From Iz pismohrane Glasa Koncila
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Krivotvorene fotografije u službi mita?
»Kad sam upao u nepriliku (zatvor) zbog 'križarstva', tražili su od mene potpis pripremljene izjave, da me je u sve uputio Žužek (1946. g.). To nisam mogao učiniti pa makar ostao bez glave, iako su mi na račun toga obećavali puštanje na slobodu.«
Poslijeratne su partizanske vlasti pošto-poto htjele »činjenično« potkrijepiti priču o »pokolju u pravoslavnoj crkvi«, bez obzira gdje se on dogodio: u Glini, Bosanskoj Dubici ili negdje drugdje. Kad se »zločin u crkvi« u Bosanskoj Dubici nije uspio nametnuti i proširiti u javnosti (jer se nije ni dogodio te ga danas s razlogom nitko ni ne spominje), onda je »gospodarima povijesti« preostala Glina. Ona se ubrzo pokazala kao »pun pogodak«, pa su se i slike iz pravoslavne crkve u Bosanskoj Dubici odjednom pretvorile u slike iz pravoslavne crkve u Glini.
Da je poslijeratnoj historiografiji manje bila važna povijesna istina koja bi se trebala temeljiti na činjenicama, objektivnim podacima i nepristranim ocjenama, a važnije eliminiranje ideoloških neistomišljenika pod svaku cijenu, što podrazumijeva: krivotvorenje, iznude, klevetu, iskrivljeno tumačenje i čak svjesno lažno podmetanje (laganje), pokazuju i primjeri vezani uz »pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi«.
Potpis na pripremljenu izjavu
O tome svjedoči Karlo Lipak iz Gline, koji je kao 16-godišnji dječak (nije nevažno reći i invalid u to doba), 10. siječnja 1946. bio zbog »križarstva« osuđen na robiju i prisilni rad, te je nakon nekoliko kaznionica završio u zloglasnoj Lepoglavi. Ponuda koju je dobio od partizanskih vlasti ne samo da zorno pokazuje njihov odnos prema istini, pravdi, zakonitosti, poštenju, moralu i sl., nego još jednom nameće sve veću i ozbiljniju dvojbu o poslijeratnim dokumentima kao vjerodostojnim povijesnim vrelima. I Lipak je, kao gotovo svi mještani Gline i okolice, o župniku Francu Žužeku imao samo riječi pohvale, no »unatoč svemu prema njemu se radilo podmuklo. Kad sam ja upao u nepriliku (zatvor) zbog 'križarstva' tražili su od mene potpis pripremljene izjave, da me je u sve uputio Žužek (1946. g.). To nisam mogao učiniti pa makar ostao bez glave, iako su mi na račun toga obećavali puštanje na slobodu« (Arhiv nadbiskupskog duhovnog stola, 1685/1998, Karlo Lipak: »Glina 1941«, str. 8). U tom su duhu »pletene« i druge niti oko »glinskoga zločina«. Da bi on dobio na uvjerljivosti i potresnosti, kao da već sam po sebi ne bi bio dovoljno šokantan da se (ili ako se) dogodio, poslijeratni su »povjesničari« plasirali u javnost sliku uhićenih srpskih seljaka, tobože, neposredno prije samoga pokolja u pravoslavnoj crkvi. Najbolje je odmah otvoreno reći da su, na njihovu žalost, njezinim objavljivanjem polučili kontraefekt (dakako, na činjenično-znanstvenoj razini, ne računajući percepciju velikog dijela javnosti kojoj su desetljećima uspješno prodavali historiografski »rog za svijeću«)! Dakle, umjesto potvrde njihove teorije o zločinu u crkvi, razotkrili su sami sebe u prilično nečasnome poslu - stvaranju krivotovorine (u službi mita?).
Tko će »pročešljati« dokumente?
