Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč,ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.
31.12.2007., ponedjeljak
ZA VAŠE ZDRAVLJE: NEGATIVCI (PESIMISTI)
Negativci su ljudi koji sve vide crno.
Na taj način oni najprije samima sebi postavljaju ograničenja za postizanje radosti, zadovoljstva, sreće. Oni nikada nisu zadovoljni s postignutim. I kad su uspješni nisu zadovoljni jer previše traže. Uvijek im nešto nedostaje, sve im smeta, svuda vide samo greške i negativnosti, sve unaprijed obezvrjeđuju, smatraju se nesposobnima za veće napore i uspjehe. Stalno nešto gunđaju, ničemu se ne raduju. Oni su po opredjeljenju «glasnici i proroci» svih mogućih nesreća i propasti, stalno lamentiraju kako imaju nesreću što imaju baš takvu ženu/muža, takvu djecu, takvoga šefa na poslu. Negativci odnosno pesimiti stalno traže razloge zbog kojih gunđaju, zbog kojih mogu biti nezadovoljni, i u konačnici «sretni su» kad su nesretni.
U društvu, braku, obitelji, negativci (pesimisti) kod sebe i kod drugih (kolege, bračni partner, djeca) vide jedino greške i negativnosti, neispravno ponašanje, loše poteze i korake. Ako mu dijete, ne daj Bože, donese jedan put lošu ocjenu iz škole, samo to pamti i stalno kritizira. Ako je žena/ muž jednom nešto pogriješio/la, samo to i neprestano to spominje.
Nitko im ne može ugoditi, i nitko im nije niti može biti dobar. Oni sve tumače i ocjenjuju negativno. Negativci ne uočavaju ništa što je dobro, lijepo, uspješno, ugodno.
Druženje s tavkim osobama, ili život s takvima u braku i obitelji, pretvara se u sumorno sivilo. Ponašanje i reagiranja negativca odvija se i ponavlja nekako po istom kalupu negativnosti. Negativci stalno nešto kritiziraju, negoduju, iskaljuju svoje nezadovoljstvo na svojoj okolini. Osobe u njihovoj blizini su stalno u nekome strahu kad će ponovno i za najmanju sitnicu biti kritizirani. Stalna kritika negativaca učestalo završava konfliktima, negativnim ozračjem.
Ponekad negativcima treba samo malo, jedan kritički pogled, da bi krenula lavina predbacivanja. Stalnim negodovanjem, kritikom, gunđanjem, negativci očituju svoje vlastito nezadovoljstvo, osobna razočaranja, strahove, manjak tolerancije i fleksibilnosti. Događa se također da takve osobe zbog nezadovoljstva na poslu stalno negoduju u obitelji, gunđaju u svagdanjem životu.
U blizini takve osobe ne može se dugo izdržati. Osobe u blizini negativaca osjećaju kako im snaga sve više ponestaje i sve više osjećaju neizdrživi teret stalne negativnosti. Društvo, prijatelji (ako ih i ima) počinju negativca izbjegavati, djeca bježe od kuće, a bračni partneri najčešće i jedino vide izlaz u rastavi.
Činjenica je da negativci vide dobre i pozitivne stvari, pozitivno ponašanje u svome okruženju, ali to si iznutra zabranjuju i spomenuti. Negativac bi postao u neku ruku još nestretniji, ako vidi da svojim ponašanjem donosi zadovoljstvo drugima.
Bože sačuvaj, da bi negativac dao pohvalu (recimo svojoj ženi kako je spremila dobar ručak), dati pohvalu djetetu kad donese dobru ocjenu iz škole, radije se on sjeća jedne jedine loše ocjene koju je dijete donijelo iz škole. Negativci se ponašaju po nekom svom unutarnjem pravilu: oni «zabranjuju» sebi i drugima da budu sretni.
Što činiti?
Negativcima se preporuča da «okrenu ploču», jer samo tako mogu izići iz začaranog kruga negativnosti. Neka najprije kod sebe pokušaju vidjeti dobre strane. Neka si bar od vremena do vremena dozvole «pravo» na sreću, da najprije oni sami budu sretni. Zatim neka pokušaju i u svom okruženju vidjeti dobre, pozitivne strane i pohvaliti ih (da muž pohvali ženu kad spremi dobru večeru, da žena pohvali muža ako je bio pazljiv prema njoj i djeci, da otac/majka pohvale dijete kad donese dobru ocjenu u školi itd.). Na taj način nastaje ugodno ozračje u obitelji, u društvu, s prijateljima, na taj način raste unutarnje zadovoljstvo, stvara se pozitivna energija, druženje postaje ljepše, ugodnije. Okolini negativaca se preporuča da se naoružaju strpljivošću, i neka «otvrdnu» na njihova gunđanja i kritiku. Jer takova kritika i negodovanja se samo djelomično odnosi na njih. Stoga je uputno da i u takvoj kritici pokušaju vidjeti štogod pozitivnoga. Ako živite s negativcem važno je da vi sami pokušate vidjeti u sebi i u negativcu pozitivne strane i da ih naglasite, pohvalite, npr. kako je bilo lijepo što je otac za sina našao vremena i s njim otisao na utakmicu (mada ga se tjedan dana ranije htio odreći zbog jedne loše ocjene u školi, i sl.). A dok se stanje ne promijeni nabolje, korisno je što češće družiti se s pozitivcima.
Negativcima i njihovoj okolini koji situaciju ne uspiju promjeniti sami, preporuča se da potraže stručnu pomoć.
Život je izazov. To je za mene jedna od najboljih rečenica koje sam čuo o životu. Dok ste mladi ličite na spužvu, koja upija sve do čega dođe. Odrastanjem shvatite da ne treba sve upijati. To je već napredak, ali virus "krivog usmjerenja" ostaje u vama, jer i dalje neizmjerno vjerujete najbližima. Preuzimate uz svu ljubav koju vam daju i sve nekritičke konstatacije koje su i vaši najbliži naslijedili. Odrastanjem smještate sebe po klasičnom redoslijedu: škola, fakultet, posao, brak, djeca, karijera, ekonomsko blagostanje itd. I najednom vidite, da nešto nije u redu. Što? Ovisi o vama: posao vam se više ne sviđa, supruga ili suprug ne odgovaraju standardu koji ste "skicirali", djeca su svojeglava itd.
Neka područja čine vam se kao "prazna ploča". Ustanovite, da je ono što vas je oduševljavalo, jednostavno postalo obično. Ustanovite, da ste u traženju cilja (koji ste na kraju i ostvarili) propustili mnogo sitnih zadovoljstava, koje bi vas sada oduševile. Na žalost, mnogo toga vise nije moguće ostvariti. Želite ono o čemu vam u mladosti nije palo na pamet - zadovoljstvo. Zadovoljstvo uživanja u malim radostima koje vas svakodnevno okružuju.
Možda shvatite, da je neznanje jedan od najvećih ljudskih neprijatelja. Shvatite, da je glavni krivac osoba sa druge strane ogledala pred koje ste stali. Ako ste shvatili smisao, a niste razbili ogledalo, postigli se ono malo ljudi u životu shvati - život je igra u kojoj sam sam igrač i režiser bez obzira na sve "objektivne poteškoće" koje vas okružuju.
Često kad pišem o državnoj upravi, a kritiziram ih kad i gdje to stignem, koji put pomislim da sam možda ipak preoštar. Možda ipak nisu tako loši i podmitljivi kao što to ja ustrajno tvrdim.
I onda danas slučajno pogledam hrvatski teletekst i vidim da su u Dubrovniku uhapšeni pomoćnik predstojnika Ureda državne uprave i vlasnik jedne građevinske firme. Tražili su od Gorana Štroka pola milijuna eura mita da mu ishode dozvolu za otvaranje i rad hotela Bellevue.
Dakle, prvo, oni su još jednom potvrdili moje pisanje o korupciji u državnoj upravi. Drugo, ovo je očit dokaz da ako se plati, da je onda sve moguće. Pa i otvoriti hotel koji nema potrebnih dozvola. Treće, pa zar te budale ne znaju tko je Goran Štrok? Veliki igrač i to ne od jučer nego još iz davnih dana komunizma. Koji je premazan svim mastima pa čak i onima kojih nema ni u jednoj apoteci.
Dakle, u Dubrovniku, još jedan skandal. Da vidimo tko je sad na redu?
Ne postoji niti jedan poziv i posao kojega bi trebalo prezirati. Rekli bismo da je s pozivom kao s nekim predmetom, objektom, stvari. Oni po sebi nisu niti dobri niti zli. Vrijednosni (moralni) im sadržaj daje onaj koji se s njima služi.
Prije nekoliko dana Vatikanska kongregacija za nauk vjere je objavila "Naputak o angažmanu i ponašanju katolika u političkom životu". Tekst je u studenome prošle godine, na svetkovinu Krista Kralja, aprobirao papa Ivan Pavao II. Naputak je upućen biskupima Katoličke crkve, katoličkim političarima i "svim vjernicima koji su pozvani na djelovanje u javnom i političkom životu demokratskih društava."
Riječ je o promišljanju poziva katoličkoga političara. Istina, Naputak se u obrazlaganju svojih postavki poziva na dokumente Drugoga vatikanskoga koncila i Katekizma Katoličke crkve koji su pozvali laike da se uključe u politiku za služenje "općem dobru". Mogli bismo zaključiti: ništa novo, sve je već rečeno! Slično je prije par dana zaključio vođa talijanskih komunista Fausto Bertinotti: "To su zahtjevi koji prisjećaju na pedesete godine prošloga stoljeća, na vremena u kojima smo se zabavljali pripovijetkama o Don Camillu i Pepponeu." Je li tome zaista tako? Treba li Naputak tako shvatiti?
Uočljivo je da Naputak "traži jedinstvo i koherenciju između vjere i života, Evanđelja i kulture" (br. 9). Govori o demokraciji. Utvrđuje da u demokratskim društvima postoje različite stranke u kojima mogu djelovati katolici da bi izvršavali pravo i dužnost u izgradnji društva svoje zemlje. Tekst razmišlja o slobodi i demokratskoj proceduri donošenja zakona. Posebno pak ističe važnost istinskoga morala.
Uočljivo je da se Naputak ograđuje od svakoga etičkog pluralizma koji ne priznaje nužne norme utemeljene u "naravi čovjekova bitka". Riječ je prvotno o kritici relativizma i modernoga shvaćanja slobode demokracije. Naputak upozorava da je sloboda građana i zakonodavca vezana na poštivanje etičkih načela s kojima se ne trguje. Zato i svako relativističko tumačenje po sebi legitimnoga pluralizma ne treba gledati kao uvjet demokracije, nego kao znak političkoga rasapa i razaranje uma, odnosno načela naravnoga zakona. U tom se kontekstu prosuđuju ideje "totalne autonomije" u kojoj se pogrešno priziva na vrednotu tolerancije. (br. 2)
Naputak zapravo ohrabruje katolike na to da imaju "pravo i dužnost istupiti i podsjećati na dublji smisao života i odgovornost koju za to snosimo svi". To naročito vrijedi u donošenju zakona. Tko je kao kršćanski političar uključen u izravno oblikovanje zakona, treba se odlučno protiviti svakoj ideji zakona koja bi značila "napad na ljudski život". U svojem se pozivu treba ravnati prema jezgri moralnoga poretka, suprotstaviti se svakom nepoštivanju prava čovjeka na život od začeća do naravne smrti. Tekst podsjeća da je svrha zakona osiguranje zaštite obitelji, svih slabih, nezrelih, djece... Ne postoje homoseksualni brakovi. "Kompleksna mreža aktualnih problema" (br. 4) o kojoj govori Naputak nadopunjena je i ukazom na temu "mir", gdje se "radikalno i apsolutno" isključuju nasilje i terorizam.
Crkva, naime, svojim poslanjem u Božje ime, kako stoji u tekstu, upozorava ljude na objektivna etička načela koja su ukorijenjena u ljudskoj biti i u prirodnom moralnom zakonu. Dok se poziva na ta načela, ona ne želi izvršavati političku moć ili ograničavati slobodnu različitost mišljenja vjernika katolika, nego potaknuti "javnu raspravu o temeljnim vrednotama". U tom se kontekstu Naputak obraća i svim ljudima dobre volje - vjernicima i nevjernicima. Vjernici bi se pak u politici trebali pojačano truditi oko izgradnje jedne kulture koja nanovo tumači bogatstvo vrednota i sadržaja katoličke tradicije.
Jamačno, Naputak ne govori o političkim i crkvenim događanjima u pojedinim zemljama, nego diskretno ističe da od Crkve zagovarano pravo na slobodu savijesti i religijske slobode nije u tome da su sve religije i kulture jednakovrijedne. Prema Naputku katolici nemaju razloga imati kompleks manje vrijednosti pred drugim shvaćanjima koje je već nedavna prošlost razobličila kao preslabe ili kao totalno promašene, pogrešne. Kršćanski političari trebaju hrabro i odlučno, vođeni načelima kršćanskog morala, preuzeti odgovornost u demokratskom društvu.
U uvodnom dijelu Naputak prisjeća na Tomu Morea, zaštitnika političara, sveca koji je primjerom pokazao da se čovjek "ne može odijeliti od Boga i politika od morala" (br. 1). Istinski čovjekoljubac, primjeran muž i otac, čovjek visokoga moralnoga značaja, osoba zaokružene cjelovitosti koja se, da bi ostala vjerna Bogu i svojoj savjesti, odrekla svega - pa i političke moći - sv. Toma More svoje javno djelovanje stavio je u službu osobe, osobito slabih i siromašnih. More je društvene proturječnosti rješavao tankoćutnim osjećajem za jednakost. Štitio je obitelj te je upornim zauzimanjem promicao cjeloviti odgoj mladeži. Nije išao za brzim uspjehom i u kompromisima tražio laka rješenja. Bio je protivnik političkih povlastica. Jednostavno, More je bio i ostao uzor političara jer se borio da bude savršen kršćanin.
Politika pak nije umjetnost ostvarenja, a potom i održanja na vlasti. Ona je manje vladanje, a više služenje, strast za čovjeka, nastojanje na konceptu boljeg društva sutrašnjice, zalaganje za istinu koja je prije moći, i pravednost koja je prije grabeža.
Jamačno, Naputak svjedoči istinu prema kojoj nisu u pravu svi oni koji tvrde da je politika prljava stvar. Istina, u politici se lako može uprljati. No, i unatoč tome politika je posao koji u zauzetosti za opće dobro traži čiste ljude - etičke velikane, ljude koji ne slijede logiku zavođenja, koje ne vodi načelo "trulih kompromisa", nego ljude koji slušaju glas savjesti i slijede zdravi moral.
I danas kada se na našim prostorima podgrijava predizborna atmosfera u kojoj se u ime demokracije i tolerancije u funkciji borbe za birače pomodarno očijuka s legalizacijom neetičke prakse, naputak ukazuje na to da je smislena tek samo ona politika koja je u službi morala i istine. Kao građani i birači, ali i kao vjernici to bismo trebali uzeti u obzir, ili bismo o tome trebali odgovorno razmisliti.
Ivan Koprek / www.ffdi.hr/zivot
23 May 2006 by v.s.
Odlučio sam ovog Božića objaviti na mojim blogovima tri Božićne priče. A kako nemam ni najmanjih književnih sposobnosti, moje priče silom prilika govore o mojim vlastitim doživljajima. I to iz mladosti, dakako.
Bio sam učenik gimnazije i srednje muzičke škole. Prvu godinu srednje škole, zvala se tada Humanistička gimnazija za odgoj klera, pohađao sam u Dubrovniku(Poljana Ruđera Boškovića) . Želio sam postati svećenik i to Družbe Isusove.
No, već nakon prve godine iz mnogih razloga, vratio sam se mojim prvotnim namjerama bavljenja glazbom. Međutim se ispostavilo da mojoj mami nipošto nije bilo lako pronaći gimnaziju koja bi me primila. Em se za menom vukla jedna priča o postupku isključenja iz Narodne omladine, još iz osmog razreda Osmogodišnje škole, em sam dolazio iz sjemeništa. Mama se nahodala. I na kraju pronašla direktoricu gimnazije koja me je, nakon savjetovanja s „nadležnima“ primila. Bila je to drugarica Barbara Starčević, direktorica II. gimnazije (Križanićeva).
Drugarica Starčević je imala plan za mene. Trebalo me je preodgojiti, to je već i onda bilo jako očito. I smjestila me je u razred u kojem su uglavnom bila djeca vrlo visokih, srednji i nižih komunističkih funkcionara. Ne želim sad ovdje spominjati imena ali dovoljno je ako kažem da se moji razredni kolege i danas sastaju svake godine 29.studenog.
No prema meni su novi razredni kolege bili izrazito prijateljski raspoloženi. Iako su znali i bili upozoreni niti jedna ružna riječ nije pala. Nitko nije ni pokušao pridobiti me za komunizam, socijalizam ili slično. Na prvi pogled taj se razred i nije razlikovao od ostalih razreda na školi. Slušali su zabavnu glazbu, (francuska šansona, mislim, je bila posebno popularna), odlazili u kino i bili u svemu sasvim, hvala Bogu, pristojni i razumni kolege.
Ali više nego oni meni, ja sam bio zanimljiv njima. Prvo, intenzivno sam se bavio glazbom. Odmah su mi nadjenuli nadimak „Sebi“ od Sebastijan. A tek kad sam počeo na satove glazbenog odgoja donašati partiture i uskakati u predavanja starog profesora Brune Priestera onda je moj ugled još porastao.
Nije moglo izostati ni to da se sve češće sretnem s nekim iz razreda na Šalati. Svi su oni, manje-više stanovali u vilama na Šalati. A ja sam tih godina počeo vježbati orgulje u sjemenišnoj crkvi na Šalati koristeći situaciju što je u Sjemeništu predavao glazbu p.Lorand Kilbertus DI, moj dobar prijatelj koji mi je to vježbanje omogućavao. Dolazio je i Mato Lešćan pa me je i on podučavao. (I Mato i Lorand su nažalost već pokojni)
Na koncu sam u razredu ispričao zašto sam tako često na Šalati: vježbam orgulje. Orgulje? Velika većina mojih kolega iz razreda nikad ih nije ni vidjela. Dapače, većina nikad nije bila ni u crkvi. Pa iako su me, možda, smatrali natražnjakom i zatucanim katolikom, orgulje su za njih bile pravi izazov. I počeli su pregovori na temu: kako bi oni mogli doći jednom u tu sjemenišnu crkvu i vidjeti i poslušati orgulje.
S p.Kilbertusom se nije bilo teško dogovoriti. On je uvijek bio spreman pomoći svakom, pogotovo mladima. I dogovorili smo termin dan ili dva iza Božića. Termin je bio dobro izabran jer su sjemeništarci za Božić išli svojim kućama. Da nisu, ni za p.Kilbertusa u ono vrijeme ne bi bilo zamislivo da pusti u krug sjemeništa i djevojke.
I tako smo došli u crkvu. Moj razred (svakako ne baš svi) i ja. P. Kilbertus nas je čekao. Prvo sam im objasnio crkvu kao takvu(o da i jaslice) a onda p.Kilbertus orgulje. Zatim sam smio odsvirati neke početničke skladbe, a onda im je i p. Kilbertus pokazao zvuk orgulja u punom sjaju. Svi su bili zadovoljni i srdačno smo se rastali. Većini je to bio prvi susret s jednim svećenikom u životu i prvi ulazak u jednu crkvu.
No, nismo mislili na posljedice. Nitko od nas. Moji kolege su došli kućama i pričali o novom i neobičnom doživljaju. To, može si zamisliti u ono vrijeme oštrog komunističkog kursa nije moglo tek tako proći.
Već idućeg dana u naš razred je došao podvornik. Ivica Cerovac neka se smjesta javi direktorici.
Kad sam došao u ravnateljstvo drugarica Starčević me je posjela pred svoj stol, sama sjela u direktorsku fotelju, žalosno me pogledala i rekla:“Ivica, zašto mi to radiš?“
Uvaženi i visokopozicionirani roditelji mojih razrednih kolega zvali su direktoricu i raspitivali se o toj novoj modi, opasnoj, gotovo diverzantskoj, da njihova djeca u grupi, ravno iz škole idu u crkvu. Za neke od njih to je bio pravi politički skandal. Sve mi je to drugarica Starčević ispričala i morao sam joj obećati da se to više nikad neće ponoviti. Razmišljala je o ukoru, no kad se sjetila da bi u odluci o ukoru morao pisati i razlog ipak je od ukora odustala, samo je pozvala moju mamu na razgovor. A mama je pustila koju suzu i rekla:“ Cerovac, Cerovac, kad ćeš se ti opametiti“.
No sad je direktorica znala da se bavim glazbom i da želim postati dirigent. Samo koji mjesec kasnije profesor glazbenog Bruno Priester se razbolio. A bližio se Dan mladosti (25.svibnja, slavljen kao Titov rođendan) i gimnazijski zbor je tradicionalno pjevao na svečanostima u obližnjim poduzećima. Direktorica me je kratkim postupkom delegirala kao dirigenta zboru. Pred mojom mamom morao sam prešutit repertoar. Oni su pjevali a ja dirigirao partizanske pjesme.
Odlučio sam ovog Božića objaviti na mojim blogovima tri Božićne priče. A kako nemam ni najmanjih književnih sposobnosti, moje priče silom prilika govore o mojim vlastitim doživljajima. I to iz mladosti, dakako.
Opet smo u mojoj mladost a ja sam srednjoškolac. Već sam odlučio da ću postati dirigent. Kao prvi korak tome cilju preuzeo sam vođenje crkvenih zborova. Prvo kod Dominikanaca u kapelici „Ranjenog Isusa“ a samo koji mjesec kasnije i u Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici – dakle kod Isusovaca. Dok je kod Ranjenog Isusa postojao samo taj jedan zbor, u Palmotićevoj ih je postojalo nekoliko. Najvažniji je dakako bio studentski zbor kojeg je vodio dr.prof. Đuro Tomašić, izvrstan i vrlo autoritativan glazbenik. Drugi po redu je bio moj, tj. srednjoškolski zbor. Dok su studenti pjevali nedjeljom na misi u 11 sati mi srednjoškolci smo pjevali nedjeljom na večernjoj misi.
Zbor je rastao i rastao. Ubrzo nas je bilo više od 70. Nekako spontano smo došli do zaključka da, kad nas već ima toliko, da bi uz pjevanje mogli poduzeti i kakvu karitativnu akciju. Recimo pomoći sirotinji. Ali kako? Otišao sam mom dobrom prijatelju župniku Franji Juraku (na Selskoj cesti) da se s njime posavjetujem. On je dakako znao gdje ima sirotinje na pretek. Poslao me u ondašnju Dubravu (koja s današnjom nema ni najmanje sličnosti) i to Kapucinima. Tamo, gdje se i onda i danas nalazila benzinska postaja INA-e, tamo više kao da nije bio Zagreb. Bila je sirotinja. Ponesen misli kako ćemo u zboru sakupiti staru odjeću koju će nam dati roditelji i kako ćemo tu odjeću dijeliti krenuo sam u pustaru, koju stotinu metara dalje od kapucinskog samostana i od rečene Inine postaje. Nisam dugo tražio.
Naišao sam na doseljenu janjevačku obitelj. Roditelji, majka trudna a otac nesposoban za rad jer ga je kratko prije toga srušio automobil. Imali su 11 djece a majka je bila ponovo trudna. Bila je tu i bolesna baka koja je ležala u krevetu. A sve to, cijela obitelj, živjela je pod jednom nadstrešnicom. Samo krov bez zaštite sa strane. Bez ikakve zaštite od vjetra, snijega, kiše, a bližio se konac listopada. S jednom bačvom umjesto ognjišta. S nula namirnica na raspolaganju. Sve sam zapisao. Taj notes čuvam i danas. Uputio sam se na dogovor mom tada najboljem prijatelju, danas već nažalost pokojnom, Ivici Znidarčiću. Bili smo jednako stari i izvrsno smo se slagali. „Ti si lud“ bio je njegov odgovor kad sam mu rekao da toj obitelji ne pomaže skupljanje stare i iznošene odjeće nego da im moramo sagraditi kuću. Ali, lud ili ne, bio je spreman poći sa mnom u akciju.
Imali smo sreće gotovo na svakom koraku. Prvo nam je tadašnji provincijal Isusovaca stavio na raspolaganje jednog on njihove časne braće (tako su se zvali pripadnici reda koji nisu bili svećenici). Taj je bio i tesar i zidar i instalater i krovopokrivač. Nažalost sam mu zaboravio ime. Župnik Jurak je odmah rekao da će nam on pribaviti potrebne cigle. Provincijalka Sestara milosrdnica nam je odmah stavila na raspolaganje kamionet koji su imale (što nije bilo teško jer je bila u rodu s župnikom Jurakom). Ivica i ja posjetili smo sve župnike u Zagrebu i okolici koje smo poznavali (vrlo malo) i sve koje je poznavao Ivičin tata dr.Lav Znidarčić (jaako puno). Sakupila se pristojna svota. Časne sestre na Novoj Vesi upravo su završile preuređenje svog samostana i od gradnje im je ostalo cementa i crjepova. Sve smo to pokupili s kamionetom i vozili na gradilište. Časni brat, kao glavni majstor odlučio je sagraditi trosobnu kuću s tavanom koji se mogao kasnije izgraditi.
Ciglu smo kupili na ciglani u Črnomercu. Dogovorili smo kamionet za 5 sati ujutro ali i ekipu sjemeništaraca koja će nam pomoći utovariti ciglu. I tu mi se dogodio jedan od najvećih propusta u životu. Kamionet sam dogovorio za jedan, a ekipu sjemeništaraca za drugi dan. I na koncu konca, svu ciglu smo utovarili župnik Jurak i ja.
Zbor u Palmotićevoj je bio oduševljen. Akcija je počela odmah. Dečki su pod nadzorom časnog brata kopali temelje. Djevojke su ipak skupljale staru robu ali sad se znalo za koga. Nekoliko njih odlučnijih također je kopalo, nosilo ciglu itd.
Novac koji smo sakupili nije bio dostatan. Nismo imali novaca za drvenu građu niti za drveninu. Ivici Znidarčiću i meni nije se sviđala ideja da ponovo obilazimo župnike. Umjesto toga odmarširali smo u Glas Koncila. Direktor je bio nama dobro poznati msgr. Josip Ladika. Čim je čuo o čemu se radi dao je novac. Koliko nam je trebalo. S kamionetom i s časnim bratom otišli smo kupiti drvenu građu.
Gradnja kuće, bez građevne i uporabne dozvole, bez GUP-a i slično dobro je napredovala. Ali snage zbora su bile premale. Mi građani nismo bili toliko navikli fizički raditi. Imao sam sreću što je tada u Sjemeništu na Šalati generalni prefekt(glavni za odgoj) bio moj prijatelj p.Alfred Schneider DI, a prefekt(odgojitelj) četvrtih razreda p.Blaž Čavec DI (obojica divni ljudi) koji su, čim su čuli za našu akciju, prihvatili nju kao svoju. I tako su došli u pomoć jaki momci, navikli fizičkom radu, iz četvrtih razreda Sjemeništa na Šalati i posao je krenuo još brže. Ostali sjemeništarci su sakupljali hranu, odricali se kolača i sve to također nosili u Dubravu. Bližio se kraj studenog i trebalo je završiti kuću. Budući da je ostalo građe i da su svi važni čimbenici ovog poduhvata (Isusovci, Sestre milosrdnice, Glas Koncila, Sjemenište, župnik Jurak itd.) bili spremni pomagati i dalje, odmah smo započeli s gradnjom još dviju kuća u Dubravi i s jednom na Jordanovačkim livadama.
Sve to smo koordinirali svi, ali ipak smo Ivica Znidarčić i ja bili najviše u tome. Prošao je i ondašnji Dan Republike a ni prva kuća nije još bila sasvim dovršena. Ipak, časni brat je osposobio jednu prostoriju pa se ta obitelj ispod strehe mogla preseliti pod krov, u zaštićeni prostor.. No nije mi bilo suđeno završiti akciju. To su učinili drugi.
Negdje početkom prosinca dobio sam temperaturu. Vrlo visoku. Naglo je padala i naglo se dizala. Moja doktorica Vukadinović počela me liječiti penicilinom. Ali kako sam (u ono vrijeme i tako ekstremno mršav) počeo naglo gubiti na težini, uputila me je u Zaraznu bolnicu. Tu su vrlo brzo ustanovili da imam jedan opasan oblik infektivne mononukleoze. Kako sam ju dobio? Liječnik je bio mišljenja da sam možda pio kakvu nečistu vodu. Što je bila istina. Uz kuću koju smo gradili u Dubravi tekao je potok. A kako nismo tada pazili na zagađenje itd. često smo uzimali vodu za piče iz tog potoka. Liječili su me u Zaraznoj a ja sam ubrzo bio tako slab da se više nisam mogao sam kretati. Temperatura sve viša i viša. Nekoliko dana prije Božića vratili su me iz Zarazne kući. Kasnije sam saznao da je doktor mislio da je bolje da za Božić umrem kod kuće nego u bolnici.
Dakako o daljnjem sudjelovanju u akciji gradnje kuća više nije bilo ni govora. Ja sam dobio bolesničku pomast, moji su dopustili da me dođe posjetiti moja djevojka (danas moja supruga) i uglavnom su svi očekivali, kako se ono kaže „najgore“. No moja mama i moja buduća supruga (vrlo energična), ali i sva obitelj bacili su se na moju njegu. Za mene se posebno kuhalo. U i tako premalom stanu za sve nas dobio sam svoju sobu. I sve se vrtilo oko mene. Tako sam dočekao i Badnjak. Premjestili su me u našu veliku sobu da vidim kako postavljaju bor. Pa ipak, cijeli dan su mi išle suze. Tog Badnjaka naime, moj zbor je trebao pjevati na polnoćki u Palmotićevoj. To sam samo koji mjesec prije uspio dogovoriti s dr.Đurom Tomašićem jer je polnoćka inače bila sasvim normalno privilegija studentskog zbora. A sad sam tu ležao, nemoćan da se maknem a kamo li da dirigiram ili sviram na polnoćki.
Ozdravio sam tek u veljači. I onda sam vidio koliko je ljudi vjerovalo da se neću više vratiti. Moji zborovi su već imali nove zborovođe. U školi (i gimnaziji i muzičkoj) više me nisu vodili u Dnevniku za drugo polugodište.
A moja velika želja da vodim zbor i sviram na polnoćki u Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu nikad se nije ostvarila. Već iduće jeseni započeo sam studij dirigiranja u Beču.
P.S. Nakon nekoliko mjeseci Glas Koncila donio je omanji članak pod naslovom „Došla su dva Ivice“ u kojem je vrlo šturo opisana naša akcija i to tako da se nikako nije moglo razabrati tko je tu što doprinio. Nakon nekoliko godina, kao student u Beču, doznao sam da se prva obitelj kojoj smo gradili kuću odselila u Australiju.
