vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 07.01.2025.

Predaja tuzi


Posljednjih tjedana odgledao sam tri vrlo dojmljiva filma na koja bih vam želio skrenuti pažnju. Donnie Darko s Jake Gyllienhalom i Netipično ubojstvo s Ryanom Goslingom od ta su tri filma međusobno sigurno mnogo bliži, jer zapravo oba govore o neprilagođenom inteligentnom mladiću na rubu dobra i zla, dok je najnoviji film Jesse Eisenberga "Stvarna bol" na neki način vezan uz temu prva dva filma – a ja ću u nekoliko rečenica pokušati objasniti zašto.

Ovaj je svijet, kaže se u jednom od ta tri lijepa uratka, sačinjen od ljudi koji su se predali tuzi i onih koji još nisu; zbog toga Donnie vraća krug događaja unazad kako bi vlastitom smrću ispravio stvari koje je počinio u međuvremenu – a imale su debelo opravdanje, ili Ryan Leland ubija retardiranog brata svoje bivše djevojke koji beskrajno pati u svijetu kojim je okružen, govoreći mu da će se na koncu ipak sve biti dobro.

Možda najmanje šokantan i neprihvatljiv, ali zbog toga i najdojmljiviji je lik bratića Benjija kojeg sjajno glumi Kieran Culkin, a govori o neprilagođenom pojedincu koji istinski, za razliku od drugih ljudi, osjeća bol bližnjih i suosjeća s njom. Sjajna gluma i dojmljiva režija protkane su neponovljivim klavirskim recitalima Chopina kroz vizure današnje ljetom okupane Poljske (vjerojatno u vrijeme i na mjestima gdje smo i mi prošlog ljeta bili), što me još dublje povezalo s radnjom i problematikom filma.

Ne treba s uma u tom kontekstu smetnuti niti Eissenbergovo odrastanje; sasvim prirodnim smatram činjenicu da je još prije desetak godina glumio novinara Lypskog u onom neponovljivom End Of A Tour; filmu u kojemu se prikazuje priča o Davidu Fosteru Wallaceu, čovjeku koji se upravo borio s tom beskrajnom tugom postojanja; s činjenicom da kao muškarac ne mora biti siledžija, pojednostavljivati stvari i pripadati klišejima - kako je to predivno opisano u tom filmu i u onoj njegovoj teško probavljivoj i još uvijek kod nas neprevedenoj "Infinite Jest".

Ili, kako kaže neočekivana prijateljica Ryana Lelanda u onom drugom filmu, već ostarjela, prelijepa i plemenita gospođa Calderon, ljubeći ga sasvim nevino i prijateljski u čelo i obraz dok utapaju tugu radi neuzvraćenih ljubavi: istinsko odrastanje počinje tek u času kada ti netko slomi srce.

Sada dolazimo na tlo koje mi je zapravo posvema nepoznato; mogu suosjećati s drugim ljudima (zapravo; često mi se čini da moram; da ne umijem drugačije, vjerojatno i tamo gdje suosjećanju ne bi smjelo biti mjesta - a koliko u tome uspijevam sasvim bi neprilično bilo govoriti sam o sebi); mogu razumjeti njihovu bol radi nevoljenosti i gubitaka; mogu se truditi i pokušavati tješiti i podupirati - ali ne mogu vam o tome zapravo baš ništa suvislog iz svog života posvjedočiti, jer se, da parafraziramo ovu izreku, osjećam sasvim neodraslo.

Prošao sam kroz cijelo jedno krvavo klupko ratova, bolesti, umiranja i nestajanja; čitavi naramci nadanja i vjerovanja na tom su putu umirali i sušili se oko mene kao staro drveće mrtvih krošanja na ledinama, ali svi su ti događaji bili nekako redoviti u zlu, objašnjivi i očekivani; čovjek u stvari ne može tragedijom zvati kada ga pozovu u neki rat, kada mu se razboli dijete ili se razboli on sam ili kada mu umru roditelji - jer takve se stvari dešavaju zapravo svima i jedino što nam je povodom njih činiti, jest boriti se, držati glavu iznad vode i ne predavati se.

