Moje najveće zadovoljstvo jest pečenje kolača i keksa. Drugo najveće zadovoljstvo jest dekoriranje stana u prigodnom blagdanskom duhu i stvaranje tople atmosfere.
To dvoje u kombinaciji baca me u ekstazu dublju od one.... uh, htjela sam reći dublju od one prouzročene kvalitetnim seksom, ali to bi bila tako autotješeća laž i samozavaravanje, a i obećala sam sebi da više neću lagati kad je seks u pitanju (glumiti orgazme, reći da je baš veliki i kako mi je bilo lijepo, ili općenito umanjivati važnost dobrog i redovnog seksa u svome životu...), zato recimo da me to dvoje u kombinaciji nekako baš ispunjava...
Najbolja je dobila famoznu i popularnu crijevnu virozu od koje se mršavi pred blagdane, pa je utorak, srijedu i četvrtak provela doma umjesto na drugom kraju kontinenta, a ja sam napokon dobila priliku da se igram toplog doma i obitelji.
Lijepo je biti cijeli dan doma i pritom imati kraj sebe živo ljudsko biće.
Još ljepše je kad je ljudsko biće živo ali bespomoćno i ovisno o meni. Kad ljudskom biću kuham pileću juhicu i rižu s povrćem, kompot i čajeve, pa još namještam jastuke, tetošim, i radim sve one lijepe stvari koje me ispunjavaju.
A još ljepše kad bolesnu Najbolju uhvati neka nostalgija za mamom i toplim domom, pa mi da Diners, Maestro (i pin, naravno), ključeve od auta, i pošalje kupiti bor i nešto prigodnih ukrasa da stvorimo božićnu obiteljsku atmosferu doma, sastojaka da ispečemo koji trajni keksić za goste koji bi mogli navratiti, i neku dobru knjigu za čitanje...
Ja sam se, naravno, vratila s manjim ali savršenim borićem, zalihom ljubičastih i mentol zelenih balona iz Magma Homea, ljubičastim i mentol zelenim svilenim vrpcama od kojih sama radim mašne za grane, srebrnim perlicama, glitterima i kontur pastom za ručno finiširanje mat balona, sitnim svijećicama (bijelim, ne volim šarena ni krupna svjetla), ljubičastim i srebrnim lametama, 10-ak metara trake od umjetne borovine, slatkim malim bijelo-srebrnim gipsanim anđelima za bor, još slađim bijelo-srebrnim gipsanim Isusom, Marijom i Rogonjom od muža za pod bor (radovi moje prijateljice, jako povoljno dobiveni, skoro mukte, jer su neki malo krhnuti ), adventskim vijencem u srebrno-ljubičastom, umjetnom imelom, plišanim Rudolfom za ulazna vrata, kapom Djeda Mraza za nju i sobovim rogovima na obruču za mene, gomilom aromatiziranih svijeća, božićnim stolnjakom i nadstolnjakom, božićnim salvetama, 5 kila brašna, pola tone oraha, lješnjaka, badema i rogača, zalihom prašaka, kvasaca i šećera, vanilijom u svim oblicima (od štapića do tinkture), cimetom, kilom čokolade za kuhanje, brdom maslaca, 20 jaja, kantom marmelade, papirom za pečenje, kanticom od po kile Nescaffea, Storyjem, Extrom, Starsom, Glorijom, Grazijom (koji će joj vrag knjige dok RTL napucava Vanju Halilović??? Halooooooo???), i dvije kutije Ronhill Slimsa za mene.
Nije imala ništa protiv desanta na njen račun, dapače.
Mada sam zaboravila kupiti čaj od šipka, dvopek i ostale gadarije koje jedu i piju ozbiljno bolesni ljudi.
Posljednja dva dana sam tako provela u kićenju i žmardanju stana, dok se Najbolja u pauzama između kauča i klonje radovala ko beba.
Sad imamo golemi adventski vijenac nasred stola (malo sam se prešla u procjenjivanju dimenzija) od kojeg jedva odložimo čašu na isti, te iz jednakog razloga malo pretjerano dugi no krasni stolnjak na srebrno-crvene pejzažiće pod snijegom, psihodelično svjetlucavi bor na stoliću kraj plazme (pretjerala sam u količini ukrasa u odnosu na dimenzije bora, ali teško mi bilo nešto od toga ostaviti u kutiji), sve to smješteno u dnevnoj sobi pretvorenoj u džunglu girlandi od poliesterske borovine okićene golemim mašnama i balonima, te plastičnu imelu za ljubljenje iznad ulaznih vrata s unutrašnje i veselog Rudolfa na vratima s vanjske strane. Svijeće iz Sephore, zelene i ljubičaste, u onim svojim preslatkim čašama u boji, napale su sve raspoložive površine stolića, polica, prozora...
