Emotivno-predblagdanski post u božiænom duhu...

Moje najveæe zadovoljstvo jest peèenje kolaèa i keksa. Drugo najveæe zadovoljstvo jest dekoriranje stana u prigodnom blagdanskom duhu i stvaranje tople atmosfere.
To dvoje u kombinaciji baca me u ekstazu dublju od one.... uh, htjela sam reæi dublju od one prouzroèene kvalitetnim seksom, ali to bi bila tako autotješeæa laž i samozavaravanje, a i obeæala sam sebi da više neæu lagati kad je seks u pitanju (glumiti orgazme, reæi da je baš veliki i kako mi je bilo lijepo, ili opæenito umanjivati važnost dobrog i redovnog seksa u svome životu...), zato recimo da me to dvoje u kombinaciji nekako baš ispunjava...

Najbolja je dobila famoznu i popularnu crijevnu virozu od koje se mršavi pred blagdane, pa je utorak, srijedu i èetvrtak provela doma umjesto na drugom kraju kontinenta, a ja sam napokon dobila priliku da se igram toplog doma i obitelji.

Lijepo je biti cijeli dan doma i pritom imati kraj sebe živo ljudsko biæe.
Još ljepše je kad je ljudsko biæe živo ali bespomoæno i ovisno o meni. Kad ljudskom biæu kuham pileæu juhicu i rižu s povræem, kompot i èajeve, pa još namještam jastuke, tetošim, i radim sve one lijepe stvari koje me ispunjavaju.

A još ljepše kad bolesnu Najbolju uhvati neka nostalgija za mamom i toplim domom, pa mi da Diners, Maestro (i pin, naravno), kljuèeve od auta, i pošalje kupiti bor i nešto prigodnih ukrasa da stvorimo božiænu obiteljsku atmosferu doma, sastojaka da ispeèemo koji trajni keksiæ za goste koji bi mogli navratiti, i neku dobru knjigu za èitanje...

Ja sam se, naravno, vratila s manjim ali savršenim boriæem, zalihom ljubièastih i mentol zelenih balona iz Magma Homea, ljubièastim i mentol zelenim svilenim vrpcama od kojih sama radim mašne za grane, srebrnim perlicama, glitterima i kontur pastom za ruèno finiširanje mat balona, sitnim svijeæicama (bijelim, ne volim šarena ni krupna svjetla), ljubièastim i srebrnim lametama, 10-ak metara trake od umjetne borovine, slatkim malim bijelo-srebrnim gipsanim anðelima za bor, još slaðim bijelo-srebrnim gipsanim Isusom, Marijom i Rogonjom od muža za pod bor (radovi moje prijateljice, jako povoljno dobiveni, skoro mukte, jer su neki malo krhnuti ), adventskim vijencem u srebrno-ljubièastom, umjetnom imelom, plišanim Rudolfom za ulazna vrata, kapom Djeda Mraza za nju i sobovim rogovima na obruèu za mene, gomilom aromatiziranih svijeæa, božiænim stolnjakom i nadstolnjakom, božiænim salvetama, 5 kila brašna, pola tone oraha, lješnjaka, badema i rogaèa, zalihom prašaka, kvasaca i šeæera, vanilijom u svim oblicima (od štapiæa do tinkture), cimetom, kilom èokolade za kuhanje, brdom maslaca, 20 jaja, kantom marmelade, papirom za peèenje, kanticom od po kile Nescaffea, Storyjem, Extrom, Starsom, Glorijom, Grazijom (koji æe joj vrag knjige dok RTL napucava Vanju Haliloviæ??? Halooooooo???), i dvije kutije Ronhill Slimsa za mene.
Nije imala ništa protiv desanta na njen raèun, dapaèe.
Mada sam zaboravila kupiti èaj od šipka, dvopek i ostale gadarije koje jedu i piju ozbiljno bolesni ljudi.

Posljednja dva dana sam tako provela u kiæenju i žmardanju stana, dok se Najbolja u pauzama izmeðu kauèa i klonje radovala ko beba.

Sad imamo golemi adventski vijenac nasred stola (malo sam se prešla u procjenjivanju dimenzija) od kojeg jedva odložimo èašu na isti, te iz jednakog razloga malo pretjerano dugi no krasni stolnjak na srebrno-crvene pejzažiæe pod snijegom, psihodelièno svjetlucavi bor na stoliæu kraj plazme (pretjerala sam u kolièini ukrasa u odnosu na dimenzije bora, ali teško mi bilo nešto od toga ostaviti u kutiji), sve to smješteno u dnevnoj sobi pretvorenoj u džunglu girlandi od poliesterske borovine okiæene golemim mašnama i balonima, te plastiènu imelu za ljubljenje iznad ulaznih vrata s unutrašnje i veselog Rudolfa na vratima s vanjske strane. Svijeæe iz Sephore, zelene i ljubièaste, u onim svojim preslatkim èašama u boji, napale su sve raspoložive površine stoliæa, polica, prozora...