Jaslice. Ulje na platnu. Naslikao težak invalid, John Clayton, slika ustima.
Odlučio sam ovog Božića objaviti na mojim blogovima tri Božićne priče. A kako nemam ni najmanjih književnih sposobnosti, moje priče silom prilika govore o mojim vlastitim doživljajima. I to iz mladosti, dakako.
U dalekoj smo 1953/54 školskoj godini – mojoj prvoj. Tada u prvom razredu svijet mi je takav kakvim sam ga shvaćao izgledao crno-bijelim. Na jednoj strani su bili komunisti koji su ubili mog tatu(to su bili „oni“) a na drugoj mi. „Mi“ to je bio vrlo precizan pojam za sedmogodišnjaka poput mene. Mi smo išli u crkvu. Mi smo bili protiv komunizma. Mi smo bili proganjani. Ne odnosi se to sve samo na moju obitelj. Nego na cijeli mikrokozmos u kojem sam se tada kretao.
O političkim finesama nisam puno znao. Niti razmišljao. Odrasli su u kući govorili da novine treba čitati „između redaka“. Znao sam dobro čitati i pokušao sam. Ali ja između redaka nisam vidio ništa. No, dobro, valjda to mogu samo odrasli, zaključio sam.
Ta školska godina bila je okrutna prema mojoj(maminoj) najužoj obitelji. Dvije moje tete, tada srednjoškolke, bile su izbačene iz škole jer ih je ravnateljica vidjela kako izlaze s vjeronauka iz crkve. Sjećam se zabrinutosti sviju, a pogotovo moje bake i moje mame.
Moja učiteljica, Mira Jurković po svemu bi spadala u „oni“ a ne u „mi“. No, bilo mi ju je teško svrstati definitivno među neprijatelje jer je bila dobra prema meni. Voljela me. Čak me i štitila. Dakle, za moju učiteljicu sam uveo novu kategoriju: „oni“ ali dobri.
Ništa nisam znao ni vidio. Ni to da se moja učiteljica dobro poznaje s mojom tetom Lelom koja je bila „teta“ u vrtiću koji se nalazio odmah uz školsku zgradu u Krajiškoj ulici. Nisam ni sanjao da moja učiteljica poznaje i moju mamu i moju baku i da znade kako mi politički „dišemo“.
Došli su predbožićni dani. I Božić i Badnjak su u ono vrijeme dakako bili radni dani. Sav ponosan išao sam kupovati veliki, ogroman, bor za nas. Imali smo starinski stan sa visokim stropovima pa je naš bor bio rijetko manji od 5 metra. U stvari išao je kupovati moj najmlađi ujak Braco (samo 10 godina stariji od mene). On bi kupio bor i nosio dok sam ja trčkarao uz njega i pridržavao po koju granu.
Boru je do Badnjaka bilo mjesto na kuhinjskom balkonu. To je bilo jasno. I te večeri kad smo došli kući s borom, našim, najvećim i najljepšim, na moje iznenađenje na kuhinjskom balkonu stajao je već jedan bor. Mali, ne veći od mene.
Na moja uporna ispitivanja ni baka ni mama a bome ni starije tete nisu mi htjele ništa odgovoriti. Ali vjerojatno se izbrbljala koja od mlađih teta. Za mene je to bila senzacija. Bor je pripadao mojoj učiteljici. Koja je htjela, to sam doznao tek puno kasnije, svojim kćerima prirediti u kući ipak Božić. A kako je u ono doba bilo opasno za jednu učiteljicu nositi kući bor prije Božića (pravi komunisti demonstrativno su bor kupovali poslije 26.prosinca i napadno ga nosili kući da se vidi da je to novogodišnji bor a ne nedaj Bože božićni). Sve ja to nisam tada ni znao ni shvaćao ni razmišljao o tome. Ali naelektrizirala me je misao da moja draga učiteljica svoj bor sprema upravo kod nas. Ta to je bio i te kakav znak povjerenja. U mene dakako. Već sam spomenuo da ni sanjao nisam da moja učiteljica poznaje moje.
I došao je Badnjak. U nas je vladalo čvrsto pravilo da se bor kiti na Badnjak. Kasno navečer bi došao Mali Isus i donio darove. Umjesto Malog Isusa dijelila ih je baka. Obično bih ja dobio najviše što je za mene bilo sasvim u redu.
Došao je dakle Badnjak. Naš bor smo već dan prije bili unijeli u sobu. Da se privikne na temperaturu kako je to moja baka rekla. Na Badnjak sam imao školu ujutro. Nikog nije bilo u kući osim mene. Baka je po običaju bila u crkvi, svi ostali na poslu, fakultetu ili školi.
Za vrijeme doručka, prije polaska u školu, pao je moj pogled na bor. Učiteljičin bor. Dakle, Badnjak je. Planetarni red u kojeg sam vjerovao kaže da se bor postavlja na Badnjak. To je značilo da moja učiteljica treba bor. Danas.
Bio sam uvjeren da sam već veliki i da mogu donijeti takvu jednostavnu odluku. Uzeo sam moju školsku torbu, naprtio učiteljičin bor na rame i krenuo. Nisam primjećivao začuđene poglede prolaznika (učenik koji nosi na Badnjak bor u školu, o tom je moja baka bila obaviještena već nakon nekoliko sati), nisam primjećivao ni začuđene poglede drugih učenika, pogotovo onih starijih. Ja sam marširao ravno u školu. Ravno u hodnik u kojem je bila smještena zbornica i uprava škole. Stajao sam pred zbornicom i čekao. Slučaj je htio da me je prvi primijetio ravnatelj. „Ivica, što ti tu radiš s borom?“ valjda je pitao. Ja sam se požurio pohvaliti. Te je učiteljica kupila bor, te je bio kod moje bake, te je bio na balkonu, te sam ja, vrijedan i pametan kakvim me je već Bog stvorio, evo donio bor. Jer danas je Badnjak i danas se kiti bor.
Ravnatelj je izgledao kao da će ga udariti kap ili kao da će dobiti srčani udar. Ja to naravno nisam primijetio. To mi je on sam više godina kasnije ispričao. Ali kap ovamo hercinfarkt onamo, on se odmah snašao. „Dođi Ivica u moju kancelariju“ i uveo me u svoju sobu. Tu smo bili na sigurnom. „Ostavi bor, evo ovdje u kutu, ali nemoj ništa reći drugarici Jurković. Niti ikom drugome. Neka to bude iznenađenje!“ Moj svjetonazor je zadobio još jednu pukotinu. Da nije možda i ravnatelj (koji se onda zvao direktor) jedan „oni“ ali dobar. Iako mi je teško palo, odlučio sam čuvati tajnu.
Tako je i bilo. Ravnatelj je u največoj diskreciji rekao mojoj učiteljici da sam donio bor. Navodno se moja učiteljica nije mogla prestati smijati zbog mog postupka. Iako je lako mogla zbog tog bora ostati bez posla. Ravnatelj mi je nakon mnogo godina priznao da je morao ući u partiju kako bi sakrio neke repove koji su se za njim vukli iz nekog ranijeg doba. Ali u višim razredima Osmogodišnje škole već sam znao tko je „naš“ a tko ne. No to je druga priča. U svako slučaju od tog događaja postao sam pouzdanik moje učiteljice. Na što sam bio silno ponosan.
A kod kuće? E moja baka je silno željela na meni isprobati čvrstoću jedne od njenih najvećih kuhača. Ali, bio je Badnjak. Moja mama koja se tek kasno navečer vratila s posla, žalosno me je gledala, pustila koju suzu i rekla:“Cerovac, Cerovac, kad ćeš se ti opametiti?“ Znao sam da je ozbiljnost mog prestupa velika. Jer samo onda me je mama zvala prezimenom.
A navečer smo okitili bor, sve priredili po običaju. Po običaju nas se i okupilo mnogo. Svakako više od 15. I zazvonilo je srebrno zvonce. Došao je Mali Isus. Prvo je baka molila. Pa je moja mama sjela za glasovir i odsvirala mnoštvo božićnih pjesama. A zatim su uslijedili darovi. Ja sam dobio najviše i to je bilo u redu. Ali nisam smio na polnoćku, jer sam idućeg dana, na Božić imao školu u jutro.
Jedan od prvih većih zborova koje sam preuzeo bio je Saengerzunft u jednom živopisnom gradiću 30tak km južno od Muenchena. Iznenada mi se pružila ta prilika, ugovor je bio vrlo povoljan i ja sam prihvatio.
Saengerzunft Wolfratshausen bio je poluprofesionalan zbor sastavljen od jednog dječjeg zbora, muškog zbora, ženskog zbora i mješovitog zbora. Dječji i ženski zbor imali su probe tri puta tjedno a muški i mješoviti četiri puta tjedno. Ukupno preko dvije stotine pjevača. Nad svim tim bdio je predsjednik i menadžer zbora gospodin Herbert Kolhaase, tada već u mirovini pa se mogao potpuno posvetiti zboru.
U zbor sam i došao zahvaljujući gospodinu Kolhaaseu jer je bilo više natjecatelja a on je upravo htio mene.
Svi zborovi su imali svoje zborovođe. Saengerzunft Wolfratshausen je tražio umjetničkog voditelja. Dok su zborovođe svih zborova bili uglavnom mjesni nastavnici glazbe od umjetnčkog ravnatelja se očekivalo nešto više. Naime, dijelovi muškog, dječjeg i ženskog zbora nastupali su kao ispomoć u kazališnim predstavama obaju opernih kuća u Muenchenu ali i kao ispomoć u koncertnim izvedbama velikih vokalnoinstrumentalnih djela. Dakako da je bilo više ponuda i tu je umjetnički voditelj trebao odlučivati s kime će se raditi i koja djela će zborovi uvježbavati a koja ne. Uz umjetničko vodstvo cijelog pogona preuzeo sam kao zborovođa i muški zbor a ubrzo sam na kotarskoj skupštini izabran i kao „Kreischorleiter“ dakle kotarski zborovođa na neki način odgovoran za rad svih drugih zborova u kotaru.
Počeo sam raditi u rujnu i tek sam se uhodavao a već je došao Božić. Dakako da niti s jednim zborom nije trebalo uvježbavati božićne pjesme – to su oni naprosto imali na repertoaru. I tu sam po prvi puta doživio nešto što nikad prije ni kasnije nisam vidio i zbog čega pišem ovaj tekst.
Kompletan postav Saengerzunft Wolfratshausen, dakle svi zborovi, tradicionalno, već godinama, na Badnjak ujutro su pjevali u velikoj Kotarskoj bolnici. Nisam mogao vjerovati. Još nekako djeca ali žene, domaćice, zauzete s pripremama za Božić došle su sve i oko 10 sati smo počeli s izvedbama. I to je gospodin Kolhaase s upravom dogovorio tako, da je svaki zbor pjevao na svakom odjelu. Bio je to jedan vrlo kompliciran plan koji nisam shvatio ali to i nije bilo potrebno. Bilo je točno predviđeno da ja kao šef dirigiram barem jedanput svakom zboru. I tako smo krenuli bolnicom. Mene su u prolazu zborova dodavali poput lopte. Koji puta nisam ni znao na koji odjel idemo. No to je bilo svejedno. Bilo je dovoljno vidjeti lica sretnih pacijenata ali i lica mojih pjevača. I oni su bili sretni. Nekom igrom slučaja uvalili su mi dječji zbor upravo pred Porodiljskim odjelom. I prva pjesma koju smo izveli bila je „Ihr Kinderlein kommet“ (Dođite vi dječice, vrlo stara pjesma iz 1790.god.) Naravno da su zasuzila oka svih sadašnjih ili budućih mama koje su eto, Božić morale provesti u bolnici. Mališani iz zbora su bili ponosni:“Kad mi tako lijepo pjevamo svi se rasplaču“. Gotovo u isto vrijeme primijetio sam da ravnatelj bolnice, gradonačelnik i mjesni župnik također obilaze bolnicu i daruju svakom pacijentu dar. Bilo je pomalo smiješno gledati anđelčiće koji su išli s njima i pomagali im nositi darove. Bila su to djeca obučena u bijele haljine s prišivenim krilima, ali sve od reda mali Turci, djeca pomoćnog osoblja bolnice.
Nakon jedno 2 sata obilazak je bio završen. Svi smo se okupili u velikom predvorju bolnice i otpjevali „Tiha noć“ u jednoj fenomenalnoj obradi a naše pjevanje je internim bolničkim razglasom prenašano u sve odjele i bolesničke sobe.
Ta ideja nastupa zbora u bolnici uoči tako velikog blagdana ostavila je na mene veliki dojam. Ništa slično nisam ni čuo ni vidio od onda, daleke 1979.god. do danas.
CRKVA JE JOŠ SAMO ZA KOMPLEKSAŠE, LUZERE ILI JE SVE SAMO STVAR NAVIKE…
TAJKUNI
A najbolje je u prvim klupama, tamo su odlikaši. TAJKUNI. Nisam znao šta znači taj izraz kad se pojavio tamo devedestih…Bio sam loš iz biologije pa sam mislio da se radi o nekom ogromnom sisavcu iz dubine japanskog ili kineskog mora. Onda sam shvatio da su to oni tipovi čije su ogromne glave virile kroz krovni otvor zvani šiber.. Vozili su one ružne kockaste genšere i kerili se na domoljubnim zabavama.
Sad su jope u prvim redovima, ali malo su drugačiji. Sve dvometraši, širokih ramena, u elegantnim crnim poslovnim šinjelima..Iznutra otrgli etiketu Boss, kaki bos, davno je to bilo. Pokraj njih blistaju ženice europskog izgleda. Sve je baš puno šarma i fino, dok ne zagangaju prid crkvom onim namazanim usnama, upitaju se, Đes sestro, kako baba Ika…i tako po jugu, od zaseoka do sela, od štaglja do dvorišta..
Muški su, moram priznati, zbilja napredovali..Sve se nekako zaokružili, i genšeri im se zaoblili sad se zvou S klasse. Ni face im nisu više tako ćoškaste. Baš mi prijatelj opisuje jednog i kaže, «fin elegantan, al faca onako naija se»..Mislim kako naija se, pa dok je ministriro bio suh mršav, čega se naija? Nije valjda hostije, ko ni Mamić ne čitam recepte, al kažu da je to beskvasni kruh..
I eto to je to, blagoslovljeni na zemlji, blaženi u Nebu, sveca original trefili..Zato triba ić u crkvu. Ali, kad razmisliš o tom rvatskom snu i prvobitnoj akumulaciji kapitala, sjetim se odma Glembajevih i onog oca dinastije kako je utuko zlatara u varaždinskoj šumi. Onda ti zapne i ne moš to sažvakat..
FINI STARI SVIJET
Da, normalno da je tu puno penzionera, sredina terena. Ekipa ionako hoda po sahranama i ono «meni je šeset peta i stiže jesen pozna, putuje moje društvo i ja čekam na red…» a mnoge mise manje sliče na gozbe, više na dženaze, pa je to nekako kompatibilno.
Ma penzići su najjača karika. Ima onih koji zbilja sjaje, koji su dušom i tijelom oduvjek tu. Dobro, još se zavuče neki bivši udbaš, više nije po zadatku, sad onako raskajan ko Kristovi carinici, ni oči da bi podigao, zadji red pod korom..A imao bi što i vidjeti..One jadnike kojima je Bog uvije bio prvi, ali draga i državna služba, pa sad inspirirani naglom slobodm duha usred katedrala uzdižu molitve uz inat i usprkos ex udbašima u petoj koloni..
BAKE INVENTARKE
Da one su uvijek tu. Uvijek na istom mjestu u istoj pozi, ko neki hologram, al nisu baš prozirne. One imaju svoje lože i to je tako Bog odredio, i to je samo njihovo mjesto dok ih On ne rastavi. Lako je uočljivo. Ima puno dodatne opreme..Podmeteč za guzu, za krsta, prostirka za koljena. Tu su i kukice i aufengeri, za tašnicu, šeširić, za vrećicu s kišobranom. Al pazi ako stanš između nje i prozora negdje za ljetne sparine, pa ti odjednom sjevne suluda ideja da otvoriš prozor. Prvo lagano upre u te štapom i šarmantno okrene usne u one vratolomne poze bez gebisa, oči vajd open..E, ako kao nisi skužio i opet ti pomahnitano za kvaku, pazi kad sjevne preko leđa drška kišobrana ili kakav štap. Pa šta si lud, da promaja tuče po krstima. Ima nji dve tri, jedna uz drugu, face šalju iste signale sinhronizirane u bekapu. Ti si nama došo ovde luftat, balavac bezobrazni..
KALENDARSKI TIPOVI
Oni su uglavnom celebritiji i POJAVE, se na blagdane, godišnjaci, polugodišnjaci, kvartalci..Oni su tu da nam pokažu put..To su one mise kad se TV kamera raskreči kroz srednju lađu. Sjaje svojim primjerima, ušetaju jednom godišnje kako bi mi ustrajali.. Ozare radosnog župnika koji ih posebno pozdravlja..Nose i oni svoje križeve, unikatne sjajne preko dekoltea, ili muški one kapitalne lančine..Sakralni reljef sjaji ispod utegnute rolke mlađeg brata. Križina ko da ju iščupo s križnog puta. Jedna misa godišnje, pametnom dosta.
FINE CURE
To su one od bake primile viru. Domestice vulagaris, što bi reko Pervan, obične domaće. Ni pametna ni glupa. Normalna. Sluša doma. Rekla mudra baka, aj ti ćerce prvo na misu, onda s kolegicama. Ako ideš nediljom odma u birtiju reće vidi kafićarka, ko će te tit. Čim odzvoni podne ustaj pa doma, završit juhu. Nemoj ko one gotovanke, ostaju u birtiji nediljom do dva. Kafićare, pućkaju cigaretline dok ima matere doma kuhaju nedjeljni ručak. Kako ih nije stid onih muških.
SVE U SVEMU NEMA GUŽVE NA TERENU
Kolko je nas promijenilo pašoš u putovnicu i legaliziralo svoje kršćanstvo, miijuni. Ipak, crkve su zapravo prazne. Ima u mom selu neki gazda zovu ga Patričar. Kažu da je prvu lovu namlatio praveći i prodavajući krunice (patrice). Kaki je to sad gazda kad uđe u birtiju ona se utiša, a kažu i u čaršiji stariji ljudi nekako ime mu potiho izgovaraju.
Pa di su sve te silne krunice. Bojim se da s mnogima nitko nije ni otajstvo Gospi izgovorio. Pao i Patričaru poso ima tome dugo. Švabo ko švabo, sjetio se pa sad mečke i golfove za rvatsko tržište u seriji isporučuju s krunicom oko špigla.
Pričo mi prijatelj bio ko neki prognanik u Njemačkoj. Pokupio malu poslije kroatiše mese, dao mu otac mečku. Sjeda mala i pita u brk Jes ti Hrvat. Zbunjeno ovaj, Jesam, naravno. Ma nis ti Hrvat. Kako nisam, pa šta sam onda. A di ti je krunica. Šta di mi je... Pa pod špiglom, mi svi Hrvati imamo krunice, tako se zna šta si ovdi u Nimačkoj, diže mala glas. (prije su imali potkovu na kileru, al to su bili jugani). Ne znam, pa nemam.. Kako nemaš krunicu, sad već ona histerično i sumnjičavo…Zamuckuje moj prijatelj Pa ne znam..eto ja nemam..ne znam.. i u priči njemu niđe veze..
Da, čovjek se pita kakav je to Hrvat, kakav katolik.
Eto to je Sveti otac htio reći u poslanici SPE SALVI nama rvatima. Nije nas samo špoto, slijedi nastavak s pozitivnim primjerima..
Imam nevjerojatno neozbiljnog prijatelja Tomicu (jednog od rijetkih koji mi je uopće ostao) koji radi na jednom odgovornom položaju, tako odgovornom da mi svakodnevno šalje desetine viceva ili kojekakvih videa. Pa s obzirom na činjenicu da se bliži Božić i da možda smijemo biti neozbiljni, evo Tomičinog stručnog razmišljanja o poslu, ali i o kineskim vicevima
Zatvor: sjedite u čeliji 2x3 m
Ured: sjedite u boksu 2x2 m
Zatvor: dobivate triput dnevno obrok
Ured: dobijete samo jednu pauzu za obrok, a onda to što pojedete morate i sami platiti
Zatvor: ako ste dobri, dobijete slobodno
Ured: ako ste dobri, dobijete još više posla
Zatvor: stražar vam otvara i zatvara vrata
Ured: morate nositi kojekakve kartice i ključeve i otvarati vrata sami
Zatvor: možete gledati telku i igrati igrice
Ured: čim vas uhvate da gledate telku ili igrate igrice - sranje
Zatvor: imate vlastiti WC
Ured: WC morate dijeliti s hrpom idiota koji pišaju po dasci
Zatvor: prijatelji i rođaci vam smiju doći u posjet
Ured: nema vizite, jedini kontakt s obitelji je putem e-maila
Zatvor: sve troškove vašeg uzdržavanja plaćaju porezni obveznici, a ne morate čak ni raditi
Ured: morate sami platiti sve troškove vezane uz dolazak na posao, a zatim vam još od plaće odbiju poreze, prireze i razna davanja kako bi platili održavanje zatvora i zatvorenika.
Zatvor: morate se nositi sa sadistički nastrojenim upraviteljima.
Ured: ovdje ih zovu menadžerima.
------------------------------------------------------------------------------
Kineski vic. Ako vas zanima, morate kliknuti na sliku.
Negdje krajem 1977. ili možda početkom 1978. Bruno Bušić je, uz pomoć švedskih snimatelja, odlučio snimiti film pod nazivom "Hrvati, borci za slobodu" ili nekako slično. Film je navodno sniman u Schwarzwaldu i prikazivao je kako tobože hrvatska politička emigracija ima u Njemačkoj svoje kampove za trening diverzanata. Tko god da je to Bruni savjetovao loše mu je savjetovao. Ja o toj namjeri nisam ništa znao a film sam vidio tek nakon Brunine tragične smrti.
Ali za Uskrs 1978. Bruno mi je čestitao Uskrs na fotografiji koju ovdje prvi puta objavljujem: Uvjeren sam da je to sam Bruno u maskirnoj odori. Pitao sam ga kad smo se našli kratko nakon toga, da li je to on na slici, no nije mi dao izravan odgovor nego se samo smijao. (na slike morate kliknuti mišem ako ih želite vidjeti u većem formatu)
Na poleđini fotografije Bruno mi je napisao
"Tebi i Tvojoj obitelji sretan Uskrs želi Bruno, Pariz 11. ožujka 1978."
Mislim, zapravo uvjeren sam, da je taj film kao i otmica aviona izvedena također 1977.god. ubrzao odluku udbe da ubije Brunu. Može sad netko tvrditi da bi Bruno bio ubijen i ovako i onako, no taj film je bio bespotrebna avantura koja je više štetila nego koristila, isto tako kao i otmica aviona.
Ova pak slika prikazuje pisca ovih redaka (sjedi, s naočalama) pred zgradom Šumarije u Topuskom. U funkciji zapovjednika obrane Topuskog i okolnih hrvatskih sela. I piscu ovih redaka maskirna uniforma baš nije donijela mnogo sreće. Zbog moje kritike načina vođenja rata, za što je bila odgovorna tadašnja vladajuća stranka HDZ, i ja sam odstreljen samo godinu dana kasnije. Ako se nekome ne sviđa izraz odstreljen, no dobro onda živ zakopan.
Mi, no ne samo mi na ovom portalu, nego i mnogi novinari, političari i sve ono što se pojednostavljeno rečeno naziva javnost, raspravljamo o manama ovog društva, države, političkih stranaka, ovih ili onih poteza vlade ili kojeg ministra, ali sve naše analize malo pomažu i samo su djelomično točne.
Jer mi se stalno vrtimo u krugu. Pomalo ličimo na psa koji sam sebi lovi rep.I nikako da ga ulovi. I što ga više želi uhvatiti to se brže okreće. Kao što se i mi sve brže vrtimo u krugu nerješivih problema.
A sve se svodi na jedan zajednički nazivnik: ne postoji pravna država i ne funkcionira pravosuđe. Sve o čemu mi pišemo, sve što bi htjeli da se promijeni, sve to u velikoj mjeri ovisi o pitanju: hoće li netko smoći snage i pravosuđe (najpotkupljiviju komponentu društva) dovesti u kakav takav red.
Da bi se podsjetili na to kakvo nam je pravosuđe dovoljno je citirati sitne događaje. Nisu uvijek potrebni krupni primjeri.
Primjer 1. Sudac Đuro Sessa, danas predsjednik Građanskog odjela na Županijskom sudu u Zagrebu a donedavno predsjednik općinskog suda u Zagrebu izjavljuje povodom afere „gruntovčani“ mrtav hladan:“Tražio sam od policije već pred deset godina da u gruntovnicu pošalje svoje ljude.“
Dakle predsjednik Općinskog suda javno priznaje da je znao za svinjarije u Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu. Dapače on im je bio šef. I ništa nije poduzeo osim nekog slabašnog apela na policiju. Da on poduzme nešto sam, što bi mu bila dužnost, na tu ideju nije došao. Nego je još i unaprijeđen. Nagrađen zbog nerada i mita i korupcije koji su vladali odjelima suda kojem je on bio predsjednik. Dok se takva praksa, nagrađivanja lošeg ne promjeni ništa se ne može promijeniti na bolje. Ni vozni red tramvaja a kamo li što drugo.
Primjer 2. Namještena suđenja su svakodnevnica a suci koji donose takve presude skrivaju se iza sudačke neovisnosti. Pa tako, od onog gospićkog skandala s rukovanjem i anusom, pa sve do odugovlačenja s presudom mladom ubojici Hrvoju Žužiću, samo zato jer mu je majka sutkinja a otac bogataš, sve su to skandali koji prolaze nekažnjeno. „Pravosudna struka“ kojoj je uža specijalnost potkupljivost, nije u stanju dovesti u red suce.
Primjer 3. Sapunica oko Ljubomira Čučića kao da nema kraja. Vukao je nadležne službe, policiju i pravosuđe za nos. Mlatio je svoju ženu godinama. Oteo je svoje kćeri protivno odlukama suda. U tome mu je pomagala i jedna odvjetnica. I na kraju mu je Županijski sud smanjio kaznu za sva ta nedjela na samo godinu dana (Općinski sud ga je osudio na 14 mjeseci). Pitam se dali je Čučić morao ubiti svoju suprugu ili djecu pa da dobije, recimo zbog smanjene uračunljivosti, godinu i pol ili možda dvije. Da to je žalosna stvarnost na našim sudovima.
Svatko tko ovo čita znade da bi se ovakvih primjera moglo nabrajati u nedogled. Zato ponavljam bez čistog pravosuđa nema pravne države, bez pravne države nema nikakvog napretka i boljitka.
Bijesprvi je opet izveo diverziju. Pronašao je govor Franje Tuđmana kojeg je održao u Zračnoj luci Zagreb nakon povratka iz USA gdje mu je dijagnosticiran rak. Francek je u svom govoru spominjao upravo HSS i liberale kao žute i zelene vragove. To bi bio dakle komentar našeg nezaboravnog Franceka na današnje koalicijske planove Drive. Ponavljam ovo je uradak bijesaprvog a moji je samo ddoatni komentar.
Govor svakako treba preslušati. A bijesprvi podsjeća da su upravo za vrijeme Tuđmanovog boravka u USA na Jelačićevom trgu održavao masovni skup podrške stojedinici.
Zasigurno nekadašnje Tuđmanove riječi neće utjecati na aktualne planove HDZ-a. Ali mogućnost pozivanja na pokojnog Franju Tuđmana za Sanadera je sve manja.
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Iskonstruirana i nametnuta priča(?)
Nekadašnja jugoslavenska tajna služba zbog istraživanja »glinskoga slučaja«, čak je šest puta ispremetala obiteljsku kuću Karla Lipaka, što najbolje govori o ozračju u kojem je represijom čuvan uvriježeni i nedodirljivi mit.
Veći dio od dvadesetak svjedoka oba spola različitih zanimanja, među kojima su: partizanski prvoborac, Hrvati, jedna Srpkinja, komunisti, katolici, pravoslavni svećenik, ateisti, nije pristao da se za života javno obznani njihovo svjedočenje.
Moglo bi se ispisati još desetke stranica o brojnim drugim nejasnoćama, dvojbama, proturječnostima, krivotvorinama i sl. vezanima uz »pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, no, budući da to prelazi okvire novinskoga feljtona, dosta je na kraju samo upozoriti na njih po jednim primjerom.
Kako su četnici postali »šumnjaci«!?
Tako npr. nitko od autora nije smatrao važnim upozoriti na činjenicu da brojni svjedoci govore o odvođenju živih uhićenika iz pravoslavne crkve, koja je zbog pomanjkanja prostora u glinskome Kotarskome zatvoru, ustaškim vlastima u srpnju g. 1941. privremeno poslužila kao zatvor: »Izvozili su iz crkve kamionima žive ljude...« («Iz iskaza Antuna Gregorića, Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3). Jednako se tako (namjerno?) previđa da su ustaše od zatočenih u glinskoj crkvi pošto-poto htjeli dobiti imena pripadnika četničkog pokreta, što nije nevažno, jer se već tada bio proširio glas o njihovim zločinima nad hrvatskim narodom, posebice u susjednoj Bosni, i zločinačkim namjerama prema Hrvatima u Glini, bez obzira što ta činjenica, razumije se, ničim ne može opravdati zločin nad nevinim Srbima. O tome govori saslušanje uhićenog Pere Miljevića: »'Znaš li što o četnicima?' 'Ne!' 'Jesi li ti četnik?' 'Nisam.' 'Pa radio si u Glini.' 'Jesam.' 'Nisi čuo za četnike?' 'Nisam.'« («Svijećom su spaljivali oči«, »Vjesnik«, 25. travnja 1986, Zagreb, str. 4.). Uz ovu je temu također važno istaknuti kako pojedini srpski znanstvenici svjesno krivotvore dokumente, nastojeći potpuno ignorirati činjenicu postojanja četničkog pokreta na Banovini, koji je još za vrijeme »stare Jugoslavije« na tom području, pa i u samoj Glini, bio zavidno razgranat i brojčano moćan. Tako u dosadašnjem feljtonu stalno citirani dr. Bulajić i Stanojević bez ikakvih poteškoća hladnokrvno izmišljaju nekakav neodređeni pojam »šumnjakâ« falsificirajući pri tome u izvorniku izravno spominjane »četnike«: »Između nas izdvojio se jedan čovjek. 'Što ti znaš o šumnjacima?' - pitao ga je ustaša« (Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine« II, Beograd, 1988, str. 322; Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 86). Svojevrsna je enigma i uredno sastavljeni popis zatočenih Srba u crkvi s opravdanim pitanjima: Je li on sačuvan, gdje se nalazi, zašto se nitko nije potrudio pronaći ga, obznaniti ga, zbog čega i zašto? »Nekoliko časaka iza toga kako su nas u crkvu zatvorili, došao je u crkvu neki Kreštalica (Pajo, op. T. V.), bivši živoder u Glini i s njime općinski stražar Joso Milenković, govoreći nam da trebaju naše podatke, pa su nas po tome popisali« (Milan Bulajić, isto, str. 322).
