From Iz pismohrane Glasa Koncila
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Iskonstruirana i nametnuta priča(?)
Nekadašnja jugoslavenska tajna služba zbog istraživanja »glinskoga slučaja«, čak je šest puta ispremetala obiteljsku kuću Karla Lipaka, što najbolje govori o ozračju u kojem je represijom čuvan uvriježeni i nedodirljivi mit.
Veći dio od dvadesetak svjedoka oba spola različitih zanimanja, među kojima su: partizanski prvoborac, Hrvati, jedna Srpkinja, komunisti, katolici, pravoslavni svećenik, ateisti, nije pristao da se za života javno obznani njihovo svjedočenje.
Moglo bi se ispisati još desetke stranica o brojnim drugim nejasnoćama, dvojbama, proturječnostima, krivotvorinama i sl. vezanima uz »pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, no, budući da to prelazi okvire novinskoga feljtona, dosta je na kraju samo upozoriti na njih po jednim primjerom.
Kako su četnici postali »šumnjaci«!?
Tako npr. nitko od autora nije smatrao važnim upozoriti na činjenicu da brojni svjedoci govore o odvođenju živih uhićenika iz pravoslavne crkve, koja je zbog pomanjkanja prostora u glinskome Kotarskome zatvoru, ustaškim vlastima u srpnju g. 1941. privremeno poslužila kao zatvor: »Izvozili su iz crkve kamionima žive ljude...« («Iz iskaza Antuna Gregorića, Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3). Jednako se tako (namjerno?) previđa da su ustaše od zatočenih u glinskoj crkvi pošto-poto htjeli dobiti imena pripadnika četničkog pokreta, što nije nevažno, jer se već tada bio proširio glas o njihovim zločinima nad hrvatskim narodom, posebice u susjednoj Bosni, i zločinačkim namjerama prema Hrvatima u Glini, bez obzira što ta činjenica, razumije se, ničim ne može opravdati zločin nad nevinim Srbima. O tome govori saslušanje uhićenog Pere Miljevića: »'Znaš li što o četnicima?' 'Ne!' 'Jesi li ti četnik?' 'Nisam.' 'Pa radio si u Glini.' 'Jesam.' 'Nisi čuo za četnike?' 'Nisam.'« («Svijećom su spaljivali oči«, »Vjesnik«, 25. travnja 1986, Zagreb, str. 4.). Uz ovu je temu također važno istaknuti kako pojedini srpski znanstvenici svjesno krivotvore dokumente, nastojeći potpuno ignorirati činjenicu postojanja četničkog pokreta na Banovini, koji je još za vrijeme »stare Jugoslavije« na tom području, pa i u samoj Glini, bio zavidno razgranat i brojčano moćan. Tako u dosadašnjem feljtonu stalno citirani dr. Bulajić i Stanojević bez ikakvih poteškoća hladnokrvno izmišljaju nekakav neodređeni pojam »šumnjakâ« falsificirajući pri tome u izvorniku izravno spominjane »četnike«: »Između nas izdvojio se jedan čovjek. 'Što ti znaš o šumnjacima?' - pitao ga je ustaša« (Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine« II, Beograd, 1988, str. 322; Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 86). Svojevrsna je enigma i uredno sastavljeni popis zatočenih Srba u crkvi s opravdanim pitanjima: Je li on sačuvan, gdje se nalazi, zašto se nitko nije potrudio pronaći ga, obznaniti ga, zbog čega i zašto? »Nekoliko časaka iza toga kako su nas u crkvu zatvorili, došao je u crkvu neki Kreštalica (Pajo, op. T. V.), bivši živoder u Glini i s njime općinski stražar Joso Milenković, govoreći nam da trebaju naše podatke, pa su nas po tome popisali« (Milan Bulajić, isto, str. 322).
U osvjetljavanju mračnoga glinskog mozaika svakako bi (uzročno-posljedično) trebalo imati na umu i oružanu diverziju u okolici Gline u srpnju 1941, počinjenu nekoliko dana prije uhićenja Srba: »Noću 23. srpnja 1941. glinska grupa od 36 ustanika pod zapovjedništvom Vasilija Gaćeše izvršila je napad na željezničku postaju u selu Grabovac kod Gline, ubila četvoricu ustaša, zaplijenila deset pušaka i razbila postaju i prugu... Ali odmazda je došla kao oluja« (Dane Šijan: »Svjetlo Banije«, »Stylos«, Zagreb, 1972, str. 16).