Tamo gdje su moji mrtvi usnuli, ja sam ih pustio niz rijeku i otišao dalje; shvatio sam da bi moja uloga u ovom svijetu mogla biti slika i prilika jednog običnog, starog, natrulog kolca u vinogradu oko kojeg će se omotati nova, tek rođena loza. Ta me slika pronosila svijetom laganog i ispunjenog kroz godine; često nemajući vremena za bilo što osim obaveza, nastojao sam ono malo vremena što bi mi preostalo ispuniti čitanjem, učenjem i lutanjem - pa onaj tko bi mi kazao da sam pogriješio, vjerojatno ne bi niti razumio o čemu se radi; o tome da mi se često činilo da nemam vremena nizašto i da godine prolete u satima.

Poslije sam razumio: oni oko mene koji su imali vremena na izbor, uglavnom su ga iskoristili za nebitne, površne i bedaste stvari; za ono što je otrovalo njih i ljude oko njih - do te mjere da im iz toga nije niti bilo moguće ništa drugo do li izvući prazna i prepukla srca. Ljude ne možeš imati; ljudi nisu figure pa da ih pomičeš poljem svog života poput pijuna; nekada su za čitav jedan život dovoljni nekoliko dodira, osmijeha ili pokoja čarobna riječ; kako se poklopi.

To s imanjem, osvajanjem i nadjačavanjem, to sam nekako sam sebi osvijestio i patentirao još u onoj sada već pomalo svetoj mladosti; onda kada sam birao i bivao biran: ili ću izabrati sve, ili ništa. Kakve bi koristi od mene mogao imati netko koga bih odabrao tek tako, da se odabere? Kakvog bi smisla imalo biti sa mnom ili s bilo kime - ako mu se ne vjeruje? Pristao sam na to da ću čitav život provesti sam ukoliko ne pronađem baš ono što tražim - ne trampeći nikakav osjećaj sigurnosti, prihvaćenosti ili besmisla za stvari koje su očito bivale polovičnim.

Kada sam imao devetnaest, bio sam posvema siguran kako ću čitav život, kada mi umru roditelji - provesti sam samcat; vjerovao sam da niti sam posebno pametan, niti dobro izgledam, niti sam nešto baš dobar; sam sam sebi s onom raščupanom kosom i preuskim hlačama izgledao poput prerano ostarjela pauka što obitava ponajvećma po kutevima i tmini zaboravljenih sobičaka; kada sam se te riječi usudio onoga davnog ljeta naglas izreći jednoj zreloj, spokojnoj i nasmiješenoj kustosici Almi koja me uvela u dvoranu Istra da odgledam onu nezaboravnu projekciju "Imena ruže" sa sinhroniziranim prijevodom; kazala mi je možda najvažniju rečenicu mog života: kako sam jednostavno mlad i bedast i kako se ne moram baš ničega bojati - jer samo moram sjediti i čekati.

Tako sam i ja - pripremajući se za beskrajnu tugu koja još uvijek nije stigla - dočekao ono što čekaju svi: dočekao sam da ono što je gola ambalaža i obična fasada postane ispunjen i važan smisao; a opet - kada se okrenem pa pogledam iza sebe, ako ičeg dobroga, vrijednog i lijepog u meni ima - Njeno je, potječe i rođeno je od srca izabranice srca moga, do konca i kraja - i ništa mi ne vrijedi ako ću to držati svojim.

I danas ja zapravo ništa drugo niti ne radim osim toga što mi tada bješe savjetovano; sjedim i čekam: pored mene prolaze ere i stoljeća događaja i povijesti; ljudi se nadaju i vrište i kupuju i prodaju, a sve je jedno veliko i besmisleno trgovište i cirkus i maskarada, pa ti se čini da je bolje sjediti i gledati, nego birati i činiti. I kažem Joj: sve će biti dobro; gdje će biti za jedno, bit će i za dvoje; kako jednom, tako i drugome; kada dođemo do posljednjeg komadića hljeba, razdijelit ćemo ga napola, jer mi ništa neće vrijediti ako ga budem uživao sam.

