»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Unaprijed pripremljeno svjedočenje!?
Ono što je zaprepašćujuće kada je riječ o svjedočenju Ljubana Jednaka o zločinu, jest da nisu, što bi netko mogao opravdano pomisliti, spomenute njegove velike proturječnosti i nedosljednosti (npr. u vrlo kratkom vremenskom razdoblju spominje tri različita datuma: jedan u siječnju 1944, u rujnu iste godine potpuno drugi, a u kolovozu 1945. treći različit od prethodnih). Izgleda da je najšokantnija uloga poslijeratne Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njegovih pomagača, pod predsjedanjem dr. Dušana Nedeljkovića i tajnika Ivana Grgića, koja izlazi u javnost priopćenjem prije nego je Jednak uopće saslušan!
Kao »ključni svjedok«, Ljuban Jednak je odmah nakon rata bio jedan od najčvršćih argumenata sudskih tužitelja
Ime Ljubana Jednaka gotovo se cijelo vrijeme se provlači kroz feljton jer je on u neku ruku »temeljni kamen » na kojemu je sagrađen »zločin u glinskoj pravoslavnoj crkvi«. O njegovoj se ulozi jedinoga preživjelog svjedoka, prema dosada objavljenim povijesnim raspravama, slažu gotovo svi autori: »Iznosimo ovdje iskaz seljaka Ljubana Jednaka iz Selišta (Banija). Ljuban je jedina preživjela žrtva strašnog pokolja u glinskoj srpskoj crkvi« (»Jezivo svjedočanstvo Ljubana Jednaka o Glini«, »Prosvjeta«, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb, br. 584-5, srpanj-kolovoz 1969, str. 6-8).
[edit]
Drugi »preživjeli svjedok«?
Usputno vrijedi spomenuti da su rijetki autori pokušali dovesti pod upitnik opće prihvaćenu verziju zbivanja. Među njima vrijedi spomenuti Benediktu Zelić-Bučan (»Sjećanje na vrijeme uspostave i propasti Nezavisne Države Hrvatske«, »Marulić«, br. 6/1991, str. 718-723), dr. Juru Krištu (»Sukob simbola«, Nakladni zavod Globus, Zagreb 2001, str. 122) i Stjepana Kožula »Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije«, Nadbiskupski duhovni stol, Zagreb 1992, str. 676), koji donose i neke argumente ili sjećanja za svoje tvrdnje. Njima treba pribrojiti i dr. Ivu Omrčanina, ali on izravno ne spominje »pokolj u pravoslavnoj crkvi« ni Ljubana Jednaka nego ih stavlja u opći kontekst glinskih zbivanja: »Prvi zločin počinile su protuhrvatske snage na hrvatskom teritoriju u Glini 1941. u akciji židovskih boljševika. U jednom trenutku nastala je takva zbrka da su hrvatske vlasti kaznile neke ustaše kao krivce za zločin i tako su Srbi i Židovi nastavili širiti laž, ad nauseum, da je to zlodjelo ustaša. To nisu napravili ustaše, to su učinili židovski boljševici u Hrvatskoj« (Ivo Omrčanin: »Tito«, Washington, 1986, str. 16). Međutim, sa znanstvenog je motrišta ta njegova tvrdnja potpuno bezvrijedna, ne a priori zbog toga što je riječ o visokom ustaškom dužnosniku, nego jednostavno zato što je bez ijednog podastrtog dokaza. U međuvremenu se uz Jednaka u javnosti pojavio i drugi preživjeli svjedok »zločina u glinskoj crkvi«: »Divni profesor Bogdan Miljević, koji je kao dijete preživio pokolj u glinskoj crkvi, nemilice je rasipao svoju plemenitost. Strastan. Ljubavnik. Zvijezda. Kockar» (»Čačanski glas«, 19. IV. 2002). Nažalost, njegovo svjedočenje, koje bi moglo baciti još više svjetla na sam glinski događaj, prekriveno je barem dosada velom tajne. Stoga je svu pozornost potrebno posvetiti iskazima Jednaka, koji su prevedeni na nekoliko svjetskih jezika i koji se nalaze na brojnim web-stranicama. O njemu je čak snimljen i dokumentarni film »Ljuban Jednak – svjedočenje jedinog preživjelog u glinskoj crkvi«, i on je nezaobilazni »argument« u svakoj raspravi o ustaškome pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
