26.12.2007., srijeda
Moja druga Božićna priča: Propuštena polnoćka
 Sretan i veseo Božić svim ljudima dobre volje!!
Odlučio sam ovog Božića objaviti na mojim blogovima tri Božićne priče. A kako nemam ni najmanjih književnih sposobnosti, moje priče silom prilika govore o mojim vlastitim doživljajima. I to iz mladosti, dakako.
Opet smo u mojoj mladost a ja sam srednjoškolac. Već sam odlučio da ću postati dirigent. Kao prvi korak tome cilju preuzeo sam vođenje crkvenih zborova. Prvo kod Dominikanaca u kapelici „Ranjenog Isusa“ a samo koji mjesec kasnije i u Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici – dakle kod Isusovaca. Dok je kod Ranjenog Isusa postojao samo taj jedan zbor, u Palmotićevoj ih je postojalo nekoliko. Najvažniji je dakako bio studentski zbor kojeg je vodio dr.prof. Đuro Tomašić, izvrstan i vrlo autoritativan glazbenik. Drugi po redu je bio moj, tj. srednjoškolski zbor. Dok su studenti pjevali nedjeljom na misi u 11 sati mi srednjoškolci smo pjevali nedjeljom na večernjoj misi.
Zbor je rastao i rastao. Ubrzo nas je bilo više od 70. Nekako spontano smo došli do zaključka da, kad nas već ima toliko, da bi uz pjevanje mogli poduzeti i kakvu karitativnu akciju. Recimo pomoći sirotinji. Ali kako? Otišao sam mom dobrom prijatelju župniku Franji Juraku (na Selskoj cesti) da se s njime posavjetujem. On je dakako znao gdje ima sirotinje na pretek. Poslao me u ondašnju Dubravu (koja s današnjom nema ni najmanje sličnosti) i to Kapucinima. Tamo, gdje se i onda i danas nalazila benzinska postaja INA-e, tamo više kao da nije bio Zagreb. Bila je sirotinja. Ponesen misli kako ćemo u zboru sakupiti staru odjeću koju će nam dati roditelji i kako ćemo tu odjeću dijeliti krenuo sam u pustaru, koju stotinu metara dalje od kapucinskog samostana i od rečene Inine postaje. Nisam dugo tražio.
Naišao sam na doseljenu janjevačku obitelj. Roditelji, majka trudna a otac nesposoban za rad jer ga je kratko prije toga srušio automobil. Imali su 11 djece a majka je bila ponovo trudna. Bila je tu i bolesna baka koja je ležala u krevetu. A sve to, cijela obitelj, živjela je pod jednom nadstrešnicom. Samo krov bez zaštite sa strane. Bez ikakve zaštite od vjetra, snijega, kiše, a bližio se konac listopada. S jednom bačvom umjesto ognjišta. S nula namirnica na raspolaganju. Sve sam zapisao. Taj notes čuvam i danas. Uputio sam se na dogovor mom tada najboljem prijatelju, danas već nažalost pokojnom, Ivici Znidarčiću. Bili smo jednako stari i izvrsno smo se slagali. „Ti si lud“ bio je njegov odgovor kad sam mu rekao da toj obitelji ne pomaže skupljanje stare i iznošene odjeće nego da im moramo sagraditi kuću. Ali, lud ili ne, bio je spreman poći sa mnom u akciju.
Imali smo sreće gotovo na svakom koraku. Prvo nam je tadašnji provincijal Isusovaca stavio na raspolaganje jednog on njihove časne braće (tako su se zvali pripadnici reda koji nisu bili svećenici). Taj je bio i tesar i zidar i instalater i krovopokrivač. Nažalost sam mu zaboravio ime. Župnik Jurak je odmah rekao da će nam on pribaviti potrebne cigle. Provincijalka Sestara milosrdnica nam je odmah stavila na raspolaganje kamionet koji su imale (što nije bilo teško jer je bila u rodu s župnikom Jurakom). Ivica i ja posjetili smo sve župnike u Zagrebu i okolici koje smo poznavali (vrlo malo) i sve koje je poznavao Ivičin tata dr.Lav Znidarčić (jaako puno). Sakupila se pristojna svota. Časne sestre na Novoj Vesi upravo su završile preuređenje svog samostana i od gradnje im je ostalo cementa i crjepova. Sve smo to pokupili s kamionetom i vozili na gradilište. Časni brat, kao glavni majstor odlučio je sagraditi trosobnu kuću s tavanom koji se mogao kasnije izgraditi.
Ciglu smo kupili na ciglani u Črnomercu. Dogovorili smo kamionet za 5 sati ujutro ali i ekipu sjemeništaraca koja će nam pomoći utovariti ciglu. I tu mi se dogodio jedan od najvećih propusta u životu. Kamionet sam dogovorio za jedan, a ekipu sjemeništaraca za drugi dan. I na koncu konca, svu ciglu smo utovarili župnik Jurak i ja.
Zbor u Palmotićevoj je bio oduševljen. Akcija je počela odmah. Dečki su pod nadzorom časnog brata kopali temelje. Djevojke su ipak skupljale staru robu ali sad se znalo za koga. Nekoliko njih odlučnijih također je kopalo, nosilo ciglu itd.
