From Iz pismohrane Glasa Koncila
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Perverzna matematička progresija
U »glinskome slučaju«, najblaže rečeno, nerazumljiv je odnos većine znanstvenika prema žrtvama. Naime, sve se nemoralne manipulacije brojevima i licitacije žrtvama mogu vrlo jednostavno ukloniti znanstvenom metodom jer su sve žrtve nakon rata pokopane u zajedničku kosturnicu na Starome pravoslavnom groblju u Glini. Nije posve jasno zašto dosada to već nije i učinjeno.
Kako su godine prolazile tako se i broj zatočenih Srba u pravoslavnoj glinskoj crkvi kod »jedinoga preživjelog svjedoka« Ljubana Jednaka povećavao, pa je nekoliko desetljeća kasnije na suđenju Andriji Artukoviću u svojem iskazu povećao prvotni broj, ni manje ni više nego nešto više od sedam puta.
Što reći o bilo kojem događaju - »zločinu« kojemu se usprkos brojnim »svjedocima« ne može odrediti datum kada se on dogodio? Što reći ako se uz to u njemu ne može ni približno utvrditi broj žrtava? Na ta nimalo lagana pitanja potrebno je odgovoriti u slučaju »pokolja Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi« jer se broj spominjanih žrtava jako, gotovo neshvatljivo razlikuje od autora do autora. U toj perverznoj matematičkoj licitaciji i progresiji (umnažanja brojeva) žrtve i njihovo dostojanstvo najmanje su važni; postali su obično sredstvo u postizanju nekih drugih ciljeva. Brojidbeni okvir u »glinskome slučaju« kreće se od »sto šezdeset« do fantastičnih »tisuće« pobijenih Srba u glinskoj crkvi! Ako se odbaci najekstremnija brojka od 65.000, jer je riječ o ironiji a ne o ozbiljnoj tvrdnji, sve se brojke mogu svrstati u jedanaest najčešće spominjanih (koje li slučajnosti kao i kod točno jedanaest različitih datuma zločina, v. prošli br. GK): 160, 300, 700, 1000, 1200, 1300, 1564, 1800, 3000, »nekoliko stotina« i »na tisuće«.
Branimir Stanojević samo je jedan u mnoštvu srbijanskih kvaziznanstvenika koji među brojnim samovoljnim interpretacijama govori o »tisućama« stradalih Srba u Glini
Branimir Stanojević samo je jedan u mnoštvu srbijanskih kvaziznanstvenika koji među brojnim samovoljnim interpretacijama govori o »tisućama« stradalih Srba u Glini
Jednakovo sedmerostruko umnažanje
Svjedok Ljuban Jednak, koji bi kao »preživjeli« trebao ipak biti najpouzdaniji izvor o broju zatočenih u pravoslavnoj crkvi, prilično je precizan u iskazu komisiji u kolovozu g. 1945: »Tu smo se iskrcali iz vagona nas oko 160 u pratnji kakvih 200 ustaša. Doveli su nas do crkve.« U nastavku on ne samo da ničim ne dovodi taj broj pod upitnik, nego ga upravo potvrđuje: »Nakon što je poklano već oko 150 ljudi ostalo je nas oko 10 još netaknutih« (Arhiv Srbije, fond 110, br. 1268, str. 2). Kako su godine prolazile, tako se i broj zatočenih Srba u pravoslavnoj glinskoj crkvi kod »jedinog preživjelog svjedoka« Jednaka povećavao, pa je nekoliko desetljeća kasnije na suđenju Andriji Artukoviću u svojem iskazu povećao prvotni broj, ni manje ni više nego nešto više od sedam puta: »Više od 1200 ljudi nagurali su u crkvu, a pet ili šest stotina ljudi u zgradu suda« (»Večernji list«, 25. travnja 1986). Glinski župnik Franc Žužek u jednome dopisu zagrebačkome nadbiskupu Stepincu, od kojega je sačuvana samo prva stranica pa je teško odrediti njegov točan datum, spominje broj različit od obadva spomenuta: »Jedan sat iza toga došao je k meni isti Rolf (ustaški časnik, op. T. V.), koji je noć prije dao strijeljati u pravoslavnoj crkvi do 300 ljudi, i s tamnim izrazom rekao: ’Vi ste se obratili na zagrebačkog Nadbiskupa’« (Arhiv Nadbiskupskog duhovnog stola, 1685/1998). Međutim, prema Komisiji za utvrđivanje zločina, Žužek je u iskazu, navodno, spomenuo potpuno drukčiji broj: »Ne bih mogao reći koliko je ljudi bilo, ali kako je pravoslavna crkva iste veličine kao i rimokatolička, a bila je puna, to mislim da je moglo biti oko 700 ljudi« (Arhiv Srbije, fond 110, br. 1268, iskaz od 11. listopada 1944, br. 1/44 str. 1). Svjedok Adrija Šolneković, premda nije osobno vidio zatočenike u glinskoj crkvi, što je neizravno i priznao u iskazu pred komisijom, iznio je vlastitu procjenu o njihovu broju: »Posljednja grupa je ostala u crkvi, koliko ih je bilo, meni nije poznato, ali se govorilo u gradu da ih je bilo nekoliko stotina, jer je crkva bila dupkom puna. Prema broju kamiona koji su bili puni Srba, moglo ih je biti oko 1000 ljudi. («Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3).