Čini se da ni poslijeratnim »povjesničarima«, bolje rečeno piscima povijesti, nije bilo baš posve jasno što se zapravo dogodilo i gdje se dogodio »ustaški pokolj Srba u pravoslavnoj crkvi«, usprkos službenom priopćenju Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz g. 1945. Zato su i tobožnje slike prije samog zločina u pravoslavnoj crkvi najprije objavljene u dokumentarno-propagandističkoj knjizi »Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera«, objavljenoj nedugo nakon završetka rata, ali koje nemaju nikakve veze s Glinom nego, tobože, s Bosanskom Dubicom! Dobro je podsjetiti se da su ciljevi objavljivanja te pozamašne knjige od 520 stranica jasno istaknuti već u predgovoru: »Da bi se u cijelosti prikazalo što su sve pojedinci i skupine svećeničke uradile za osnivanje i širenje ustaško-terorističke organizacije, koliko su odgovorni za pripremanje okupacije naše zemlje, za izdaju i porobljavanje svoga naroda, koliko su se angažirali za okupatorsko-ustašku vlast, koliko su u cijelosti - direktno ili indirektno, materijalno ili moralno - učestvovali u nebrojenim ustaškim zločinima, i konačno, u kojoj se mjeri, zanoseći se još uvijek ustaškim zamislima i planovima, i danas angažiraju u protunarodnom radu, za svako naše poglavlje bila bi potrebna veća knjiga« («Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera«, priredili Ivo Horvat i Zdenko Štambuk, Zagreb, 1946). Usputno, nije li krajnje vrijeme da se netko nakon šest desetljeća odvaži znanstveno »pročešljati« sve njezine krivotvorine, kriva tumačenje, iz konteksta istrgnute citate i sl. kojih je već na prvi pogled popriličan broj (i to počevši već od prve njezine stranice)?
Iz arhiva ustaškog »funkcionara«
Jedna od dviju fotografija koja je najčešće korištena kao »krunski« dokaz o »zločinu u glinskoj crkvi«
Dakle, dvije slike, do danas »krunski dokazi« brojnim znanstvenicima za »pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, prvi se put objavljuju u spomenutoj knjizi s potpisom: »U pravoslavnoj crkvi u Bos. Dubici izvršen je pokolj Srba koji su tamo dotjerani radi prekrštavanja. Ove slike ustaše su snimili neposredno prije pokolja« («Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera«, isto, str. 56). To samo pokazuje da su poslijeratne vlasti pošto-poto htjele »činjenično« potkrijepiti priču o »pokolju u pravoslavnoj crkvi«, bez obzira gdje se on dogodio: u Glini, Bosanskoj Dubici ili negdje drugdje. Kad se »zločin u crkvi« u Bosanskoj Dubici nije uspio nametnuti i proširiti u javnosti (jer se nije ni dogodio te ga danas s razlogom nitko i ne spominje), onda je »gospodarima povijesti« preostala Glina. Ona se ubrzo pokazala kao »pun pogodak«, pa su se i slike iz pravoslavne crkve u Bosanskoj Dubici odjednom pretvorile u slike iz pravoslavne crkve u Glini. Uz malo truda moglo bi se i istražiti tko je prvi spomenute fotografije »prekrstio« u glinske. No, bez obzira na njega gotovo svi su kasniji autori smatrali kako postoje fotografije o stravičnome glinskom zločinu, od kojih vrijedi spomenuti barem neke. Tako je u »Vjesnikovu« feljtonu »Vatikanska istraga protiv Stepinca« objavljena sporna fotografija s potpisom: »Jedna od dvije sačuvane fotografije trenutak prije nego što su ustaše izvršile pokolj u glinskoj crkvi. Fotografija je nađena poslije rata u arhivi Božidara Cerovskog, šefa ustaške policije u Zagrebu« (Ćiril Petešić, »Stepinčevo pismo«, 5. nastavak