work with these stories... water them with your blood and tears and your laughter till they bloom, till you yourself burst into bloom.”

Clarissa Pinkola Estés


“May the sun bring you new energy by day, may the moon softly restore you by night, may the rain wash away your worries, may the breeze blow new strength into your being, may you walk gently through the world and know it’s beauty all the days of your life.”
Apache Blessing


“I am not the first person you loved.
You are not the first person I looked at
with a mouthful of forevers. We
have both known loss like the sharp edges
of a knife. We have both lived with lips
more scar tissue than skin. Our love came
unannounced in the middle of the night.
Our love came when we’d given up
on asking love to come. I think
that has to be part
of its miracle.
This is how we heal.
I will kiss you like forgiveness. You
will hold me like I’m hope. Our arms
will bandage and we will press promises
between us like flowers in a book.
I will write sonnets to the salt of sweat
on your skin. I will write novels to the scar
of your nose. I will write a dictionary
of all the words I have used trying
to describe the way it feels to have finally,
finally found you.

And I will not be afraid
of your scars.

I know sometimes
it’s still hard to let me see you
in all your cracked perfection,
but please know:
whether it’s the days you burn
more brilliant than the sun
or the nights you collapse into my lap
your body broken into a thousand questions,
you are the most beautiful thing I’ve ever seen.
I will love you when you are a still day.
I will love you when you are a hurricane.”

Clementine von Radics





Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
25.01.2018., četvrtak
Susret

Bila sam u nedjelju dugo na hladnom i prehladila se.
Zaboljeli su me u nedjelju navečer zubi na čitavoj desnoj strani. Svi do jednoga. Znači svi. Bol je popustila, tek kada sam naotekla. Dakle danas. Sad zgledam ko naotečena kombinacija Tuđmana i Parlova. Kod doktora sam došla nenamazana. Još mi je uz sve to, i desno oko malo veće. Čudovište, dakle.

Čim je ušao u čekaonicu, zamjetila sam ga jer je:
a) pristojno pozdravio
b) zadržao duže pogled na meni, što sam mirne duše protumačila svojim neodoljivim, mitološkim izgledom
c) djelovao zdravo
d) pristalog izgleda, ono zgodan

Tip je sjeo do mene, jer je samo tamo bilo slobodno. Meni je bilo vruće i znojila sam se.
Vjerojatno temperatura. Skinula sam kapu. Skinula sam šal. Cijelo vrijeme osjećala sam da me promatra. Pa sam se kulturno okrenula prema njemu, nasmiješila se ko Tuđman i zapodjenula razgovor. Vidi kako sestra glasno priča na telefon. Tip ima glas previsok za svoj izgled. Ježiga, niko nije savršen. Priča kako mu tata boluje od Alzheimera. Tugo moja. Brine za roditelje. Lijepo. Dolazi u čekaonicu moja susjeda. Ne znam da li me prepoznaje, al pita nas: vi ste zajedno? ( u smislu broja pacijenata) ja se smijem ko Tuđman, a on hihoće ko djevojka. Kad je gotov sa receptom, izlazi van, pristojno pozdravlja, a meni pogledom i gestom daje do znanja da će me čekati. Majko mila. Ne mogu biti asocijalna. Ili mogu i trebam??!
Da je žensko, ne bih se pitala.
Završavam pregled i sa strepnjom izlazim. Što ako sam dobro shvatila i ako me zbilja čeka?! Čeka me. Bože. Što ako je lud?
I Paravanja je čekao.
Čovjek je brižan. Pita kako je. Koji antibiotik. Može li me otpratit do ljekarne. Može, slobodna zemlja. Najgore je pokazati strah.
Da je žensko, ne bih se bojala.

Kako smo mi otuđeni ljudi!! Tip je skroz normalan.
Nakon 5 minuta pričamo kao stari znanci. Uzmem lijekove i već znam sve o tome, gdje su se upoznali on i žena mu, otkud je, gdje radi, i gdje je puklo, i zašto sada godinama spavaju odvojeno i zašto svatko živi svoj život.
Tužno, kažem. Al poznato mi to, prijatelju.
I nećeš naći nikog kvalitetnog, dok to ne riješiš.
Opet sam Budha. I Majka Tereza, sve u jednom.
To je zato jer zbilja volim ljude. Jer su čudne situacije u kojima se ljudi mogu naći. On bi na kavu. Čaj. Ja ne bi. Glava mi je veća za tri broja. Da ga se riješim, dam mu broj telefona.
Jer ja znam otkantat. Nemam problema s time.
Idealist sam. Još uvijek mislim da si ljudi nekad trebaju ko ljudi. Svaki dan pita idemo li na kavu. Čaj. Ja mu šaljem svoje naotečene slike. Blijeda. Podočnjaci.
Ne zanimaju me oženjeni, znaš.
Al ja kao da nisam.
Vidim da ću morati biti bezobrazna.
Pa odem s njim na kavu. Nisam kukavica.
Smutila sam dva brufena, popila dva antibiotika, jaka sam ko planina. Tuđman-Parlov planina.
Sad će on mene čut.
Na kavi, čaju, ne koketiram. Ne biram riječi. Ponašam se dobronamjerno i prijateljski.
On je gotov. Napaljen. Ne zna za sebe. Što sam grublja, on se sve više rastapa, ko brufen u mojoj čaši.
Što dalje?! Ništa. Vadim se na bolest.
Mislim, očigledno je da mi nije dobro.
Bljuv situacija.
A htjela sam samo dobro. Popričati...
Što mogu kad sam neodoljiva:-))))

Nadam se samo da ga neću opet sresti kod doktora.







- 21:09 - Komentari (43) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.