U osvjetljavanju mračnoga glinskog mozaika svakako bi (uzročno-posljedično) trebalo imati na umu i oružanu diverziju u okolici Gline u srpnju 1941, počinjenu nekoliko dana prije uhićenja Srba: »Noću 23. srpnja 1941. glinska grupa od 36 ustanika pod zapovjedništvom Vasilija Gaćeše izvršila je napad na željezničku postaju u selu Grabovac kod Gline, ubila četvoricu ustaša, zaplijenila deset pušaka i razbila postaju i prugu... Ali odmazda je došla kao oluja« (Dane Šijan: »Svjetlo Banije«, »Stylos«, Zagreb, 1972, str. 16).
Lipakov kopernikanski obrat
No, s vremenom se zbio i kopernikanski obrat u »glinskome slučaju« (u prikazima zbivanja koji su potpuno različiti od službenih). Tako se, naime, bez ikakvog pretjerivanja mogu i moraju nazvati novi svjedoci i podaci, do kojih je silnim trudom i upornosti došao Glinjanin Karlo Lipak. Taj je zaljubljenik svoga kraja i grada, u ovome slučaju - i njegove povijesti, godinama istraživao i razgovarao s još živućim svjedocima o zbivanjima u ratu i poraću. Došao je tako do činjenica koje u temeljima, ne samo da dovode pod upitnik nego, čini se, i izravno niječu veliki dio iskonstruirane i nametnute priče o »pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi srpnja g. 1941«. Potrebno je najprije istaknuti da je nekadašnja jugoslavenska tajna služba zbog istraživanja »glinskoga slučaja« čak šest puta ispremetala obiteljsku kuću Karla Lipaka, što najbolje govori o ozračju u kojem je represijom čuvan uvriježeni i nedodirljivi mit. Osim toga, nitko od dvadesetak svjedoka oba spola različitih zanimanja, među kojima su: Hrvati, partizanski prvoborac, Srpkinja, komunisti, katolici, pravoslavni svećenik, ateisti, nije pristao da se za života javno obznani njegovo svjedočenje. To je omogućeno tek nakon njihove smrti i (za neke) suglasnosti dobivene od potomaka. Lipak je svoja sjećanja kao i sjećanja ostalih svjedoka, ne samo o »zločinu u crkvi« nego i o ratnim godinama u Glini i okolici, poratnim partizanskim zločinima i stratištima, kao i četničkim zločinima tijekom Domovinskoga rata, zabilježio u pozamašnom svežnju spisa. Uz to je i tonski zabilježio (to je snimka od približno osam sati) izjave svjedoka: Josipa Prpića, Steve Križanića, Milana Naglića, Ivana Naglića, Milice Vujaklije, Milke Lipak, Miloša Mićića, Ante Šešerina, Marka Roma, Jose Zgurića, Branka Jurinca, Steve Krizmanića, Antuna (Tone) Bakšića, Mirkice i Slavka Šoštarića, Jose Medveda, Steve Klobučara i Milke Rovišan. Budući da su izjave usmene (koje je kasnije zapisivao), pismene i tonske skupljane u različitim vremenskim razdobljima i prigodama, cijeli materijal, razumije se, nije sustavno sređen. Neki su se svjedoci usredotočili na samo jedan događaj a drugi govore o svim »vrućim« temama, neki s konkretnim podacima a neki tek po sjećanju itd. Sve bi to bilo dobro sustavno srediti, preslušati i tematski posložiti. No, to nimalo ne umanjuje vrijednost cijele građe jer su, kao što je već rečeno, već na prvi pogled neki podaci doista iznenađujući i dragocjeni. Vrijedi upozoriti barem na neke od njih.
»Dogovor u komitetu trajao je...«
Josip Prpić, r. 1908, po zanimanju klesar, pripadnik banijskoga partizanskog odreda, koji je pred kraj rata sudjelovao u vojnim operacijama u Sloveniji, prije smrti je pristao na svjedočenje »jer ne bi to htio odnijeti sobom u grob«, kako je to doslovce izjavio (Karlo Lipak: »Glina 1941«, Arhiv Nadbiskupskoga duhovnog stola, 1685/1998, str. 32). Potrebno je najprije reći kako i on, kao i brojni drugi, misli da se zločin u crkvi ipak dogodio, bez obzira što ga nije izravno vidio, ali u daleko manjim razmjerima od službene verzije. No, njegovo je svjedočenje posebno zanimljivo upravo o broju žrtava, koji je svojedobno trebao uklesati na spomen-ploču: »Dogovor u komitetu trajao je nekoliko dana. Nisu se mogli sporazumjeti koliki će staviti broj žrtava. U toj je komisiji bilo više Srba komunista a samo dva Hrvata. Ti se Hrvati danas nalaze i žive u Zagrebu. To su... Dogovor je pao - 1200. Meni su donijeli na papiriću tu brojku. Ja sam reagirao i rekao da to nije točno. Došao sam u neugodno težak položaj. Rekao sam im da ću ja to uklesati ali i dodati da sam to morao uklesati. Međutim, da bi svoj posao završio i primio što me pripada, ja sam tu brojku ipak uklesao. To me muči i grize do danas, a ne bih želio to odnijeti sobom u grob, a opet ne znam kako to izvesti da se znade istina« (Karlo Lipak: »Glina 1941«, isto, P10, str. 32/II). Milica Vujaklija imala je oko 80 godina dok je davala izjavu, ali se, zapisao je Lipak, »dobro drži i nije senilna«. Bila je komunistkinja, muž joj je ubijen od ustaša, uhićena je g. 1941. i puštena, a njezino je svjedočenje, uz ostalo, zanimljivo zbog ocjene o »partizanskome oficiru« (Milanu Basti, op. T. V.) koji je tvrdio »da je Žužek kriv za pokolj u pravoslavnoj crkvi«. Ukratko, on je zbog toga za Vujakliju »zao čovjek kad tako može pisati« (Karlo Lipak: »Glina 1941«, isto, str. 36). Antun (Tone) Bakšić, r. 1927, po zanimanju stolar, sin pokojnog Mate Bakšića citiranog od gotovo svih autora zbog izjave dane Komisiji za istraživanje zločina, koja je i uvrštena i u glasovito Komisijino priopćenje br. 33. »o pokolju Srba u glinskoj crkvi«. Pozornost privlači njegov dio o Ljubanu Jednaku: »To što je moj otac izjavio, mene se ne tiče... Ma što taj Ljuban Jednak blebeće. Ja ne kažem da on nije bio u velikom zlu, ali on to sve govori napamet ili kako mu je to kazano da govori. Njega je izvukao iz zla jedan ustaša i pustio ga da pobjegne. Poslije rata taj je ustaša mislio da će ga Ljuban spasiti, ali brus, ubiše oni i njega! Sada kad tog ustaše nema, Ljuban može govoriti kako hoće... Još danas ima jedna žena koja zna kako je Ljuban pušten, ali tko bi je sad pronašao, a i to bi se moglo« (Karlo Lipak: »Glina 1941«, isto, str. 41).
Dokle nezainteresiranost hrvatske vlasti?
Nakon svega iznijetog nameće se mnoštvo upitnika i tema, od historiografskih do politički aktualnih, od onih vezanih konkretno za »glinski slučaj« do općih: - Što se svibnja 1941. doista dogodilo u glinskoj pravoslavnoj crkvi i dokle će službena verzija biti neupitna? - Zbog čega je poslijeratna Državna komisija za istraživanje zločina okupatora i njegovih pomagača istražila »glinski slučaj« nestručno, neobjektivno i tendenciozno? - Po čijim su uputama vršeni pritisci na pojedine svjedoke u »glinskome slučaju«? - Kako se odnositi prema svim dosada »relevantnim« i »mjerodavnim« povijesnim vrelima po kojima je pisan »glinski slučaj«, ali i ratna i poratna povijest na ovim prostorima? - Kako nakon očitih, svjesnih i ciljanih krivotvorina znanstveno »dijalogizirati« o »glinskome slučaju« sa srpskim znanstvenicima (u Srbiji, Hrvatskoj ili...)? - Hoće li hrvatske vlasti i dalje nezainteresirano promatrati instrumentaliziranje »glinskoga slučaja« za generalizirajuće protuhrvatske optužbe (naroda i države)? Ta (i još druga neizrečena) pitanja nisu lagana, ali na njih se mora odgovoriti. Ako feljton sa svim vjerojatnim nesavršenostima i nedorečenostima posluži kao polazište i razmišljanje u davanju odgovora, onda će to ipak biti mali korak prema ostvarenju stare latinske izreke, od koje svatko može imati samo koristi: »Error hesternus sit tibi doctor hodiernus« (Neka ti pogreška jučerašnja bude učiteljica današnja).
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Krivotvorene fotografije u službi mita?
»Kad sam upao u nepriliku (zatvor) zbog 'križarstva', tražili su od mene potpis pripremljene izjave, da me je u sve uputio Žužek (1946. g.). To nisam mogao učiniti pa makar ostao bez glave, iako su mi na račun toga obećavali puštanje na slobodu.«
Poslijeratne su partizanske vlasti pošto-poto htjele »činjenično« potkrijepiti priču o »pokolju u pravoslavnoj crkvi«, bez obzira gdje se on dogodio: u Glini, Bosanskoj Dubici ili negdje drugdje. Kad se »zločin u crkvi« u Bosanskoj Dubici nije uspio nametnuti i proširiti u javnosti (jer se nije ni dogodio te ga danas s razlogom nitko ni ne spominje), onda je »gospodarima povijesti« preostala Glina. Ona se ubrzo pokazala kao »pun pogodak«, pa su se i slike iz pravoslavne crkve u Bosanskoj Dubici odjednom pretvorile u slike iz pravoslavne crkve u Glini.
Da je poslijeratnoj historiografiji manje bila važna povijesna istina koja bi se trebala temeljiti na činjenicama, objektivnim podacima i nepristranim ocjenama, a važnije eliminiranje ideoloških neistomišljenika pod svaku cijenu, što podrazumijeva: krivotvorenje, iznude, klevetu, iskrivljeno tumačenje i čak svjesno lažno podmetanje (laganje), pokazuju i primjeri vezani uz »pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi«.
Potpis na pripremljenu izjavu
O tome svjedoči Karlo Lipak iz Gline, koji je kao 16-godišnji dječak (nije nevažno reći i invalid u to doba), 10. siječnja 1946. bio zbog »križarstva« osuđen na robiju i prisilni rad, te je nakon nekoliko kaznionica završio u zloglasnoj Lepoglavi. Ponuda koju je dobio od partizanskih vlasti ne samo da zorno pokazuje njihov odnos prema istini, pravdi, zakonitosti, poštenju, moralu i sl., nego još jednom nameće sve veću i ozbiljniju dvojbu o poslijeratnim dokumentima kao vjerodostojnim povijesnim vrelima. I Lipak je, kao gotovo svi mještani Gline i okolice, o župniku Francu Žužeku imao samo riječi pohvale, no »unatoč svemu prema njemu se radilo podmuklo. Kad sam ja upao u nepriliku (zatvor) zbog 'križarstva' tražili su od mene potpis pripremljene izjave, da me je u sve uputio Žužek (1946. g.). To nisam mogao učiniti pa makar ostao bez glave, iako su mi na račun toga obećavali puštanje na slobodu« (Arhiv nadbiskupskog duhovnog stola, 1685/1998, Karlo Lipak: »Glina 1941«, str. 8). U tom su duhu »pletene« i druge niti oko »glinskoga zločina«. Da bi on dobio na uvjerljivosti i potresnosti, kao da već sam po sebi ne bi bio dovoljno šokantan da se (ili ako se) dogodio, poslijeratni su »povjesničari« plasirali u javnost sliku uhićenih srpskih seljaka, tobože, neposredno prije samoga pokolja u pravoslavnoj crkvi. Najbolje je odmah otvoreno reći da su, na njihovu žalost, njezinim objavljivanjem polučili kontraefekt (dakako, na činjenično-znanstvenoj razini, ne računajući percepciju velikog dijela javnosti kojoj su desetljećima uspješno prodavali historiografski »rog za svijeću«)! Dakle, umjesto potvrde njihove teorije o zločinu u crkvi, razotkrili su sami sebe u prilično nečasnome poslu - stvaranju krivotovorine (u službi mita?).
Tko će »pročešljati« dokumente?
Čini se da ni poslijeratnim »povjesničarima«, bolje rečeno piscima povijesti, nije bilo baš posve jasno što se zapravo dogodilo i gdje se dogodio »ustaški pokolj Srba u pravoslavnoj crkvi«, usprkos službenom priopćenju Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz g. 1945. Zato su i tobožnje slike prije samog zločina u pravoslavnoj crkvi najprije objavljene u dokumentarno-propagandističkoj knjizi »Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera«, objavljenoj nedugo nakon završetka rata, ali koje nemaju nikakve veze s Glinom nego, tobože, s Bosanskom Dubicom! Dobro je podsjetiti se da su ciljevi objavljivanja te pozamašne knjige od 520 stranica jasno istaknuti već u predgovoru: »Da bi se u cijelosti prikazalo što su sve pojedinci i skupine svećeničke uradile za osnivanje i širenje ustaško-terorističke organizacije, koliko su odgovorni za pripremanje okupacije naše zemlje, za izdaju i porobljavanje svoga naroda, koliko su se angažirali za okupatorsko-ustašku vlast, koliko su u cijelosti - direktno ili indirektno, materijalno ili moralno - učestvovali u nebrojenim ustaškim zločinima, i konačno, u kojoj se mjeri, zanoseći se još uvijek ustaškim zamislima i planovima, i danas angažiraju u protunarodnom radu, za svako naše poglavlje bila bi potrebna veća knjiga« («Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera«, priredili Ivo Horvat i Zdenko Štambuk, Zagreb, 1946). Usputno, nije li krajnje vrijeme da se netko nakon šest desetljeća odvaži znanstveno »pročešljati« sve njezine krivotvorine, kriva tumačenje, iz konteksta istrgnute citate i sl. kojih je već na prvi pogled popriličan broj (i to počevši već od prve njezine stranice)?
Iz arhiva ustaškog »funkcionara«
Jedna od dviju fotografija koja je najčešće korištena kao »krunski« dokaz o »zločinu u glinskoj crkvi«
Dakle, dvije slike, do danas »krunski dokazi« brojnim znanstvenicima za »pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, prvi se put objavljuju u spomenutoj knjizi s potpisom: »U pravoslavnoj crkvi u Bos. Dubici izvršen je pokolj Srba koji su tamo dotjerani radi prekrštavanja. Ove slike ustaše su snimili neposredno prije pokolja« («Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera«, isto, str. 56). To samo pokazuje da su poslijeratne vlasti pošto-poto htjele »činjenično« potkrijepiti priču o »pokolju u pravoslavnoj crkvi«, bez obzira gdje se on dogodio: u Glini, Bosanskoj Dubici ili negdje drugdje. Kad se »zločin u crkvi« u Bosanskoj Dubici nije uspio nametnuti i proširiti u javnosti (jer se nije ni dogodio te ga danas s razlogom nitko i ne spominje), onda je »gospodarima povijesti« preostala Glina. Ona se ubrzo pokazala kao »pun pogodak«, pa su se i slike iz pravoslavne crkve u Bosanskoj Dubici odjednom pretvorile u slike iz pravoslavne crkve u Glini. Uz malo truda moglo bi se i istražiti tko je prvi spomenute fotografije »prekrstio« u glinske. No, bez obzira na njega gotovo svi su kasniji autori smatrali kako postoje fotografije o stravičnome glinskom zločinu, od kojih vrijedi spomenuti barem neke. Tako je u »Vjesnikovu« feljtonu »Vatikanska istraga protiv Stepinca« objavljena sporna fotografija s potpisom: »Jedna od dvije sačuvane fotografije trenutak prije nego što su ustaše izvršile pokolj u glinskoj crkvi. Fotografija je nađena poslije rata u arhivi Božidara Cerovskog, šefa ustaške policije u Zagrebu« (Ćiril Petešić, »Stepinčevo pismo«, 5. nastavak feljtona, »Nedjeljni Vjesnik«, 28. veljače 1982, str. 12). O ozbiljnosti ondašnjih medijskih »povjesničara« i koliko su marili o »autentičnosti« same fotografije, najbolje govori činjenica da je riječ o inverziji izvorne slike (sve ono što se nalazi na njezinoj lijevoj strani objavljeno je premetnuto na desnoj strani i obrnuto). Nije loše i prisjetiti se koji su bili onodobni glavni ciljevi »Vjesnikova« feljtona, koji su istaknuti u uokvirenom tekstu: »U katoličkoj štampi u nas nerijetko se pokušava s Alojzija Stepinca skinuti odgovornost i krivica za prekrštavanje Srba u NDH i držanje prema ustaškoj vlasti. I u propovijedima crkvenih velikodostojnika također ima pokušaja da se Stepinca rehabilitira. Međutim, istraga koju je Sv. Stolica pokrenula 1943. godine o tome, a što se vidi iz vatikanskih dokumenata dostupnih javnosti, dovoljno rječito kazuje da Stepinac itekako snosi svoj dio krivice i odgovornosti« (isto). Nekoliko godina kasnije »Vjesnik« je izvješće Đorđa Ličine i Vlade Rajića sa suđenja dr. Andriji Artukoviću popratio s istom fotografijom i potpisom: »Glinska crkva uoči pokolja (negativ je pronađen kod ustaškog funkcionara Božidara Cerovskog neposredno nakon hapšenja 1945. godine)« (»Vjesnik«, 25. travnja 1986, str. 4).
Bezuspješna potraga u »Ljetopisu«
Sliku je o tobožnjim seljacima prije zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi objavio, razumije se, i dr. Milan Bulajić s potpisom: »Srbi sakupljeni u glinskoj pravoslavnoj Crkvi rođenja Bogorodice na dan 21. kolovoza 1941. godine, snimljeni uoči masovnog pokolja koji su nad njima izvršili ustaše. Snimak je iz arhiva Božidara Cerovskog, pomoćnika ministra unutarnjih poslova Andrije Artukovića« (Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenja Andriji Artukoviću 1986«, knjiga II, Beograd, 1988). Zanimljiv je i već ranije spomenuti Veljko Đ. Đurić, koji također objavljuje jednu od dviju »spornih« fotografija, ali s potpisom da je riječ o crkvi u Bosanskoj Dubici, pozivajući se na »Dokumente o protunarodnom radu...«, što bi ga na prvi pogled moglo svrstati u kategoriju »nepristranih«. (Veljko Đ. Đurić: »Ustaše i pravoslavlje«, Beograd, 1989, između str. 64 i 65). Međutim, on se u svojoj knjizi poziva i na Bulajićev knjigu »Ustaški zločini...« (»Ustaše i pravoslavlje«, fusnota br. 94, str. 178), svjesno prešućujući Bulajićevu zabludu o glinskoj crkvi, i ni jednom riječju ne dovodeći pod upitnik očitu historiografsku krivotvorinu koja mu je pred očima. Tako su »glinske fotografije« i dalje suvereno vladale znanstveno-medijskim prostorom (npr. »Uništavanje dokumenata o ustaškim zločinima«, »Politika«, Beograd, 16. svibnja 1990, str. 23). Zanimljivo je da tvorcima fotografskog mita o glinskoj crkvi nije nimalo smetao prizor od tek najviše pedesetak osoba na fotografijama, što se nikako ne uklapa u njihovu konstrukciju o stotinama ili puno više uhićenih u crkvi. Trajalo je to sve do upozorenja »Glasa Koncila« (v. »Historiografske krivotvorine dr. Milana Bulajića«, Glas Koncila, 1990, str. 6) i tek se tada počinju čuti i drukčiji glasovi, pri čemu je, svakako, znakovita njihova polustoljetna šutnja). Tako su npr. Bogdan Dečermić, čiji je djed bio pravoslavni svećenik u Dubici, i Marko Miljanović, koji posjeduje izvornu fotografiju glinskoga ikonostasa u crkvi, također ustvrdili da »sporna« fotografija nikako ne može biti iz glinske crkve, nego je riječ o crkvi Svete Trojice u Dubici. Miljanović je iznio i zanimljivo tumačenje zbog čega je došlo do »zabune«: »Pretpostavljam da je do povezivanja ove fotografije s glinskom pravoslavnom crkvom došlo zbog jako izražene slike u svijesti ljudi o stravičnom pokolju Srba u glinskoj crkvi« (»Sporna fotografija«, »Politika«, 25. svibnja 1990). Svejedno, prema dosadašnjem iskustvu ne treba očekivati veliki obrat - iz srpske će se (pod)svijesti ta mitomanska pri-povijest o glinskim fotografijama, bez obzira na sve znanstvene dokaze, teško promijeniti. To je najbolje pokazao i »Ljetopis«, godišnjak srpske zajednice u Republici Hrvatskoj, u kojemu je Mirko Demić, bivši oficir JNA i nekadašnji djelatnik »Srpskoga glasa«, glasila koje je izlazilo u tzv. Republici Srpskoj Krajini, u autobiografskom uratku »Ja, Srbi i Hrvati« zapisao: »Pradjeda su odveli, kao i mnoge, zaklali (u onim fotografijama snimljenim neposredno pred klanje u glinskoj crkvi bezuspješno sam ga tražio)« (»Ljetopis«, godišnjak Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta», Zagreb, 1999, str. 407; v. Glas Koncila 51/05, od 28. studenoga 2005). A govoriti o uklanjanju spomenutih fotografija s web-stranica namijenjenih inozemnim čitateljima (što predstavlja minimum znanstvenog poštenja), još dugo će biti znanstvena fantastika!
„Oktobarska revolucija“ naručena i plaćena njemačkim novcem
Njemački časopis „Der Spiegel“ u svom novom izdanju piše o otkriću dokumenata u arhivima Stockholma i nekih drugih gradova pošteđenih od ratnih razaranja.
Iako se već i prije znalo da je Lenjin iz Švicarske uz njemačku pomoć usred rata proputovao Njemačkom i stigao sve do Stockholma i od tuda u Petrograd novi nalazi ipak bacaju na tu suradnju Nijemaca i Lenjina sasvim drugo svjetlo.
Nijemci ne samo da su omogućili Lenjinu proputovanje usred rata nego su aktivno, ogromnim svotama financirali i Lenjina i njegovu minornu „boljševističku“ stranku.
Kaiser Wilhelm koji je bio upoznat s financiranjem komunista nije bio svjestan da time potkopava svoje carstvo i da će pomoći boljševicima da oružjem i novcima dobivenim od Nijemaca sruše i rusko carstvo i uviju njegovog bratića ruskog cara Nikolaja II. (I ruski i njemački car te engleski kralj su bili bratići, unuci kraljice Viktorije).
Tako je Kaiser Wilhelm dobivao dnevno izvještaje:
„Lenjin sretno stigao u Petrograd. Radi prema našim željama“.
Cilj Nijemaca je bio jasan. Razbiti Rusiju iznutra i osloboditi se istočne fronte i tako ipak spasiti ratnu pobjedu. No jednako kako su Nijemci financirali Lenjina financirali su i njegove protivnike.
A ni Lenjin im nije ostao dužan. Sa sredstvima koje je dobivao od Nijemaca djelomično je financirao pripreme komunista u Njemačkoj koji su se spremali dignuti revoluciju čim to prilike budu omogućavale.
Da nije bilo izdašne pomoći Lenjinu, boljševici nikada ne bi došli na vlast a ni u borbi za vlast ne bi izdržali više od godinu dana. Ne bi nastao Sovjetski savez. Ne bi bilo uspona komunizma i svega zla koji je donio svijetu. Milijuni ljudi koji su poubijani u Staljinovim čistkama preživjeli bi. Kaj bi se bilo da je bilo drugačije. Ali nije.
Lenjin je pobijedio i stvorio crveno carstvo Sovjetski savez. Kaiser Wilhelm je izgubio rat i morao je otići u egzil. Raspala se i Austro-Ugarska i Hrvatska je dospjela u Jugoslaviju.
Svojom kratkovidnošću pripadnici Antante su strogo kaznili Njemačku i tako otvorili put Hitleru. Dalje je poznato.
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Jednak optužuje nadbiskupa Stepinca!
Bila je to nemilosrdna i surova fizička likvidacija uglavnom nevinih (problem pogubljenih ondašnjih pripadnika četničkog pokreta u Glini i okolici zaslužuje posebnu raspravu) bez suda i osude, tj. odmazda zbog partizanskog napada i ubojstva nekoliko ustaša u Banskom Grabovcu, koja se uz najumješnije krivotvorine i klevete nikako i ni u čemu ne može pripisati zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu.
U knjizi službenih dopisa nadbiskupa Stepinca nigdje nije zabilježen dopis o tobožnjem »prekrštavanju« Meandžija! On jednostavno ne postoji jer je pod tim brojem (7356) i datumom (28. XI. 1941) zaveden dopis Nadbiskupskog duhovnog stola o »prekrštavanju« Mileve Monić iz Gline. Žužek se, dakle, samo poslužio tim ur. br. i datumom, kao i nadbiskupovim imenom, želeći tako spisu dati što veću službenu uvjerljivost.
Potvrda koju je potpisao župnik Žužek mnogima je poslužila u optužbama protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca
U nadasve tragičnom »glinskome slučaju«, koji se u široj javnosti potpuno krivo svodi isključivo na (tobožnji) pokolj u pravoslavnoj crkvi, među osobama koje su povezane s njime uz najčešće spominjane: Jednaka, Berberovića, Rolfa, Openheima, Puka, Žužeka i drugih, nalazi se i tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac koji, prema nekim povjesničarima čiji broj nije ni malo zanemariv, snosi izravnu odgovornost za »pokolj u glinskoj crkvi«. Premda nije posve jasno u čemu bi bila nadbiskupova bilo kakva povezanost s događajima u svibnju i srpnju 1941. u Glini, u smislu poticanja, planiranja, nagovaranja, odobravanja, zapovijedanja i sl. (on je čak štoviše, kao što to dokazuju povijesna vrela, žestoko prosvjedovao kod Pavelića saznavši za zločin i uspješno intervenirao za uhićene Srpkinje), na montiranom mu se poslijeratnom suđenju kao jedan od ključnih svjedoka pojavio i više puta spominjani »jedini preživjeli svjedok« Ljuban Jednak (»Suđenje Lisaku, Stepincu, Šariću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima«, Zagreb, 1946, str. 391-397). Zanimljivo je da je njegovo svjedočenje objavljeno u poglavlju »Saslušanje svjedoka na okolnost prisilnog ’prekrštavanja’«, premda je i tada svima bilo posve jasno kako nikakvog »prekrštavanja« u Glini uopće nije bilo. Bila je to nemilosrdna i surova fizička likvidacija uglavnom nevinih (problem pogubljenih ondašnjih pripadnika četničkog pokreta u Glini i okolici zaslužuje posebnu raspravu) bez suda i osude, tj. odmazda zbog partizanskog napada i ubojstva nekoliko ustaša u Banskom Grabovcu, koja se uz najumješnije krivotvorine i klevete nikako i ni u čemu ne može pripisati zagrebačkom nadbiskupu. No u poslijeratnim okolnostima. u kojima su neki priskrbili svemoguću ideološko-represivnu aureolu, sve je bilo moguće.
»Rastezljive« Roksandićeve optužbe
Tako su i pojedini povjesničari pod svaku cijenu nastojali »dokazati« Stepinčevu krivnju za »glinski slučaj« na dvije razine: općenitoj, u kojoj su koristili generalizirajuće i vrlo »rastezljive« optužbe, i konkretnoj, u kojoj su iznosili stvarne dokumente krivotvoreći njihov izvorni smisao. Navest ćemo tek po jedan primjer za oba slučaja u zavidnom mnoštvu sličnih. Đuro Roksandić, pišući u članku »Ustaški zločini u glinskome kotaru od 1941. do 1945. godine«, prilično samouvjereno optužuje nadbiskupa Stepinca za događaje koji će tek uslijediti: »Vrlo velik učinak na ponašanje stanovništva, posebno katoličkih vjernika u glinskome kraju, imala je travanjska poslanica nadbiskupa Stepinca hrvatskom narodu s pozivom na vjernost ustaškoj državi« («Glina - glinski kraj kroz stoljeća«, Skupština općine Glina, Institut za historiju radničkog pokreta u Hrvatskoj - Zavod za hrvatsku povijest, Glina, 1988, str. 283). Nije zgorega reći kako Roksandić temelji svoju tvrdnju na - ni manje ni više nego - Viktoru Novaku i njegovu djelu »Magnum crimenu« (str. 543-552), na kojega se poziva i u nastavku svojega napisa. Ostavljajući po strani njegovu ocjenu da je nadbiskupova poslanica imala velik učinak »posebno« u glinskome kraju (nije također posve jasno u čemu je ta »posebnost« te zašto baš u glinskome kraju a ne jednako, ili možda još i više, i u drugim hrvatskim krajevima?), krajnje je vrijeme da se Roksandiću i njemu sličnima, nakon dugogodišnjega komunističkog i velikosrpskog nametnutog »kompleksa krivnje« hrvatskome narodu, otvoreno i jasno u sadašnjoj slobodnoj hrvatskoj državi (bez obzira na ponašanje bivše ili sadašnje vlasti) kaže kako je, najblaže rečeno, apsurdno svrstavati u zločince sve one koji su g. 1941. s olakšanjem napokon dočekali da se Hrvatska istrgne iz dotadašnjega krajnje nepodnošljivog jugoslavenskog zagrljaja i optuživati ih za zločine koji su se dogodili kasnije, nakon mjesec, dva, godinu, dvije, tri i više dana! Po Roksandićevom bi se »receptu« nadbiskup Stepinac jednako tako mogao optuživati, a što je nažalost i bila praksa, za bilo koji zločin počinjen bilo gdje i u bilo koje vrijeme na području NDH tijekom njezina postojanja, bez obzira na sva njegova kasnija javna istupanja, apele, intervencije, prosvjede, dopise i sl. (pa i u »glinskome slučaju«). Zato ne začuđuje Roksandićeva »okrnjena« tvrdnja: »Supruge nekih ubijenih glinskih Srba kasnije su puštene u Srbiju, tako da su Zorka Radojčević, Danica Sužnjević, Katica Babić, Anđa Radovanović i Evica Eremić svjedočile u Beogradu 27. veljače 1942« (»Glina - glinski kraj kroz stoljeća«, isto, str. 287). Zar je tako strašno izreći, ako već ne zahvalnost onda barem povijesnu istinu, što je minimum ljudskog poštenja, čijom su zaslugom, tj. izravnom intervencijom bile puštene te jadne i unesrećene žene kao i stotinjak drugih, jer je to bio nadbiskup Stepinac?
