Evo mene na Otoku.
Otišla sam u masline.
U šugavom kombinezonu i prastarim tenisicama, žuljevitih ruku od branja maslina, rumenu od svježeg zraka i ....
Moš mislit!
Malo sutra!
>>Rewind!>>
Evo mene na Otoku.
Otišla sam u masline.
Ali kako sam u prvom pokušaju branja s ostatkom obitelji još prije xy godina proglašena apsolutnom štetočinom, totalnom smetnjom i ultimativnim besmislenim lijenim privjeskom, tako sam se dobro potrudila da i dalje zadržim svoje najbliže u tom uvjerenju, pa sam dovedena da obavljam dužnost i obaveze vozačice i kuharice. Prisilno, doduše, no ipak...
I tako... eto mene na Otoku.
Doduše, nije da baš dugo vodim ovaj farmerski život... Jer tek sam danas stigla na Otok.
A vjerovatno ni danas ne bi stigla da Gospodin Možebitni Onaj Pravi (u daljnjem tekstu GMOP) nije morao pobjeći s posla da me izbaci iz svog kreveta negdje oko podne i odvede me onako svu krmežljivu i uspavanu doma da se spakiram, i da me onda nije 15 minuta prije isplovljavanja trajekta iz luke požurivao po Tetinom stanu dok sam se dvoumila koliko pari čizama s visokom petom ponijeti u masline...
Ali tu sam.
I sretna sam što sam tu.
Mislim, još nigdje nije zabilježeno da je malo svježeg seoskog zraka nekoga ubilo. Dapače, kažu da to čini dobro. Valjda bi ja to morala znati, pa živila sam na takvome zraku 5 godina!
S kroničnom upalom sinusa doduše, i vječno promrzla od otočke vlage, no ipak...
A budući da ionako nemam pametnijeg posla po Splitu, da se čak ni seksat ne mogu već neko vrijeme, tako mi je bolje da od žudnje za GMOP-om umirem na Otoku nego da bijesnim po stanu od seksualne frustriranosti i nezadovoljene žudnje. Onako ljupko, u romantičnom prirodnom okruženju, ko Violeta u La Traviati...
Naime, zaljubila sam se. I ne samo da sam se zaljubila - NAPOKON se stidljivim glasićem javio i taj moj famozni biološki sat (kojeg do sada nigdje nije bilo, tako da sam se već počela smatrati ozbiljno poremećenim ženskim degenerikom), a i žudnja za udajom i malim plavokosim bebicama me svu nekako preplavila...
Naravno, priča je ispala komplicirana da kompliciranija ne može biti.
Uključuje prevaru, intrige, mračne tajne, žensko rivalstvo, prijetnje dugogodišnjem prijateljstvu, nemogućnost fiziološkog izvršenja spolnog čina unatoč divljoj obostranoj žudnji, dvojbe oko izbora muškarca, vječni strah od (mog) vezivanja i strepnju pred time želi li on mene jednako kao i ja njega, te standardni očaj zbog nemogućnosti čitanja muških misli... Naravno, tu su još temeljite taktike i opake strategije, te visoki stupanj tajnosti i rizičnosti...
Uh, brrrrrr...
Jezivo koplicirano.
Ali o tom potom.
Dakle, eto mene na Otoku.
Stigla sam taman na vrijeme za popodnevnu kavicu s najdražom I. kavica s I je inače nešto čemu se u životu uvijek luđački radujem...
Osim sada.
Zbog GMOP-a.
Komplicirana priča.
Ali o tome ću razmišljati sutra.
E, da - još uvijek sam nezaposlena.
Ok, imam honorarne posliće koje mi sređuju cure, tako da nisam baš toliko siromašna, ali to nije pravi posao, a i jedva pokrivaju petinu troškova normalne žene koja drži do sebe.
Ali nisam ja baš tako bespomoćna cura.
Nužda zakon mijenja, na muci se poznaju junaci, a kako ja spadam u generacije odgajane i obrazovane parolama poput DRUŽE SNAĐI SE, tako sam se za puno toga snašla sama... I nekim čudom skužila da sam uspjela pokupiti nešto od Bakinih mudrosnih bisera koje je ona godinama pokušavala utuviti u moju tupu glavu u rijetkim trenucima moje adolescencije kad me se moglo zateći doma (obično hipnotički zabuljenu u MTV ili zabavljenu skraćivanjem minjaka na mikro duljinu, laštenjem Martensica te postizavanjem supercoolprirodno istrošenog efekta na Levisicama 501).
E, da - krajem rujna sam bila zbrisala na dva tjedna u Zagreb.
U Zagrebu sam srela frenda koji mi je rekao da oni u firmi u Splitu traže suradnika u marketingu, jer im je cura koja je tu radila dvije i pol godine zbrisala na novi, uberbolji posao, i kako su raspisali i natječaj ali nisu zadovoljni prijavljenim kandidatima, već dva mjeseca traže nekoga, pa ako želim... Naravno da sam htjela, pa sam još isti dan razgovarala s njegovim vrhovnim šefom koji je isto bio poslom u Zagrebu, i koji se oduševio i zakazao mi 02. 10. razgovor s još par ljudi u Splitu.
Nije mi se micalo iz Zagreba, ali eto, posao je zvučao predobro pa sam se pokupila i obavila taj razgovor, zatim obavila i finalni dogovor tri dana poslije, dogovorila datum početka rada taman nakon praznika (onog Dana Nečega koji pada u listopadu), i lijepo zachillala dok počnem raditi... Split mi se, dapače, više nije činio tako sumoran a novom poslu sam se radovala ko ozebli Suncu jer je zvučao stvarno predobro...
I bio je predobar.
Da bi bio istinit.
05.10. sam dogovorila sve detalje oko početka rada.
07.10. me nazvao vrhovni šef osobno. Da mi kaže kako mu je jako žao, ali kako se javila prethodnica. Koja nikako nije zadovoljna novim poslom, i kako je čula da niko još nije zauzeo njeno mjesto pa bi se ona, naravno ako može, vratila...
Naravno da su primili nazad osobu koja im je više od dvije godine korektno obavljala posao i ne mora se uhodavati nego samo nastavlja gdje je stala...
I kao, žao mu je, ja sam divna i krasna, ali eto...
Mah!
Priznajem da sam bila strašno uzrujana prva dva dana. Ali onda sam odlučila da gubit živce neću i ne želim jer nema smisla.
I tako sam se, eto, zatekla na Otoku... U berbi maslina.
Post je objavljen 27.10.2009. u 02:50 sati.