Novac koji smo sakupili nije bio dostatan. Nismo imali novaca za drvenu građu niti za drveninu. Ivici Znidarčiću i meni nije se sviđala ideja da ponovo obilazimo župnike. Umjesto toga odmarširali smo u Glas Koncila. Direktor je bio nama dobro poznati msgr. Josip Ladika. Čim je čuo o čemu se radi dao je novac. Koliko nam je trebalo. S kamionetom i s časnim bratom otišli smo kupiti drvenu građu.
Gradnja kuće, bez građevne i uporabne dozvole, bez GUP-a i slično dobro je napredovala. Ali snage zbora su bile premale. Mi građani nismo bili toliko navikli fizički raditi. Imao sam sreću što je tada u Sjemeništu na Šalati generalni prefekt(glavni za odgoj) bio moj prijatelj p.Alfred Schneider DI, a prefekt(odgojitelj) četvrtih razreda p.Blaž Čavec DI (obojica divni ljudi) koji su, čim su čuli za našu akciju, prihvatili nju kao svoju. I tako su došli u pomoć jaki momci, navikli fizičkom radu, iz četvrtih razreda Sjemeništa na Šalati i posao je krenuo još brže. Ostali sjemeništarci su sakupljali hranu, odricali se kolača i sve to također nosili u Dubravu. Bližio se kraj studenog i trebalo je završiti kuću. Budući da je ostalo građe i da su svi važni čimbenici ovog poduhvata (Isusovci, Sestre milosrdnice, Glas Koncila, Sjemenište, župnik Jurak itd.) bili spremni pomagati i dalje, odmah smo započeli s gradnjom još dviju kuća u Dubravi i s jednom na Jordanovačkim livadama.
Sve to smo koordinirali svi, ali ipak smo Ivica Znidarčić i ja bili najviše u tome. Prošao je i ondašnji Dan Republike a ni prva kuća nije još bila sasvim dovršena. Ipak, časni brat je osposobio jednu prostoriju pa se ta obitelj ispod strehe mogla preseliti pod krov, u zaštićeni prostor.. No nije mi bilo suđeno završiti akciju. To su učinili drugi.
Negdje početkom prosinca dobio sam temperaturu. Vrlo visoku. Naglo je padala i naglo se dizala. Moja doktorica Vukadinović počela me liječiti penicilinom. Ali kako sam (u ono vrijeme i tako ekstremno mršav) počeo naglo gubiti na težini, uputila me je u Zaraznu bolnicu. Tu su vrlo brzo ustanovili da imam jedan opasan oblik infektivne mononukleoze. Kako sam ju dobio? Liječnik je bio mišljenja da sam možda pio kakvu nečistu vodu. Što je bila istina. Uz kuću koju smo gradili u Dubravi tekao je potok. A kako nismo tada pazili na zagađenje itd. često smo uzimali vodu za piče iz tog potoka. Liječili su me u Zaraznoj a ja sam ubrzo bio tako slab da se više nisam mogao sam kretati. Temperatura sve viša i viša. Nekoliko dana prije Božića vratili su me iz Zarazne kući. Kasnije sam saznao da je doktor mislio da je bolje da za Božić umrem kod kuće nego u bolnici.
Dakako o daljnjem sudjelovanju u akciji gradnje kuća više nije bilo ni govora. Ja sam dobio bolesničku pomast, moji su dopustili da me dođe posjetiti moja djevojka (danas moja supruga) i uglavnom su svi očekivali, kako se ono kaže „najgore“. No moja mama i moja buduća supruga (vrlo energična), ali i sva obitelj bacili su se na moju njegu. Za mene se posebno kuhalo. U i tako premalom stanu za sve nas dobio sam svoju sobu. I sve se vrtilo oko mene. Tako sam dočekao i Badnjak. Premjestili su me u našu veliku sobu da vidim kako postavljaju bor. Pa ipak, cijeli dan su mi išle suze. Tog Badnjaka naime, moj zbor je trebao pjevati na polnoćki u Palmotićevoj. To sam samo koji mjesec prije uspio dogovoriti s dr.Đurom Tomašićem jer je polnoćka inače bila sasvim normalno privilegija studentskog zbora. A sad sam tu ležao, nemoćan da se maknem a kamo li da dirigiram ili sviram na polnoćki.
Ozdravio sam tek u veljači. I onda sam vidio koliko je ljudi vjerovalo da se neću više vratiti. Moji zborovi su već imali nove zborovođe. U školi (i gimnaziji i muzičkoj) više me nisu vodili u Dnevniku za drugo polugodište.
A moja velika želja da vodim zbor i sviram na polnoćki u Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu nikad se nije ostvarila. Već iduće jeseni započeo sam studij dirigiranja u Beču.
P.S. Nakon nekoliko mjeseci Glas Koncila donio je omanji članak pod naslovom „Došla su dva Ivice“ u kojem je vrlo šturo opisana naša akcija i to tako da se nikako nije moglo razabrati tko je tu što doprinio. Nakon nekoliko godina, kao student u Beču, doznao sam da se prva obitelj kojoj smo gradili kuću odselila u Australiju.
|
- 07:00 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
HRVATI.COM">