Ulazim već pomalo u sedmo desetljeće života; u doba kada su gubici, nemoć i odustajanja sasvim logični, razumljivi i prirodni; tko ih u ovoj dobi ne bi umio i mogao prihvatiti, taj ili je zvijer, ili Bog sam, da se našalimo; bilo bi suludo ne očekivati ih i ne prihvaćati ih - možda već sutra ili prekosutra čeka me neka nepodnošljiva sveprožimajuća bol koja će trajati dok me ima - pa se zato i trudim svakoga dana i svakoga sata dok ne stignu radovati se i uživati u ovome što jesam i gdje sam, bez obzira na sve; i biti zahvalan na tom daru; i biti zahvalan na tom daru.

Nemam, kada tako pogledam iza sebe - nikakvo iskustvo napuštanja: nitko tko me od svoje volje odabrao nije me napustio od te iste volje odlazeći u život nespojiv sa mnom; nitko mi nije slomio srce; to što su me mnogo puta ljudi prevarili, nasamarili ili možda zadali kakve udarce prihvatio sam kao sastavni dio života - jer su mi bili daleki, strani i nevažni; što su njihovi pasjaluci bili veći i strašniji, to su mi ljudi koje zovem mojima postajali važnijima, boljima i većima. Slobodno bih onima što su mi činili zlo smio zahvaliti na tome.

Mogao bih; zapravo - morao bih gospođu Calderon pogledati u oči pa joj kazati: ja sam još uvijek jedno neodraslo dijete koje ni o čemu zapravo ništa ne zna; srce mi je već prilično slabo i ne baš čitavo; već su i doktori nekoliko puta svašta nešto po njemu kopali, sagorijevali i ispravljali, a ja sam to ležeći više na boku nego na vlastitoj stražnjici gledao po monitorima, djelomično uspavan, poput izravnog prijenosa misije s Marsa ili Venere na nekom nepoznatom programu - no, baš nitko nikada nije to moje dosadno, slabo i mlohavo srce slomio i bacio u prašinu.

Nisam odrastao; ne poznajem još uvijek beskrajnu, nepopravljivu i neutješnu tugu; živim pod staklenim zvonom tišine i spokoja. Dvije ili tri riječi dnevno; pogled ili dodir; osmijeh ili pokoja misao - moja je hrana od koje živim i lutam ovom dolinom, pa dokle ide.

Možda me se upravo zbog toga toliko i dotiču filmovi o ljudima koji nemaju ljubavi, ili je imaju - a ne znaju uopće za to, pa traže i traže nešto za što zapravo niti sami ne znaju što je, gubeći sebe i ljude oko sebe u tom strašnom klupku sebičnosti, prevara i laži.

Zato je ovu preporuku preraslu u nekakav ispovjedni tekst, što li, možda najbolje završiti mojim nezgrapnim prijevodom članka koji je o potonjem filmu Jesse Eisenberga izišao u NY Timesu, a govori baš o tome čime se film bavi i kako to utječe na gledatelja.

„Američki filmovi o tuzi obično završavaju šmrcanjem i nalijepljenim osmijesima koji uvjeravaju publiku da će kakvi god užasi bili prije, koliko god brutalna bila tragedija, bez obzira koliko teške bile muke - sve biti u redu... inzistirajući na tome da osuše suze koje su gledatelji isplakali.

Potraga za srećom bila je neotuđivo pravo za očeve utemeljitelje filma; pravo koje su naši filmovi učinili izluđujuće postojanim člankom vjere.

Jesse Eisenberg nasuprot tome juri u tvrdoglavu neurednost; predajući se graciozno usklađenom, melankoličnom i na trenutke zapanjujuće smiješnom istraživanju gubitka i pripadnosti. Glumi Davida, nestalnog, naizgled običnog tipa koji sa svojim vrlo kompliciranim rođakom Benjijem kreće na takozvanu turneju baštine Poljskom: njihova je baka preživjela holokaust zbog "tisuću čuda", kako kaže David, te su odlučili posjetiti kuću u kojoj je odrasla, što se pretvara u neočekivano emocijama nabijeno putovanje i prodornu tragikomičnu tužbalicu preživjelih i njihovih nasljednika.“

07.01.2025. u 08:14 • 34 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.