»Zločin prekrštavanja« obitelji Meandžija
U prilog općenite optužbe nadbiskupa Stepinca za zločin u »glinskome slučaju«, Roksandić potom podastire i »konkretni« dokaz, i to u poglavlju »Prekrštavanje pravoslavnih u rimokatolike u glinskom kotaru« (»Glina - glinski kraj kroz stoljeća«, isto, str. 292). Uz tvrdnju da je »i u glinskome kotaru bilo prekrštavanja«, spominje župnika Žužeka, dakako, u zločinačkom kontekstu skupa sa Stepincem, pomno pazeći pri tome da »prekrštavanje« ne bi slučajno poprimilo bilo kakav pozitivan prizvuk: »Najprije je to bio slučaj sa ženama i djecom ubijenih glinskih Srba, koje je bez posebne procedure ’prekrstio’ glinski župnik Franjo Žužek« (isto, str. 292). Na istoj strani donosi i »krunski« dokaz - odluku nadbiskupa Alojzija Stepinca o »prekrštavanju« obitelji Meandžija sa žigom Župnog ureda u Glini i potpisom župnika Franca Žužeka: »Obitelj Meandžija, Glina k. b. 11. Nakon što ste Vi dobili kotarski pristanak (spis se nalazi u arhivu Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu), Preuzvišeni je Nadbiskup zagrebački dr. Alojzije Stepinac svojom odlukom br. 7356 dat. 28. 11. 1941. primio u krilo sv. rkt. Crkve. Stavlja Vama se u dužnost savjestan polazak službe Božje! Budite vjerni Crkvi, koja Vas je prigrlila, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinom Poglavniku« (isto). Koliko se god na prvi pogled činilo da je »Magnum crimen« uvjerljiv i vjerodostojan zbog sadržaja i oblika (urudžbeni broj, datum, žig, potpis, poziv na vjernost NDH), bio je to, na žalost Đuri Roksandiću i sličnima, u ondašnjim okolnostima jedino mogući, najbolji, vrlo lukav i uspješan Žužekov način spašavanja ugroženih. Da je to istina, u ovome konkretnom slučaju najbolje govori činjenica da u knjizi službenih dopisa nadbiskupa Stepinca nigdje nije zabilježen dopis o tobožnjem »prekrštavanju« Meandžija! On jednostavno ne postoji jer je pod tim brojem (7356) i datumom (28. XI. 1941) zaveden dopis Nadbiskupskog duhovnog stola o »prekrštavanju« Mileve Monić iz Gline. Žužek se, dakle, samo poslužio tim ur. br. i datumom, kao i nadbiskupovim imenom, želeći tako spisu dati što veću službenu uvjerljivost. To, dakako, nije priječilo brojne srpske kvaziznanstvenike da »prekrštavanje« obitelji Meandžija prikažu kao »povijest vjerskog genocida«, kako glasi podnaslov knjige prof. dr. Veljka Đurića koji kao da je, na temelju svega objavljenog, doktorat postigao na nekoj od radnih akcija u socijalističkoj Jugoslaviji (v. Veljko Đurić, »Prekrštavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, »Alfa«, Beograd, 1991, str. 230).
Pravoslavne »Opomene prošlosti«
Ostavljajući po strani razmišljanje zbog čega obitelj Meandžija nikada kasnije nije izišla u javnost i pojasnila je li taj dopis bio doista zločin nad njezinim članovima ili možda pomoć, za srpsku je historiografiju sve do danas taj podatak neupitan dokaz o krivnji Katoličke Crkve, nadbiskupa Stepinca, župnika Žužeka za »nasilno prekrštavanje« pravoslavnih Srba u Drugome svjetskom ratu. On se nekritički konzumirao, papagajski ponavljao i širio aritmetičkom progresijom kroz mnoštvo članaka, izjava, časopisa, rasprava i ozbiljnih znanstvenih studija. U srpskoj je kolektivnoj svijesti s vremenom postao opće prihvaćena, neupitna i sama po sebi razumljiva činjenica koja se nikada nije dovodila pod upitnik. Zato glasilo Srpske pravoslavne Crkve objavljuje presliku te potvrde u rubrici znakovita imena »Opomene prošlosti«, s ironičnim potpisom: »Dokument o prekrštavanju srpske obitelji iz Gline ’uz blagoslov’ nadbiskupa Stepinca« (»Pravoslavlje«, 1. ožujka 1990, str. 2). Pojedinci su u nastojanjima da se nadbiskup Stepinac prikaže zločincem išli tako daleko da su čak tvrdili kako je on bio, zanimljivo, prije 10. travnja 1941, tj. uspostave NDH, duhovni začetnik glinskog pokolja i ideolog progona pravoslavnog življa s tih prostora! U tom se smislu najčešće spominje g. 1936. kada je nadbiskup posjetio Glinu, o čemu je župnik Žužek zapisao u glinskoj župnoj spomenici: »Ove godine, i to 25. rujna 1936. bila je u Glini sv. krizma i kan. vizita, nadbiskup - koadjutor dr. Alojzije Stepinac bi dočekan na glinskome mostu. Uz oba pravosl. svećenika, protu Ercegovca i keteheta Počuće, bi dočekan od vlasti, školske djece i građanstva, te processioaliter uveden u obnovljenu crkvu. Pozdravio ga je u ime općine načelnik Svetozar Davidović, dijete Vilma Klobučar i ja. Drugi dan bi krizmanika 320 (zajedno s pitomcima iz doma umirovljenika). Na banketu u žup. stanu sudjelovali su šefovi sviju drž. ureda i škola, te građani katolici i pravoslavci, predstavnici raznih obrtnika« («Spomenice župa: Maja, Viduševac, Glina, Mala Solina«, uredio Juraj Jerneić, Župa sv. Ivana Nepomuka - Glina i Ogranak Matice Hrvatske - Glina, 1998, str, 536). Nadasve ekumensko i prijateljsko ozračje koje je vladalo tom prigodom opisao je u župnome glasilu i sadašnji živi svjedok Stepinčeva dolaska u Glinu. No on donosi i podatak da je izravan kontakt s nadbiskupom, zbog malog prostora a velikog mnoštva, imao tek određen broj uzvanika: »Dana 25. 9. 1936. Stepinac svečano dolazi u Glinu... Dva predstavnika pravoslavne Crkve pridruže se rukovanju i pozdravu, dok to ne mogaše učiniti mnogobrojni Glinjani... Sutradan 26. 9. 1936. ima naporan dan... Obred je dugo trajao. Po završetku je Stepinac uz svećenstvo uveden u župni stan na domjenak. Prostor je malen, pa su se tu našli samo uzoriti gosti grada i nazočno svećenstvo« (Karlo Lipak, »Naš blaženik - Alojzije Stepinac, I. dio, »Nepomuk«, Glina, 12. veljače 2006, str. 1-2). No, nakon završetka Drugoga svjetskog rata neki su glinski Srbi sve to vidjeli i opisali malo drukčije. U jednome iskazu Komisiji za istraživanje zločina, koji se čuva u Arhivu Hrvatske, oni su ustvrdili kako su osobno bili nazočni na spomenutom primanju i iz neposredne blizine čuli nadbiskupov savjet o potrebi čišćenja tih prostora od Srba! Tu se nužno ponovno nameće velika sumnja u vjerodostojnost komisije čija su se izvješća često temeljila na izjavama svjedoka zadojenih očitom mržnjom. Potrebno je, dakle, preispitati povijesnu utmeljenost i vrijednost samih historiografskih vrela, što je, razumije se, više nego zahtjevno. Nije to, kao što bi netko mogao prigovoriti, pokušaj relativiziranja materijalnih povijesnih dokaza, nego upravo suprotno, zahtjev za njihovom verifikacijom.
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
"Pouzdani" svjedoci »rekla-kazala«
Analizirajući iskaze različitih svjedoka o »pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, može se lako uočiti začuđujuće veliki broj tvrdnja temeljenih na, pučki rečeno, »rekla-kazala«, ali koje su objeručke prihvaćene i ugrađene u gotovo sve »ozbiljne« i »znanstvene« ocjene i rasprave, počevši od priopćenja poslijeratne Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača, sve do najnovijih povijesnih studija.
Jedna od izjava »rekla-kazala« koja je rabljena u »znanstvenom« djelu objavljenom u Beogradu o »glinskome slučaju«
Analizirajući iskaze različitih svjedoka o »pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, može se lako uočiti začuđujuće veliki broj tvrdnja temeljenih na, pučki rečeno, »rekla-kazala«, ali koje su objeručke prihvaćene i ugrađene u gotovo sve »ozbiljne« i »znanstvene« ocjene i rasprave, počevši od priopćenja poslijeratne Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača sve do najnovijih povijesnih studija.
»Govorilo se... pripovijedali su«
Tako je npr. Komisija odmah nakon rata zabilježila jednu u nizu sličnih izjava, koje su svrstane u kategoriju »mjerodavnih«: »Dušanka Breka izjavljuje: ’Meni je Mića Mihavec, koji je bio u Glini i kasnije u radnom bataljonu u Zagrebu pričao poslije pokolja...« (Arhiv Srbije, fond 110, br. 1268, iskaz Dušanke Breka, Dare Dmitrović, Mire Muždeke, Dragice Čučković i Zore Baltić, od 10, 11. i 18. listopada 1944, br. 1/44, str. 2). Jednaka je važnost dana i ostalim sličnim izjavama: »Dragica Čučković izjavljuje da se je svojevremeno govorilo da je ubijeno u crkvi oko 800-900 ljudi...« (Arhiv Srbije, isto). »...tada se je govorilo u Glini da je svega tom zgodom doveženo i poubijano oko 2000 Srba. Jedan je dio od tih ljudi zaklan u glinskoj crkvi a čuo sam da su to izvršili ustaše iz Karlovca« (Arhiv Srbije, fond 110, br. 1268, iskaz Veljka Rukavine od 10-11. listopada 1944, br. 1/44, str. 2). »U Glini se je tada govorilo da je ona (Ankica Vidaković, op. T. V.) špijunka UNS (Ustaške nadzorne službe)« (isto). Takvu vrstu izjava Komisija za istraživanje zločina bez ikakvih je zadržaka ugradila i u svoje službeno priopćenje, citirajući svjedoke u stilu »ali se govorilo u gradu« (Saopćenje br. 33 Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, iskaz Ivana Pacijentija, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3). Zanimljivo je da se potpuno ista formulacija »ali se govorilo u gradu« nalazi i kod drugog svjedoka (isto, iskaz Andrije Šolnekovića). Komisijino priopćenje, razumije se, objavljuje i drukčije izjave ali u potpuno istome duhu, npr.: »ja ne znam točno« (isto, iskaz Ljerke Zibar), »ja nisam znao za pokolj do idućeg jutra« (isto, iskaz Andrije Šolnekovića) i sl.
Problematično i mjesto zločina?!
Uz neutvrđeni datum zločina i broj žrtava, dvojbenu vjerodostojnost preživjele žrtve i počinitelja zločina, upitne uloge poslijeratne komisije za istraživanje zločina, proturječja svjedoka, brojne nelogičnosti, krivotvorine i tumačenja, čini se, kako je i samo mjesto pokolja problematično, tj. ono se proširuje. Naime, najveći broj »svjedočenja« govori o zločinu u crkvi, ali neki su vidjeli i više od toga: »Vidio sam kako pred crkvom kolju neke ljude, odnosno da su ih izvodili pred vrata...« (dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine« II, Beograd 1988, str. 521).
Partizansko svjedočenje o trinaestogodišnjaku
S kakvom su neupitnošću primane onodobne »rekla-kazala« ocjene i optužbe, koliko su one imale silnu premoć nad temeljnim zahtjevom da se one trebaju i činjenično dokazati, govori i »svjedočenje« Ignaca Haluze. On poimence optužuje neke osobe za najteže zločine na temelju pripovijedanja jednoga partizanskog dužnosnika, što je u to doba bilo, izgleda, najpouzdanije vrelo vjerodostojnosti. Dakle, bez obzira na to što ni svjedok niti partizanski dužnosnik nisu, očito, vidjeli trinaestogodišnjeg dječaka u ulozi monstruoznog koljača u crkvi (jednako kao i sve druge koje spominju), teška je optužba ipak odaslana u javnost: »Od pokojnog Miroslava Frica, člana Gradskog narodnooslobodilačkog odbora u Glini, čuo sam, da su u crkvi klali naročito Šimo Naglić iz Jukinca, Joso Žinić, Stevo Mulac, Pavao Kalajdžić, Muretić Jure, Janko Korak, Nikica Vidaković i njegov sin 13-godišnji Milan« (dr. Milan Bulajić, isto, str. 522). Na temelju takve metodologije posve je razumljiv »znanstveni pristup« velike većine srpskih povjesničara »pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, posebice onih kojima u prvome planu i nije bilo utvrđivanje povijesne istine. Tako jedan od »najglasovitijih« srbijanskih povjesničara o zbivanjima u Hrvatskoj u Drugome svjetskom ratu također pridaje nedvojbenu znanstvenu »objektivnost« sličnim izjavama: »...posljednja grupa je ostala u crkvi, koliko ih je bilo meni nije poznato, ali se je govorilo u gradu da ih je bilo nekoliko stotina, jer je crkva bila dupkom puna« (dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine« II, Beograd 1988, str. 327). Istoj se metodologiji jednako tako priklanjaju i drugi znanstvenici iz tog kruga: »Gosti su kasnije pripovijedali, koji su tom zgodom bili prisutni, da su uz srce bile zamotane i ljudske oči, ali ih ja nijesam vidjela« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd 1986, str. 82).
Uhićeni zapaljeni u crkvi?
Koliko je »glinski slučaj« kontaminiran svime i svačime, kojekakvim pričama, dezinformacijama i maštom, najrječitije govori izjava, na početku feljtona već citiranog, ni manje ni više nego akademika koji se također smatrao pozvanim progovoriti o tome: »Ustaše su goloruke civile zatvorili u pravoslavnoj crkvi koju su zapalili« (dr. Vladimir Đuro Degan: »Tuđman u BiH nije vidio ravnopravnu državu«, »Novi list«, 26. svibnja 2002).
Izostavljanje »nezgodnog«
Brojni su srpski povjesničari besramno manipulirali s dokumentima i citatima vezanim za »glinski slučaj« pri tome ih krivotvoreći, krivo navodeći, izostavljajući pojedine riječi ili čak odlomke koji im nisu odgovarali a dodajući i izmišljajući ono što se uklapalo u njihove unaprijed stvorene zaključke. To je danas nakon tisuće i tisuće napisanih stranica gotovo nemoguće raskrinkati, pa je u ovome feljtonu najbolje tek na nekoliko primjera dosada dvojice najčešće spominjanih autora, Bulajića i Stanojevića, pokazati na kojoj je razini znanstveno poštenje nekih (srbijanskih) autora. I jedan i drugi žele ostaviti dojam znanstvene ozbiljnosti pa, između ostalog, izjave svjedoka stavljaju pod znak navodnika. Međutim, poznato je da to u normalnom znanstvenom svijetu iziskuje doslovno citiranje dokumenata. Pridržavaju li se oni toga, pokazat će najbolje sljedeći primjeri. Dakle, o pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi prvi donosi sljedeće svjedočanstvo: »Moj stan se nalazio oko 50 metara od bivše pravoslavne crkve. Kritičnog dana - ja se datuma ne sjećam - oko 9 sati navečer čuo sam... » (dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenja Andriji Artukoviću 1986«, knjiga II, Beograd 1986, str. 520-521).
Brojni su srpski povjesničari besramno manipulirali s dokumentima i citatima vezanim za »glinski slučaj« pri tome ih krivotvoreći, krivo navodeći, izostavljajući pojedine riječi ili čak odlomke koji im nisu odgovarali, a dodajući i izmišljajući ono što se uklapalo u njihove unaprijed stvorene zaključke.
Isti citat pod znacima navoda drugi povjesničar donosi tako što izostavlja »nezgodne« riječi: »ja se datuma ne sjećam«: »Moj stan se nalazio oko 50 metara od bivše pravoslavne crkve, sjeća se Mato Bakšić. Oko devet sati navečer čuo sam...« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd 1986, str. 83). I drugo svjedočanstvo, koje donose oba povjesničara, uvelike se razlikuje, usprkos tomu što i jedan i drugi autor, kao i maloprije, rabe znake navoda: »U to vrijeme, veli Ante Šešerin iz Gline, ja sam bio namještenik gradske Munjare u Glini i mislim da je to moglo biti 30-VII-1941. Oko 23 sata došao je k meni u Munjaru Nikola Šafar, tada već poznat kao krvnik, i naredio mi da ugasim javnu rasvjetu...« (dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenja Andriji Artukoviću 1986«, knjiga II, Beograd 1986, str. 520). Isti citat s izbačenim datumom i pridodanim proširenim opisom, donosi drugi povjesničar: »U to vrijeme, sjeća se Ante Šešerin iz Gline, ja sam bio namještenik gradske munjare. Mislim da je moglo biti oko 23 sata kada je k meni u munjaru došao Nikola Šafar, bivši seljak - trgovac željezničkim pragovima iz Kihalca, tada već poznat kao krvnik. Naredio mi je da ugasim javnu rasvjetu u gradu...« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 83). Prosječnom se čitatelju naprosto nemoguće snaći u citatima te dvojice autora (tj. njihovoj vjerodostojnosti) jer je samo u njihovim djelima takvih razlika popriličan broj. Velika je vjerojatnost, kada bi se usporedio i neki treći srpski ili srbijanski autor s njima, da bi se dobila i treća varijanta istih dokumenta. Nameće se, dakle, neizbježno pitanje: Koliko je takvim autorima uopće stalo do povijesne istine, ili je riječ o nekim zakulisnim namjerama koje nemaju nikakve veze sa znanošću? Činjenica je, nažalost, da je dio historiografije o Drugome svjetskom ratu na bivšem jugoslavenskom prostoru zagađen svjesnim, zlonamjernim i politikantskim srpskim krivotvorina, što je, dakako, imalo pogubnog i dalekosežnog utjecaja i na povijesne znanosti drugih naroda kao i na njihovo javno mnijenje. Teško je dati mjerodavan odgovor ima li smisla da se netko odvaži upustiti u »krvavo« težak posao njihova raskrinkavanja (barem u »glinskome slučaju«)?
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Sramotne manipulatorske stranice
Osim »ključnih« svjedoka i svi drugi svjedoci iznose mnoštvo detalja koji idu u prilog tvrdnji da se zločin dogodio u crkvi, međutim, nije nevažno zamijetiti kako baš nitko od njih nije bio na samome poprištu zločina, tj. u crkvi, u vrijeme njegova događanja. Stoga nitko od njih za sebe kategorički ni ne tvrdi da je izravni svjedok samoga zločina u crkvi.
Što reći na iskaze djece od kojih je četvero njih u vrijeme nemilih događaja imalo, najvjerojatnije tek 10, 11, 13 i 14 godina? Čini se da su u cijelome »glinskome slučaju« te stranice primjer najsramnije manipulacije svjedocima! Teško je ustvrditi tko se u tome poslu više potrudio - Okružna ili Državna komisija za ratne zločine?
Zadnja stranica dokumenta o iskazu svjedokinja koje su u vrijeme zločina u glinskoj crkvi bile malodobna djeca
Uz »ključne« svjedoke: Ljubana Jednaka koji je predstavljen kao jedini preživjeli iz glinske pravoslavne crkve, Hilmije Berberovića koji je tobože jedini uhićeni počinitelj i Franca Žužeka, glinskog župnika, čije je svjedočenje zbog velikog moralnog ugleda među pukom trebalo poslužiti kao nedvojbena potvrda pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi, svoje iskaze i sjećanja dali su i neki drugi svjedoci. Svi oni iznose mnoštvo detalja koji idu u prilog tvrdnji da se zločin dogodio u crkvi, međutim, nije nevažno zamijetiti kako baš nitko od njih nije bio na samome poprištu zločina, tj. u crkvi, u vrijeme njegova događanja. Stoga nitko od njih za sebe kategorički ni ne tvrdi da je izravni svjedok samoga zločina u crkvi.
»Svjedokinja« Klaić, Klajić ili Šarić?
To se može općenito protumačiti sasvim logičkim razlogom da počinitelji za vrijeme zločina jednostavno nisu nikome dopuštali pristup. Međutim, Državna komisija za zločine u svom Saopćenju br. 33. o pokolju Srba u glinskoj crkvi donijela je iskaz Josipe Šarić u kojemu se spominje da je jedna osoba ipak ušla u crkvu za vrijeme zločina: »Mi (Josipa Šarić, Mara Klaić i Draga Likar, op. T. V.) smo ih tada pitali od čega su krvavi, na što su nam odgovorili ako hoćemo da vidimo neka idemo s njima. Mi smo pošle i došavši na prag crkve, vidjele smo hrpe zaklanih ljudi pred crkvom, a sav je prostor bio krvav, a u crkvi u koju je od vremena do vremena upiralo svjetlo električne lampe ispred crkve, vidjela sam ležati zaklane ljude i čula kako žrtve viču i stenju, a čula sam da je jedan ustaša vikao: ’Gdje ćeš da te koljem?’ Poslije toga vidjevši ovaj strašni prizor ja sam otišla svojoj kući a Mara Klaić je ušla u crkvu« (Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3). To je svjedočenje, uz nepoznanicu što je bilo s trećom svjedokinjom Likar, ipak bilo toliko neuvjerljivo i samoj komisiji da je ona u Saopćenju br. 33. naprosto zanemarila Klaićku i njezin mogući opis zbivanja u crkvi. Usputno, beogradskome se »genocidologu« dr. Bulajiću potkrala pogreška u prezimenu te svjedokinje, koja nije slučajna jer je dva puta spominje kao »Klajić« (Dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine« II, Beograd, 1988, str. 521). Osim toga, u slaganju i ovog djelića glinskoga mozaika opet dolazi do velike pomutnje jer se odjednom umjesto Mare Klaić kao svjedokinja zbivanja u crkvi pojavljuje sama Josipa Šarić koja, čini se, ipak nije otišla doma, kao u prvoj verziji, jer svjedoči: »A u crkvi u koju je od vremena do vremena upiralo svjetlo također sam vidjela zaklane ljude i čula kako druge žrtve viču i stenju« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 85).
Naravna smrt ili pogibija?
Zašto svjedokinje Josipa Šarić, Mara Klaić i Draga Likar i nisu bile previše pouzdane, govori i njihov podatak o mrtvom ustašu Janku Budaku: »...sjedile smo kod njegova trupla. Budak je toga dana umro svojom prirodnom smrću« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 85). Međutim, iskaz Mate Bakšića govori o nečemu drugom: »Te noći kad je izvršen pokolj, bio je na odru u općinskoj kući Budak, imena mu ne znam, koji je poginuo prilikom hapšenja nekog Srbina, pa su te noći čuvali njegovo truplo Mara Klaić i Pepa Šarić, pa su mi iste pričale, odnosno mojoj ženi, da je te noći došao da vidi tog Budaka jedan ustaša...« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik br. 1/44 od 10, 11. i 18. listopada 1944). I u Matici umrlih Rimokatoličke župe sv. Ivana Nepomuka u Glini za g. 1941. zabilježena je smrt Janka Budaka, r. 1902, u potpuno drukčijim okolnostima od onih o kojima pričaju »čuvarice« njegova trupla, jer doslovce stoji: »ubijen od nepoznate ruke«. Može se činiti odbojnim »sitničarenje« oko tih detalja u iskazima svjedoka, ali se može očekivati da su oni trebali biti u službi rasvjetljivanja tako užasnog zločina, umjesto, po svemu sudeći, njegova zamagljivanja. Zar je npr. moguće da se na temelju svjedoka ne može čak sa sigurnošću utvrditi, tj. razlikovati, ni autobus od kamiona? Naime, Andrija Šolenković, električar iz Gline, svjedoči: »Ja sam u mjesecu srpnju, moglo je to biti pred kraj mjeseca, vidio kako autobusi dovoze Srbe u glinsku crkvu« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 79). Za razliku od njega Antun Gregurić iz Jukinca vidio je cijeli taj prizor malo drukčije: »Vidio sam kako su kamionima vozili Srbe u crkvu...« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 81).
Dr. Rebok u Glini, dr. Rebok u Zagrebu
I iskazi ostalih svjedoka obiluju površnostima, netočnostima, spektakularnostima ili nedosljednostima. Tako Dragan Bakić jedini donosi priču o masovnom bijegu stotine srpskih uhićenika. Gotovo je nevjerojatno da baš ni jedan drugi sudionik tog događaja, a nije ih mali broj, nije smatrao potrebnim barem spomenuti tako spektakularan pothvat: »Jeza je prostrujala masom. Ljudi su slutili da se sprema pokolj. Najhrabriji među prevarenima tražili su načina da se izvuku iz obruča ustaškog osiguranja. Mnogi su u tome uspjeli, njih oko 400...« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 81). Mato Bakšić je pred Okružnom komisijom za ratne zločine Okružnoga narodnog odbora Banije posvjedočio da je nakon zločina »sutradan vidio dr. Reboka kako nečim posipava mjesta koja su još zaudarala od krvi, iako je sve bilo oprano« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik br. 1/44 od 11. listopada 1944). Pred istom komisijom tjedan dana kasnije Veljko Rukavina iznosi drugačiju priču o glinskome liječniku dr. Jurju Reboku: »Dr. Rebok poznat je kao bogomoljac i svaki put kada se vršio kakav zločin on je bio u Zagrebu da poslije toga govori kako je to vršeno bez njegova znanja« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik br. 1/44 od 18. listopada 1944). Jednako je tako dan nakon zločina netko od svjedoka vidio ustaše, očito u odorama, kako peru crkvu (Andrija Šolneković u Saopćenju br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 6. lipnja 1945, str. 4), netko je opet vidio civile pri istome poslu (Ante Šešerin u istom Saopćenju) itd. Bez obzira na sve »problematične« dijelove iskaza svjedoka, bilo bi potpuno krivo zaključiti da su svjedoci jednostavno izmislili događaje u Glini u srpnju 1941. Kod toga je svakako najvažnije postaviti sljedeće pitanje: Što su oni doista vidjeli i izjavili, a što je sve od toga zapisala i koliko je vjerodostojno njihova svjedočenja prenijela Komisija za istraživanje zločina? Naime, puno toga upućuje na komisijinu nečasnu ulogu i manipuliranje svjedocima, što je već u nekoliko navrata dosada upozoreno.
Od Petrinje i Jasenovca do Maribora?
O tome uz ostalo više nego jasno govori i dokument kojega je sastavila Okružna komisija za ratne zločine NOO Banije na temelju »svjedočenja« petero djevojaka iz Gline: Dragane Čučković, 15 godina, Mire Muždeka, 18 godina, Dare Dmitrović, 17 godina, Dušanke Breka, 20 godina, i Zore Baldić, 14 godina. Na početku iskaza odmah upada u oči da su sve jednodušne u tvrdnjama sa zapanjujućim mnoštvom detalja. One tako znaju koji je bio »prvi zločinački akt u Glini« i gdje se on dogodio, one su vidjele »kako kamioni i autobusi voze neprekidno Srbe u glinsku crkvu odakle su ih u noći odvozili dalje«, one su vidjele natpise na autobusima »Zagreb-Jaska, Zagreb-Samobor i tzv. ’crnu maricu’ iz Zagreba, te autobuse Topusko-Zagreb i dr.«, one točno znaju koja je vojna postrojba sudjelovala u zločinu - »među ustašama iz 13. satnije bio (je) i neki Žunac koji je još 1943. god. bio stražar u Petrinji«, one svjedoče o sudbini glinskih Židova koji su »sprovedeni u Gospić« i koje je pratio »stražar Nikola Ivančević«, one se sjećaju da su »u lipnju 1942. ponovno hvatane Srpkinje i djeca«, kao i gdje su odvedeni - »u Petrinju, odatle u Jasenovac, od tamo poslije 3-4 dana u Gradišku, odakle su sprovedeni do Maribora«. One poimence navode koji su bili »najkrvaviji zločinci«, tko je od njih bio »najgori«, tko se sve još »istakao u krvološtvu« i tko je sve »mučio i tukao ljude«. One znaju u čijoj su kući bili »svakodnevni žurevi« i u čiju su kuću »njemački, domobranski i čerkeski oficiri donosili pljačkano meso i živad, te svinje i druge namirnice«. One svjedoče da su »sudionici žureva imali dozvolu za kretanje po noći«, one su »vidjele s prozora svojih stanova« tko je sve sudjelovao u raskalašenim slavljima, pa su tako vidjele i »sudionice kad su u noći prolazile ulicama svaka sa svojim oficirom«. Vidjele su čak i njemačkog generala »koji je svega jedan dan bio u Glini« i koji je »bio u toj kući i plesao s uzvanicima«. S tim u vezi one znaju da su »pristup na te žureve imali samo posebno pozvani«. Nisu to jedini rani jutarnji ili noćni prizori koje su vidjele jer su također izjavile: »11. V. 1941. u noći oko 12 sati počelo je u Glini hapšenje«. Jedna od svjedokinja zna da su u hapšenjima sudjelovali i »ustaše emigranti«, druga kako je riječ o »ustaškome časniku«, a najmlađa je (imala je tada najvjerojatnije 10 godina!) ustvrdila da su uhićenici »po noći odvedeni iz Gline, gdje su bili u zatvoru u sudu i kotaru, te su pobijeni u Hađeru i Prekopi« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, iskaz Dušanke Breka, Dare Dmitrović, Mire Muždeka, Dragice Čučković i Zore Baltić, Zapisnik br. 1/44 od 10, 11. i 18. listopada 1944). Što reći na te iskaze svjedokinja, od kojih je četvero njih u vrijeme nemilih događaja imalo, najvjerojatnije, tek 10, zatim 11, 13 i 14 godina? Čini se da su u cijelome »glinskome slučaju« te stranice primjer najsramnije manipulacije svjedocima! Teško je ustvrditi tko se u tome »poslu« više trudio - Okružna komisija za ratne zločine, koja je sastavila zapisnik o saslušanju ili Državna komisija, koja je neke njegove dijelove uvrstila u službeno Priopćenje br. 33. o pokolju Srba u glinskoj crkvi. Koliko su predsjednik Okružne komisije Milan Vujičić i tajnik dr. Aleksandar Goldstein držali do svjedokinja, govori i činjenica da su jednoj od njih potpuno iskrivili prezime. Najmlađu Miru Muždeka u tekstu navode kao - Muždetić (isto, str. 1)!
Ova nepotpuna fotoreportaža o Masovnom pokretu 1971.god. nastala je sasvim slučajno. Slike sam našao u mojoj pismohrani a poslao mi ih je, danas nažalost već pokojni, fotograf i snimatelj Ranko Karabelj. Još negdje 1988. dakle kao politički emigrant želio sam napisati knjižicu o Masovnom pokretu pa mi je Ranko poslao po književniku Dubravku Horvatiću ove slike.
Ranka Karabelja i mene život je nekoliko puta doveo zajedno. Prvo smo bili u istoj školi i istom godištu u Osmogodišnjoj školi u Krajiškoj ulici. ubrzo smo ustanovili da i stanujemo vrlo blizu jedan drugoga. Ponovo smo se našli u Hrvatskom tjedniku. On kao fotograf a ja kao novinar.
