Simple Life

Evo mene na Otoku.
Otišla sam u masline.
U šugavom kombinezonu i prastarim tenisicama, žuljevitih ruku od branja maslina, rumenu od svježeg zraka i ....

Moš mislit!
Malo sutra!

>>Rewind!>>

Evo mene na Otoku.
Otišla sam u masline.
Ali kako sam u prvom pokušaju branja s ostatkom obitelji još prije xy godina proglašena apsolutnom štetoèinom, totalnom smetnjom i ultimativnim besmislenim lijenim privjeskom, tako sam se dobro potrudila da i dalje zadržim svoje najbliže u tom uvjerenju, pa sam dovedena da obavljam dužnost i obaveze vozaèice i kuharice. Prisilno, doduše, no ipak...

I tako... eto mene na Otoku.

Doduše, nije da baš dugo vodim ovaj farmerski život... Jer tek sam danas stigla na Otok.
A vjerovatno ni danas ne bi stigla da Gospodin Možebitni Onaj Pravi (u daljnjem tekstu GMOP) nije morao pobjeæi s posla da me izbaci iz svog kreveta negdje oko podne i odvede me onako svu krmežljivu i uspavanu doma da se spakiram, i da me onda nije 15 minuta prije isplovljavanja trajekta iz luke požurivao po Tetinom stanu dok sam se dvoumila koliko pari èizama s visokom petom ponijeti u masline...

Ali tu sam.
I sretna sam što sam tu.
Mislim, još nigdje nije zabilježeno da je malo svježeg seoskog zraka nekoga ubilo. Dapaèe, kažu da to èini dobro. Valjda bi ja to morala znati, pa živila sam na takvome zraku 5 godina!
S kroniènom upalom sinusa doduše, i vjeèno promrzla od otoèke vlage, no ipak...
A buduæi da ionako nemam pametnijeg posla po Splitu, da se èak ni seksat ne mogu veæ neko vrijeme, tako mi je bolje da od žudnje za GMOP-om umirem na Otoku nego da bijesnim po stanu od seksualne frustriranosti i nezadovoljene žudnje. Onako ljupko, u romantiènom prirodnom okruženju, ko Violeta u La Traviati...

Naime, zaljubila sam se. I ne samo da sam se zaljubila - NAPOKON se stidljivim glasiæem javio i taj moj famozni biološki sat (kojeg do sada nigdje nije bilo, tako da sam se veæ poèela smatrati ozbiljno poremeæenim ženskim degenerikom), a i žudnja za udajom i malim plavokosim bebicama me svu nekako preplavila...

Naravno, prièa je ispala komplicirana da kompliciranija ne može biti.
Ukljuèuje prevaru, intrige, mraène tajne, žensko rivalstvo, prijetnje dugogodišnjem prijateljstvu, nemoguænost fiziološkog izvršenja spolnog èina unatoè divljoj obostranoj žudnji, dvojbe oko izbora muškarca, vjeèni strah od (mog) vezivanja i strepnju pred time želi li on mene jednako kao i ja njega, te standardni oèaj zbog nemoguænosti èitanja muških misli... Naravno, tu su još temeljite taktike i opake strategije, te visoki stupanj tajnosti i riziènosti...
Uh, brrrrrr...
Jezivo koplicirano.
Ali o tom potom.

Dakle, eto mene na Otoku.

Stigla sam taman na vrijeme za popodnevnu kavicu s najdražom I. kavica s I je inaèe nešto èemu se u životu uvijek luðaèki radujem...
Osim sada.
Zbog GMOP-a.
Komplicirana prièa.

Ali o tome æu razmišljati sutra.

E, da - još uvijek sam nezaposlena.

Ok, imam honorarne posliæe koje mi sreðuju cure, tako da nisam baš toliko siromašna, ali to nije pravi posao, a i jedva pokrivaju petinu troškova normalne žene koja drži do sebe.

Ali nisam ja baš tako bespomoæna cura.
Nužda zakon mijenja, na muci se poznaju junaci, a kako ja spadam u generacije odgajane i obrazovane parolama poput DRUŽE SNAÐI SE, tako sam se za puno toga snašla sama... I nekim èudom skužila da sam uspjela pokupiti nešto od Bakinih mudrosnih bisera koje je ona godinama pokušavala utuviti u moju tupu glavu u rijetkim trenucima moje adolescencije kad me se moglo zateæi doma (obièno hipnotièki zabuljenu u MTV ili zabavljenu skraæivanjem minjaka na mikro duljinu, laštenjem Martensica te postizavanjem supercoolprirodno istrošenog efekta na Levisicama 501).

E, da - krajem rujna sam bila zbrisala na dva tjedna u Zagreb.
U Zagrebu sam srela frenda koji mi je rekao da oni u firmi u Splitu traže suradnika u marketingu, jer im je cura koja je tu radila dvije i pol godine zbrisala na novi, uberbolji posao, i kako su raspisali i natjeèaj ali nisu zadovoljni prijavljenim kandidatima, veæ dva mjeseca traže nekoga, pa ako želim... Naravno da sam htjela, pa sam još isti dan razgovarala s njegovim vrhovnim šefom koji je isto bio poslom u Zagrebu, i koji se oduševio i zakazao mi 02. 10. razgovor s još par ljudi u Splitu.
Nije mi se micalo iz Zagreba, ali eto, posao je zvuèao predobro pa sam se pokupila i obavila taj razgovor, zatim obavila i finalni dogovor tri dana poslije, dogovorila datum poèetka rada taman nakon praznika (onog Dana Neèega koji pada u listopadu), i lijepo zachillala dok poènem raditi... Split mi se, dapaèe, više nije èinio tako sumoran a novom poslu sam se radovala ko ozebli Suncu jer je zvuèao stvarno predobro...
I bio je predobar.
Da bi bio istinit.
05.10. sam dogovorila sve detalje oko poèetka rada.
07.10. me nazvao vrhovni šef osobno. Da mi kaže kako mu je jako žao, ali kako se javila prethodnica. Koja nikako nije zadovoljna novim poslom, i kako je èula da niko još nije zauzeo njeno mjesto pa bi se ona, naravno ako može, vratila...
Naravno da su primili nazad osobu koja im je više od dvije godine korektno obavljala posao i ne mora se uhodavati nego samo nastavlja gdje je stala...
I kao, žao mu je, ja sam divna i krasna, ali eto...

Mah!
Priznajem da sam bila strašno uzrujana prva dva dana. Ali onda sam odluèila da gubit živce neæu i ne želim jer nema smisla.

I tako sam se, eto, zatekla na Otoku... U berbi maslina.

27.10.2009. u 02:50 sati | 12 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.