Lipakov kopernikanski obrat
No, s vremenom se zbio i kopernikanski obrat u »glinskome slučaju« (u prikazima zbivanja koji su potpuno različiti od službenih). Tako se, naime, bez ikakvog pretjerivanja mogu i moraju nazvati novi svjedoci i podaci, do kojih je silnim trudom i upornosti došao Glinjanin Karlo Lipak. Taj je zaljubljenik svoga kraja i grada, u ovome slučaju - i njegove povijesti, godinama istraživao i razgovarao s još živućim svjedocima o zbivanjima u ratu i poraću. Došao je tako do činjenica koje u temeljima, ne samo da dovode pod upitnik nego, čini se, i izravno niječu veliki dio iskonstruirane i nametnute priče o »pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi srpnja g. 1941«. Potrebno je najprije istaknuti da je nekadašnja jugoslavenska tajna služba zbog istraživanja »glinskoga slučaja« čak šest puta ispremetala obiteljsku kuću Karla Lipaka, što najbolje govori o ozračju u kojem je represijom čuvan uvriježeni i nedodirljivi mit. Osim toga, nitko od dvadesetak svjedoka oba spola različitih zanimanja, među kojima su: Hrvati, partizanski prvoborac, Srpkinja, komunisti, katolici, pravoslavni svećenik, ateisti, nije pristao da se za života javno obznani njegovo svjedočenje. To je omogućeno tek nakon njihove smrti i (za neke) suglasnosti dobivene od potomaka. Lipak je svoja sjećanja kao i sjećanja ostalih svjedoka, ne samo o »zločinu u crkvi« nego i o ratnim godinama u Glini i okolici, poratnim partizanskim zločinima i stratištima, kao i četničkim zločinima tijekom Domovinskoga rata, zabilježio u pozamašnom svežnju spisa. Uz to je i tonski zabilježio (to je snimka od približno osam sati) izjave svjedoka: Josipa Prpića, Steve Križanića, Milana Naglića, Ivana Naglića, Milice Vujaklije, Milke Lipak, Miloša Mićića, Ante Šešerina, Marka Roma, Jose Zgurića, Branka Jurinca, Steve Krizmanića, Antuna (Tone) Bakšića, Mirkice i Slavka Šoštarića, Jose Medveda, Steve Klobučara i Milke Rovišan. Budući da su izjave usmene (koje je kasnije zapisivao), pismene i tonske skupljane u različitim vremenskim razdobljima i prigodama, cijeli materijal, razumije se, nije sustavno sređen. Neki su se svjedoci usredotočili na samo jedan događaj a drugi govore o svim »vrućim« temama, neki s konkretnim podacima a neki tek po sjećanju itd. Sve bi to bilo dobro sustavno srediti, preslušati i tematski posložiti. No, to nimalo ne umanjuje vrijednost cijele građe jer su, kao što je već rečeno, već na prvi pogled neki podaci doista iznenađujući i dragocjeni. Vrijedi upozoriti barem na neke od njih.