Po treći puta smo surađivali kad sam se vratio 1990.god. u Zagreb i radio u ZF a Ranko je bio tada snimatelj HTV-a. Bio je inače, duša od čovjeka. Ono što se kaže, dobar ko kruh.
„Prizemljeno sunce“ Ivana Kožarića prvotno je u doba Maspoka postavljeno pred zgradu HNK i Sveučilišta. Kao da je nagoviještalo promjene koje smo željeli i za koje smo se borili. Jer ako možemo prizemljiti sunce, onda možemo i sve drugo.
Mladi umjetnici, većinom studenti, osnovali su neovisnu umjetničku grupu „Biafra“. Partija ih je pokušala obuzdati, jer sloboda umjetnosti nije bila predviđena, sudskim nalozima i policijskim metodama. Ovdje u znak protesta visi plakat „Kultura ne spada u sudsku nadležnost – Biafra“.
Matica hrvatska je naručila biste Frana Krste Frankopana i Petra Zrinskog koje je izradila umjetnica Marija Ujević. Biste su svečano postavljene u zagrebačkoj katedrali 30.travnja 1971.god. a otkrio ih je predsjednik Matice hrvatske dr.Ljudevit Jonke. Održao je pri tome značajan govor koji je odjeknuo nadaleko. Istog dana nadbiskup Franjo Kuharić održao je misu zadušnicu za Zrinskog i Frankopana. Moja supruga i ja dogovorili smo se sa Šimom Đodanom da idemo zajedno na tu misu. Šimi se nisu sviđale biste. „Izgledaju kao vatrogasci“, gunđao je stalno.
Te 1971.god. iznenada su pronađeni dijelovi spomenika banu Josipu Jelačiću za koje se mislio da su uništeni. No spremio ih je hrabar ravnatelj jednog muzeja i to pod tone ugljena. Na slici naš poznati i borbeni književnik Zvonimir Kulundžić razgledava oštećenja na spomeniku. Pojavili su se bili i glasovi o ponovnom postavljanju spomenika, ali je unitaristički dio KP dočekao tu ideju na nož.
Jedan od tipičnih studentskih masovnih skupova kakvih je onda širom Hrvatske bilo mnogo. Velike dvorana u koje je moglo stati tisuću ljudi, bile su nakrcane s nekoliko tisuća. Meni je, da mogu ući, jedino pomogla novinarska iskaznica Hrvatskog tjednika.
Ondašnji Trg Republike a danas Jelačićev trg i na njemu velika ploča s oglasom o izgradnji autoputa „Kralja Tomislava“ tj. Zagreb-Split. Sama pomisao na izgradnju tog autoputa jugo-unitariste je dovodila do bjesnila. Inače su oni bili za unitarnu, jedinstvenu Jugoslaviju. „Bratski“ Zagreb i Beograd trebali su biti maltene jedan uz drugoga. Samo Split ne preblizu Zagrebu, a ni Rijeka. I Sisak i Karlovac bi jugounitaristi pomakli dalje od Zagreba samo da su mogli. A njih danas više nema a autoputova ima.
Mladi Ivan Zvonimir Čičak snimljen za vrijeme studentskog štrajka 1971.god. Bio je tada prvi student-prorektor Hrvatskog sveučilišta, poznat po govorništvu, katoličkom svjetonazoru i hrvatskom političkom usmjerenju.
Bruno Bušić snimljen u uredništvu Hrvatskog tjednika u vrijeme studentskog štrajka. Bruno je od prvog dana svog povratka iz Pariza bio u društvu studenata pa su studenti kao takvi bili „njegova tema“ Mi novinari smo u to doba imali puno posla jer je trebalo pratiti mnoštvo događanja. Naš šef i odgovorni urednik Jozo Ivičević je na prvu vijest o štrajku rekao:“Mi moramo podržati studente. Pa ako padnu oni padamo i mi“. Tako se i dogodilo. Bruno je završio u zatvoru odmah početkom prosinca 1971.god. zajedno sa studentskim vođama.
Mladi znanstvenik i urednik Hrvatskog tjednika dr.Hrvoje Šošić na studentskom skupu u studenom 1971.god. U svom govoru zatražio je da SR Hrvatska bude primljena u Ujedinjene narode. Taj njegov zahtjev odjeknuo je kao bomba i bio je jedan od najradikalnijih zahtjeva izrečenih te revolucionarne 1971.god. Kažu da je tito kad je to čuo, pobjesnio.
Predsjednik Saveza studenata SR Hrvatske Ante Parađik snimljen u na Pravnom fakultetu. Na reveru mu se jasno vidi značka Matice hrvatske. Ante je bio dobar, pošten i plemenit mladić. Svoju dužnost je shvaćao vrlo ozbiljno i zbog toga smo ga svi simpatizirali i cijenili ga. Nažalost, ubijen je 1991.god. na jednoj kontrolnoj točki pri povratku u Zagreb.
Dražen Budiša, predsjednik Saveza studenata Zagreba i stvarni vođa studentskog pokreta. Uvijek smiren, razborit znao je i planuti, ali sam imao uvijek dojam da je to kontrolirano paljenje. Vrlo cijenjen u nacionalnim krugovima a pogotovo u Matici hrvatskoj i Hrvatskom tjedniku.
Ne znam da li su te slike objavljene negdje druge. Autora sam spomenuo. A ako želite bolje pogledati koju sliku kliknite mišem na nju.
Mislim da od svih koji pišu blogove najbolje poznajem Vicu Vukojevića. Upoznao sam ga kad sam došao kao mladi student u Beč na studij dirigiranja. Vice je bio već u Beču i pokušavao dobiti neku austrijsku stipendiju za nastavak pravnog studija kojeg je započeo u Zagrebu. U vrijeme kad sam ga upoznao 1965/66. učio je njemački. Bio je izvanredno simpatičan i dobroćudan mladić. Doduše 10 godina stariji od mene (rođen 1936) ali to je bilo lako objasniti njegovim boravcima u zatvorima zbog politike.
Nakon izvjesnog vremena Vice Vukojević se preselio u Pariz jer mu se tamo otvarala prilika za studij na jednoj elitnoj pravnoj školi.
Do tada je Vice imao impresivnu biografiju protujugoslavenskog i protukomunističkog borca. Uz izbacivanje iz gimnazije, uz kaznu zatvora na Grguru bio je jednom na cesti otet (otela ga je udba) i strahovito mučen u jednom od udbinih tajnih zatvora mislim u potkrovlju današnjeg ministarstva kulture. Zbog te otmice Vice je podnio tužbu sudu, i nekoliko godina kasnije, uspio ju dobiti parnicu te čak dobiti odštetu koju smo onda potrošili na proslavu u Vinodolu 1970/71. Kad sam 1970 god. putovao u Pariz u društvu Šime Đodana i Danila Pejovića odsjeo sam u studentskoj sobi Vice Vukojevića u potkrovlju neke zgrade u studentskoj četvrti. Vice je bio dobar domaćin i slikao me je na svakom koraku. Te snimke su se pojavile kao dokaz protiv mene u famoznom filmu o Bruni Bušiću 1992.god. Moram napomenuti da Vice nije nikad u životu bio politički emigrant kao što se to često navodi. Uvijek je putovao s jugoslavenskom putovnicom.
Tijekom 1971. Vice je još studirao u Parizu ali se pred kraj godine odlučio na put u USA. Ponovo se pojavio na vratima našeg stana u Zagrebu nekoliko dana nakon Karađorđeva. Nije imao gdje odsjesti i pitao je da li bi mogao odsjesti kod nas. Mogao je. Ali, na aerodromu su mu kod ulaska u zemlju zaplijenili neke filmove koje je snimao tamo gdje je bio, pa ga je udba pozvala da tog dana poslije podne dođe k njima da zajedno pogledaju te filmove. Otišao je uz napomenu da će doći navečer. Nije došao jer je uhapšen i odsjedio , mislim, dvije godine.
Nisam ga vidio 18 godina, jer sam ja koji mjesec kasnije otišao u emigraciju. No negdje 1973. javila se moja mama. Opet je bio Vice na našim vratima, opet nije imao kamo nakon izlaska iz zatvora i opet je molio da ga mama primi na stan. Uz moj pristanak mama ga je primila. Uskoro mu se u tom istom stanu pridružio i Bruno Bušić jer ni on nije imao kamo otići nakon izlaska iz zatvora. Mama ih je hranila, kako je to ona nazivala, brinula se da frižider bude uvijek pun. No kako su kod Vice i Brune odsjedali mnogi bivši zatvorenici, to je prešlo mamine financijske mogućnosti. Tako smo moja supruga i ja u Muenchenu počeli navečer čistiti urede kako bi se domogli dodatnih prihoda pa da možemo slati u Zagreb za troškove svih poznatih i nepoznatih koji su odsjedali u našem stanu.
Stanujući kod nas, Vice je uspio završiti pravo, oženiti se i dobiti četiri sina. Sva četiri su mu se rodila dok su stanovali kod nas. Bruno je već 1975. otišao u emigraciju a mama se preselila svojim sestrama pa su Vukojevići imali cijeli stan na raspolaganju. (Pa su se doselile i Vicine šogorice jer ni one nisu imale kamo).
Moja mama je bila jednom kod nas i pričala nam je kako Vice teško živi i da se prehranjuje prodajući slike koje je sam navlačio nekom meni nepoznatom tehnikom na drvenu podlogu. Meni je palo na pamet da iskoristimo obitelj(što je uvijek u takvim situacijama najbolje). Moj tetak Branko Požega bio je direktor zajedničkih poslova INA-. I dobio je zadatak da nađe posao Vici. Nije ga mogao zaposliti u INA-i ali je napravio deal s Zlatkom Tomčićem. Tomčić je zaposlio Vicu u (mislim) Stanogradnji a moj tetak je zaposlio Tomčićevu ženu u INA-i. Ubrzo je Vice dobio stan, a kako smo imali mnoštvo veza, ne samo preko moje mame, doznao sam da je sagradio i vikendicu na Pašmanu da ima pred vikendicom i malu brodicu.
Kad sam se 1990.god. nakon 18 godina izbivanja za prve demokratske izbore vratio na tjedan dana u Hrvatsku, prvo sam otišao na grob moje mame, zatim na grob kardinala Stepinca te mojoj obitelji.
U tijeku godina Vice je s mojom obitelji stvorio prijateljske veze te je i on došao na veselje koje je vladalo kod mojih. No to nije bio isti Vice kojeg sam poznavao do 1971.
Bio je sada zagriženi hadezeovac. Njegovi sinovi su provodili slobodno vrijeme slušajući snimke predizbornih govora dr.Franje Tuđmana. Bio sam kod Vice na ručku na sam dan izbora. Za vrijeme ručka naišao je brat Vicine sestre Mijo Jukić, koji je bio na listi Koalicije. Izbacili su ga iz stana. (Danas je Mijo Jukić isto tako zagriženi hadezeovac na visokom položaju u Privrednoj banci)
Vicu više nisam poznavao i naši susreti su bili sve rjeđi. No dogovarao sam s njim, kao pomoćnikom ministra unutarnjih poslova, moj odlazak na bojište.
Sve to, i stanovanje kod mene, i moju obitelj i moj odlazak na bojište Vice će kasnije prikazivati drugačije, doslovce popljuvati, uvijek tako da me što više ocrni u javnosti. Kako je došlo do toga?
Kad sam preuzeo zapovjedništvo u Topuskom uvidio sam strašnu istinu. Za rat ništa nije bilo pripremljeno. Nikakve linije opskrbe. pa ni najnužnijim namirnicama. Nije bila organizirana ni zdravstvena ni bilo kakva druga zaštita. Sve je bilo prepušteno zapovjednicima na terenu i njihovoj snalažljivosti. Ogorčen time dao sam krajem kolovoza 1991. Nedjeljnoj Dalmaciji intervju u kojem sam opisao stanje i rekao da HDZ treba što prije skinuti s vlasti.
Tu je bilo gotovo između Vice i mene. Nismo više progovorili ni riječi. Ali je zato Vice postao predsjednikom Saborske Komisije za žrtve rata. To mu je otvorilo mogućnosti osvete.
Dao je jednoj grupi klevetnika i štetnika da snime tobože film o Bruni Bušiću, ali zapravo da u filmu prikaže mene kao doušnika udbe koji nije ništa drugo radio neko cinkario najbolje prijatelje. I to, kako je tada tvrdio Tonči Vrdoljak, od moje 14 godine. Skrpili su neku dokumentaciju koja u stvari pokazuje da su špijunirali mene, a ne ja nekog drugog, no to nije i tako bilo važno. Ni korumpiranom pravosuđu.
Pobunili su Filharmoniju protiv mene. Pojedinci su od HDZ-a brifirani što trebaju reći protiv mene i ostao sam bez posla. Vice se pobrinuo da nigdje, baš nigdje u Hrvatskoj ne mogu dobiti posla a hrvatska diplomacija je to učinila u inozemstvu.
Dakle Vice je mene 1992. u stvari moralno ubio, živog me zakopao.
Često se zaboravlja da je Vice Vukojević natjerao na ostavku i prvog ministra kulture u Republici Hrvatskoj akademika Vlatka Pavletića pokazujući u Saboru jedan udžbenik koji već davno nije bio u uporabi. Samo to Pavletić nije tog časa znao.
Ostale svinjarije Vice Vukojevića su poznate. Mnogi su me nagovarali da ga tužim sada kad je bez imuniteta (svih ovih godina od 1992. štitio ga je neki imunitet). No kako moje tužbe zbog kleveta iznesenih u filmu o Bruni Bušiću emitiranom na HTV-u 16.10.1992.god. do danas nisu riješene, nije mi ni na kraj pameti da ga sad tužim i provedem idućih 15 do 20 godinama povlačeći se po sudovima.
Dakle, svo pravničko iskustvo Vice Vukojevića koji je diplomirao pravo u 40.-toj godini života sastoji se iz iskustva koje je stekao u Stanogradnji.
Iskreno govoreći ne vjerujem u optužbe o silovanju. Ali mi predstavlja zadovoljstvo što znam da Vicina žena u to vjeruje. (Malo zadovoljstva mora ostati i za mene)
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Oklevetan »Milosrdni Samaritanac Banije«
Glavno povijesno vrelo na temelju kojeg se optužuje župnika Žužeka nije, kao što bi se na prvi pogled činilo, knjiga-pamflet Viktora Novaka »Magnum crimen« iz g. 1948. nego, ni manje ni više, dokument »najmjerodavnije« Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača!
»Još su prozirnije tvrdnje nekih istraživača o blagosti nekih svećenika Rimokatoličke Crkve u prekrštavanju kada se zna da su ti isti svećenici bili sudionici pokolja, naprimjer u Glini.«
Naslovnica knjige srbijanskog »eksperta« za hrvatsku i katoličku povijest, u kojoj se Žužek izravno optužuje za sudioništvo u pokolju
Rimokatolički župnik župe sv. Ivana Nepomuka u Glini Franc Žužek zbog nesebičnog pomaganja svima ugroženima i potrebitima u teškim ratnim godinama u svome gradu i kraju, pri čemu nije pravio nikakve razlike među ljudima i nije nikada i nikome pomoć bilo čime uvjetovao, od puka je nazvan »Milosrdni Samaritanac Banije«. Bio je to iskreni izraz najdublje zahvalnosti, jer su brojni Srbi i Hrvati bili svjedoci njegove predanosti, zauzetosti i djelotvorne ljubavi prema svakom pojedincu. Međutim, ratni su pobjednici umislili da su postali i gospodari povijesti, pa su počeli odmah pisati vlastitu povijest prema vlastitim mjerilima, ne mareći previše za povijesne činjenice. Gazili su zbog uskogrudnih ideoloških interesa i ciljeva istinu, gazeći pri tome i osnovna ljudska prava na: život, dobar glas, nepristrano suđenje, političko opredjeljenje, vjersko uvjerenje i sl.
Župnik Žužek - sudionik pokolja?!
Tako je Milosrdni Samaritanac Banije »ni kriv ni dužan« teško oklevetan i optužen za najgnusnije zločine a jedina mu je »krivica«, najvjerojatnije, bila što je katolički svećenik. Glavno povijesno vrelo na temelju kojeg se optužuje župnika Žužeka nije, kao što bi se na prvi pogled činilo, knjiga-pamflet Viktora Novaka »Magnum crimen« iz g. 1948. nego, ni manje ni više, dokument »najmjerodavnije« Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njegovih pomagača, čije tvrdnje u jugoslavenskoj historiografiji ne samo da nikada nisu smjele biti upitne, nego su i desetljećima smatrane najpouzdanijima. Na njima su gotovo svi jugoslavenski znanstvenici, među njima i najveći dio hrvatskih, pisali povijest Drugoga svjetskog rata i poraća. Izvješće komisije br. 33. već g. 1945. izravno optužuje župnika Žužeka za ratna zbivanja u Glini tvrdeći kako je čak i tamošnji njemački zapovjednik Openheim bio od njega razumniji i tolerantniji: »Tada je Openheim predlagao da se crkva pretvori u kino ili u neku drugu javnu ustanovu, ali je župnik Žužek bio mišljenja da crkva nije više za uporabu i da je treba srušiti« («Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 6. lipnja 1945, str. 4). Ta je tvrdnja, dakako, odmah objeručke prihvaćena u poslijeratnoj historiografiji: »Iz nalaza Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz g. 1945. proizlazi da je pravoslavna crkva u Glini, mjesto izvršenja zločina genocida nad Srbima, srušena na prijedlog katoličkog župnika Franca Žužeka« (Dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločin genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine«, »Rad«, Beograd, 1988, str. 528). Ubrzo je optužba o Žužekovoj ulozi i besramno proširena, razumije se, bez jednoga jedinog predočenog valjanog dokaza: »Za strahote pokolja u Glini snosi dio odgovornosti i župnik Franjo Žužek« (Viktor Novak: »Magnum crimen«, reprint, »Nova knjiga«, Beograd, 1986, str. 775).
Pismo zahvale episkopa Simeona (Zlokovića) župniku Žužeku
Varijacije na istu temu ponavlja i partizanski »povjesničar« Milan Basta u knjizi: »Rat je završen 7 dana kasnije« (Zagreb, 1980, str. 177). Lavina je optužaba tako krenula i njezin je klevetnički učinak godinama bio razarajući, bez ikakvih izgleda da je netko zaustavi. Najdalje je u optužbama otišao »poznati« srpski »ekspert« za noviju katoličku i hrvatsku povijest iz Beograda, koji u svom djelu ne samo da isključuje bilo kakvu pozitivnu Žužekovu crtu, nego ga čak izravno optužuje za sudioništvo u pokolju: »Još su prozirnije tvrdnje nekih istraživača o blagosti nekih svećenika Rimokatoličke Crkve u prekrštavanju kada se zna da su ti isti svećenici bili sudionici pokolja, naprimjer u Glini« (Veljko Đ. Đurić: »Ustaše i pravoslavlje«, Beograd, 1989, str. 73).
Srpska plemenska historiografija
Čovjek jednostavno ostane zapanjen količinom bešćutnosti, arogancije i samouvjerenosti, pa se mora zapitati: Imaju li ti nekadašnji (i sadašnji) gospodari ljudskih života barem malo savjesti, morala ili etike, mogu li mirno spavati nakon svjesnog krivotvorenja, gaženja i blaćenja, zbog čega su mnogi nevini gubili glave, trunuli u vlažnim podrumima zatvora, robijali u kamenolomima...? U čemu je zapravo razlika između ustaških ubojica prije šezdeset godina u Hađeru i Prekopi i njih u Beogradu, jer su i od jednih i drugih stradavali nevini? Potpuno je svejedno što su jedni imali noževe i puške a drugi olovke i pisaće strojeve, jer posljedice njihova zločinačkog nauma bile su iste! Jedan od odgovora se, najvjerojatnije, krije u plemenskoj svijesti, po kojoj su »svi izvan našega plemena« neprijatelji i zločinci od kojih prijeti pogibelj i od kojih se ne može očekivati ništa dobroga. Ako se to prenese na znanstveno povijesno istraživanje, onda se dobije »plemenska historiografija«. Nažalost, kod nje je u startu zablokirano bilo kakvo slobodno znanstveno istraživanje jer je njezina prvotna funkcija - opravdanje unaprijed zadanih povijesnih teza (tj. očuvanje višestoljetnog plemenskog duha, koji se ničim ne smije dovoditi pod upitnik).
Glinski župnik Franc Žužek
Žužek u Registru zločinaca!
Tako je srpskoj plemenskoj historiografiji bio, najvjerojatnije, sasvim dovoljan podatak da se u poslijeratnom Registru zločinaca, pohranjenom u današnjem Arhivu Srbije, u njegovu abecednome nizu može pročitati ime Franca Žužeka, pa da se »razotkrije« kako se iza banijskog Samaritanca krije potpuno drugi starozavjetni biblijski lik - besćutni kralj Herod Veliki. Zašto bi nakon tog »otkrića« netko još istraživao gdje se nalazi fascikl »zločinca Franca Žužeka«, koji se podaci u njemu kriju i dr., kada je »sve jasno«? Nažalost poklonika spomenute srpske historiografije u Registru je riječ o potpuno drugoj osobi od glinskoga rimokatoličkog župnika, istoga imena i prezimena! U fasciklu »Franc Žužek« nema osobnih podataka o godini i mjestu rođenja »zločinca«, osim da je bio »domobran u političkoj službi« sa zadnjim prebivalištem »u Ljubljani, Poljanska cesta 49«. Prema partizanskome sudu kriv je što je »Vesna Trošt iz Ljubljane, Cesta stare pravde 25«, dana 6. siječnja 1943. bila uhićena i poslana na prisilni rad u Njemačku, odakle se nije vratila. Osim toga, kriv je također što je 20. veljače 1944. u »delovskoj (radnoj, op. T. V.) zbornici u Ljubljani držao žestoki protukomunistički govor« (Arhiv Srbije, F 110, dos. br. 18441, Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, str. 1). Usputno, ako pojedinci apsurdno mogu poistovjećivati katoličkog župnika u Glini i domobrana u Ljubljani, onda se cijeli »slučaj Franc Žužek« može dovesti do još većeg apsurda. Ne bi bilo ništa čudnovato da jednoga dana netko od »povjesničara« iziđe i s »ozbiljnom znanstvenom« tvrdnjom kako »zločinac« - katolički svećenik Franc Žužek nije odustajao od zločina ni u svojoj starosti. Naime, u beogradskome se arhivu nalazi dokument i o trećem Francu Žužeku, također katoličkom svećeniku, župniku u Smledniku, koji je već 1926. umirovljen. Odlukom jugoslavenskog Ministarstva vjera br. 4919/25, od 29. siječnja 1926, određuje mu se stalna mirovina i novčana potpora (Arhiv Srbije, F 69, knjiga II. 43-89/6). Dakle, petnaest godina nakon umirovljenja, kao mogući »sudionik pokolja u Glini g. 1941«, imao bi, očito, popriličan broj godina (ako je uopće još bio živ?!). »Apsurd o Žužekima« mogao bi se pretvoriti u pravi teatar apsurda ako srpski znanstvenici s glinskim događanjima povežu nekako i četvrtog Franca Žužeka, također katoličkog svećenika, čiji se slučaj nalazi u beogradskom arhivu. Iz njega se može zaključiti kako Žužeki u novijoj povijesti općenito nisu bili baš u najboljim diplomatskim odnosima s Beogradom, jer je i taj »župnik crkve sv. Marije u Krahovu« (?!) i »misionar«, kako to doslovce piše o njemu, bio osuđen zbog vrijeđanja jugoslavenske kraljevske krune (Arhiv Srbije, F. 69, 182-290/1). Prema tome, njegovi protusrpski ispadi mogli su uz pomoć bujne mašte dobiti puni zamah g. 1941. u Glini.
Jednodušna ocjena o spašavanju nevinih
Na sve optužbe na račun glinskog župnika Franca Žužeka, na sve apsurdne, stvarne i nestvarne, kombinacije s četiri Žužeka (tri katolička svećenika i slovenski domobran), najbolje je citirati dopis gornjokarlovačkog episkopa g. Simeona (Zlokovića) br. E. A. EP. 749 od 24. kolovoza 1953. upućen župniku Žužeku: »Gospodine kanoniče, primili smo Vaše ljubazno pismo od 21. kolovoza ove godine. Dirnuti smo Vašom pažnjom. Ali još više prijatno nas je iznenadila Vaša divna kršćanska i svećenička duša koja je pokazala svu ljepotu svoju u danima stradanja srpskog naroda. Na grobnici srpskih mučenika u Glini, poslije govora i razgovora s narodom, rodbinom izginulih mučenika, svi prisutni jednodušno su evocirali Vaše zasluge u spašavanju nevinih ljudi. Sve prisutne smo zamolili da Vam u ime naše izraze toplu zahvalnost i priznanje za veliku ljubav koju iskazaste obespravljenim Srbima u vrijeme ustaške strahovlade... Kao episkop Crkve Kristove, radujemo se od srca što ste Vi u Vašem životu i u Vašoj pastirskoj službi shvatili suštinu naše kršćanske misije u našoj sredini. Primite, gospodine kanoniče, izraze naše osobite ljubavi i zahvalnosti« («Spomenice župa: Maja, Viduševac, Glina, Mala Solina«, ur. Juraj Jerneić, Župa sv. Ivana Nepomuka Glina i Ogranak Matice hrvatske Glina, 1998, str, 556.).
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Manipulacije Žužekovim svjedočenjem
Rimokatolički župnik u Glini Franc Žužek u cijelome svom iskazu Okružnoj komisiji za ratne zločine ne daje ni naslutiti da se zločin dogodio u glinskoj crkvi, nego upravo suprotno: on izričito tvrdi da se dogodio izvan Gline.
Vjerodostojnost zapisnika Okružne komisije za utvrđivanje zločina Banije ozbiljno dovode pod upitnik i Žužekove godine. Naime, teško je pomisliti da je Žužek doista potpisao dokument (vlastitu izjavu) u kojemu su one potpuno krivo navedene.
Imajući u vidu cijeli Žužekov iskaz, s razlogom bi se moglo posumnjati je li ga on uopće i dao u obliku kakvim ga je predstavila poslijeratna komisija za utvrđivanje zločina.
Dopis Žužekova nasljednika Franje Juraka o »glinskome zločinu«
Dopis Žužekova nasljednika Franje Juraka o »glinskome zločinu«
Okružnoj komisiji za ratne zločine Okružnoga narodnog odbora Banije iskaz je o »glinskome slučaju« u listopadu g. 1944. dao i onodobni rimokatolički župnik u Glini Franc Žužek. Zapisnik su sastavili predsjednik Okružne komisije Milan Vujičić i tajnik dr. Aleksandar Goldstein. Taj je iskaz Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, kojoj su kao središnjoj ustanovi dostavljani svi dokumenti komisijâ za ratne zločine s »terena«, također koristila u sastavljanju, dosada već više puta spominjanog, Saopćenja br. 33. o pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi. Dobro je još jednom se podsjetiti da je predsjednik Državne komisije bio dr. Dušan Nedeljković a tajnik dr. Ivan Grgić. Zbog toga su Žužekov iskaz o pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi brojni znanstvenici kasnije isticali kao »upečatljiv dokaz« za počinjeni zločin (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 80). Stoga je potrebno odmah jasno istaknuti kako je riječ o velikoj i smišljenoj manipulaciji (najvjerojatnije koordiniranoj) Okružne i Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača! Sljedeći razlozi upućuju na takav zaključak.
Nepoželjan odlomak župnika Žužeka
Prvo, Žužek u cijelome svom iskazu Okružnoj komisiji ne daje ni naslutiti da se zločin dogodio u glinskoj crkvi, nego upravo suprotno: on izričito tvrdi da se dogodio izvan Gline. »29. 7. 1944. godine - datum znadem po crkvenim knjigama, jer je toga dana zabilježena smrt Budaka, ustaše, a istoga dana je bio pokolj i kroz grad su voženi kamionima i autobusima Srbi iz okolice Vrginmosta pa su dovedeni u pravoslavnu crkvu iz koje su ih dalje vodili u Hajer (umjesto Hađer, riječ je očito o tiskarskoj pogrešci, op. T. V.) i Prekopu, gdje su ih pobili« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik br. 1/44 od 10, 11. i 18. listopada 1944, str. 2). Gotovo svi srpski znanstvenici namjerno izostavljaju taj dio Žužekova iskaza jer se on, očito, nikako ne uklapa u njihovu konstrukciju o zločinu u crkvi! Oni uglavnom citiraju samo sljedeći Žužekov odlomak iz iskaza Komisiji za zločine: »Toga dana mene je jedan od zatvorenih Srba zvao u crkvu i ja sam došavši tamo vidio dupkom punu crkvu ljudi, u kojoj je sve zaudaralo, jer su nuždu vršili u crkvi, pa su neki već bili i klonuli od lošeg zraka. Crkveni je namještaj bio razoren, a mnoge stvari već su falile; pa su me tom zgodom strahujući pitali što će se s njima dogoditi. Ne bih mogao reći koliko je ljudi bilo, ali kako je pravoslavna crkva iste veličine kao i rimokatolička, a bila je puna, to mislim da je moglo biti oko 700 ljudi« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 81).
»Nepoželjna« nadbiskupova intervencija
(Tobožnji) iskaz župnika Franca Žužeka Okružnoj komisiji za istraživanje zločina
Usputno, znakovito je da ni jedan znanstvenik dosad, koji je proučavao glinska zbivanja u g. 1941. nije također smatrao potrebnim citirati ni odmah sljedeći odlomak Žužekova iskaza. U njemu on opisuje svoje nastojanje da se na slobodu puste uhićene Srpkinje: »Sutradan u jutro 30. 7. 41. bile su uhapšene sve Srpkinje koje su se zatekle u gradu i zatvorene u sudu. Tih zatvorenica moglo (je) biti oko 120. Ja sam otišao do ustaškog pukovnika Rolfa - imena mu ne znam - i intervenirao da ih se pusti na slobodu jer su prešli na rimokatoličku vjeru a prema odluci ministra unutarnjih poslova Artukovića da kao takvi uživaju zaštitu. Kada mi je Rolf odgovorio da ih neće pustiti, ja sam telefonski pozvao nadbiskupiju tražeći da (se) intervenira za ove žene, pa su potražili nadbiskupa Stepinca, te mi je rečeno da je isti otišao Poglavniku da intervenira a poslije izvjesnog vremena mi je javljeno da će biti pušteni na slobodu. Doista, pukovnik Rolf došao je k meni i saopćio mi je da je dobio naredbu da ih pusti, te su tako ove žene spašene« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik br. 1/44 od 10, 11. i 18. listopada 1944, str. 2). Ne treba previše nagađati o razlozima zašto je taj odlomak dugo godina bio nepoželjan znanstvenicima, ali odgovor, sigurno, leži u izravnoj intervenciji nadbiskupa Alojzija Stepinca za uhićene, koja je urodila plodom. To se, očito također, nikako nije uklapalo niti se danas uklapa u temeljne teze protuhrvatske historiografije o ulozi nadbiskupa Stepinca, Katoličke Crkve i općenito katolištva u Drugome svjetskom ratu na ovim prostorima. Iako se mnogima uporaba odrednice s nacionalnim predznakom uz znanstveno istraživanje - »protuhrvatska historiografija« - može činiti pretjeranom, jer bi povijesna znanost općenito uzevši trebala biti iznad svih etničkih, socioloških, političkih, kulturnih, vjerskih i drugih kategorija, u ovome slučaju teško je oteti se takvome dojmu. Nemoguće je, naime, uskladiti s jedne strane želju za utvrđivanje povijesne istine i objektivnost, a s druge strane »metodologiju nepoželjnih odlomaka«!