A ja sam se prekjučer u rano popodne bacila na miješenje prhkih tijesta i pečenje keksa, koje je potrajalo do negdje tri sata ujutro.
Tako sada imamo doma nekoliko košara pokrivenih ubrusićima i napunjenih husarima, zebricama, limun-zvijezdama, padobrancima i firentincima.
Nema ništa ugodnije od plesanja uz radio, pečenja kolača, prašenja brašnom, urlanja božićnih, gledanja tv-a, plakanja i smijanja zbog ljubavnih jada, lakiranja noktiju, mirisa cimeta i peciva, čitanja horoskopa i gatanja iz kave, šminkanja, izležavanja na kaučevima... I ponovnog otkrivanja onog predivnog duha prosinca koji smo negdje životnim putem pogubile.
Jedna je košara kolačića otišla s Najboljom jučer na posao. Za njen tim. Jer Najbolja je direktorica kakvu bi svaki tim i zaposlenik ponaosob mogli samo poželjeti.
I ne tvrdim to samo zato jer je ona moja Najbolja bukvalno od dana kad smo se rodile.
Osim što je vrijedna, pametna i sposobna, te neopisivo dobroćudna, ona stvarno voli i poštuje ljude s kojima radi. I nikad ne gubi kontrolu niti diže glas i istresa zlovolju na njima.
Ponekad se stvarno pitam kako je takvo čarobno i savršeno stvorenje koje niže poslovne i društvene uspjehe bez po muke, rođeno da uljepšava svijet svojom pojavom i pozitivnošću, dopalo baš mene da mi bude najbolja prijateljica i oslonac u životu u svakom trenutku?
Jer nas dvije smo toliko različite, koliko dvoje ljudi uopće mogu biti.
Naše poznanstvo je od samog začeća bilo podrazumijevajuće, budući da su nam obitelji već tradicionalno i generacijski bliske. Djedovi su skupa tulumarili po partijskim i sindikalnim eventima te bili lokalni stupovi zajednice, bake dijelile recepte, krojeve iz Burde, frizerku i obavezno zajedno provodile bar po dva sata dnevno, tradicija se nastavila s našim majkama (mada nisu živjele u istom gradu), i napokon, ja i Najbolja smo rođene isti dan, u istom rodilištu, istoj rađaonici (10 sati razlike), i naravno da se znalo da ćemo se i mi družiti kroz život, mada to nije najnužnije značilo da baš moramo postati i najbolje prijateljice na svijetu.
Ali se dogodilo tako.
Do 13-e godine nismo živjele u istome gradu, ali viđale smo se na praznicima, ljeta provodile skupa, međutim je vremenom razlika između razmažene male splićanke i jednostavne djevojčice iz manjeg mjesta nekako uzela maha pa smo se udaljile, sve dok ja nisam zbog određenih obiteljskih okolnosti doselila baki.
Naš ponovni susret u istoj osnovnoj školi nije bio baš najprijateljskiji. Dapače, na samom početku dogodila nam se burna mini-borba za status.
S jedne strane je bila Najbolja, najljepša i najpopularnija zvijezda škole, jedno od onih čarobnih savršenih stvorenja, besprijekorna princeza u koju su svi zaljubljeni, koju svi žele za prijateljicu, koja je prirodno prva i glavna u svemu, ambiciozna, najbolja učenica, sportašica, aktivna u svim mogućim školskim aktivnostima, puna stila i produkt savršenog odgoja divne obitelji pune ljubavi.
S druge strane sam se pojavila ja, dobrostojeće gradsko derište, s maskarom na očima i supermodernom frizurom obojanom kanom (u vrijeme kad učenice osmih razreda u malim otočkim gradićima nisu dolazile našminkane na nastavu niti koristile lak za kosu), 8 naušnica u uhu, Levisicama 501, kožnom jaknom, koje je pritom još i znalo popušiti cigaretu bez da se uguši, popiti pivo bez da se onesvijesti, i za koju se pričalo da je to ljeto sa rođakom - lokalnim frajerom - zapalilo joint (nije bila istina - ali malo reklame ne škodi...).