[edit]
Priopćenje prije saslušanja
Ono što je zaprepašćujuće kada je riječ o svjedočenju Ljubana Jednaka o zločinu, jest da nisu, što bi netko mogao opravdano pomisliti, spomenute njegove velike proturječnosti i nedosljednosti (kao što je spomenuto, u vrlo kratkom vremenskom razdoblju spominje tri različita datuma: jedan u siječnju 1944, u rujnu iste godine potpuno drugi, a već u kolovozu 1945. treći različit od prethodnih, v. GK 37/2006). Izgleda da je najšokantnija uloga poslijeratne Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njegovih pomagača pod predsjedanjem dr. Dušana Nedeljkovića i tajnika Ivana Grgića, koja izlazi u javnost službenim priopćenjem prije nego je Jednak uopće saslušan! Naime, »Saopćenje br. 33 o pokolju u glinskoj crkvi«, u kojemu se citira Jednakov opis zločina, objavljen je u dva nastavka u »Vjesniku«, 4. lipnja 1945. na str. 3, i 6. lipnja 1945. na str. 4, a saslušanje s Jednakom otipkano na tri stranice obavio je dr. Ivan Repulić (zapisničarka je bila Zlata Barić) 21. kolovoza 1945! (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovim pomagača br. 1767, iskaz Ljubana Jednaka od 21. kolovoza 1945). Budući da je u Arhivu Srbije u Beogradu riječ o prijepisu, netko bi opravdano mogao pomisliti da je riječ o pogrešci prigodom prepisivanja izvornika Jednakova svjedočenja. Međutim, takvo je razmišljanje potrebno odbaciti jer na kraju prijepisa stoji izričita komisijina opaska ovjerena njezinim žigom: »Da je ovaj prijepis vjeran svom izvorniku tvrdi: Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača« (isto, str. 3). Netko bi jednako tako logički mogao pomisliti kako je riječ o datumu kada je učinjen prijepis a ne o datumu saslušanja. Ta pretpostavka također nema ozbiljnog uporišta jer se u cijelome dokumentu navodi samo jedan jedini spomenuti datum – 21. kolovoza 1945. Teško je, naime, zamisliti da Komisija na dokument o najvažnijem od svih svjedočenja u vezi s »pokoljem u glinskoj crkvi«, ne bi stavila datum kada je svjedočenje obavljeno, posebice ako se ima u vidu da su datumi uredno navedeni kod svih ostalih (važno je naglasiti – baš kod svih) iskaza svjedoka, čak i onih manje važnih ili potpuno nevažnih, npr. »pričalo se«, »čuo sam«, »govorili su« i sl. Na temelju toga neka svatko sam odgovori na pitanje: Znači li onda da je komisija unaprijed pripremila Jedankovo svjedočenje, umješno ga uplevši među stvarne povijesne događaje, koje je on trebao tek dobro naučiti i kasnije ponavljati? Da je komisijino priopćenje, najvjerojatnije, ipak pisano prije saslušanja »jedinog preživjelog svjedoka« upućuje i još jedna iznimno važna činjenica: Komisija u priopćenju uopće ne zna o kojem je broju žrtava riječ, u njemu nigdje ne spominje tako bitan Jednakov podatak. Ako je komisija pisala priopćenje ne temelju Jednakova svjedočenja, kako to da je previdjela njegovu prevažnu rečenicu: »Tu smo se iskrcali iz vagona nas oko 160...« (Arhiv Srbije, isto)? Premda će se mnogima ovo napisano graničiti sa znanstvenom fantastikom, i sam Jednak u svojim kasnijim iskazima također daje povoda za takav zaključak, jer fantastiku »spušta« na razinu mogućeg i vjerojatnog.