Komisijino »prilagođivanje« iskaza?
Drugo, vjerodostojnost zapisnika Okružne komisije za utvrđivanje zločina Banije ozbiljno dovode pod upitnik i Žužekove godine. Naime, teško je pomisliti da je Žužek doista potpisao dokument (vlastitu izjavu), u kojemu su one potpuno krivo navedene: »Franc Žužek, župnik crkve sv. Ivana u Glini, 56 god. star, propisno opomenut izjavljuje...« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik br. 1/44 od 10, 11. i 18. listopada 1944, str. 1). On se rodio u slovenskome mjestu Marolče kod Ljubljane 21. studenoga 1889, što je na temelju crkvenih dokumenata s ostalim njegovim biografskim podacima iscrpno istražio i objavio Ćiril Petešić u knjizi »Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941-1945« (Vjesnikova press agencija - VPA i Globus, Zagreb, 1982). Dakle, 18. listopada 1944, kada tobože potpisuje svoj iskaz pred Okružnom komisijom on ima 54 godine a ne 56! Treće, čudnovato je da nije barem upozorio članove komisije da mu u dokumentu krivo navode prezime: Žižek umjesto Žužek (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik br. 1/44 od 10, 11. i 18. listopada 1944, str. 3). Četvrto, uz prilično neobičnu tvrdnju: »Toga dana mene je jedan od zatvorenih Srba zvao u crkvu« (isto, str. 2), nije posve jasno zašto je Žužek bio tobože tako samouvjeren u datum: »29. 7. 1941. - datum znadem po crkvenim knjigama jer je toga dana zabilježena smrt Budaka, ustaše...« (isto, str. 3). Naime, svatko može lako provjeriti da u Knjizi umrlih rimokatoličkoga župnog ureda sv. Ivana Nepomuka u Glini za godinu 1941. na dan 29. srpnja nije zabilježen pokojni Janko Budak! On je upisan tek sutradan, tj. dana 30. srpnja 1941, što nije beznačajno, kako se to čini na prvi pogled. Imajući u vidu cijeli Žužekov iskaz, s razlogom bi se moglo posumnjati je li ga on uopće i dao u obliku kakvim ga je predstavila poslijeratna komisija za utvrđivanje zločina. Puno toga upućuje na zaključak da je komisija oko stvarnih povijesnih događaja (kao smrt spomenutoga Budaka) stvarala po potrebi i prilagođivala iskaze pojedinih svjedoka kako bi potvrdila unaprijed zadane zaključke.
Svjedočenje na temelju glasinâ?
Peto, sam glinski župnik Franc Žužek u već citiranome dopisu zagrebačkome nadbiskupu Stepincu (v. GK, 4. nastavak feljtona), iznosi neobičnu i nigdje drugdje spomenutu okolnost o zločinu nad zatočenima u glinskoj crkvi: »Jedan sat iza toga došao je k meni isti Rolf, koji je noć prije dao strijeljati u pravoslavnoj crkvi do 300 ljudi, i s tamnim izrazom rekao: 'Vi ste se obratili na zagreb. nadbiskupa...'« (Arhiv Nadbiskupskoga duhovnog stola, 1685/1998). Ona ozbiljno dovodi pod upitnik sva nastojanja onih koji Žužeka žele prikazati kao jednog od najmjerodavnijih svjedoka samoga zločina, te se nameće sasvim opravdana pomisao da je i on zbivanja opisivao tek na temelju proširenih glasina. Šesto, nije zgorega citirati i službeni dopis župnika zagrebačke župe bl. Marka Križevčanina Franje Juraka Nadbiskupskome duhovnom stolu o Francu Žužeku i »glinskome slučaju«. U njemu on doslovce donosi: »U Glinu za upr. župe došao sam u listopadu 1955. iza župnika gospodina Franje Žužeka. Prije toga bio sam od siječnja mjeseca do listopada iste godine u Hrastovici kod Petrinje u Glinskom dekanatu. S obzirom na glinski slučaj, župnik gospodin Žužek u nekoliko navrata pričao mi je da je u glinskoj pravoslavnoj crkvi bio veliki broj ljudi - nekoliko stotina - i da su odvezeni kamionima pokraj sela Prekope (4 km od Gline prema Gorama) jedna grupa, i druga grupa pokraj sela Marin-brod (pogreška, riječ je o Marindvoru, op. T. V.), također prema Gorama i da su tamo poubijani i zakopani. U glinskoj crkvi, rekao je g. Žužek, ubijena su trojica, koji su se sakrili u tornju. Nedavno sam razgovarao s Vjekoslavom Marićem koji je u isto vrijeme bio župnik u Viduševcu kraj Gline. Marić je vrlo cijenio župnika Žužeka i kaže da je i sam čuo ovu verziju glinskog događaja iz usta Žužekovih«(Arhiv Nadbiskupskoga duhovnog stola, 1685/1998, Franjo Jurek, Glinski slučaj, br. 243/90, od 13. kolovoza 1990, str. 1).
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Historiografski »ćorak« krivotvoriteljskog ureda
Svjedočenje i priznanje Hilmije Berberovića zbog mnoštva očitih nelogičnosti potpuno su bezvrijedni, i sa znanstvenog i sa zdravorazumskog motrišta. »Beogradskom krivotvoriteljskom uredu« g. 1942. po svaku je cijenu izgleda trebao »živi« i »uvjerljivi« svjedok, koji bi potvrdio njegovu priču o »pokolju 3.000 Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi«.
O vrijednosti »priznanja« Hilmije Berberovića o pokolju u glinskoj crkvi, najbolje govori činjenica da ga ni Državna komisija za istraživanje zločina okupatora i njegovih pomagača ne koristi u svom glasovitom, već puno puta do sada spomenutom, Saopćenju br. 33. iz lipnja 1945. A riječ je o tobožnjem »počinitelju« samoga zločina!?
Vjesnik je objavio službeno priopćenje Državne komisije o glinskome pokolju u dva nastavka
Vjesnik je objavio službeno priopćenje Državne komisije o glinskome pokolju u dva nastavka
Sljedeća osoba koja bi trebala imati ključnu ulogu u rasvjetljavanju »zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, jednaku kao i »jedini preživjeli svjedok« Ljuban Jednak, ustaša je Hilmija Berberović. On je prema do sada objavljenim tvrdnjama nekih autora, također svjedok samoga pokolja, no, za razliku od Jednaka koji je bio žrtva, on je počinitelj zločina: »Drugo svjedočanstvo, to jest priznanje, potječe od jednog ustaškog sudionika u klanju u glinskoj crkvi, Hilmije Berberovića, iz Bosanskog Novog.« (Arhiv Sv. Sinoda Srpske pravoslavne Crkve, Sin. br. 1060/237/1947., prilog 1, str. 46.-48., v. i dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine« II., Beograd, 1988. str. 526.). On je, navodno, nakon zločina u Glini otišao u Beograd, gdje je uhićen i gdje je priznao sudioništvo u pokolju u glinskoj crkvi, potanko ga opisavši istražiteljima. Jednako je tako priznao koji je bio prvotni razlog njegova dolaska u srpsku metropolu u kojoj je do rata radio: »... pa je kao poznavatelj prilika bio upućen da tajno ubije nekog njemačkog vojnika i time izazove strijeljanje novih 100 Srba!« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Treba odmah na početku otvoreno reći kako su zbog mora očitih nelogičnosti Berberovićevo svjedočenje i priznanje potpuno bezvrijedni, i sa znanstvenog i sa zdravorazumskog motrišta. »Beogradskom krivotvoriteljskom uredu« g. 1942. po svaku je cijenu izgleda trebao »živi« i »uvjerljivi« svjedok, koji bi potvrdio njegovu priču o »pokolju 3.000 Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi« plasiranu u tobožnjem Grisogonovom pismu (Ljubo Boban: »Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941.-1943.«, »Globus«, Zagreb, 1985., str. 285., v. GK, 4. nastavak feljtona). Tako je Berberovićevo »priznanje« beogradskoj policiji, (iznuđeno milom ili silom) od 20. listopada 1942. u potpunosti poduprlo već proširenu krivotvorinu nastalu 8. veljače 1942. Nažalost, cijela će zamisao ostati zapamćena samo kao veliki razotkriveni promašaj i »ćorak«, što je lako uočiti i iz samoga sadržaja Berberovićeva »priznanja«.
»Zaboravljena« vojna zapovijed
Berberović već na samome početku iznenađuje podacima, koji se nalaze jedino u njegovu svjedočenju i koji su u potpunoj suprotnosti sa svim ostalim svjedočenjima (doslovno, baš sa svima): »Početkom mjeseca lipnja 1941. (?!) dobila je moja satnija nalog da ide u Glinu. Po dolasku u Glinu, prvo smo pretresli grad, pa smo zatim išli po selima. Ovo pretresanje trajalo je oko 15 dana. Kad je pretresanje završeno, došli su ustaše iz Zagreba i Petrinje, pa smo tada dobili nalog da po selima sakupimo sve pravoslavne muškarce od 20 do 45 godina starosti.« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Najprije, nitko, nikada i nigdje nije niti spomenuo tezu da su bilo kakve ustaške postrojbe došle u Glinu početkom (ili sredinom ili krajem) lipnja g. 1941., niti je njihov dolazak itko vidio ili zabilježio. One su mogle doći jedino u svibnju ili u srpnju iste godine - 1941. Zatim, posve je izmišljena tvrdnja da je ustaška satnija lipnja 1941. »prvo pretresla grad«, jer jednostavno za to više nije bilo nikakve potrebe. Svi su, naime, ustaškim vlastima sumnjivi i nepoželjni u Glini bili već uklonjeni, i to mjesec dana ranije, u noći od 12. na 13. svibnja 1941. (v. GK 2. nastavak feljtona). Pitanje je li Berberović uopće bio sudionik u »glinskom zbivanjima« nameće se i njegovim iskazom o naredbi da se uhite svi Srbi »od 20 do 45 godina starosti.« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Teško je, doista, pretpostaviti da je on nakon manje od godinu dana nakon počinjenog zločina već zaboravio najvažniju vojnu zapovijed ustaških vlasti u »glinskome pothvatu«, koja je bila, nažalost, puno stroža od one koju on iznosi. Naime, zapovijed je podrazumijevala »sve Srbe muškarce u starosti od 16 - 60 godina«. (»Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3, v. dr. Milan Bulajić, isto, str. 518 - 519.).
»Oko 70 ustaša i 30 nas vojnika«?!
U nastavku »priznanja« Berberović iznosi detalje, koji su potpuno različiti od onih kod drugog »živućeg svjedoka« Jednaka, tako da se mora postaviti pitanje: Tko je, zapravo, od njih dvojice bio na mjestu zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi jer se prema njihovim iskazima čini da su bili na potpuno različitim mjestima? Konkretno, Berberović tvrdi da su neki uhićenici otkriveni u zvoniku tijekom zločina: »Za vrijeme klanja pred crkvom je postavljena straža, a ovo je činjeno radi toga što su se neki pravoslavci penjali u zvonaru, pa su zatim skakali sa nje.« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Međutim, Jednak i svi drugi svjedoci opovrgavaju Berberovića svjedočeći da su trojica uhićenih Srba otkriveni u crkvenom zvoniku tek nakon zločina: »Treći dan nakon klanja, veli svjedok Ante Šešerin, ja sam prolazio kraj crkve i vidio mnogo svijeta pred njom, te sam tako i sam opazio na tornju crkve tri Srbina, koji su se povukli u toranj...« (»Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 6. lipnja 1945, str. 4.). Nije također uopće jasno, po Berberoviću, o kojim je vojnim zapovjednicima riječ (možda, domobranskim?), koje on spominje čak imenom i prezimenom, a koji su, po njemu, sudjelovali zajedno s ustašama u zločinu: »Svakom prilikom su išli i neki oficiri, Josip Dobrić i Mihajlo Cvetković, a pored njih je bilo i ustaških oficira. Po ulasku u crkvu, oficiri su stajali kod vrata i posmatrali naš rad, a mi smo vršili klanje. (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Osim toga, kako to da poslijeratna Komisija za utvrđivanje zločina u svom Saopćenju uopće ne spominje imenovanu dvojicu »oficira« među ostalim poimence spomenutim krivcima za zločin u glinskoj pravoslavnoj crkvi? Zbrka u nastavku Berberovićeva svjedočenja, o kojim je zapravo zapovjednicima i vojnicima riječ, polako prerasta u pravi cirkus. Kako drukčije protumačiti izjavu ustaše Hilmije Berberovića: »Prikupljanje Srba vršeno je na taj način što je u odredjeno selo išlo oko 70 ustaša i 30 nas vojnika, a svi smo bili pod komandom ustaških oficira.« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto)?
»Ove su manifestacije(?!) trajale...«
Izgleda da je Berberovićevo »priznanje« poslužilo nekim autorima da ustvrde kako se zločin u crkvi događao »šest dana i šest noći... između 29. srpnja i 3. kolovoza 1941.« (Kronologija događanja u Republici Srpskoj Krajini od 28. II. 1989. do 19.12.1991. - internet stranica), »u nekoliko navrata« (Ćiril Petešić: »Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941.-1945.«, Vjesnikova Press agencija VPA, Zagreb, 1982. str. 89.), da je »danima ispod vrata krv tekla preko kamenih stepenica u portu crkve« (Kronologija događanja u RSK, isto), te kako »kamioni i autobusi voze neprekidno Srbe u glinsku crkvu« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik br. 1/44, iskaz Dragane Čučković, Mire Muždeka, Dare Dmitrović, Dušanke Breka i Zore Baldić od 10, 11. i 18. listopada 1944. str. 1). Berberović je, naime, »priznao«: »Klanje je počinjalo u 22 sata uvečer, a trajalo je do 2 sata (po ponoći). Za sve vrijeme dok je poslednji Srbin bio živ ove su manifestacije trajale. Ovako klanje u crkvi desilo se sedam do osam puta, a ja sam sudjelovao tri puta. Za vrijeme klanja svi smo bili toliko uprljani krvlju, da se uniforma nije mogla očistiti, već smo je zamjenjivali u skladištu, a kasnije se prala. Crkva je poslije svakog klanja prana. Kad se klanje završavalo, dolazili su kamioni i nosili leševe. Obično su ih bacali u rijeku Glinu, a neke i zakopavali.« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Zamorno je i mučno analizirati Berberovićev iskaz, i pitanje je da li uopće ima smisla pokušati razvesti »gordijski čvor« njegovava »priznaja«, jer drugi svjedoci imaju svoju priču, drukčiju od njegove - »počiniteljeve«. Tako npr. jedan od njih opovrgava Berberovićevu satnicu tvrdeći: »Klanje je počelo navečer i trajalo je do slijedećeg dana ujutro, do oko 8 sati.« (Dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine, knjiga II. »Rad«, Beograd, 1988, str. 491.). Tako bi se s nelogičnostima »priznanja« moglo ići dalje u nedogled. Većina svjedoka, bez obzira na razlike u njihovom datumu zločina, ipak se slaže i tvrdi kako se zločin navodno dogodio u jednome danu, točnije noći.
Svjetlost svijeća i baterijskih lampi?
Berberovićevo »priznanje« iznenađuje i u mnoštvu drugih detalja svojom »originalnošću«, od kojih vrijedi spomenuti barem neke, kao npr.: »Za vrijeme klanja nije gorjela svjetlost u crkvi, već su bili odredjeni specijalni vojnici koji su u rukama držali baterijske električne lampe i time nam osvetljavali prostor.« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Iako sve na prvi pogled izgleda prilično suvislo, drugi je »preživjeli« Ljuban Jednak cijeli događaj opisao potpuno drukčije (istina s već uobičajnim njegovim varijacijama): »’Palite svijeće!’ Ljudi su užurbano počeli paliti svijeće... Svjetlo drhtavih svijeća osvijetlilo je crkvu i ljude.« (Mladen Iveković »Jezivo svjedočanstvo«, u »Svjetlo Banije - Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, »Stylos«, Zagreb, 1972. str. 90.). »Ustaše su ušle u crkvu vičući: ‚Palite svijeće da se bolje vidi’. Zapalili smo jednu svijeću.« (»Svjetlo Banije - Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, isto, str. 114.) »Upališe svijeće na oltaru i u polumraku poče klanje« (»Ljuban je ipak ostao živ«, »Banovac«, Glina, 27. srpnja 1960, str. 4.) Pri kraju svjedočenja jedini je Berberović (nitko drugi osim njega) ustvrdio da su uhićeni muškarci, a nešto kasnije i žene, masovno strijeljani i potom bacani u rijeku: »Neke su pravoslavce izvodili na obalu rijeke Gline, gdje su ih strijeljali iz mitraljeza. Ovo strijeljanje vršeno je odjednom na 300 do 400 ljudi. Oni su svi postavljani pored obale u dvije vrste, pa su povezani konopcima jedan za drugoga i tako gađani iz mitraljeza koji su bili postavljani u neposrednoj blizini. Leševi ovih lica, koja su streljana pored obale, bacani su u rijeku Glinu. U prvo vrijeme dovodili smo samo muškarce, a docnije i ženska lica od 15 do 50 godina starosti..« (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). Završetak svjedočenja ponovno nameće tezu o duljem vremenskom trajanju zločina: »Prilikom ovog dovođenja vidio sam da su ustaše, neki moji drugovi i vojnici silovali žene i djevojke, pa su ih zatim odvodili u Glinu... Od strane oficira ovo nije bilo zabranjeno, jer su i sami oficiri ovo činili«. (Arhiv Sv. Sinoda SPC, isto). O vrijednosti »priznanja« Hilmije Berberovića o pokolju glinskoj crkvi najbolje govori činjenica da ga ni Državna komisija za istraživanje zločina okupatora i njegovih pomagača ne koristi u svom glasovitom, već puno puta do sada spomenutom, Saopćenju br. 33. iz lipnja 1945. A riječ je o tobožnjem »počinitelju« samoga zločina!?
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
»Živio Poglavnik!« - »Dolje Pavelić!«
»Postoji jedna tvrdnja koja govori da je Ljubana Jednaka zapravo spasio jedan ustaša na jedan složen, tajan i dogovoren način. Proizlazi da je sve to 'režirano', sve do bijega iz jame, jer drugačije nije moglo ništa uspjeti. Kad je taj ustaša ubijen, a Ljuban ostao jedini svjedok, bio je siguran da može nesmetano formirati svoju 'priču' koju mu je dijelom nametnuo novi režim. Još navodno postoji jedna žena koja znade da je to tako bilo.«
»Uvedoše nas u crkvu. Bilo nas je oko 160. Zaključaše crkvu i postaviše stražu. Tu je bilo dosta prostora i moglo se disati... Gurali su narod unutra sve dok nismo ležali jedan preko drugoga... Bilo je strašno zagušljivo...«
Unutrašnjost bivše pravoslavne crkve u Glini, srušene za vrijeme NDH
Uz dužno poštovanje prema osobi pokojnoga Ljubana Jednaka, koji je proživio strahote Drugoga svjetskog rata, pri čemu je posve razumljivo da mu je sjećanje vremenom blijedjelo i da nije mogao u svojim iskazima precizno opisivati i ponavljati sve detalje, pri čemu također treba imati na umu da je riječ o seljaku koji nije bio vičan govorništvu ili opisivanju događaja, proturječja su mu o »pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi« ipak prevelika, puno veća nego što bi se očekivalo, ako se i uzmu u obzir spomenuti objektivni razlozi. Proturječja su očita u vrlo krupnim i bitnim činjenicama, što je uz najbolju volju jednostavno teško razumjeti, jednako kao i u sporednim, kojih je, treba otvoreno reći, previše. Spomenut ćemo samo nekoliko njih (jer ima ih puno više), i to ne po »težini« nego po kronologiji samog događaja, od trenutka dovođenja uhićenih pred crkvu do odvoženja trupala izvan Gline.
Četrdesetogodišnji »mladi« ustaša
Najprije začuđuje Jednakovo samouvjereno spominjanje osobe koju, očito, poznaje jer navodi njezin nadimak (»Mika«) a ne pravo ime (»Milan«), kao i sve ostale podatke o njoj: »Doveli su nas do crkve, i tu je rekao Dežalić Mika, lončar iz Gline, rkt. Hrvat, oko 40 g. star, obučen u civilu s puškom: 'Treba ljude zaključati u crkvu...' 'Slušaj, Dežaliću, ajde po ključ da se zaključaju', te je na to Dežalić odnekuda donio ključ...« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovim pomagača br. 1767, iskaz Ljubana Jednaka od 21. kolovoza 1945, str. 1).
Taj dio iskaza začuđuje zato što prezimena Dežalić, kojeg, kao što se vidi, čak tri puta spominje, jednostavno u Glini nije bilo. Osim toga, upitno je koga je Jednak uopće vidio jer se u drugome svjedočenju taj četrdesetogodišnjak pretvorio u »mladog ustašu« s (ovoga puta) ispravnim prezimenom:
»Dođe neki mlad ustaša Milan Deželić i onda ga ovi stariji pošalju kod popa po ključ od crkve« («Svijećom su spaljivali oči«, »Vjesnik«, 25. travnja 1986, str. 4). Međutim, zanimljivo je da je Jednak odmah nakon rata, što znači da je mogućnost zaborava ipak manja nego u kasnijim godinama, na suđenju nadbiskupu Stepincu pobrkao baš sve o osobi, koju je, tobože, pobliže poznavao: »Rekli su Deželiću: 'Slušaj, mali, donesi ključ da te mrcine zaključamo u crkvu.' On donese ključ i s nama u crkvu« (»Suđenje Lisaku, Stepincu, Šariću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima«, Zagreb, 1946, str. 392). U četvrtoj varijanti uopće nije riječ o Deželiću nego o sasvim drugoj osobi: »Pred crkvom nas je dočekao velik broj ustaša i desio se je tamo i Milan Vidaković, mlađi od nekih 14 godina, koji je počeo vikati iz sveg glasa: 'Donesite odmah ključ od crkve da te srpske mrcine zatvorimo!' (Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine«, knjiga II, »Rad«, Beograd, 1988, str. 522).
Zatim, doista je teško shvatiti gdje je i s kime je Jednak bio, tj. je li je uopće bio na mjestu koje opisuje kao poprište teškoga zločina: »Uvedoše nas u crkvu. Bilo nas je oko 160. Zaključaše crkvu i postaviše stražu. Tu je bilo dosta prostora i moglo se disati« (Mladen Iveković: »Jezivo svjedočanstvo«, u »Svjetlo Banije - Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, »Stylos«, Zagreb, 1972, str. 89). U sljedećim njegovim iskazima problematična je ne toliko brojka (o čemu je već bilo riječi), nego opis potpuno proturječan prvome:
»U crkvi nas je bilo oko 1200. Bilo je strašno zagušljivo...« (»Jazovka«, posebno izdanje »Vjesnika«, Zagreb, 1990, str. 29).
»Gurali su narod unutra sve dok nismo ležali jedan preko drugoga, a onda su se vrata zatvorila i čuli smo kako se ključ okreće u bravi« («Svijećom su spaljivali oči«, »Vjesnik«, 25. travnja 1986, str. 4).
Cipela, stuba i stranica kamiona
U opisu zločina Jednak, osim što je proturječan samome sebi, u velikom je nesuglasju i s drugim tobožnjim svjedokom i sudionikom. Jednak, naime, čvrsto tvrdi da su uhićeni Srbi bili prinuđeni u crkvi glasno veličati NDH: »Da li vi, ljudi, vjerujete u našega Poglavnika i u našu Nezavisnu Državu Hrvatsku? - Vjerujemo, vjerujemo... - odgovorili smo gotovo svi, neki glasnije neki tiše.« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 87). U drugome iskazu također potvrđuje isti sadržaj povika: »Vjerujete li u našega Poglavnika? - zaurla jedan ustaša. Vjerujemo - čulo se nekoliko glasova. Vičite: 'Živio Poglavnik!' Neki su vikali. (»Jezivo svjedočanstvo Ljubana Jednaka o Glini«, »Prosvjeta«, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb, br. 584-5, srpanj-kolovoz 1969, str. 6-8). Međutim, po svjedočenju ustaše Hilmije Berberovića, za kojega se tvrdi da je osobno sudjelovao u zločinu, povici su Srba bili potpuno suprotnog sadržaja jer su bili puni prkosa i inata: »Prisutni Srbi vikali su: 'Živio kralj Petar', 'Živjela Jugoslavija', 'Živjela kraljica Marija', 'Živjela Srbija', 'Dolje ustaše', 'Dolje Pavelić' itd.« (Arhiv Svetog sinoda Srpske pravoslavne Crkve, Sin. br. 1060/237/1947, prilog 1, str. 46-48). Jednakov opis samog zločina, klanja u crkvi, i okolnosti u kojima je ostao živ, namjerno su izostavljeni jer nisu primjereni svim čitateljima, ali je potrebno upozoriti da se i za taj dio već nakon površnog čitanja i usporedbe može reći: Koliko svjedočenja, toliko različitih varijanata događaja! Slijede detalji nakon zločina, među kojima je Jednak u rujnu 1944. ispričao Mili Joki. Po jednomu je u crkvi dobio udarac cipelom po glavi: »Ustaše su se vratile. Opazili su da se netko iz gomile zaklanih miče. Tome jadniku razbi jedan ustaša cipelom glavu, i on se umiri. Udario je i mene po glavi, ali nisam se odao usprkos groznoj boli« (»Svjetlo Banije - Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, isto, str. 115). Međutim, nekoliko mjeseci ranije, u siječnju 1944, Mladenu Ivekoviću je rekao kako mu je glava stradala izvan crkve: »Onda su počeli leševe izvlačiti iz crkve i bacati ih na kamion. Dohvatiše i mene. Vukli su me za noge po kamenitom podu. Na stepeništu mi je glava udarala o kamen, no i to sam podnosio bez znaka života« (»Svjetlo Banije - Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, isto, str. 93). To je potvrdio i u kasnije: »Onda su počeli trupla izvlačiti iz crkve i bacati ih na kamion. Dohvatiše i mene. Vukli su me za noge po kamenitom podu. Na stubištu mi je glava udarila o kamen, no i to sam podnosio bez znaka života« (»Jezivo svjedočanstvo Ljubana Jednaka o Glini«, isto). U trećoj je pak varijanti Jednak glavom udario o kamion: »Udarac o glavu o stranicu kamiona bio je strašan. Skoro se onesvijestio ali nije jauknuo« (»Ljuban je ipak ostao živ«, »Banovac«, Glina, 27. srpnja 1960, str. 6).
Ljubana Jednaka spasio ustaša?
Jednako je tako teško na temelju Jadnakovih opisa ustvrditi što se uistinu s njime događalo na kamionu tijekom odvoženja iz Gline: »Pri tome bio sam tako nabačen da sam ustima došao do prerezanog grkljana jednog mrtvaca iz čijeg je vrata još tekla krv. Ali nisam se smio maknuti. Samo sam čvrsto stisnuo usta da mi ne uđe krv... tako da sam se skoro ugušio jer nisam imao dovoljno zraka« («Ustaški ministar smrti«, isto, str. 90). Jednak je i u ovom slučaju ponovno protiv Jednaka: »Preko mojih prsiju prebačena su tri do četiri čovjeka, ali sam ipak mogao slobodno disati« (Arhiv Srbije, Jednakov iskaz, isto, str. 2). U iskazima koje je dao u vrlo kratkom vremenskom razdoblju odmah nakon rata, razlike i o drugim činjenicama opet su poprilično velike: »Doveli su jednu mladu ženu. Mislim da je to bila učiteljica iz Bovića. Nju su tu, kraj jame, silovali i zatim je ubili iz karabina« («Svjetlo Banije - Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, isto, str. 94). »Pobacali su nas iz kamiona u grabu. Na mene su bacili učiteljicu, koju su poslije silovanja zaklali« («Svjetlo Banije - Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, isto, str. 115). U tom zamršenom historiografskome labirintu Jedankovih iskaza i citata, njihovih (kasnijih) tumačenja, opisivanja i prepričavanja, postoji i teorija, znanstveno nedokazana, da je Ljubana Jednaka spasio ustaša: »Postoji jedna verzija koja cijelu stvar postavlja drugačije, a ona je zasada neuvjerljiva, nedokazana a i još uvijek opasna za raspravu. Naime, postoji jedna tvrdnja koja govori da je Ljubana Jednaka zapravo spasio jedan ustaša na jedan složen, tajan i dogovoren način. Proizlazi da je sve to 'režirano', sve do bijega iz jame, jer drugačije nije moglo ništa uspjeti. Kad je taj ustaša ubijen, a Ljuban ostao jedini svjedok, bio je siguran da može nesmetano formirati svoju 'priču' koju mu je dijelom nametnuo novi režim. Još navodno postoji jedna žena koja znade da je to tako bilo« (Arhiv Nadbiskupskoga duhovnog stola, 1685/1998, Karlo Lipak: »Glina 1941«, str. 15). Cijela bi uloga Ljubana Jednaka u »glinskome slučaju« dobila, sigurno, potpuno drukčije značenje da se spomenuta teza potkrijepi mogućim relevantnim dokazima. Dotada, uz razmišljanje kako bi ipak bilo poželjno da netko provjeri njezinu (ne)utemeljenost, ona je sa znanstvenog motrišta neprihvatljiva. Potrebno je reći da takvi primjeri, koje (jugoslavenska) historiografija nije nikada smjela ni spomenuti, u tom sumornom povijesnom razdoblju nisu bili osamljeni, pa ni u Glini. O jednome takvom govori čak i poslijeratna Komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača, koja je istraživala pokolj u glinskoj crkvi: »U jednom kamionu bili su Damjan Jovanović i njegov brat iz Buč. Taborišta, te učitelj Vujanović iz Luščana, prva dva ujaci Mire Muždeke, pa su ova dvojica zahvaljujući poznanstvu jednog ustaše kradomice pušteni iz crkve...« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Iskaz Dragice Čučković, Mire Muždeke, Dare Dmitrović, Dušanke Breka i Zore Baldić, Zapisnik br. 1/44 od 10, 11. i 18. listopada 1944, str. 1). Posve je razumljivo da se slično i Jednak htio izvući iz pogibelji: »Gledao sam naokolo neću li naći koje poznato lice koje bi me moglo spasiti. Opazih moga starog znanca Đuru Vukinovca. Razgovarao je s jednim ustašom. Približih mu se i zamolih ga tihim glasom da se zauzme za mene, da me spasi. Gledao me je u nedoumici, ali odmah strese glavom: 'Spasio bih te, Ljubane, kad bih mogao. Ali vidiš i sam da ne mogu i ne smijem.' I okrenu se« («Jezivo svjedočanstvo Ljubana Jednaka o Glini«, isto). Bez obzira kako je Ljuban Jednak, na svu sreću, uspio preživjeti pokolj, veliko mnoštvo spomenutih protuslovlja i nelogičnosti daju opravdani povod da se posumnja u njegovu vjerodostojnost.
