Sve dok se lijeno i nametljivo sunce
probija kroz zadnje crte moje obrane
osjećam snažno tvoju prisutnost
u ovom danu i ovom jutru
i čujem tvoj glas:
...ma da ih imaš i stotinu, nitko neće biti kao ja...
Smijem se tomu što čujem, smijem se,
ja i stotine, čuješ li,
otjerala bih sad i latino ljubavnika
svojom pričom od koje ne odustajem.
Nikada neću naći jer..jer...
To što ostavio si ti,
ko moju žilavu nafaku, ko moj filigranski amulet,,
ko arhaičnu riječ u mojoj zemlji,
ko naopak cvijet što cvate u mraku,
uvlači se u utrobu zemlje i porađa u njoj
male i trpke plodove samoće,
od kojih onda noćima u svom privatnom laboratoriju
spravljam likere od čistoga zlata..
ostavljajuć im na bradi poslije brdo mojih svjetlucavih čestica, a bio je samo zagrljaj, bez namjere...
.. dam li mu da pije, postat će slab, slab na moj miris i boju, a takvog slabog, moći ću ga samo povest za ruku poput malenog djeteta, a meni treba muškarac...
Smiješ se sad i ti, grohotom se smiješ čujem te, smijemo se oboje..pa to zvuči
ko sunce koje se bori s oblacima,
ko vlakovi koji klaparaju pod mojim prozorom,
ko glazba na radiju..
Lijep je dan i ti znaš da sam svjesna tvoje prisutnosti,
i da te čujem, i da ti izbori nisu moji, da je to zbog moje kose i mog osmijeha,
i da nisu upoznali...
...nisu upoznali ono što si ti odmah znao o meni,
mojoj jakosti, plahosti, o mojim plesnim koracima primicanja, udaljavanja, ljupkog ostavljanja prostora ljubavi da nas nađe, poput žive koja će zalepršati prostorom a potom se zavući u pješčani sat..
.. jer temperatura i nije ništa drugo do Vrijeme koje si poklanjamo, čuješ li...
Vrijeme...
A ono nestaje pod prstima i kad je od samoga zlata.
Čujem te, nazivaš ih svakakvim imenima. Daješ si to za pravo. A tko je meni kriv što te čujem.
Ne dotičeš me prstima samo da se ne uplašim.
Činiš to mislima...
... daj pusti sad to, ovaj ne zna ništa o Zlatu, Satu i tvojim likerima...
Post je objavljen 06.01.2018. u 10:27 sati.