A ja sam se prekjuèer u rano popodne bacila na miješenje prhkih tijesta i peèenje keksa, koje je potrajalo do negdje tri sata ujutro.
Tako sada imamo doma nekoliko košara pokrivenih ubrusiæima i napunjenih husarima, zebricama, limun-zvijezdama, padobrancima i firentincima.
Nema ništa ugodnije od plesanja uz radio, peèenja kolaèa, prašenja brašnom, urlanja božiænih, gledanja tv-a, plakanja i smijanja zbog ljubavnih jada, lakiranja noktiju, mirisa cimeta i peciva, èitanja horoskopa i gatanja iz kave, šminkanja, izležavanja na kauèevima... I ponovnog otkrivanja onog predivnog duha prosinca koji smo negdje životnim putem pogubile.

Jedna je košara kolaèiæa otišla s Najboljom juèer na posao. Za njen tim. Jer Najbolja je direktorica kakvu bi svaki tim i zaposlenik ponaosob mogli samo poželjeti.
I ne tvrdim to samo zato jer je ona moja Najbolja bukvalno od dana kad smo se rodile.
Osim što je vrijedna, pametna i sposobna, te neopisivo dobroæudna, ona stvarno voli i poštuje ljude s kojima radi. I nikad ne gubi kontrolu niti diže glas i istresa zlovolju na njima.

Ponekad se stvarno pitam kako je takvo èarobno i savršeno stvorenje koje niže poslovne i društvene uspjehe bez po muke, roðeno da uljepšava svijet svojom pojavom i pozitivnošæu, dopalo baš mene da mi bude najbolja prijateljica i oslonac u životu u svakom trenutku?

Jer nas dvije smo toliko razlièite, koliko dvoje ljudi uopæe mogu biti.

Naše poznanstvo je od samog zaèeæa bilo podrazumijevajuæe, buduæi da su nam obitelji veæ tradicionalno i generacijski bliske. Djedovi su skupa tulumarili po partijskim i sindikalnim eventima te bili lokalni stupovi zajednice, bake dijelile recepte, krojeve iz Burde, frizerku i obavezno zajedno provodile bar po dva sata dnevno, tradicija se nastavila s našim majkama (mada nisu živjele u istom gradu), i napokon, ja i Najbolja smo roðene isti dan, u istom rodilištu, istoj raðaonici (10 sati razlike), i naravno da se znalo da æemo se i mi družiti kroz život, mada to nije najnužnije znaèilo da baš moramo postati i najbolje prijateljice na svijetu.
Ali se dogodilo tako.

Do 13-e godine nismo živjele u istome gradu, ali viðale smo se na praznicima, ljeta provodile skupa, meðutim je vremenom razlika izmeðu razmažene male spliæanke i jednostavne djevojèice iz manjeg mjesta nekako uzela maha pa smo se udaljile, sve dok ja nisam zbog odreðenih obiteljskih okolnosti doselila baki.

Naš ponovni susret u istoj osnovnoj školi nije bio baš najprijateljskiji. Dapaèe, na samom poèetku dogodila nam se burna mini-borba za status.

S jedne strane je bila Najbolja, najljepša i najpopularnija zvijezda škole, jedno od onih èarobnih savršenih stvorenja, besprijekorna princeza u koju su svi zaljubljeni, koju svi žele za prijateljicu, koja je prirodno prva i glavna u svemu, ambiciozna, najbolja uèenica, sportašica, aktivna u svim moguæim školskim aktivnostima, puna stila i produkt savršenog odgoja divne obitelji pune ljubavi.
S druge strane sam se pojavila ja, dobrostojeæe gradsko derište, s maskarom na oèima i supermodernom frizurom obojanom kanom (u vrijeme kad uèenice osmih razreda u malim otoèkim gradiæima nisu dolazile našminkane na nastavu niti koristile lak za kosu), 8 naušnica u uhu, Levisicama 501, kožnom jaknom, koje je pritom još i znalo popušiti cigaretu bez da se uguši, popiti pivo bez da se onesvijesti, i za koju se prièalo da je to ljeto sa roðakom - lokalnim frajerom - zapalilo joint (nije bila istina - ali malo reklame ne škodi...).