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Unaprijed pripremljeno svjedočenje!?
Ono što je zaprepašćujuće kada je riječ o svjedočenju Ljubana Jednaka o zločinu, jest da nisu, što bi netko mogao opravdano pomisliti, spomenute njegove velike proturječnosti i nedosljednosti (npr. u vrlo kratkom vremenskom razdoblju spominje tri različita datuma: jedan u siječnju 1944, u rujnu iste godine potpuno drugi, a u kolovozu 1945. treći različit od prethodnih). Izgleda da je najšokantnija uloga poslijeratne Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njegovih pomagača, pod predsjedanjem dr. Dušana Nedeljkovića i tajnika Ivana Grgića, koja izlazi u javnost priopćenjem prije nego je Jednak uopće saslušan!
Kao »ključni svjedok«, Ljuban Jednak je odmah nakon rata bio jedan od najčvršćih argumenata sudskih tužitelja
Ime Ljubana Jednaka gotovo se cijelo vrijeme se provlači kroz feljton jer je on u neku ruku »temeljni kamen » na kojemu je sagrađen »zločin u glinskoj pravoslavnoj crkvi«. O njegovoj se ulozi jedinoga preživjelog svjedoka, prema dosada objavljenim povijesnim raspravama, slažu gotovo svi autori: »Iznosimo ovdje iskaz seljaka Ljubana Jednaka iz Selišta (Banija). Ljuban je jedina preživjela žrtva strašnog pokolja u glinskoj srpskoj crkvi« (»Jezivo svjedočanstvo Ljubana Jednaka o Glini«, »Prosvjeta«, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb, br. 584-5, srpanj-kolovoz 1969, str. 6-8).
[edit]
Drugi »preživjeli svjedok«?
Usputno vrijedi spomenuti da su rijetki autori pokušali dovesti pod upitnik opće prihvaćenu verziju zbivanja. Među njima vrijedi spomenuti Benediktu Zelić-Bučan (»Sjećanje na vrijeme uspostave i propasti Nezavisne Države Hrvatske«, »Marulić«, br. 6/1991, str. 718-723), dr. Juru Krištu (»Sukob simbola«, Nakladni zavod Globus, Zagreb 2001, str. 122) i Stjepana Kožula »Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije«, Nadbiskupski duhovni stol, Zagreb 1992, str. 676), koji donose i neke argumente ili sjećanja za svoje tvrdnje. Njima treba pribrojiti i dr. Ivu Omrčanina, ali on izravno ne spominje »pokolj u pravoslavnoj crkvi« ni Ljubana Jednaka nego ih stavlja u opći kontekst glinskih zbivanja: »Prvi zločin počinile su protuhrvatske snage na hrvatskom teritoriju u Glini 1941. u akciji židovskih boljševika. U jednom trenutku nastala je takva zbrka da su hrvatske vlasti kaznile neke ustaše kao krivce za zločin i tako su Srbi i Židovi nastavili širiti laž, ad nauseum, da je to zlodjelo ustaša. To nisu napravili ustaše, to su učinili židovski boljševici u Hrvatskoj« (Ivo Omrčanin: »Tito«, Washington, 1986, str. 16). Međutim, sa znanstvenog je motrišta ta njegova tvrdnja potpuno bezvrijedna, ne a priori zbog toga što je riječ o visokom ustaškom dužnosniku, nego jednostavno zato što je bez ijednog podastrtog dokaza. U međuvremenu se uz Jednaka u javnosti pojavio i drugi preživjeli svjedok »zločina u glinskoj crkvi«: »Divni profesor Bogdan Miljević, koji je kao dijete preživio pokolj u glinskoj crkvi, nemilice je rasipao svoju plemenitost. Strastan. Ljubavnik. Zvijezda. Kockar» (»Čačanski glas«, 19. IV. 2002). Nažalost, njegovo svjedočenje, koje bi moglo baciti još više svjetla na sam glinski događaj, prekriveno je barem dosada velom tajne. Stoga je svu pozornost potrebno posvetiti iskazima Jednaka, koji su prevedeni na nekoliko svjetskih jezika i koji se nalaze na brojnim web-stranicama. O njemu je čak snimljen i dokumentarni film »Ljuban Jednak – svjedočenje jedinog preživjelog u glinskoj crkvi«, i on je nezaobilazni »argument« u svakoj raspravi o ustaškome pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
[edit]
Priopćenje prije saslušanja
Ono što je zaprepašćujuće kada je riječ o svjedočenju Ljubana Jednaka o zločinu, jest da nisu, što bi netko mogao opravdano pomisliti, spomenute njegove velike proturječnosti i nedosljednosti (kao što je spomenuto, u vrlo kratkom vremenskom razdoblju spominje tri različita datuma: jedan u siječnju 1944, u rujnu iste godine potpuno drugi, a već u kolovozu 1945. treći različit od prethodnih, v. GK 37/2006). Izgleda da je najšokantnija uloga poslijeratne Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njegovih pomagača pod predsjedanjem dr. Dušana Nedeljkovića i tajnika Ivana Grgića, koja izlazi u javnost službenim priopćenjem prije nego je Jednak uopće saslušan! Naime, »Saopćenje br. 33 o pokolju u glinskoj crkvi«, u kojemu se citira Jednakov opis zločina, objavljen je u dva nastavka u »Vjesniku«, 4. lipnja 1945. na str. 3, i 6. lipnja 1945. na str. 4, a saslušanje s Jednakom otipkano na tri stranice obavio je dr. Ivan Repulić (zapisničarka je bila Zlata Barić) 21. kolovoza 1945! (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovim pomagača br. 1767, iskaz Ljubana Jednaka od 21. kolovoza 1945). Budući da je u Arhivu Srbije u Beogradu riječ o prijepisu, netko bi opravdano mogao pomisliti da je riječ o pogrešci prigodom prepisivanja izvornika Jednakova svjedočenja. Međutim, takvo je razmišljanje potrebno odbaciti jer na kraju prijepisa stoji izričita komisijina opaska ovjerena njezinim žigom: »Da je ovaj prijepis vjeran svom izvorniku tvrdi: Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača« (isto, str. 3). Netko bi jednako tako logički mogao pomisliti kako je riječ o datumu kada je učinjen prijepis a ne o datumu saslušanja. Ta pretpostavka također nema ozbiljnog uporišta jer se u cijelome dokumentu navodi samo jedan jedini spomenuti datum – 21. kolovoza 1945. Teško je, naime, zamisliti da Komisija na dokument o najvažnijem od svih svjedočenja u vezi s »pokoljem u glinskoj crkvi«, ne bi stavila datum kada je svjedočenje obavljeno, posebice ako se ima u vidu da su datumi uredno navedeni kod svih ostalih (važno je naglasiti – baš kod svih) iskaza svjedoka, čak i onih manje važnih ili potpuno nevažnih, npr. »pričalo se«, »čuo sam«, »govorili su« i sl. Na temelju toga neka svatko sam odgovori na pitanje: Znači li onda da je komisija unaprijed pripremila Jedankovo svjedočenje, umješno ga uplevši među stvarne povijesne događaje, koje je on trebao tek dobro naučiti i kasnije ponavljati? Da je komisijino priopćenje, najvjerojatnije, ipak pisano prije saslušanja »jedinog preživjelog svjedoka« upućuje i još jedna iznimno važna činjenica: Komisija u priopćenju uopće ne zna o kojem je broju žrtava riječ, u njemu nigdje ne spominje tako bitan Jednakov podatak. Ako je komisija pisala priopćenje ne temelju Jednakova svjedočenja, kako to da je previdjela njegovu prevažnu rečenicu: »Tu smo se iskrcali iz vagona nas oko 160...« (Arhiv Srbije, isto)? Premda će se mnogima ovo napisano graničiti sa znanstvenom fantastikom, i sam Jednak u svojim kasnijim iskazima također daje povoda za takav zaključak, jer fantastiku »spušta« na razinu mogućeg i vjerojatnog.
[edit]
Jednak izravno protiv Jednaka
Zato je najbolje, čak i ako se »priča o datumu (i broju)« stavi na stranu, Jednaka sučeliti samome Jednaku! Ograničit ćemo se na samo nekoliko izvora i citata, i upozoriti na očite nelogičnosti koje ozbiljno dovode u sumnju Jednakovu vjerodostojnost (sa željom da se netko u budućnosti znanstveno temeljitije pozabavi tom problematikom). Najprije, Jednak je očito zaboravio koliko ga je ustaša uhitilo jer je u jednoj varijanti ustvrdio: »Na križanju naletim na ustašu. On me zgrabi i odvede u kola. Bilo je tu više uhapšenih. Svi su bili zaplašeni i jedan drugog pitali, šta namjeravaju s njima ustaše učiniti. O, kako sam bio lud, što sam se dao od jednog ustaše uhapsiti! Trebao sam na nj navaliti i pobjeći, pa bi me možda mimoišle patnje koje sam doživio« (»Jezivo svjedočanstvo Ljubana Jednaka o Glini«, »Prosvjeta«, mjesečnik Srpskog prosvjetnog društva, Zagreb, br. 584-5, srpanj-kolovoz 1969, str. 6-8). U drugoj se varijanti broj ustaša malo povećao: »Čuo sam da su ustaše pokupili cijelu moju obitelj. Ja sam počeo bježati, ali su me uhvatili četiri ustaše« (Dane Šijan: »Svjetlo Banije«, Zagreb 1972, str. 113). Jednak je također izravno protiv Jednaka u jednome drugom detalju svojih sjećanja: »Ustaše su nam zatim izdali naredbu da se svi svučemo i da ostanemo u košuljama i gaćama...« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd 1986, str. 87). To je isto kategorički potvrdio i u drugome svjedočenju: »Skidaj sa sebe sve – okrenuo se prema nama – odijela, cipele, sve! Užurbano su na crkveni pod padali kaputi, hlače. Ljudi su sjeli i počeli skidati cipele. Nitko nije pitao zašto treba skidati... Prisilili su nas da ležimo. Bili smo samo u košulji i gaćama« (»Prosvjeta«, isto, str. 6-8). Međutim, u trećoj varijanti Jednak pobija obje svoje tvrdnje: »Ja nisam odavao glasa i pritajio sam se, a taj što je gazio mislio je dapače i da sam mrtav, a videći na meni vestu, skinuo ju je i još dodao: 'Dobro su zgaženi'« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovim pomagača br. 1767, iskaz Ljubana Jednaka od 21. kolovoza 1945, str. 2). Koliko Jednakovih svjedočenja, toliko varijanata! – može se opravdano zaključiti na temelju njegova istupa na suđenju Andriji Artukoviću na Okružnom sudu u Zagrebu, gdje je iznio potpuno novu tezu pobijajući sve što je dotada rekao o spomenutoj epizodi (jer vestu je, izgleda, na kraju ipak uspio sačuvati): »On me uputio u kuću jednih seljaka, a kad me žena spazila, pala je u nesvijest. Bio sam sav krvav, ranjen, glava razbijena, zguljena. Onda su me oprali, zakopali krvavu vestu...« («Večernji list«, 25. travnja 1986). Netko će opravdano s gnušanjem pomisliti kako je ovo neukusna, pomalo morbidna metodologija i »krvavo« seciranje jednoga davnog povijesnog događaja. Ta se primjedba u velikoj mjeri može prihvatiti jer takvi opisi sigurno nisu primjereni svakoj dobi i nisu za svačije živce, ali je to, nažalost, jedini način da se upozori na jednako tako (moguće) morbidno i krvavo manipuliranje povijesnim činjenicama. U takvim se i sličnim situacijama, kakav god ishod bio, ne može, nažalost, ostati »čist«: »do grla« su poprskani tuđom krvlju svi počinitelji zločina nad nevinima (ako su ga počinili), krvavi su »do lakata« svi oni koji svjesno manipuliraju zločinom (ako su ga izmislili i namjerno razglasili), uprskani su krvlju svi oni koji zločin zlorabe (u generalizirajućim i drugim opskurnim optužbama), krvave mrlje nose i oni koji ga nekritički pa i nesvjesno šire (ako se on nije dogodio), ali i, htjeli to ili ne htjeli, svi oni koji se njime bave (bilo da ga dovode pod upitnik, bilo da ga grčevito brane). Stoga se sljedeći nastavak feljtona, koji će se baviti (ne)utemeljenošću krvavih opisa »jedinog preživjelog svjedoka pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, ne preporučuje svim čitateljima.
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Perverzna matematička progresija
U »glinskome slučaju«, najblaže rečeno, nerazumljiv je odnos većine znanstvenika prema žrtvama. Naime, sve se nemoralne manipulacije brojevima i licitacije žrtvama mogu vrlo jednostavno ukloniti znanstvenom metodom jer su sve žrtve nakon rata pokopane u zajedničku kosturnicu na Starome pravoslavnom groblju u Glini. Nije posve jasno zašto dosada to već nije i učinjeno.
Kako su godine prolazile tako se i broj zatočenih Srba u pravoslavnoj glinskoj crkvi kod »jedinoga preživjelog svjedoka« Ljubana Jednaka povećavao, pa je nekoliko desetljeća kasnije na suđenju Andriji Artukoviću u svojem iskazu povećao prvotni broj, ni manje ni više nego nešto više od sedam puta.
Što reći o bilo kojem događaju - »zločinu« kojemu se usprkos brojnim »svjedocima« ne može odrediti datum kada se on dogodio? Što reći ako se uz to u njemu ne može ni približno utvrditi broj žrtava? Na ta nimalo lagana pitanja potrebno je odgovoriti u slučaju »pokolja Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi« jer se broj spominjanih žrtava jako, gotovo neshvatljivo razlikuje od autora do autora. U toj perverznoj matematičkoj licitaciji i progresiji (umnažanja brojeva) žrtve i njihovo dostojanstvo najmanje su važni; postali su obično sredstvo u postizanju nekih drugih ciljeva. Brojidbeni okvir u »glinskome slučaju« kreće se od »sto šezdeset« do fantastičnih »tisuće« pobijenih Srba u glinskoj crkvi! Ako se odbaci najekstremnija brojka od 65.000, jer je riječ o ironiji a ne o ozbiljnoj tvrdnji, sve se brojke mogu svrstati u jedanaest najčešće spominjanih (koje li slučajnosti kao i kod točno jedanaest različitih datuma zločina, v. prošli br. GK): 160, 300, 700, 1000, 1200, 1300, 1564, 1800, 3000, »nekoliko stotina« i »na tisuće«.
Branimir Stanojević samo je jedan u mnoštvu srbijanskih kvaziznanstvenika koji među brojnim samovoljnim interpretacijama govori o »tisućama« stradalih Srba u Glini
Branimir Stanojević samo je jedan u mnoštvu srbijanskih kvaziznanstvenika koji među brojnim samovoljnim interpretacijama govori o »tisućama« stradalih Srba u Glini
Jednakovo sedmerostruko umnažanje
Svjedok Ljuban Jednak, koji bi kao »preživjeli« trebao ipak biti najpouzdaniji izvor o broju zatočenih u pravoslavnoj crkvi, prilično je precizan u iskazu komisiji u kolovozu g. 1945: »Tu smo se iskrcali iz vagona nas oko 160 u pratnji kakvih 200 ustaša. Doveli su nas do crkve.« U nastavku on ne samo da ničim ne dovodi taj broj pod upitnik, nego ga upravo potvrđuje: »Nakon što je poklano već oko 150 ljudi ostalo je nas oko 10 još netaknutih« (Arhiv Srbije, fond 110, br. 1268, str. 2). Kako su godine prolazile, tako se i broj zatočenih Srba u pravoslavnoj glinskoj crkvi kod »jedinog preživjelog svjedoka« Jednaka povećavao, pa je nekoliko desetljeća kasnije na suđenju Andriji Artukoviću u svojem iskazu povećao prvotni broj, ni manje ni više nego nešto više od sedam puta: »Više od 1200 ljudi nagurali su u crkvu, a pet ili šest stotina ljudi u zgradu suda« (»Večernji list«, 25. travnja 1986). Glinski župnik Franc Žužek u jednome dopisu zagrebačkome nadbiskupu Stepincu, od kojega je sačuvana samo prva stranica pa je teško odrediti njegov točan datum, spominje broj različit od obadva spomenuta: »Jedan sat iza toga došao je k meni isti Rolf (ustaški časnik, op. T. V.), koji je noć prije dao strijeljati u pravoslavnoj crkvi do 300 ljudi, i s tamnim izrazom rekao: ’Vi ste se obratili na zagrebačkog Nadbiskupa’« (Arhiv Nadbiskupskog duhovnog stola, 1685/1998). Međutim, prema Komisiji za utvrđivanje zločina, Žužek je u iskazu, navodno, spomenuo potpuno drukčiji broj: »Ne bih mogao reći koliko je ljudi bilo, ali kako je pravoslavna crkva iste veličine kao i rimokatolička, a bila je puna, to mislim da je moglo biti oko 700 ljudi« (Arhiv Srbije, fond 110, br. 1268, iskaz od 11. listopada 1944, br. 1/44 str. 1). Svjedok Adrija Šolneković, premda nije osobno vidio zatočenike u glinskoj crkvi, što je neizravno i priznao u iskazu pred komisijom, iznio je vlastitu procjenu o njihovu broju: »Posljednja grupa je ostala u crkvi, koliko ih je bilo, meni nije poznato, ali se govorilo u gradu da ih je bilo nekoliko stotina, jer je crkva bila dupkom puna. Prema broju kamiona koji su bili puni Srba, moglo ih je biti oko 1000 ljudi. («Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3).
Od »oko« do preciznog broja
Drugo svjedočanstvo, to jest »priznanje«, potječe od tobožnjega ustaškog sudionika u klanju u glinskoj crkvi Hilmije Berberovića iz Bosanskog Novog (o brojnim njegovim nelogičnostima koje graniče s glupostima u jednome od sljedećih brojeva feljtona): »Ubijanje je vršeno na više načina. Neke su zatvarali u pravoslavnu crkvu u Glini. U crkvu je moglo stati oko 1000 ljudi. Tada je komandir satnije određivao 15 ljudi koji imaju da vrše klanje« (Arhiv Sv. sinoda SPC, Sin. br. 1060/237/1947, prilog 1, str. 46). Tu su brojku kasnije prihvatili neki autori kao najvjerojatniju: »Čuli smo da su u Glini u crkvi za jedan dan zaklali tisuću Srba i da je preživio samo jedan, zvao se Ljuban Jednak« (Miodrag M. Petrović i Svetozar Rakonjac: »Ovo je moja domovina«, »Glas javnosti«, Beograd, 9. ožujka 2003). Međutim, taj broj za neke nije bio dovoljno vjerodostojan, pa je, nakon svojevrsnog natezanja i cjenjkanja onodobnih glinskih čelnika, na poslijeratnoj spomen-ploči u Glini otkrivenoj 4. srpnja 1969. uklesan »kompromisni« broj: »Bila je nekad na ovom mjestu pravoslavna crkva, a 30. jula godine 1941. oko 1200 nevinih ljudi našlo je u njoj smrt pod oštricom ustaškog noža.« Tu brojčanu odrednicu »oko« rabi i dr. Milan Bulajić: »Svjedok Ljuban Jednak (1916) iz Gline, koji je jedini preživio stravični pokolj od oko 1200 ljudi u glinskoj crkvi« (Dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine« II, Beograd, 1988, str. 327). Na proslavi 20. obljetnice nove pravoslavne crkve u Glini g. 1983. tadašnji episkop gornjokarlovački Simeon (Zloković) spomenuo je brojku od 1300 poklanih Srba u staroj srušenoj glinskoj crkvi (»Pravoslavlje«, 15. studenoga 1983). Pojedini su se autori u međuvremenu odvažili i za razliku od svih dotadašnjih objelodanili vrlo preciznu brojku, ističući i žene kao žrtve: »U kamen spomenika bit će uklesana 1564 imena žena, djece i muškaraca. Jedini preživjeli s ovog masakra Ljuban Jednak izjavio je komisiji za utvrđivanje ratnih zločina da je danima ispod vrata krv tekla preko kamenih stepenica u portu crkve« (Kronologija događanja u Republici Srpskoj Krajini od 28. II. 1989. do 19. XII. 1991 - internet-stranica). Publicist Ćiril Petešić u svojim zaključcima također prilično »iskače« među svim dotada objavljenim istraživanjima, ne samo zbog umnažanja broja žrtava nego i zbog opisa okolnosti u kojima se zločin zbio: »U pravoslavnoj crkvi u Glini ustaše su u polovici 1941. u nekoliko navrata poklali oko 1800 golorukih pravoslavnih seljaka.« (Ćiril Petešić: »Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941-1945«, Vjesnikova Pressagencija VPA, Zagreb, 1982, str. 89).
Srbijansko-partizanska »kuhinja«
Navodno pismo Prvislava Grisogona od 8. veljače 1942. zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu zaslužuje posebnu pozornost. Kao što je poznato, to je pismo, u kojemu se teško optužuje Katolička Crkva u NDH i nadbiskup Stepinac, povijesni falsifikat rađen u uredu uglednoga beogradskog odvjetnika dr. Radoja Vukčevića, po diktatu Adama Pribićevića, brata Svetozara Pribićevića (v. Ljubo Boban: »Još jednom o navodnom pismu P. Grisogona A. Stepincu«, »Časopis za suvremenu povijest«, Zagreb, br. 1-2, 1988, str. 215-225). U tobožnjem Grisogonovu pismu uz ostalo se navodi »pokolj 3000 Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi« (Ljubo Boban: »Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941-1943«, »Globus«, Zagreb, 1985, str. 285). I premda je kasnije dokazano da je riječ o manipulaciji i najobičnijoj krivotvorini, a sam je dr. Grisogono nadbiskupu Stepincu kasnije poslao dopis u kojemu je demantirao svoje autorstvo tobožnjega optužujućeg pisma, što je u više navrata potvrdila i njegova kći Xenija, čak i unuka Vivian (v. »Vjesnik«, »Pisma čitatelja«, 29. srpnja 1992), laž se ubrzo zapanjujućom brzinom proširila u srbijanskoj javnosti, među članovima jugoslavenske izbjegličke vlade i kasnije među partizanima. Dijelove je pisma emitirala čak i ondašnja radiopostaja »Karađorđe«. Iznenađujuće je (za neke i nije) da se i danas brojni srbijanski znanstvenici pozivaju na njega i rado ga citiraju kao mjerodavni povijesni izvor. Dakle, može se sa sigurnošću reći kako je i srbijanska kvaziznanstvena »kuhinja« krivotvorenja (već početkom 1942) u velikoj mjeri sudjelovala u stvaranju politikantskoga »glinskog slučaja«. Dakako da se onda dolazi na područje mitomanije kojoj je teško predvidjeti kraj: »U drugoj polovini srpnja 1941. godine glinska crkva je počela ustašama služiti kao dopunsko odjeljenje zatvora... Za kratko vrijeme iz Vrginmosta i Čemernice dotjerano je na tisuće Srba, a nešto manje iz općina Bović i Topusko« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 79). Internet-stranica beogradske Radio i TV postaje donosi fantastičan broj, istina s ironijom, od »65.000 ubijenih Srba u glinskoj crkvi« (Forum B92, 28. veljače 2005). Također je važno spomenuti da je zbrka oko brojeva nastala već odmah u samome početku, tj. nakon tobožnjeg zločina. Tako je jedan od svjedoka, Dragan Bakić iz Čemernice, prilično zbunjen i neuvjerljiv kada je riječ o brojevima: »Proglasio je tih dana po svim selima općine Čemernica općinski načelnik Josip Živić da svi Srbi - muškarci u starosti od 16 do 60 godina - moraju neizostavno doći u Vrginmost, gdje će ih dočekati rimokatolički župnici i prevesti ih u rimokatoličku vjeru... Određenog dana iz općine Čemernice došlo je u Vrginmost na ’pokrštavanje’ oko 1600 Srba, a još oko 700 ih se skupilo iz drugih okolnih mjesta. Ali, umjesto očekivanih rimokatoličkih župnika, i pokrštavanja, okupljenih 2220 (?!) Srba opkolile su ustaše...« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 79-80). Kasnije su se mnogi politički, crkveni, kulturni, medijski i ostali javni djelatnici osjećali pozvanima nešto reći o broju žrtava u glinskoj pravoslavnoj crkvi, pa su, kako je kojemu već odgovaralo ili kakvu je predodžbu ili spoznaju imao o tome, iznosili različite brojeve, spominjući pri tome nekoliko stotina više ili manje žrtava. Tako npr. episkop Atanasije Jevtić u putopisu »Od Kosova do Jadovna« govori o »tisuću i dvjesto, ili još i više srpskih mučenika poklanih u staroj glinskoj crkvi«. Ivan V. Lalić napisao je pjesmu čiji već naslov govori o broju žrtava: »Opijelo za sedam stotina iz crkve u Glini« (Dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine« II, Beograd, 1988, str. 531)... Na kraju ove žalosne matematičke progresije potrebno je reći da je u »glinskome slučaju«, najblaže rečeno, nerazumljiv odnos većine znanstvenika prema žrtvama. Naime, sve se nemoralne manipulacije brojevima i licitacije žrtvama mogu vrlo jednostavno ukloniti znanstvenom metodom jer su sve žrtve nakon rata pokopane u zajedničku kosturnicu na Starome pravoslavnom groblju u Glini. Nije posve jasno zašto dosada to već nije i učinjeno?
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Enigma jedanaest datuma!
Različiti svjedoci, komisije i povjesničari govore o potpuno različitim datumima koji se mogu svrstati u sljedeće najčešće spominjane (riječ je, razumije se, o g. 1941.): 29. srpnja, 30. srpnja, 2. kolovoza, 3. kolovoza, 13. kolovoza, 27. kolovoza, 29. kolovoza, između 29. srpnja i 3. kolovoza, između 30. i 31. srpnja, krajem srpnja, između 4. i 5. kolovoza.
Začuđuje, najblaže rečeno, površnost Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, kada je riječ o utvrđivanju datuma tako stravičnog zločina. Najmjerodavnijoj jugoslavenskoj ustanovi nakon Drugog svjetskog rata po pitanju ratnih zločina, datum zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi kao da i nije bio važan, kao da joj prvotni cilj i nije bilo utvrđivanje egzaktnih činjenica i povijesne istine.
Ni »svjedoci« ni »ozbiljni« povjesničari nisu uspjeli odrediti datum zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi - Ljuban Jednak...
...i dr. Milan Bulajić
Datum zločina velikih razmjera ne bi smio predstavljati nikakvu historiografsku kontroverzu, ako se ima u vidu: mjesto izvršenja (crkva u središtu grada), broj žrtava (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća), počinitelji zločina, slučajno preživjela žrtva, te svjedoci događanja prije i nakon samog izvršenja (petnaest do dvadeset). Sve su te činjenice više nego dovoljno jamstvo za utvrđivanje točnoga datuma bilo kojeg stvarnog zločina. Međutim, u slučaju »pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi« to nije tako, bez obzira što se priča o njemu proširila strahovitom brzinom na sve strane, čak do Beograda, koji je već g. 1942. uvelike »brujio« o poklanih »3.000 Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi«. (Ljubo Boban: »Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941.-1943.«, »Globus«, Zagreb, 1985., str. 285.). Naime dosada postoji ni manje ni više nego objelodanjenih jedanaest različitih datuma o tome, usprkos svim gore navedenim »jamstvima«, što zbunjuje, začuđuje i dovodi pod upitnik sam događaj. Različiti svjedoci, komisije i povjesničari govore o potpuno različitim datumima koji se mogu svrstati u sljedeće najčešće spominjane (riječ je, razumije se, o g. 1941.): 29. srpnja, 30. srpnja, 2. kolovoza, 3. kolovoza, 13. kolovoza, 27. kolovoza, 29. kolovoza, između 29. srpnja i 3. kolovoza, između 30. i 31. srpnja, krajem srpnja, između 4. i 5. kolovoza.
Skrivene namjere Državne komisije
Najprije začuđuje, najblaže rečeno, površnost Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, kad je riječ o utvrđivanju datuma tako stravičnog zločina. On zasigurno, kao što je već istaknuto, ne bi trebao predstavljati nikakav problem zbog gore navedenih razloga. No, najmjerodavnijoj jugoslavenskoj ustanovi nakon Drugog svjetskog rata po pitanju ratnih zločina, datum zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi kao da i nije bio važan, kao da joj prvotni cilj i nije bilo utvrđivanje egzaktnih činjenica i povijesne istine. Slijedom toga njezine se stvarne ali skrivene namjere mogu samo naslućivati, no te su slutnje onda šokantne i stravične. Naime, cjelokupna je ratna i poratna povijest na ovim prostorima velikim dijelom pisana na temelju njezinih »mjerodavnih« priopćenja, izvješća, izjava i drugih dokumenata. Oni su, osim toga, rabljeni i u optužbama u mnoštvu sudskih postupaka, koji su završili likvidacijama, robijama, progonima i sl. Dakle, na temelju nekih svjedočenja Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača bez ikakvih problema u istome dokumentu tvrdi da se zločin dogodio, u jednoj varijanti 29. srpnja, a u drugoj 3. kolovoza 1941. Prvi se datum spominje na temelju iskaza župnika Žužeka, kojega Komisija spominje u sljedećem kontekstu: »U drugoj polovici mjeseca srpnja 1941. godine, glinska crkva koja je bila jedna velika i lijepa građevina, služila je ustaškim zlikovcima kao jedno novo odjeljenje zatvora. U pravoslavnu crkvu u Glini, ustaše su dovodile sve one Srbe, koje nisu mogli smjestiti u prepune prostorije svojih zatvora... 29.VII.1941. godine - datum znam po crkvenim knjigama, veli župnik Žužek, župnik crkve sv. Ivana u Glini - kroz grad su vođeni kamionima i autobusima Srbi iz okolice Vrginmosta, pa su dovedeni u pravoslavnu crkvu iz koje su ih dalje vodili u Hadžer i Prekopu gdje su ih pobili.« (»Saopćenje br. 33. Drž. komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njeg. pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3) Drugome je datumu, koji se od prvoga razlikuje za nekoliko dana, također dana jednaka valjanost u istom izvješću Državne komisije: »Dana 3. kolovoza 1941. godine oko 1500 Srba iz općine Čemernice otišlo je u Vrginmost. Isti dan došlo je u Vrginmost iz drugih općina oko 700 Srba, tako da ih je svih skupa došlo tada u Vrginmost oko 2200... Tu su ih držali pod stražom cijelu noć a sutradan je došlo u Vrginmost 25 teretnih kamiona u koje su strpali ove Srbe, odvezli ih u Glinu i odveli u pravoslavnu crkvu.« (isto).
