Brojevi

Badnja želja

I'm still standing

Povratak doma

Uopće mi više ne pada na pamet ikome pričati o sebi, s ikim se zbližavati, dozvoliti da se isuviše lako ili prebrzo ugravira u moju matičnu ploču.
Otkad se vraćam sebi, ponovno se produljuje lista onih s kojima ne pričam, a gotovo je nevjerojatno što sam sve i kome dopuštala, praštala, razumijela!
Nisu krivi oni, kriva sam ja!
Tko je sve i kojom brzinom htio postati moj frend, pa se onda ljutio kada bih objasnila da za prijateljstvo treba vremena..Pa onda ipak i protivno svojoj volji, udovoljila tuđoj želji i poželjela vjerovati, pa se naravno, razočarala...
Sve mi je ljepše ovako, usamljenički ili s vrlo pomno odabranim ljudima..ali zaključak ostaje: korigirati se u zaljubljivanju u ljude! U otvaranju, zbližavanju i prisnosti.
Ionako se čini da sam vrlo sklona umišljanju srodnosti.
Umišljanju općenito!
Zavezat ću vam takvu zlatnu mašnu, kakvu niste ni sanjali da imate!
Uvjeriti ću vas da ste zapravo rođeni s njom.

***************************************
******************************
*******************

Vraćam se doma.
Tamo, na zidovima
još uvijek su moje sretne sjene.
U visokim potkrovljima, još odzvanja moj glas.
Pjevam ruske uspavanke, čuješ li?
U kulama grlice svijaju gnijezda.
Ružičast je još uvijek snijeg, kad sviće mi u očima. Snjegovit ružičnjak škripi ujutro kao da netko dolazi,
a samo su vrapci.
I oni blagdanski kolačići koje sam si nosila u zatvor,
u posjetu, nisu se još osušili.
Krckaju pod zubima, a sitan šećer pada po meni.
Ni lučice u zjenicama nisu prestale sjajiti,
pa čak i kada mi suton zimski grubo rastvori oči i hladnim glasom obznani da ga nema.
Nema ga više.

Vraćam se doma.
Tihi su praporci još živi, a u saonicama mog smijeha, upregnuti najsjajniji čilaši. Propinju se, vitki i spremni.
U mom je modrom prekrivaču još pregršt bajki koje si moram ispričati,
čujem šapat dragih ljudi koje ću upoznati
i gradove čije sam luke već gradila u snu.

Vraćam se, vraćam se doma.
Tu ću u vlastitom zagrljaju,
okititi stabalce svojim starim ukrasima.
Pripitomiti medvjediće u svojoj najcrnjoj šumi.
Na požutjela crtovlja zalijepiti note.
Pa kad nastane tišina od svega toga slavlja,
samo ću pticama dati da zoblju moju vedrinu i sjaj.

Mala

Ova pjesma voli te sva
i sva je laka
satkana tek od zrnca maka
pa grožđica, ruma i meda
Kada
prošapćeš iz drugoga svijeta
kroz usta mog petogodišnjaka
kroz sjećanja vrulje
Ono isto kako bih trebala biti mala
da bih lakše ti stala
u džep košulje

Zrnce sam, vidi me,
al ima tu mili, i ruma i meda
K srcu svom sakrij me,
preko svakoga reda