Budući da Besprijekorna Najbolja ipak nije bila baš toliki dobroćudni neegoistični i neslavohlepni anđeo u duši, a ja sam bila dovoljno egzotična da joj na samom početku trijumfalne osmaške godine preotmem dio podrazumijevajuće pažnje i obožavanja, te u nekim školskim predmetima dostojan i jednak protivnik, prvih nekoliko mjeseci smo se tiho borile za teritorij i status u srcima suučenika, i hladno gledale preko školskog hodnika.
Sve do jedne predbožićne nedjeljne matineje u lokalnom disku, kad je Najbolju spopao neki vrag pa je popila votka juice i poželila cigaretu, koju sam samo ja u društvu imala hrabrosti užicati nekome od starijih cura za šankom...
Naravno, nenavikloj na nikotin, najboljoj je ekspresno pozlilo, ja sam nevoljko preuzela krivicu za njenu mučninu i izvela je vani na buru... A ostalo je povijest.
Do uskršnjih praznika već smo ponovo bile nerazdvojne, kao u ona idilična vremena dok smo bile male i provodile ljeta na ljuljački u njenom ili plastičnom bazenu u mom dvorištu, pod ne baš budnim okom baki zauzetih ispijanjem kave i tračevima (odatle potječu šavovi na njenoj glavi, moj slomljen nos, više razbijenih mliječnih zuba i koljena, par slomljenih kostiju, nekoliko psećih i mačjih ugriza popraćenih antitetanusom, dva razbijena prozora i zajednički pad s kruške bez ozbiljnijih posljedica - osim za krušku), šišale lutke i jedna drugu škaricama za papir, gađale kamenjem mačke po susjedstvu, štedile džeparac za odlazak na pizzu i igrale se porođaja medvjedića.
Ja sam najbolju učila kako biti opuštena, dotjerana i poročna - sa mnom se prvi put opila rakijom od višanja i povraćala u vešmašinu, počela se šminkati, poljubila (pa morala je zaboga od nekoga naučiti! I mene je naučila frendica u sedmom razredu!), kupila grudnjak i naučila odrezati jastučiće za ramena u savršeno oblikovane ekstenzije za sise, pratiti slijepo modne trendove primjerene našim godinama i budžetu, razgovarati sa starijim momcima (onima od 16 i 17 godina)...
Najbolja je mene naučila kako zanosno klonuti pred muškim rodom, kako iste natjerati da plešu kako žena svira, kako šarmirati nastavnike, kako uspješno lagati ukućanima i tjerati u svakoj prilici vodu na svoj mlin, kako ... Ah, sve ono što djevojci treba kako bi bila jednostavno savršena i neodoljiva!
Jedna drugoj smo u tim mladim danima dale upravo ono što je bilo potrebno da postanemo kompletne.
Zajedno smo krenule u gimnaziju i slijedeće četiri godine dijelile razred, ali ne i klupu.
Ona je bila dobra cura koja prati nastavu u prvoj, ja ona ne tako dobra koja spava ili rješava s Najboljim Prijateljem križaljke u zadnjoj.
Ali to ne znači da nismo bile nerazdvojne.
Ja sam bila uz nju u svim njenim ljubavnim brodolomima, ona je spremno lagala za mene pred ravnateljem u više prilika.
Zajedno smo otkrivale čarobni svijet bulimije, lakih i srednjelakih narkotika, prvih seksualnih iskustava, prvih ljubavnih razočaranja, i prošle kleptomansku fazu - ko bi povjerovao da je princeza iz fine familije bila hladnokrvna lopuža u svojim adolescentskim danima, dok sam ja zapravo bila kukavica i trtaroš.
Tipično srednjoškolsko prijateljstvo, a takva obično pokleknu kad prijateljice krenu na različite fakultete u različitim gradovima.
Naše nije.
Unatoč razdaljini i drugačijim životnim stilovima, ostale smo jednako bliske.
Najbolja je upisala Ekonomiju u Zagrebu, smjestila se na Cvjetnom, otkrila solarij, Saloon, twin-setove, čari monogamne veze i predanosti studiju, urednih mjesta za izlaske, finih studentskih poslića, ambicioznog društva i urednog života po planu, bez promjena i stresa.
Ja sam upisala fakultet u Splitu, prepustila se klupskom ludovanju, zabavi, putovanjima, raznoraznim čudnovatim poslovima, ljubavnim sapunicama; družila se s poduzetnicima, finom djecom, bikerima, šminkerima, partijanerima, sponzorušama, getanima, skejterima; prolazila faze od mirne djevojke do luđakinje koja visi s balkona...
Nismo se viđale često, čak ni ljeti, jer ja sam ljeta provodila na putu ili radeći nešto. Svejedno, Najbolja je uvijek bila tu uz mene kad mi je bila potrebna, i ja sam uvijek bila uz nju.
