Dani se pale, dani se gase ko pokvareni ringišpili. Ubrzavaju pri kraju, škriputavo kao da će iskočiti s putanje, u neki međuprostor..u neko međuvrijeme..
a s početka pomisliš da se neće ni pokrenuti.
Kreću se dani, ko rumeni i sivi oblaci, ko divlji konji galopiraju našim obzorjem.
U glavi ti bubnja brodska sirena.
Ajde, ajde, vrijeme je za plovidbu, ukrcaj se među putnike, platio si kartu, punu cijenu, doduše, niži razred od onog kojeg zaslužuješ...
al tko si ti da se tu sad nešto žališ.
A opet..vidi se..putuješ..i tako si svečan.
I tako sve doživljavaš preozbiljno!
A dani se pale..dani se pale ko fenjeri u očima dječijim, blagdanske lučice. Otvaraju se ko novi dućani, friške male mirisne pekare pri dnu ulice, dižu se polako rolete dana, one starinske.
Zarola se, privuče mirisom gladne..
I prije nego što se dani ugase ko prezrele kupine,
prije nego se spuste rolete i izlije se zadnja kaplja meda na dlanu ti prepunom izmaštanih milovanja,
ti znaš da ćeš se stići zahvaliti suncu triput,
ugledati zaspali uštap odmah pored njega
( toliko o tome kako se neće sresti),
ti stići ćeš zaboraviti kupiti kalodont, nakon što si zadnju mrvicu mukom istisnula jutros,
ti ćeš..
dvaput prijeći istu rijeku i dvaput stići
uvenuti od puste želje,
četiri i pol puta pozavidjeti nekome na uspjehu, pročitati prognozu vremena.
I nedavno bila si tek otvorena pekara, a sad si već prezrela kupina.
- Zašto me neće, pita me Jean, a tako je umiljata,
tako vam je topla, njegovana i lijepa, ta moja Jean.
Ima duge i tanke prste, obrve poput prave filmske dive, velike bademaste oči i vatreno crvenu, kosu koja plamti poput ivanjskog krijesa za našim stolom, dok priča mi o svom 20 i nešto godina braku, zajedništvu u kojem ne dobiva ljubavi i strasti i nježnosti..koliko njenoj plamtećoj duši treba.
Samoispunjujuće proročanstvo, Jean. Izaziva da se dogodi što prije ono čega se boji.
Razgrćemo skupa marljivo taj pepeo ugasle strasti za stolom, poput starih i mudrih vidarica, bez optužbe, osvjetljujući ga sa svih strana fenjerom razumijevanja, iskustva i znanja..možda je ovo, možda je ovo..toliko je puno strana svijeta i toliko nijansi i okusa.
Priče su naše slične i mada ne upadamo u zamku projekcije, na trenutke
mi smo jedna Sarah Jean plamteće kose i bokova;
ona je ja kakva sam mogla ostati, naoružana strpljenjem i ljubavlju..
Ja sam ona, kakva je mogla postati, položena oružja pred vratima ljubavi.
U jednom trenu oživljavam trenutak i obje nas preplave mjehurići moje negdašnje sreće, plimni val zadovoljstva.
To ti želim, kažem..
to ti želim opet, kaže..a ja vidim njena puna usta, nalik na pupoljak božura i pomislim, koliko zbilja bolestan, koliko nesretan moraš biti, da je ne poželiš., uvijek i uvijek, ponovno.
Dani se pale, dani se pale, pa gase, mila moja Jean.
Još malo smo putene, tople i jedre.
Još kratko naša bedra zovu na avanturu i uzbudljiva putovanja, mladih pustopašnih gusara i kapetana s one strane mora i one strane razuma.
Budi toplo pjenušavo more, i ne daj danu da se olako gasi u tvojim prekrasnim toplim njedrima!
Bez ljubavi se, dušo moja, stari.
Post je objavljen 22.01.2018. u 23:37 sati.