Vlak, zora i zapovijed

Mislim, ako to nije bio mošusni miris vjetra,
mogla je biti grmljavina, pucanj, rasprskavanje požude.
Ustala sam naglo iz kreveta,
provjerila sve prozore u stanu.
Ništa. Bilo je to u mojoj glavi.
Mislim, kažu da je zapovijed ne poželjeti tuđe.
Ali to što je on radio s mojim laticama, bože mili,
to kako ih je geometrijski slagao oko tučka
moje slasne nježnosti, čovjek bi poželio tako griješiti dovijeka! Sa svim čulima, uključujući i one Cvetajeve.
No, nije stvar u tome. Ja sam bila ta koja nije odustajala. Kako se zapravo uvijek radi o reciprocitetu, mogli bismo logički ustvrditi, kako je on činio nešto zbog čega ja nisam od njega odustajala.
Al gledajte, o ljubavi ipak nešto znam!
Znam da se radi o vlaku pred zoru, tren prije nego se preklope različiti svjetovi, sudare se negdje na pustim tračnicama, šine se razdvoje pod točno određenim kutem, iz potpune lucidnosti svemira, ili možda vrlo promišljeno i s razlogom. Kako vam drago.
I promijeni se smjer, zadrhti sve ono blisko što zovemo našim, izmijene se svi vozni redovi na svijetu, netko zakasni i ostane tako u klopci svog vlastitog života,
dok drugi netko urani, ostajući zaglavljen u vječnom čekanju i traženju.
Podivljaju smjerokazi. Izvrnu se semafori.
Kad vas probudi mošusni miris vjetra, stanu satovi, izbrišu se kalendari, izmiješaju dani u velikoj posudi vremena.
Do maloprije, spavali smi ko bebe, a sad grozničavo provjeravamo sve prozore u stanu. Ne nalazimo ništa neobično. Potom se vratimo u krevet, bunovno tražeći neko racionalno objašnjenje, ali već je gotovo.
Ukrcani u vlak bez voznog reda, bez ikakve moguće predodžbe o krajnjem cilju, lutamo kupeima tražeći nešto poznato, nešto što zovemo našim.
Otkud, zašto, kako, kamo. Iz kreveta u vlak.
Potom počinjemo vješto prikrivati zbunjenost, onim izrazom sveznalice i štrebera, al sjedamo, naravno, uz prvi prozor. Za svaki slučaj.
Blagoslovljen bio onaj, tko takvu zoru može prespavati!
Taj putuje i ne znajuć da se probudio, da se svijet okrenuo naglavačke i postao nepoznat, nijem i gluh, bez bačenih mrvica s kojima bismo se radosno vratili nazad u krevet.

Kad me primio za bradu i lakonski preklopio moje dvije do tri latice u smjeru kazaljki na satu koji stoji, brojala sam do četiri prije nego me poljubio, posrčući iz mene sve moje dječje bolesti, tlapnje, pubertetska ludila, koturaljke. U tom trenu doista sam odmah znala da će mi biti ljubav života. One njegove neprimjerene riječi.
Čemu čekati kada znaš odmah.

Danas znam.
Ne dira se tuđe zato jer je tuđe, jer ništa ničije nije.
Ne dira se ono koje te voli, ali je zakasnilo zbog onih stalih satova, izvrnutih smjerokaza. Pa se uglavilo na stanici pogrešnoj. I dok nogama i rukama u tvome je vlaku, kraj tvojega prozora, vi prepolovljeni putujete, izgriženi dvostrukom grižnjom...
To je pakao. Zato se ne dira tuđe.

Second Waltz

Baš smo se bili nešto
posvadili na pasja kola
( u svađi i psi voze).
Zavrtila sam se oko svoje osi,
rekao je- ko čigra,
pa u toj vrtnji zadobila brzinu,
a u toj brzini - silinu.

Pa oštrinu.

Svašta sam mu rekla.
Izašla mu iz auta ko furija čigrasta,
pa dugo onda na sebi osjećala njegov pogled.

Na onom uglu. Danima još.

Odvažna u svojoj ljubavi,
no isprepadana njegovim mirenjem
s mojim odlaskom,
došla je tuga ko vještica.
Poplon moj najbolji prijatelj.
Knjige, a na svakoj stranici poneko
neželjeno podsjećanje
na njega, na nas.
Ljutnja.
Tuga.

Ušećerene ljubice čežnje.

Brzina se zvrka vremenom smanjivala,
siline je sasvim nestalo.
Mjesece smo si protratili.
Tih dana, pa sve do proljeća,
nisam pregledavala mailbox,
nego se silila živjeti.

Danas..danas kad ga više ne mogu..
u onom neredu od mailova
dva neka koja nisam prije otvorila.
Jedan je fotka njegova.
Ljutotužan, nepočešljanih obrva.
Neobrijan.
Drugo je link jedan. Arija.
Second Waltz.

Googlajte si sami.
Ja ne mogu.

Ništa

Bio je to okret, korak il dva,
i glazba je utihnula;
svakom plesu dođe kraj.
Al vidi me, ja još pucketam prstima
pjevušeć nevidljivu melodiju,
vrtim se s tobom ulicama
a rukama grlim zrak,
propinjem se na prstima,
besramno zavodim mrak.

U zraku ko lopoč na vodi
tako se i ja korijenjem pridržavam
za ništa.
Al ništa te neće
ostaviti, iznevjeriti, napustiti

Ništa je pouzdano
Ništa

Misao na njegovu bradu tjera me u dug plač.
Zato radije mislim na ništa
kako bih se mogla tu i tamo nasmijati.
Na ništa, na ništa.
Ništa me može nasmijati.

Vidi me kako plešem na ništa,
okrećem se prema ničemu,
prstima pucketam u ništa

Nije to ništa