Zapisnik Državne komisije o svjedočenju glinskog župnika Franca Žužeka
»Klali su šest dana i šest noći«!
Kad takva ustanova kao što je Državna komisija nije uspjela na temelju svih dostupnih dokumenata i svjedoka utvrditi točan datum zločina, onda se ne treba čuditi što se kasnije pojavljuje mnoštvo »varijacija na istu temu«. Jednako u slučajevima instrumentaliziranja povijesti zbog uskogrudnog politikantstva, kao i u slučajevima ozbiljnijeg znanstvenog istraživanja, o čemu govore sljedeći primjeri: »Privodi se kraju izgradnja spomen-obilježja poklanima u glinskoj crkvi između 29. srpnja i 3. kolovoza 1941: šest dana i šest noći, uoči pravoslavnog Svetog Ilije, ustaše su u crkvi u Glini klale Srbe na oltaru. (Kronologija događanja u Republici Srpskoj Krajini od 28.II.1989. do 19.12.1991. - internet stranica). Đuro Roksandić tvrdi da se to dogodilo u noći između 30. i 31. srpnja 1941. (Đuro Roksandić: »Teror ustaša u glinskom kotaru 1941. godine«, Zbornik »Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941.«, Sisak, 1974, str. 833,). Dušan Baić uzima za datum pravoslavni crkveni praznik sv. Ilije, 2. kolovoza 1941. (Dušan Baić: »Kotar Vrginmost u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941.-1945., Vrginmost, 1980, str. 9. i 58.) Dr. Milan Bulajić, svjetski glasoviti »ekspert za genocid nad srpskim narodom« ne priklanja se ni jednome datumu, nego svima pridaje jednaku valjanost, nabrajajući ih sve po redu. U jednome od njih datum izvršenja zločina ističe već u međunaslovu svoje pozamašne knjige o suđenju dr. Artukoviću: »Pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini 4./5. kolovoza 1941.« (Dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine, knjiga II. »Rad«, Beograd, 1988, str. 488.) Svoju teoriju potkrepljuje sljedećim argumentom: »Prevoženje žrtava iz Vrginmosta u Glinu izvršeno je od oko 8 do oko 16 sati u ponedjeljak 4. kolovoza 1941. sa devet kamiona i dva autobusa... Klanje je počelo navečer i trajalo je do slijedećeg dana ujutro, do oko 8 sati.« (isto, str. 490. i 491.). O znanstvenoj ozbiljnosti dr. Bulajića govori i njegovo »pomjeranje« zločina za neodređeni broj dana ranije, i to u istoj knjizi: »Ja sam u mjesecu srpnju, moglo je to biti pred konac mjeseca, vidio kako autobusi dovoze Srbe u glinsku crkvu.« (Dr. Milan Bulajić, isto, str. 518.).
Neuvjerljivost »jedinog preživjelog svjedoka«
U datumu je najdalje »otišao« onaj od kojega bi se očekivalo najpouzdaniji podatak - »jedini preživjeli svjedok« Ljuban Jednak. On npr. u svjedočenju, kojega je dao Mladenu Ivekoviću 11. siječnja 1944. nakon dolaska partizana u Glinu, spominje 29. kolovoza 1941! Da to nije slučajna zabuna, pokazuje sam Jednak, koji spomenuti datum u svom iskazu dva puta spominje: »Iznosim ovdje iskaz seljaka Ljubana Jednaka iz Selišta (Banija), koji sam iskaz pribilježio na prolazu preko oslobođenog područja Banije... - Evo kako je to bilo - započe Ljuban. - 29. kolovoza 1941. sjedio sam kod kuće u Selištu. Ljudi su u selu i okolini bili zaplašeni jer su kolali glasovi da ustaše ubijaju sve Srbe iznad 16 godina. Bili smo na oprezu. Svakog su dana dolazile nove vijesti o namjerama ustaša. Govorilo se da su sad ovdje, sad tamo nekoga ubili. Ali ništa se pouzdano nije znalo, i ljudi nisu vjerovali da su glasine istinite. 29. kolovoza nahrupili su iznenada ustaše u selo. Nastala je kuknjava i plač. Iz svih su kuća izvlačili muškarce...« (Mladen Iveković: »Jezovito svjedočanstvo«, u: Dane Šijan: »Svjetlo Banije, Banija u narodnooslobodilačkoj borbi, sjećanja i zapisi«, Zagreb, 1972, str. 85.) Jednakovo svjedočenje rujna 1944. o istome zločinu, objavljeno u istoj knjizi spominje potpuno drugi datum. Autor članka Mile Joka zabilježio je, naime, sljedeće: »Ljuban Jednak, jedini živi svjedok pokolja u glinskoj crkvi 30. srpnja četrdeset i prve godine ležao je u gomili ljudskog mesa, u lokvi ljudske krvi. Pobjegao je od smrti. Vjeruje li on da su oni koje je optužio pred Komisijom za ratne zločine kažnjeni ’pravednom kaznom’, reći će mi kada bude proslavljao tridesetgodišnjicu svog drugog rođenja. U rujnu tisuću devetsto četrdeset i četvrte (zabilježio sam) Ljuban je ispričao:...« (Dane Šijan: »Svjetlo Banije«, Zagreb, 1972, str. 113) U kasnija svjedočenja Ljuban unosi još veću zbrko oko datuma. On u iskazu danom 21. kolovoza 1945. Komisiji ponavlja kako je riječ o mjesecu kolovozu, ali je ovoga puta nesiguran kojega bi to bilo dana: »U mjesecu kolovozu 1941. ... to je bilo nekako oko 27. kolovoza« (Arhiv Srbije, fond 110, br. 1268, str. 1). Datum, različit od svih dosada spomenutih, ističe pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača (također prilično neuvjerljivo jer stalno govori »navodno«), Jovan Gledić iz Bovića. On je u izjavi, što ju je registrirala Komisija pod brojem 416/3 bez datuma, spomenuo hapšenja 29. srpnja 1941. i ubijanja u Glini. Premda izravno ne spominje glinsku pravoslavnu crkvu, zbivanja koja opisuje očito su povezana s njom, kako zbog datuma hapšenja, tako i mjesta zločina koje spominje. Komisija je na temelju razgovora s njime uredno ispunila predviđeni formular: »Vrsta zločina: ubojstvo klanjem, Vrijeme zločina: 13. kolovoza 1941., Mjesto izvršenja: Glina«. (Hrvatski državni arhiv, Fond 306, kutija 149, br. 189/944). Na kraju, treba otvoreno reći kolikogod se to činilo presmiono, izgleda da ova enigma o jedanaest različitih datuma upućuje na zaključak da je »pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi« jednostavno izmišljen. Zašto, zbog čega, tko, kao i brojna druga pitanja tek očekuju odgovore.
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Preslikana shema zločina
Stječe se dojam da je »pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi« stvaran na temelju nekih tragičnih povijesnih činjenica s kraja srpnja 1941. ali umjetno i naknadno po shemi događanja iz sredine svibnja 1941.
Svaki bi povjesnik, kojemu je doista stalo do povijesne istine o zbivanjima u Drugome svjetskom ratu na ovim prostorima, jednako kao i u poraću, morao nažalost, zbog instrumentaliziranja povijesne znanosti i njezina podređivanja neznanstvenim ciljevima, provjeriti utemeljenost brojnih, do sada neupitnih i relevantnih, povijesnih izvora.
Potrebno je odmah reći da u zločinu srpnja 1941. u okolici Gline, za koji se vezuje i pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi, nisu stradali glinski Srbi, kako se to često netočno navodi, nego iz okolice Gline i ondašnjega Glinskoga kotara. Glinski su Srbi, naime, stradali ranije, već sredinom svibnja iste godine, o čemu je podrobno pisao i Slavko Goldstein. Odlomak iz njegova rukopisa knjige »1941.« o svibanjskim likvidacijama glinskih Srba: »U ustaškom pokolju u Glini 1941. ubijeno oko 400 Srba« objavljen je u »Magazinu« »Jutarnjeg lista« od 15. siječnja 2005. Cijeli je tekst pisan više beletristički nego znanstveno, iako očito, na temelju nekih povijesnih dokumenata i osobnih svjedočenja, ali bez navođenja točnih povijesnih izvora (što podrazumijeva naziv dokumenta, datum, citat, broj stranice i druge uobičajene sastavnice svakog ozbiljnijeg znanstvenog rada). Stoga je cijeli tekst sa znanstvenog motrišta, najblaže rečeno, upitan. Istina, u njemu se općenito navode povijesna vrela na temelju kojih je pisan tekst: »O ubojstvu glinskih Srba u noći od 12. do 13. svibnja 1941. mnogo je pisano, a najvažnije činjenice sabrane su u radu Đure Roksandića 'Ustaški zločini u glinskome kotaru od 1941. do 1945. godine', Zbornik Glina, 1988. i u tekstu 'Glina 13. svibnja 1941. - U povodu 60. godišnjice ustaškog zločina' u Ljetopisu SKD »Prosvjeta«, svezak 6, Zagreb 2001.). Međutim, kada je riječ o »glinskome slučaju« kod Goldsteina kao i kod drugih povjesničara problematično je njihovo prihvaćanje »priznatih«, »glasovitih«, »službenih«, »opće poznatih«, »verificiranih« i sl. povijesnih vrela bez ikakvog kritičkog odnosa prema njima. Naime, mnoštvo je tih zaključaka ne samo problematično nego i znanstveno neodrživo, pa tako i u djelima na koje se poziva Goldstein. Tamo je npr. potpuno krivo i, zašto ne otvoreno reći, zlonamjerno prikazano »prekrštavanje« obitelji Meandžija, te neistinito i, zašto ne opet otvoreno reći, zlonamjerno izmišljeno »darivanje zvona iz glinske pravoslavne crkve katoličkoj crkvi u Viduševcu« (o svemu toma u jednom od sljedećih nastavaka) i dr. Prema tome, svaki bi povjesnik, kojemu je doista stalo do povijesne istine o zbivanjima u Drugome svjetskom ratu na ovim prostorima, jednako kao i u poraću, morao nažalost, zbog instrumentaliziranja povijesne znanosti i njezina podređivanja neznanstvenim ciljevima, provjeriti utemeljenost brojnih, do sada neupitnih i relevantnih, povijesnih izvora.
Usputno je potrebno dobronamjerno upozoriti Goldsteina i na neke njegove problematične zaključke. Tako npr. on ističe: »... na glinskim se sastancima pripremalo za 'našu stvar' poubijati više stotina ljudi samo zato jer su rođeni u drugoj vjeri.« (Slavko Goldstein: »U ustaškom pokolju u Glini 1941. je ubijeno oko 400 Srba«, »Magazin«, »Jutarnji list«, 15. siječnja 2005. str. 64.). Naime, kao što se vidi, već sam naslov ne govori o pravoslavcima nego o Srbima, što je svakako ispravnije jer je među žrtvama sigurno bilo i Srba koji nisu bili pravoslavni vjernici nego npr. ateisti. Činjenica o kasnijem osnutku Hrvatske Pravoslavne Crkve također baca drukčije svjetlo na Goldsteinovu tvrdnju. Dakle, nije najsretnije kategorički tvrditi da je u »glinskome slučaju« prvotni motiv zločina bio vjerske naravi. Jednako bi tako bilo dobro da Goldstein uskladi pomalo proturječne tvrdnje u svome tekstu, od kojih je prva: »Njih su dvojica (ustaški dužnosnik u Glini Nikica Vidaković i glinski trgovac Josip Misson, op. T.V.) nakon dugih natezanja oko sastavljanja liste za odstrel, navodno zaključili da nikakve liste nemaju smisla jer 'ih treba poubijati sve', naprosto sve koji budu uhićeni. Opunomoćenik iz Zagreba podržao je takvo mišljenje.« (Slavko Goldstein, isto, str. 64). Druga njegova tvrdnja zbunjuje jer je u očitom proturječju s prethodnom: »Po jedan domaći ustaša predvodio je po dvojicu domaćih ustaških povratnika od kuće do kuće glinskih Srba, prema pripremljenom popisu.« (isto, str. 65.).
Dogovori u glinskoj bolnici
Možda bi bilo dobro progovoriti i o svojevrsnoj »shemi zločina« opisanoj kod Goldsteina, koja se kod gotovo svih povjesničara prenosi i ponavlja u opisu »pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi«. Konkretno, trebalo bi odgovoriti jesu li se zločini u svibnju g. 1941. i u srpnju iste godine doista dogodili po istom »obrascu«, ili je ipak potrebno razlučiti što se kada uistinu dogodilo i utvrditi stvarnu povijesnu istinu? Svi autori, bilo da su pisali o glinskim događajima u svibnju ili o onima u srpnju, imaju sljedeće zajedničke odrednice: - i jedan i drugi zločin se dogodio bez povoda, pa se za svibanjski tvrdi: »Za razliku od prethodnih dviju 'akcija', gudovačke i blagajske, Kvaternik ovaj put nije čekao nikakav povod, niti je smatrao potrebnim da ga sam isprovocira. Inicijativa je došla iz same Gline, a zagrebačka ju je središnjica spremno prihvatila.« (Slavko Goldstein, isto, str. 64.). Jednako se tako i srpanjski zločin s »pokoljem u crkvi« prema većini autora dogodio bez ikakva povoda: »Ta 'bartolomejska noć', koju su ustaše doista majstorski izrežirale, pripremana je temeljito, da bi se njena monstruozna obilježja duboko usadila u psihu svjedoka toga događaja« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986., str. 78.) - i jednom i drugom zločinu prethodio je dogovor ustaških čelnika u glinskoj bolnici, pa se za svibanjski tvrdi: »Tako je isto utvrđeno, da je sredinom svibnja 1941. godine, prije svih masovnih hapšenja i ubojstava Srba, održan u zgradi nove bolnice u Glini sastanak ustaša, na kojem se zaključilo da se Srbi likvidiraju. Na tom sastanku su bili prisutni, pored ostalih ustaša, i dr. Mirko Jerec, odvjetnik iz Gline i ustaški 'ministar pravosuđa' dr. Mirko Puk« (»Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3.) Jednako tako govoreći o zločinu u glinskoj pravoslavnoj crkvi svjedok Živko Tomić također spominje sastanke u istoj bolnici: »Ja sam premješten u Glinsku bolnicu iz Otočca u studenom 1939. god. te sam viđao, da redovno svaku večer dolaze na sastanak liječniku dr. Jurju Reboku dr. Miro Jerec, Mato i Nikica Vidaković, dr. Juraj Devčić, a dolazio je poneki put i Slavko Mrgan - 1940. god., a 1941. je redovito dolazio i to po nekoliko puta dnevno kao i navečer.« (Arhiv Srbije, fond 110, br. 1268, Iskaz o pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi od 10. i 18. listopada 1944. pred Okružnom komisijom za ratne zločine Okružnog NOO Banije, br. 1/44, str. 1.). To je pred istom Komisijom govoreći o predmetu - »Pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini«, potvrdio i svjedok Veljko Rukavina iz Gline (Arhiv Srbije, isto)
"Rekao je da nema što reći"
- i za jedan i za drugi zločin u Glinu su pristigli tzv. ustaše povratnici, pa se svibanjski dolazak opisuje: »U nedjelju 11. svibnja oko 5 sati poslijepodne iz Zagreba su u Glinu stigla dva siva autobusa s približno pedeset dobro naoružanih ustaša, većinom povratnika, pripadnika Poglavnikove tjelesne bojne, u maslinasto-žutim uniformama donesenim iz emigracije.« (Goldstein: »Jutarnji list«, 15. siječnja 2005. str. 65.). Jednako se tako i u srpnju spominju ustaše povratnici: »Ja sam ga upitao zašto nama nema spasa i on je odgovorio, da je u emigraciji dosta produrao, pa sam ja iz toga zaključio da je on ustaša emigrant, a on je rekao da je Dalmatinac, a i po govoru se to vidjelo.« (»Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3.) - i u jednom i u drugom zločinu uz Srbe je bio također uhićen i po jedan Hrvat, pa se u svibanjskom događaju ističe: »Sudac Stjepan Detoni, Hrvat, protestirao je kod ustaša koji su odvodili njegovog stanodavca dr. Gajića, Srbina, pa je zato i Detoni, zajedno s Gajićem, morao u zatvor.« (Slavko Goldstein, isto, str. 65.). U srpanjskim se događanjima prema jednome svjedoku također pojavljuje hrvatski uhićenik: »Bio sam prisutan kad se u kamionu našao i jedan Hrvat. To su naglasili prisutni ustaše. Bio je u sredini kamiona. Tražili su ga da ustane i on je ustao. Rekli su mu da će mu omogućiti da izrekne svoju posljednju želju. On je šutio. Kada je morao progovoriti rekao je da nema što reći, nego da što bude s ovim ljudima, neka to bude i s njime. Dobio je kundakom po leđima i sjeo. Tako je i taj kamion otišao.« (Arhiv nadbiskupskog duhovnog stola, 1685/1998, Karlo Lipak: »Glina 1941.«, str. 6.) - i u jednom i u drugom zločinu pojavljuje se po jedan preživjeli svjedok, pa se u svibanjskom zločinu spominje: »Sve je to potanko ispričao Nikica Samardžija, snažni mladić, jedini od svih tri stotine i više uhićenih glinskih Srba koji je živ dočekao sljedeći dan.« (Slavko Goldstein, isto, str. 65.). Jednako je tako i srpanjska zbivanja preživio samo jedan svjedok: »Iznosimo ovdje iskaz seljaka Ljubana Jednaka iz Selišta (Banija). Ljuban je jedina preživjela žrtva strašnog pokolja u glinskoj srpskoj crkvi. Kao što je poznato, pokolj, koji su ustaše izvršili u crkvi u Glini mjeseca kolovoza (sic?!) god. 1941. bio je jedan od prvih ovakvih pokolja u Hrvatskoj.« (»Jezivo svjedočanstvo Ljubana Jednaka o Glini«, »Prosvjeta«, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb, br. 584-5, srpanj-kolovoz 1969. str. 6.-8.)
Jedini preživjeli ranjeni u nogu
- i u jednom i u drugom zločinu jedini preživjeli svjedoci su ranjeni, i to obojica u nogu, što je u slučaju Nikice Samardžije u svibnju 1941. opisano u glinskome lokalnom glasilu: »Nikica sada zgrabi ustašu, prebaci ga preko kuka i u jednom skoku bio je na obali Gline. Čuo se pucanj, ali on je već zaronio. Nešto ga je vruće liznulo po nozi, ali nije osjećao boli...On potrči preko polja. Desna noga bila je utrnuta i boljela ga strašno... Kod Marice Tovarlaže stigne sav iscrpljen. Ona ga nahrani, dade nešto suhe odjeće, previje ranu, koju je bio zavio komadima košulje.« (»Hapšenje glinskih Srba«, »Banovac«, Glina, 27. srpnja 1960. str. 2.) Jednako je tako u srpnju iste godine bio ranjen i Ljuban Jednak: »Nad jamom su ustaše gledale svoje žrtve. Neka žrtva još se micala. Zapraštali su karabini i revolveri po jami. Tada sam bio ranjen u nogu.« (»Jezivo svjedočanstvo Ljubana Jednaka o Glini«, »Prosvjeta«, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb, br. 584-5, srpanj-kolovoz 1969. str. 6.-8.). Što reći na spomenute sličnosti? Najprije, neosporna je povijesna činjenica da su se zločini i u svibnju i u srpnju 1941. nad Srbima dogodili u okolici Gline. Međutim, ako se i zanemare neke netočne teze, kao npr. da su zločini ničim izazvani, jer je sigurno da su događaji u »glinskome slučaju« od 29. srpnja 1941. s »pokoljem u crkvi« uslijedili kao odmazda ustaških vlasti zbog partizanskog napada na željezničku postaju u Banskome Grabovcu nekoliko dana ranije (o tome također kasnije), i ubojstva nekolicine ustaša, stječe se dojam da je »pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi« stvaran na temelju nekih tragičnih povijesnih činjenica s kraja srpnja 1941. ali umjetno i naknadno po shemi događanja iz sredine svibnja 1941.
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Zatiranje misli o hrvatskoj samostalnosti?
Poslijeratna Komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača ne samo da je u ’glinskome slučaju’ postupala neprofesionalno i tendenciozno, nego i manipulatorski
Brojni su povjesničari, kvaziznanstvenici, novinari i ostali javni djelatnici: svjesno krivotvorili podatke, prilagođavali ih unaprijed zadanim tezama ili ih jednostavno prepisivali i širili bez ikakvoga kritičkog odnosa prema njima
Povijesno iskustvo, nažalost, pokazuje da su rasne i etničke razlike i suprotnosti, sa svom kasnijom »nadgradnjom« tijekom povijesti: političkim, gospodarskim i kulturnim prijeporima i kontroverzama, kao i zloporabom vjerskih osjećaja, uzroci najsurovijih i najmasovnijih nasilja i krvoprolića. To je »pravilo« toliko puta u povijesti do sada potvrđeno i ponovljeno, i o tome govore povijesna zbivanja svih vremena, podjednako na svim stranama svijeta - dakako, ta »općenitost« ne umanjuje bezumnost ni jednog počinjenog zločina u bilo kojem povijesnom razdoblju i u bilo kojem dijelu svijeta, jednako kao i odgovornost njegova počinitelja. U tom općem kontekstu zlosilja potrebno je promatrati i sve zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata na nekadašnjem jugoslavenskim prostorima.
»Najgori zločin od turskih ratova« (?!)
Prošlo je šezdeset i pet godina od g. 1941. kada se i na hrvatskom tlu u nemirnom i krvavom povijesnom vrtlogu dogodilo veliko zlo. U svibnju i srpnju te godine u Glini i njezinoj okolici stradali su nevini ljudi, bez suda i osude, bez ikakve krivnje. Međutim, taj »glinski slučaj«, ionako velik i užasan po razmjerima i motivima, posebice je postao poznat po još užasnijem »ustaškom pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, što je bezbroj puta do sada ponavljano: »Među svim zločinima izvršenim od strane ustaša nad srpskim narodom u Hrvatskoj izdvaja se kao jedan od najsvirepijih i najjezivijih, kako po načinu tako i po mjestu izvršenja, onaj masovni pokolj Srba muškaraca u pravoslavnoj crkvi u Glini.« (»Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945. str. 3.) Ova se ocjena glasovite jugoslavenske komisije za utvrđivanje zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu ubrzo proširila među sve građane tadašnje novostvorene države, izazvavši njihov prijezir, zaprepaštenje i osudu. Njezina je riječ bila konačna, bila je mjerodavna, poistovjećena je s povijesnom istinom i podjednako se bespogovorno slušala kako u srpskoj tako u hrvatskoj javnosti, kao i svim ostalim dijelovima ondašnje Jugoslavije. Nakon komisijina službenoga priopćenja desetljećima je putem političkih govora, novinskih članaka, školskih satova, crkvenih propovijedi, znanstvenih knjiga i dr. postajala sastavni dio (pod)svijesti milijuna ljudi u Jugoslaviji i izvan nje. Zato će srpski publicist pišući o zločinu u glinskoj crkvi emotivno i dojmljivo napisati: »Masakr u Glini, svojom brutalnošću, ostao je u pamćenju naroda kao jedan od najtežih ustaških zločina...« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986. str. 92.) Isto će tako i »s hrvatske strane« postupati brojni političari, znanstvenici, novinari i ostali uglednici javnoga života. Tako je i glasoviti stručnjak za međunarodno pravo i član HAZU, što dovoljno govori o njegovoj reputaciji, u razgovoru s Nevenom Šantićem, »najboljim kolumnistom u g. 2001.«, kako ga je proglasilo Hrvatsko novinarsko društvo, za riječko glasilo kategorički ustvrdio: »Na ovim prostorima prvi veliki zločin koji se dogodio, a koji je šokirao normalne ljude u NDH, bio je pokolj u glinskoj crkvi... Takvoga groznog zločina nije bilo od turskih ratova« (Dr. Vladimir Đuro Degan: »Tuđman u BiH nije vidio ravnopravnu državu«, »Novi list«, 26. svibnja 2002.).
Nije zgorega spomenuti da je i nakon osamostaljenja sadašnje hrvatske države, koje je ipak donijelo slobodu u znanstvenom istraživanju i prijeko potreban razgovor o dugogodišnjim »zabranjenim« temama, dogmatska svijest još uvijek itekako prisutna u mnogim područjima (pa i u historiografiji) jer su sljedbenici manihejskog slikanja novije hrvatske povijesti i dalje ostali na popriličnom broju znanstvenih i medijskih pozicija. Tako i danas još uvijek nije preporučljivo komunističko-srpske historiografske dogme dovoditi pod upitnik jer će njihovi dežurni čuvari, vjerni sljedbenici nekadašnjih komunističkih medijskih egzekutora, to proglašavati »opravdanjem ustaških zločina«, »umanjivanjem žrtava«, »jeftinim politikantstvom« i sl. Usprkos tomu, potrebno je istaknuti neke (nove-stare) činjenice o »pokolju u pravoslavnoj crkvi u Glini«, o kojima je, dakako, potrebno još raspravljati, ali koje se uvelike razlikuju od svih dosadašnjih i koje ozbiljno nameću dvojbu je li riječ o mitu ili zbilji: - datum zločina je nepoznat - broj žrtava ne samo da je nepoznat i da se razlikuje od izvora do izvora, nego je vremenom višestruko povećavan - broj svjedoka samoga zločina je nepoznat - iskazi »ključnih« i svih ostalih »sporednih« svjedoka puni su protuslovlja i vrlo su nepouzdani - poslijeratna Komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača ne samo da je u »glinskom slučaju« postupala neprofesionalno i tendenciozno, nego i manipulatorski - brojni su povjesničari, kvaziznanstvenici, novinari i ostali javni djelatnici svjesno krivotvorili podatke, prilagođavali ih unaprijed zadanim tezama ili su ih jednostavno prepisivali i širili bez ikakvoga kritičkog odnosa - neki svjedoci, koji su o cijelom »glinskom slučaju« imali »drugačiju priču« od »službene«, više od pola stoljeća nisu smjeli izići u javnost.
Nametanje kompleksa krivnje
Nakon ovoga nameće se logično pitanje: Pod pretpostavkom da je sve nabrojeno točno, komu je i zašto uopće bio potreban »glinski slučaj o pokolju u pravoslavnoj crkvi«, kada je i bez njega zlo i tako već bilo neizrecivo, užasno i golemo? Na to nimalo lagano pitanje teško je dati jednoznačan i mjerodavan odgovor, ali neke činjenice i postupci poslijeratnih »gospodarâ povijesti i ljudskih životâ« upućuju na sljedeće: - poslužio je nametanju kompleksa krivnje cijelomu hrvatskom narodu, i poimanju hrvatstva kao isključivo negativne i nazadne svijesti, čiji je vrhunac dostignut u kasnijoj perverznoj tezi o njegovoj »genocidnosti« (dr. Vasilije Krestić »O genezi genocida nad Srbima u NDH«, Književne novine, br. 716, Beograd, 1986.) - »glinski je slučaj«, jezovit, šokantan i potresan, trebao (također s ostalima sličnim) poslužiti zatiranju bilo kakve pomisli o nekakvoj budućoj hrvatskoj samostalnosti - poslužio je nametanju hegemonističko-unitarističkog jugoslavenskog koncepta hrvatskom narodu - trebao je poslužiti opravdanju svih pripremanih i isplaniranih poratnih komunističkih zločina ili barem razumijevanju za njih među širokim slojevima ljudi; - pripremao je »teren« za obračun s najmoćnijim ideološkim neprijateljem jugoslavenskog komunizma - katolištvom. Potrebno je još jednom ponoviti tj. posebno istaknuti i stalno imati na umu kako je u feljtonu riječ o zločinu u glinskoj pravoslavnoj crkvi. Dakle, ne radi se o zločinu nad glinskim Srbima u svibnju 1941. u okolici Gline, ili krajem srpnja iste godine nad Srbima iz Vrginmosta i drugih mjesta također u okolici Gline, nego (vrlo precizno) o »pokolju nad pravoslavnim Srbima u pravoslavnoj Bogorodičinoj crkvi u Glini«. Možda je dobro prisjetiti se riječi čovjeka, koji je cijeli svoj znanstveno-politički vijek posvetio ostvarenju hrvatske samostalnosti, obrani hrvatskog naroda od neutemeljenih kleveta i umjetno stvorenih mitova, koji je upozorio na pogubnost »takvih svjesnih obmana koje čitave generacije mladih ljudi, uključujući i najviše intelektualce i političke djelatnike, navode na krive povijesne predodžbe i sudove, uvjetujući i stvaranje one psihoze što na jednoj strani potiče osjećaj nesigurnosti, mržnje i osvete, a slično, ne manje i na drugoj, na razini bezizgledne frustriranosti i bespomoćnosti. Održavanje takvog stanja, razumljivo, produbljuje sve više nepovjerenje na obje strane, sa sve teže ispravljivim posljedicama u psihi i u povijesnoj svijesti, i pojedinaca, i naroda kao cjeline. Naravno, odgovornost onih što svoja mišljenja i zaključke, djela i postupke, zasnivaju na zabludama, koje su im predočavane kao ’službene’, ’verificirane’ i glorificirane istine, ne može biti i nije nikada ista kao odgovornost onih što obmane svjesno fabriciraju i planski održavaju i proširuju. Ali posljedice su, nažalost, iste« (Franjo Tuđman, »Bespuća povijesne zbiljnosti«, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989. str. 93.). Stoga je potrebno nadati se da će feljton biti najprije polazište za smireno i argumentirano utvrđivanje povijesne istine, a potom da će poslužiti i uklanjanju brojnih zabludâ i nepovjerenjâ.
Dom HV-a, Dugo Selo, Zagrebačka 24,
1. prosinca, 18.00 sati
-----------------------------------------------------------------------------------------------
Glazbeni studio Cerovac(GSC)
i
Turistička zajednica Dugo Selo
pozivaju vas na
GODIŠNJI
K O N C E R T
polaznika tečajeva GSC-a
Na programu su narodne i zabavne skladbe domaćih i stranih skladatelja
Nastupaju:
violina: Josip Budim
glasovir: Juliana Lučić, Antonio Paunović,
synthesizer: Marija Barbarić, Domagoj Aleraj, Filip Laštro,
Gabrijela Kostanjevac, Filipa Čaran, Filip Čuhnil, Blanka Vrhovski, Mario Pavičić, Hrvoje Čuhnil,
Ivan Budim, Mihael Ćuže
bas-gitara: Ivan Štefinovec
gitara: Mislav Ćuže, Fran Tolić, Kristijan Jambrek,
Valentina Miloščić, Jura Bijelić i sastav Slytherin.
HRVATI.COM">