Buduæi da Besprijekorna Najbolja ipak nije bila baš toliki dobroæudni neegoistièni i neslavohlepni anðeo u duši, a ja sam bila dovoljno egzotièna da joj na samom poèetku trijumfalne osmaške godine preotmem dio podrazumijevajuæe pažnje i obožavanja, te u nekim školskim predmetima dostojan i jednak protivnik, prvih nekoliko mjeseci smo se tiho borile za teritorij i status u srcima suuèenika, i hladno gledale preko školskog hodnika.
Sve do jedne predbožiæne nedjeljne matineje u lokalnom disku, kad je Najbolju spopao neki vrag pa je popila votka juice i poželila cigaretu, koju sam samo ja u društvu imala hrabrosti užicati nekome od starijih cura za šankom...
Naravno, nenavikloj na nikotin, najboljoj je ekspresno pozlilo, ja sam nevoljko preuzela krivicu za njenu muèninu i izvela je vani na buru... A ostalo je povijest.

Do uskršnjih praznika veæ smo ponovo bile nerazdvojne, kao u ona idilièna vremena dok smo bile male i provodile ljeta na ljuljaèki u njenom ili plastiènom bazenu u mom dvorištu, pod ne baš budnim okom baki zauzetih ispijanjem kave i traèevima (odatle potjeèu šavovi na njenoj glavi, moj slomljen nos, više razbijenih mlijeènih zuba i koljena, par slomljenih kostiju, nekoliko pseæih i maèjih ugriza popraæenih antitetanusom, dva razbijena prozora i zajednièki pad s kruške bez ozbiljnijih posljedica - osim za krušku), šišale lutke i jedna drugu škaricama za papir, gaðale kamenjem maèke po susjedstvu, štedile džeparac za odlazak na pizzu i igrale se poroðaja medvjediæa.

Ja sam najbolju uèila kako biti opuštena, dotjerana i poroèna - sa mnom se prvi put opila rakijom od višanja i povraæala u vešmašinu, poèela se šminkati, poljubila (pa morala je zaboga od nekoga nauèiti! I mene je nauèila frendica u sedmom razredu!), kupila grudnjak i nauèila odrezati jastuèiæe za ramena u savršeno oblikovane ekstenzije za sise, pratiti slijepo modne trendove primjerene našim godinama i budžetu, razgovarati sa starijim momcima (onima od 16 i 17 godina)...
Najbolja je mene nauèila kako zanosno klonuti pred muškim rodom, kako iste natjerati da plešu kako žena svira, kako šarmirati nastavnike, kako uspješno lagati ukuæanima i tjerati u svakoj prilici vodu na svoj mlin, kako ... Ah, sve ono što djevojci treba kako bi bila jednostavno savršena i neodoljiva!

Jedna drugoj smo u tim mladim danima dale upravo ono što je bilo potrebno da postanemo kompletne.

Zajedno smo krenule u gimnaziju i slijedeæe èetiri godine dijelile razred, ali ne i klupu.
Ona je bila dobra cura koja prati nastavu u prvoj, ja ona ne tako dobra koja spava ili rješava s Najboljim Prijateljem križaljke u zadnjoj.
Ali to ne znaèi da nismo bile nerazdvojne.

Ja sam bila uz nju u svim njenim ljubavnim brodolomima, ona je spremno lagala za mene pred ravnateljem u više prilika.

Zajedno smo otkrivale èarobni svijet bulimije, lakih i srednjelakih narkotika, prvih seksualnih iskustava, prvih ljubavnih razoèaranja, i prošle kleptomansku fazu - ko bi povjerovao da je princeza iz fine familije bila hladnokrvna lopuža u svojim adolescentskim danima, dok sam ja zapravo bila kukavica i trtaroš.

Tipièno srednjoškolsko prijateljstvo, a takva obièno pokleknu kad prijateljice krenu na razlièite fakultete u razlièitim gradovima.

Naše nije.
Unatoè razdaljini i drugaèijim životnim stilovima, ostale smo jednako bliske.

Najbolja je upisala Ekonomiju u Zagrebu, smjestila se na Cvjetnom, otkrila solarij, Saloon, twin-setove, èari monogamne veze i predanosti studiju, urednih mjesta za izlaske, finih studentskih posliæa, ambicioznog društva i urednog života po planu, bez promjena i stresa.

Ja sam upisala fakultet u Splitu, prepustila se klupskom ludovanju, zabavi, putovanjima, raznoraznim èudnovatim poslovima, ljubavnim sapunicama; družila se s poduzetnicima, finom djecom, bikerima, šminkerima, partijanerima, sponzorušama, getanima, skejterima; prolazila faze od mirne djevojke do luðakinje koja visi s balkona...