A velika je stvar imati osobu kojoj možeš jednog dana banuti na vrata studentske sobe, dekintirana i očajna, na rubu živčanog sloma, izgubljena i preplašena, zatražiti da samo bude uz tebe nekoliko dana dok se stvari ne srede, i zatim ponovo nestati, bez straha da će se taj posebni netko uvrijediti i otpisati te, ili odbiti biti tu.
Zajedno smo u studentskim danima prebrodile nekoliko obiteljskih i egzistencijalnih kriza, slomova veza, jednu neželjenu trudnoću, dvije afere s očevima i ljubavnicama, par smrti bliskih osoba i tešku prometnu nesreću.
Zapravo, kad bolje razmislim, kroz te četiri godine smo jedna drugoj dolazile uvijek i samo kada nam je bilo teško. Lijepe trenutke smo čuvale za neke druge ljude i dijelile sa osobama koje nas nisu istinski poznavale.
A teški trenuci su istinski test za prijateljstvo. Jer su rijetki oni koji ostaju uz nas kad je gadno, ma koliko nam se zaklinjali u odanost dok teče med i mlijeko.
Možda smo tada trebale jedna drugu tako očajnički samo zato jer smo obje teški kontrol-freakovi kada je naš immage u pitanju, i nikada ne bismo dozvolile da nas okolina u bilo kojem trenutku percipira na bilo koji drugi način osim kao vječno nasmijane, pozitivne i u svemu uspješne društvene leptiriće.
Nakon studija stvari su se počele mijenjati. Najbolja je upala u prvi posao i otada uspješno ganja karijeru. Vodi upravo onakav život kakav je zacrtala još u gimnaziji, izbjegavajući sve što bi joj moglo poremetiti savršeno organiziranu svakodnevicu i osujetiti borbu za položaj na poslu i u društvu. Ja sam otada prošla sito i rešeto, od života u inozemstvu, preko karijere i divljeg braka, do ne znam ni ja sama čega. Neko smo vrijeme živjele skupa, zatim bile razdvojene državnim granicama, pretežno u različitim gradovima.
Promijenile smo se od onih klinki kakve smo bile u srednjoj školi, ali i međusobno bolje upoznale. Podijelile više lijepih trenutaka nego onih loših. I cijelo vrijeme bile tu jedna za drugu, i znam da ćemo uvijek biti.
I dalje jedna drugoj pružamo potrebnu dozu onoga što onoj drugoj fali.
Ona meni daje razum i staloženost, oslonac da ponovo stanem na noge kad opalim glavom o zid, trijezan i analitički um kad zabrijem u neku od krajnosti kojima sam tako sklona, logično rješenje za probleme koji mi se čine nerješivi, rame za plakanje i ormar pun čarobnih stvari na posudbu.
Ja njoj dajem opuštenost i zaigranost, rješenje problema iz nelogične ali na neki način ipak funkcionalne perspektive, savjete u vezi odijevanja i prepreka u vezi, dane provedene na mjestima na koja ona sama ne bi nikada otišla, slikovite ljude kakve ona sama nikada ne bi ni primjetila, smijeh, akciju, topli domaći obrok, i društvo u usamljenim večerima u otrovnom stanu na Vrbanima.
Jedna drugoj dajemo prijateljicu, sestru, suborca, beskrajnu ljubav i predivno vrijeme zajedno.
I ne, nikad se u životu nismo posvađale, ne na onaj način da ne razgovaramo više od par nadurenih minuta.
I ja jesam grozna tračibaba, ali nikada ništa o Najboljoj nije prešlo preko mojih usta osim najboljeg.
I ma koliko ljudi prošlo kroz moj život, i ma koliko ljudi prošlo kroz njen, unatoč tome što smo dva totalna antipoda, mi smo jedna drugoj jedine konstante.
Niko na svijetu ne poznaje me tako dobro kao moja Najbolja.
I kad doplazim doma nakon razuzdanog subotnjeg izlaska, i nađem je kako tiho hrče na kauču sa psom na trbuhu i ključem u ruci (da mi ga baci preko balkona u slučaju da je nazovem i kažem da nisam sposobna naći svoj u torbici, što se događa u prosjeku svaki drugi put kad izađem vani), naravno da je pospremim u krevet i sjednem uz laptop pisati raspekmeženi post o tome koliko volim svoju prijateljicu i koliko sam sretna što je imam...
Post je objavljen 14.12.2008. u 02:39 sati.