Od »oko« do preciznog broja
Drugo svjedočanstvo, to jest »priznanje«, potječe od tobožnjega ustaškog sudionika u klanju u glinskoj crkvi Hilmije Berberovića iz Bosanskog Novog (o brojnim njegovim nelogičnostima koje graniče s glupostima u jednome od sljedećih brojeva feljtona): »Ubijanje je vršeno na više načina. Neke su zatvarali u pravoslavnu crkvu u Glini. U crkvu je moglo stati oko 1000 ljudi. Tada je komandir satnije određivao 15 ljudi koji imaju da vrše klanje« (Arhiv Sv. sinoda SPC, Sin. br. 1060/237/1947, prilog 1, str. 46). Tu su brojku kasnije prihvatili neki autori kao najvjerojatniju: »Čuli smo da su u Glini u crkvi za jedan dan zaklali tisuću Srba i da je preživio samo jedan, zvao se Ljuban Jednak« (Miodrag M. Petrović i Svetozar Rakonjac: »Ovo je moja domovina«, »Glas javnosti«, Beograd, 9. ožujka 2003). Međutim, taj broj za neke nije bio dovoljno vjerodostojan, pa je, nakon svojevrsnog natezanja i cjenjkanja onodobnih glinskih čelnika, na poslijeratnoj spomen-ploči u Glini otkrivenoj 4. srpnja 1969. uklesan »kompromisni« broj: »Bila je nekad na ovom mjestu pravoslavna crkva, a 30. jula godine 1941. oko 1200 nevinih ljudi našlo je u njoj smrt pod oštricom ustaškog noža.« Tu brojčanu odrednicu »oko« rabi i dr. Milan Bulajić: »Svjedok Ljuban Jednak (1916) iz Gline, koji je jedini preživio stravični pokolj od oko 1200 ljudi u glinskoj crkvi« (Dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine« II, Beograd, 1988, str. 327). Na proslavi 20. obljetnice nove pravoslavne crkve u Glini g. 1983. tadašnji episkop gornjokarlovački Simeon (Zloković) spomenuo je brojku od 1300 poklanih Srba u staroj srušenoj glinskoj crkvi (»Pravoslavlje«, 15. studenoga 1983). Pojedini su se autori u međuvremenu odvažili i za razliku od svih dotadašnjih objelodanili vrlo preciznu brojku, ističući i žene kao žrtve: »U kamen spomenika bit će uklesana 1564 imena žena, djece i muškaraca. Jedini preživjeli s ovog masakra Ljuban Jednak izjavio je komisiji za utvrđivanje ratnih zločina da je danima ispod vrata krv tekla preko kamenih stepenica u portu crkve« (Kronologija događanja u Republici Srpskoj Krajini od 28. II. 1989. do 19. XII. 1991 - internet-stranica). Publicist Ćiril Petešić u svojim zaključcima također prilično »iskače« među svim dotada objavljenim istraživanjima, ne samo zbog umnažanja broja žrtava nego i zbog opisa okolnosti u kojima se zločin zbio: »U pravoslavnoj crkvi u Glini ustaše su u polovici 1941. u nekoliko navrata poklali oko 1800 golorukih pravoslavnih seljaka.« (Ćiril Petešić: »Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941-1945«, Vjesnikova Pressagencija VPA, Zagreb, 1982, str. 89).