Nismo se viðale èesto, èak ni ljeti, jer ja sam ljeta provodila na putu ili radeæi nešto. Svejedno, Najbolja je uvijek bila tu uz mene kad mi je bila potrebna, i ja sam uvijek bila uz nju.
A velika je stvar imati osobu kojoj možeš jednog dana banuti na vrata studentske sobe, dekintirana i oèajna, na rubu živèanog sloma, izgubljena i preplašena, zatražiti da samo bude uz tebe nekoliko dana dok se stvari ne srede, i zatim ponovo nestati, bez straha da æe se taj posebni netko uvrijediti i otpisati te, ili odbiti biti tu.
Zajedno smo u studentskim danima prebrodile nekoliko obiteljskih i egzistencijalnih kriza, slomova veza, jednu neželjenu trudnoæu, dvije afere s oèevima i ljubavnicama, par smrti bliskih osoba i tešku prometnu nesreæu.
Zapravo, kad bolje razmislim, kroz te èetiri godine smo jedna drugoj dolazile uvijek i samo kada nam je bilo teško. Lijepe trenutke smo èuvale za neke druge ljude i dijelile sa osobama koje nas nisu istinski poznavale.
A teški trenuci su istinski test za prijateljstvo. Jer su rijetki oni koji ostaju uz nas kad je gadno, ma koliko nam se zaklinjali u odanost dok teèe med i mlijeko.
Možda smo tada trebale jedna drugu tako oèajnièki samo zato jer smo obje teški kontrol-freakovi kada je naš immage u pitanju, i nikada ne bismo dozvolile da nas okolina u bilo kojem trenutku percipira na bilo koji drugi naèin osim kao vjeèno nasmijane, pozitivne i u svemu uspješne društvene leptiriæe.

Nakon studija stvari su se poèele mijenjati. Najbolja je upala u prvi posao i otada uspješno ganja karijeru. Vodi upravo onakav život kakav je zacrtala još u gimnaziji, izbjegavajuæi sve što bi joj moglo poremetiti savršeno organiziranu svakodnevicu i osujetiti borbu za položaj na poslu i u društvu. Ja sam otada prošla sito i rešeto, od života u inozemstvu, preko karijere i divljeg braka, do ne znam ni ja sama èega. Neko smo vrijeme živjele skupa, zatim bile razdvojene državnim granicama, pretežno u razlièitim gradovima.
Promijenile smo se od onih klinki kakve smo bile u srednjoj školi, ali i meðusobno bolje upoznale. Podijelile više lijepih trenutaka nego onih loših. I cijelo vrijeme bile tu jedna za drugu, i znam da æemo uvijek biti.
I dalje jedna drugoj pružamo potrebnu dozu onoga što onoj drugoj fali.
Ona meni daje razum i staloženost, oslonac da ponovo stanem na noge kad opalim glavom o zid, trijezan i analitièki um kad zabrijem u neku od krajnosti kojima sam tako sklona, logièno rješenje za probleme koji mi se èine nerješivi, rame za plakanje i ormar pun èarobnih stvari na posudbu.
Ja njoj dajem opuštenost i zaigranost, rješenje problema iz nelogiène ali na neki naèin ipak funkcionalne perspektive, savjete u vezi odijevanja i prepreka u vezi, dane provedene na mjestima na koja ona sama ne bi nikada otišla, slikovite ljude kakve ona sama nikada ne bi ni primjetila, smijeh, akciju, topli domaæi obrok, i društvo u usamljenim veèerima u otrovnom stanu na Vrbanima.

Jedna drugoj dajemo prijateljicu, sestru, suborca, beskrajnu ljubav i predivno vrijeme zajedno.

I ne, nikad se u životu nismo posvaðale, ne na onaj naèin da ne razgovaramo više od par nadurenih minuta.
I ja jesam grozna traèibaba, ali nikada ništa o Najboljoj nije prešlo preko mojih usta osim najboljeg.
I ma koliko ljudi prošlo kroz moj život, i ma koliko ljudi prošlo kroz njen, unatoè tome što smo dva totalna antipoda, mi smo jedna drugoj jedine konstante.

Niko na svijetu ne poznaje me tako dobro kao moja Najbolja.

I kad doplazim doma nakon razuzdanog subotnjeg izlaska, i naðem je kako tiho hrèe na kauèu sa psom na trbuhu i kljuèem u ruci (da mi ga baci preko balkona u sluèaju da je nazovem i kažem da nisam sposobna naæi svoj u torbici, što se dogaða u prosjeku svaki drugi put kad izaðem vani), naravno da je pospremim u krevet i sjednem uz laptop pisati raspekmeženi post o tome koliko volim svoju prijateljicu i koliko sam sretna što je imam...

14.12.2008. u 02:39 sati | 14 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.