Mislim, ako to nije bio mošusni miris vjetra,
mogla je biti grmljavina, pucanj, rasprskavanje požude.
Ustala sam naglo iz kreveta,
provjerila sve prozore u stanu.
Ništa. Bilo je to u mojoj glavi.
Mislim, kažu da je zapovijed ne poželjeti tuđe.
Ali to što je on radio s mojim laticama, bože mili,
to kako ih je geometrijski slagao oko tučka
moje slasne nježnosti, čovjek bi poželio tako griješiti dovijeka! Sa svim čulima, uključujući i one Cvetajeve.
No, nije stvar u tome. Ja sam bila ta koja nije odustajala. Kako se zapravo uvijek radi o reciprocitetu, mogli bismo logički ustvrditi, kako je on činio nešto zbog čega ja nisam od njega odustajala.
Al gledajte, o ljubavi ipak nešto znam!
Znam da se radi o vlaku pred zoru, tren prije nego se preklope različiti svjetovi, sudare se negdje na pustim tračnicama, šine se razdvoje pod točno određenim kutem, iz potpune lucidnosti svemira, ili možda vrlo promišljeno i s razlogom. Kako vam drago.
I promijeni se smjer, zadrhti sve ono blisko što zovemo našim, izmijene se svi vozni redovi na svijetu, netko zakasni i ostane tako u klopci svog vlastitog života,
dok drugi netko urani, ostajući zaglavljen u vječnom čekanju i traženju.
Podivljaju smjerokazi. Izvrnu se semafori.
Kad vas probudi mošusni miris vjetra, stanu satovi, izbrišu se kalendari, izmiješaju dani u velikoj posudi vremena.
Do maloprije, spavali smi ko bebe, a sad grozničavo provjeravamo sve prozore u stanu. Ne nalazimo ništa neobično. Potom se vratimo u krevet, bunovno tražeći neko racionalno objašnjenje, ali već je gotovo.
Ukrcani u vlak bez voznog reda, bez ikakve moguće predodžbe o krajnjem cilju, lutamo kupeima tražeći nešto poznato, nešto što zovemo našim.
Otkud, zašto, kako, kamo. Iz kreveta u vlak.
Potom počinjemo vješto prikrivati zbunjenost, onim izrazom sveznalice i štrebera, al sjedamo, naravno, uz prvi prozor. Za svaki slučaj.
Blagoslovljen bio onaj, tko takvu zoru može prespavati!
Taj putuje i ne znajuć da se probudio, da se svijet okrenuo naglavačke i postao nepoznat, nijem i gluh, bez bačenih mrvica s kojima bismo se radosno vratili nazad u krevet.
Kad me primio za bradu i lakonski preklopio moje dvije do tri latice u smjeru kazaljki na satu koji stoji, brojala sam do četiri prije nego me poljubio, posrčući iz mene sve moje dječje bolesti, tlapnje, pubertetska ludila, koturaljke. U tom trenu doista sam odmah znala da će mi biti ljubav života. One njegove neprimjerene riječi.
Čemu čekati kada znaš odmah.
Danas znam.
Ne dira se tuđe zato jer je tuđe, jer ništa ničije nije.
Ne dira se ono koje te voli, ali je zakasnilo zbog onih stalih satova, izvrnutih smjerokaza. Pa se uglavilo na stanici pogrešnoj. I dok nogama i rukama u tvome je vlaku, kraj tvojega prozora, vi prepolovljeni putujete, izgriženi dvostrukom grižnjom...
To je pakao. Zato se ne dira tuđe.
Post je objavljen 10.12.2017. u 22:40 sati.