Srbijansko-partizanska »kuhinja«
Navodno pismo Prvislava Grisogona od 8. veljače 1942. zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu zaslužuje posebnu pozornost. Kao što je poznato, to je pismo, u kojemu se teško optužuje Katolička Crkva u NDH i nadbiskup Stepinac, povijesni falsifikat rađen u uredu uglednoga beogradskog odvjetnika dr. Radoja Vukčevića, po diktatu Adama Pribićevića, brata Svetozara Pribićevića (v. Ljubo Boban: »Još jednom o navodnom pismu P. Grisogona A. Stepincu«, »Časopis za suvremenu povijest«, Zagreb, br. 1-2, 1988, str. 215-225). U tobožnjem Grisogonovu pismu uz ostalo se navodi »pokolj 3000 Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi« (Ljubo Boban: »Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941-1943«, »Globus«, Zagreb, 1985, str. 285). I premda je kasnije dokazano da je riječ o manipulaciji i najobičnijoj krivotvorini, a sam je dr. Grisogono nadbiskupu Stepincu kasnije poslao dopis u kojemu je demantirao svoje autorstvo tobožnjega optužujućeg pisma, što je u više navrata potvrdila i njegova kći Xenija, čak i unuka Vivian (v. »Vjesnik«, »Pisma čitatelja«, 29. srpnja 1992), laž se ubrzo zapanjujućom brzinom proširila u srbijanskoj javnosti, među članovima jugoslavenske izbjegličke vlade i kasnije među partizanima. Dijelove je pisma emitirala čak i ondašnja radiopostaja »Karađorđe«. Iznenađujuće je (za neke i nije) da se i danas brojni srbijanski znanstvenici pozivaju na njega i rado ga citiraju kao mjerodavni povijesni izvor. Dakle, može se sa sigurnošću reći kako je i srbijanska kvaziznanstvena »kuhinja« krivotvorenja (već početkom 1942) u velikoj mjeri sudjelovala u stvaranju politikantskoga »glinskog slučaja«. Dakako da se onda dolazi na područje mitomanije kojoj je teško predvidjeti kraj: »U drugoj polovini srpnja 1941. godine glinska crkva je počela ustašama služiti kao dopunsko odjeljenje zatvora... Za kratko vrijeme iz Vrginmosta i Čemernice dotjerano je na tisuće Srba, a nešto manje iz općina Bović i Topusko« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 79). Internet-stranica beogradske Radio i TV postaje donosi fantastičan broj, istina s ironijom, od »65.000 ubijenih Srba u glinskoj crkvi« (Forum B92, 28. veljače 2005). Također je važno spomenuti da je zbrka oko brojeva nastala već odmah u samome početku, tj. nakon tobožnjeg zločina. Tako je jedan od svjedoka, Dragan Bakić iz Čemernice, prilično zbunjen i neuvjerljiv kada je riječ o brojevima: »Proglasio je tih dana po svim selima općine Čemernica općinski načelnik Josip Živić da svi Srbi - muškarci u starosti od 16 do 60 godina - moraju neizostavno doći u Vrginmost, gdje će ih dočekati rimokatolički župnici i prevesti ih u rimokatoličku vjeru... Određenog dana iz općine Čemernice došlo je u Vrginmost na ’pokrštavanje’ oko 1600 Srba, a još oko 700 ih se skupilo iz drugih okolnih mjesta. Ali, umjesto očekivanih rimokatoličkih župnika, i pokrštavanja, okupljenih 2220 (?!) Srba opkolile su ustaše...« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 79-80). Kasnije su se mnogi politički, crkveni, kulturni, medijski i ostali javni djelatnici osjećali pozvanima nešto reći o broju žrtava u glinskoj pravoslavnoj crkvi, pa su, kako je kojemu već odgovaralo ili kakvu je predodžbu ili spoznaju imao o tome, iznosili različite brojeve, spominjući pri tome nekoliko stotina više ili manje žrtava. Tako npr. episkop Atanasije Jevtić u putopisu »Od Kosova do Jadovna« govori o »tisuću i dvjesto, ili još i više srpskih mučenika poklanih u staroj glinskoj crkvi«. Ivan V. Lalić napisao je pjesmu čiji već naslov govori o broju žrtava: »Opijelo za sedam stotina iz crkve u Glini« (Dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine« II, Beograd, 1988, str. 531)... Na kraju ove žalosne matematičke progresije potrebno je reći da je u »glinskome slučaju«, najblaže rečeno, nerazumljiv odnos većine znanstvenika prema žrtvama. Naime, sve se nemoralne manipulacije brojevima i licitacije žrtvama mogu vrlo jednostavno ukloniti znanstvenom metodom jer su sve žrtve nakon rata pokopane u zajedničku kosturnicu na Starome pravoslavnom groblju u Glini. Nije posve jasno zašto dosada to već nije i učinjeno?
Prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
