Bila sam u nedjelju dugo na hladnom i prehladila se.
Zaboljeli su me u nedjelju navečer zubi na čitavoj desnoj strani. Svi do jednoga. Znači svi. Bol je popustila, tek kada sam naotekla. Dakle danas. Sad zgledam ko naotečena kombinacija Tuđmana i Parlova. Kod doktora sam došla nenamazana. Još mi je uz sve to, i desno oko malo veće. Čudovište, dakle.
Čim je ušao u čekaonicu, zamjetila sam ga jer je:
a) pristojno pozdravio
b) zadržao duže pogled na meni, što sam mirne duše protumačila svojim neodoljivim, mitološkim izgledom
c) djelovao zdravo
d) pristalog izgleda, ono zgodan
Tip je sjeo do mene, jer je samo tamo bilo slobodno. Meni je bilo vruće i znojila sam se.
Vjerojatno temperatura. Skinula sam kapu. Skinula sam šal. Cijelo vrijeme osjećala sam da me promatra. Pa sam se kulturno okrenula prema njemu, nasmiješila se ko Tuđman i zapodjenula razgovor. Vidi kako sestra glasno priča na telefon. Tip ima glas previsok za svoj izgled. Ježiga, niko nije savršen. Priča kako mu tata boluje od Alzheimera. Tugo moja. Brine za roditelje. Lijepo. Dolazi u čekaonicu moja susjeda. Ne znam da li me prepoznaje, al pita nas: vi ste zajedno? ( u smislu broja pacijenata) ja se smijem ko Tuđman, a on hihoće ko djevojka. Kad je gotov sa receptom, izlazi van, pristojno pozdravlja, a meni pogledom i gestom daje do znanja da će me čekati. Majko mila. Ne mogu biti asocijalna. Ili mogu i trebam??!
Da je žensko, ne bih se pitala.
Završavam pregled i sa strepnjom izlazim. Što ako sam dobro shvatila i ako me zbilja čeka?! Čeka me. Bože. Što ako je lud?
I Paravanja je čekao.
Čovjek je brižan. Pita kako je. Koji antibiotik. Može li me otpratit do ljekarne. Može, slobodna zemlja. Najgore je pokazati strah.
Da je žensko, ne bih se bojala.
Kako smo mi otuđeni ljudi!! Tip je skroz normalan.
Nakon 5 minuta pričamo kao stari znanci. Uzmem lijekove i već znam sve o tome, gdje su se upoznali on i žena mu, otkud je, gdje radi, i gdje je puklo, i zašto sada godinama spavaju odvojeno i zašto svatko živi svoj život.
Tužno, kažem. Al poznato mi to, prijatelju.
I nećeš naći nikog kvalitetnog, dok to ne riješiš.
Opet sam Budha. I Majka Tereza, sve u jednom.
To je zato jer zbilja volim ljude. Jer su čudne situacije u kojima se ljudi mogu naći. On bi na kavu. Čaj. Ja ne bi. Glava mi je veća za tri broja. Da ga se riješim, dam mu broj telefona.
Jer ja znam otkantat. Nemam problema s time.
Idealist sam. Još uvijek mislim da si ljudi nekad trebaju ko ljudi. Svaki dan pita idemo li na kavu. Čaj. Ja mu šaljem svoje naotečene slike. Blijeda. Podočnjaci.
Ne zanimaju me oženjeni, znaš.
Al ja kao da nisam.
Vidim da ću morati biti bezobrazna.
Pa odem s njim na kavu. Nisam kukavica.
Smutila sam dva brufena, popila dva antibiotika, jaka sam ko planina. Tuđman-Parlov planina.
Sad će on mene čut.
Na kavi, čaju, ne koketiram. Ne biram riječi. Ponašam se dobronamjerno i prijateljski.
On je gotov. Napaljen. Ne zna za sebe. Što sam grublja, on se sve više rastapa, ko brufen u mojoj čaši.
Što dalje?! Ništa. Vadim se na bolest.
Mislim, očigledno je da mi nije dobro.
Bljuv situacija.
A htjela sam samo dobro. Popričati...
Što mogu kad sam neodoljiva:-))))
Nadam se samo da ga neću opet sresti kod doktora.
Post je objavljen 25.01.2018. u 21:09 sati.