»Dogovor u komitetu trajao je...«
Josip Prpić, r. 1908, po zanimanju klesar, pripadnik banijskoga partizanskog odreda, koji je pred kraj rata sudjelovao u vojnim operacijama u Sloveniji, prije smrti je pristao na svjedočenje »jer ne bi to htio odnijeti sobom u grob«, kako je to doslovce izjavio (Karlo Lipak: »Glina 1941«, Arhiv Nadbiskupskoga duhovnog stola, 1685/1998, str. 32). Potrebno je najprije reći kako i on, kao i brojni drugi, misli da se zločin u crkvi ipak dogodio, bez obzira što ga nije izravno vidio, ali u daleko manjim razmjerima od službene verzije. No, njegovo je svjedočenje posebno zanimljivo upravo o broju žrtava, koji je svojedobno trebao uklesati na spomen-ploču: »Dogovor u komitetu trajao je nekoliko dana. Nisu se mogli sporazumjeti koliki će staviti broj žrtava. U toj je komisiji bilo više Srba komunista a samo dva Hrvata. Ti se Hrvati danas nalaze i žive u Zagrebu. To su... Dogovor je pao - 1200. Meni su donijeli na papiriću tu brojku. Ja sam reagirao i rekao da to nije točno. Došao sam u neugodno težak položaj. Rekao sam im da ću ja to uklesati ali i dodati da sam to morao uklesati. Međutim, da bi svoj posao završio i primio što me pripada, ja sam tu brojku ipak uklesao. To me muči i grize do danas, a ne bih želio to odnijeti sobom u grob, a opet ne znam kako to izvesti da se znade istina« (Karlo Lipak: »Glina 1941«, isto, P10, str. 32/II). Milica Vujaklija imala je oko 80 godina dok je davala izjavu, ali se, zapisao je Lipak, »dobro drži i nije senilna«. Bila je komunistkinja, muž joj je ubijen od ustaša, uhićena je g. 1941. i puštena, a njezino je svjedočenje, uz ostalo, zanimljivo zbog ocjene o »partizanskome oficiru« (Milanu Basti, op. T. V.) koji je tvrdio »da je Žužek kriv za pokolj u pravoslavnoj crkvi«. Ukratko, on je zbog toga za Vujakliju »zao čovjek kad tako može pisati« (Karlo Lipak: »Glina 1941«, isto, str. 36). Antun (Tone) Bakšić, r. 1927, po zanimanju stolar, sin pokojnog Mate Bakšića citiranog od gotovo svih autora zbog izjave dane Komisiji za istraživanje zločina, koja je i uvrštena i u glasovito Komisijino priopćenje br. 33. »o pokolju Srba u glinskoj crkvi«. Pozornost privlači njegov dio o Ljubanu Jednaku: »To što je moj otac izjavio, mene se ne tiče... Ma što taj Ljuban Jednak blebeće. Ja ne kažem da on nije bio u velikom zlu, ali on to sve govori napamet ili kako mu je to kazano da govori. Njega je izvukao iz zla jedan ustaša i pustio ga da pobjegne. Poslije rata taj je ustaša mislio da će ga Ljuban spasiti, ali brus, ubiše oni i njega! Sada kad tog ustaše nema, Ljuban može govoriti kako hoće... Još danas ima jedna žena koja zna kako je Ljuban pušten, ali tko bi je sad pronašao, a i to bi se moglo« (Karlo Lipak: »Glina 1941«, isto, str. 41).
Dokle nezainteresiranost hrvatske vlasti?
Nakon svega iznijetog nameće se mnoštvo upitnika i tema, od historiografskih do politički aktualnih, od onih vezanih konkretno za »glinski slučaj« do općih: - Što se svibnja 1941. doista dogodilo u glinskoj pravoslavnoj crkvi i dokle će službena verzija biti neupitna? - Zbog čega je poslijeratna Državna komisija za istraživanje zločina okupatora i njegovih pomagača istražila »glinski slučaj« nestručno, neobjektivno i tendenciozno? - Po čijim su uputama vršeni pritisci na pojedine svjedoke u »glinskome slučaju«? - Kako se odnositi prema svim dosada »relevantnim« i »mjerodavnim« povijesnim vrelima po kojima je pisan »glinski slučaj«, ali i ratna i poratna povijest na ovim prostorima? - Kako nakon očitih, svjesnih i ciljanih krivotvorina znanstveno »dijalogizirati« o »glinskome slučaju« sa srpskim znanstvenicima (u Srbiji, Hrvatskoj ili...)? - Hoće li hrvatske vlasti i dalje nezainteresirano promatrati instrumentaliziranje »glinskoga slučaja« za generalizirajuće protuhrvatske optužbe (naroda i države)? Ta (i još druga neizrečena) pitanja nisu lagana, ali na njih se mora odgovoriti. Ako feljton sa svim vjerojatnim nesavršenostima i nedorečenostima posluži kao polazište i razmišljanje u davanju odgovora, onda će to ipak biti mali korak prema ostvarenju stare latinske izreke, od koje svatko može imati samo koristi: »Error hesternus sit tibi doctor hodiernus« (Neka ti pogreška jučerašnja bude učiteljica današnja).
Prenosimo: Glas Koncila
Post je objavljen 18.12.2007. u 07:00 sati.