[edit]
Jednak izravno protiv Jednaka
Zato je najbolje, čak i ako se »priča o datumu (i broju)« stavi na stranu, Jednaka sučeliti samome Jednaku! Ograničit ćemo se na samo nekoliko izvora i citata, i upozoriti na očite nelogičnosti koje ozbiljno dovode u sumnju Jednakovu vjerodostojnost (sa željom da se netko u budućnosti znanstveno temeljitije pozabavi tom problematikom). Najprije, Jednak je očito zaboravio koliko ga je ustaša uhitilo jer je u jednoj varijanti ustvrdio: »Na križanju naletim na ustašu. On me zgrabi i odvede u kola. Bilo je tu više uhapšenih. Svi su bili zaplašeni i jedan drugog pitali, šta namjeravaju s njima ustaše učiniti. O, kako sam bio lud, što sam se dao od jednog ustaše uhapsiti! Trebao sam na nj navaliti i pobjeći, pa bi me možda mimoišle patnje koje sam doživio« (»Jezivo svjedočanstvo Ljubana Jednaka o Glini«, »Prosvjeta«, mjesečnik Srpskog prosvjetnog društva, Zagreb, br. 584-5, srpanj-kolovoz 1969, str. 6-8). U drugoj se varijanti broj ustaša malo povećao: »Čuo sam da su ustaše pokupili cijelu moju obitelj. Ja sam počeo bježati, ali su me uhvatili četiri ustaše« (Dane Šijan: »Svjetlo Banije«, Zagreb 1972, str. 113). Jednak je također izravno protiv Jednaka u jednome drugom detalju svojih sjećanja: »Ustaše su nam zatim izdali naredbu da se svi svučemo i da ostanemo u košuljama i gaćama...« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd 1986, str. 87). To je isto kategorički potvrdio i u drugome svjedočenju: »Skidaj sa sebe sve – okrenuo se prema nama – odijela, cipele, sve! Užurbano su na crkveni pod padali kaputi, hlače. Ljudi su sjeli i počeli skidati cipele. Nitko nije pitao zašto treba skidati... Prisilili su nas da ležimo. Bili smo samo u košulji i gaćama« (»Prosvjeta«, isto, str. 6-8). Međutim, u trećoj varijanti Jednak pobija obje svoje tvrdnje: »Ja nisam odavao glasa i pritajio sam se, a taj što je gazio mislio je dapače i da sam mrtav, a videći na meni vestu, skinuo ju je i još dodao: 'Dobro su zgaženi'« (Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovim pomagača br. 1767, iskaz Ljubana Jednaka od 21. kolovoza 1945, str. 2). Koliko Jednakovih svjedočenja, toliko varijanata! – može se opravdano zaključiti na temelju njegova istupa na suđenju Andriji Artukoviću na Okružnom sudu u Zagrebu, gdje je iznio potpuno novu tezu pobijajući sve što je dotada rekao o spomenutoj epizodi (jer vestu je, izgleda, na kraju ipak uspio sačuvati): »On me uputio u kuću jednih seljaka, a kad me žena spazila, pala je u nesvijest. Bio sam sav krvav, ranjen, glava razbijena, zguljena. Onda su me oprali, zakopali krvavu vestu...« («Večernji list«, 25. travnja 1986). Netko će opravdano s gnušanjem pomisliti kako je ovo neukusna, pomalo morbidna metodologija i »krvavo« seciranje jednoga davnog povijesnog događaja. Ta se primjedba u velikoj mjeri može prihvatiti jer takvi opisi sigurno nisu primjereni svakoj dobi i nisu za svačije živce, ali je to, nažalost, jedini način da se upozori na jednako tako (moguće) morbidno i krvavo manipuliranje povijesnim činjenicama. U takvim se i sličnim situacijama, kakav god ishod bio, ne može, nažalost, ostati »čist«: »do grla« su poprskani tuđom krvlju svi počinitelji zločina nad nevinima (ako su ga počinili), krvavi su »do lakata« svi oni koji svjesno manipuliraju zločinom (ako su ga izmislili i namjerno razglasili), uprskani su krvlju svi oni koji zločin zlorabe (u generalizirajućim i drugim opskurnim optužbama), krvave mrlje nose i oni koji ga nekritički pa i nesvjesno šire (ako se on nije dogodio), ali i, htjeli to ili ne htjeli, svi oni koji se njime bave (bilo da ga dovode pod upitnik, bilo da ga grčevito brane). Stoga se sljedeći nastavak feljtona, koji će se baviti (ne)utemeljenošću krvavih opisa »jedinog preživjelog svjedoka pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, ne preporučuje svim čitateljima.
Prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