feljtona, »Nedjeljni Vjesnik«, 28. veljače 1982, str. 12). O ozbiljnosti ondašnjih medijskih »povjesničara« i koliko su marili o »autentičnosti« same fotografije, najbolje govori činjenica da je riječ o inverziji izvorne slike (sve ono što se nalazi na njezinoj lijevoj strani objavljeno je premetnuto na desnoj strani i obrnuto). Nije loše i prisjetiti se koji su bili onodobni glavni ciljevi »Vjesnikova« feljtona, koji su istaknuti u uokvirenom tekstu: »U katoličkoj štampi u nas nerijetko se pokušava s Alojzija Stepinca skinuti odgovornost i krivica za prekrštavanje Srba u NDH i držanje prema ustaškoj vlasti. I u propovijedima crkvenih velikodostojnika također ima pokušaja da se Stepinca rehabilitira. Međutim, istraga koju je Sv. Stolica pokrenula 1943. godine o tome, a što se vidi iz vatikanskih dokumenata dostupnih javnosti, dovoljno rječito kazuje da Stepinac itekako snosi svoj dio krivice i odgovornosti« (isto). Nekoliko godina kasnije »Vjesnik« je izvješće Đorđa Ličine i Vlade Rajića sa suđenja dr. Andriji Artukoviću popratio s istom fotografijom i potpisom: »Glinska crkva uoči pokolja (negativ je pronađen kod ustaškog funkcionara Božidara Cerovskog neposredno nakon hapšenja 1945. godine)« (»Vjesnik«, 25. travnja 1986, str. 4).
Bezuspješna potraga u »Ljetopisu«
Sliku je o tobožnjim seljacima prije zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi objavio, razumije se, i dr. Milan Bulajić s potpisom: »Srbi sakupljeni u glinskoj pravoslavnoj Crkvi rođenja Bogorodice na dan 21. kolovoza 1941. godine, snimljeni uoči masovnog pokolja koji su nad njima izvršili ustaše. Snimak je iz arhiva Božidara Cerovskog, pomoćnika ministra unutarnjih poslova Andrije Artukovića« (Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenja Andriji Artukoviću 1986«, knjiga II, Beograd, 1988). Zanimljiv je i već ranije spomenuti Veljko Đ. Đurić, koji također objavljuje jednu od dviju »spornih« fotografija, ali s potpisom da je riječ o crkvi u Bosanskoj Dubici, pozivajući se na »Dokumente o protunarodnom radu...«, što bi ga na prvi pogled moglo svrstati u kategoriju »nepristranih«. (Veljko Đ. Đurić: »Ustaše i pravoslavlje«, Beograd, 1989, između str. 64 i 65). Međutim, on se u svojoj knjizi poziva i na Bulajićev knjigu »Ustaški zločini...« (»Ustaše i pravoslavlje«, fusnota br. 94, str. 178), svjesno prešućujući Bulajićevu zabludu o glinskoj crkvi, i ni jednom riječju ne dovodeći pod upitnik očitu historiografsku krivotvorinu koja mu je pred očima. Tako su »glinske fotografije« i dalje suvereno vladale znanstveno-medijskim prostorom (npr. »Uništavanje dokumenata o ustaškim zločinima«, »Politika«, Beograd, 16. svibnja 1990, str. 23). Zanimljivo je da tvorcima fotografskog mita o glinskoj crkvi nije nimalo smetao prizor od tek najviše pedesetak osoba na fotografijama, što se nikako ne uklapa u njihovu konstrukciju o stotinama ili puno više uhićenih u crkvi. Trajalo je to sve do upozorenja »Glasa Koncila« (v. »Historiografske krivotvorine dr. Milana Bulajića«, Glas Koncila, 1990, str. 6) i tek se tada počinju čuti i drukčiji glasovi, pri čemu je, svakako, znakovita njihova polustoljetna šutnja). Tako su npr. Bogdan Dečermić, čiji je djed bio pravoslavni svećenik u Dubici, i Marko Miljanović, koji posjeduje izvornu fotografiju glinskoga ikonostasa u crkvi, također ustvrdili da »sporna« fotografija nikako ne može biti iz glinske crkve, nego je riječ o crkvi Svete Trojice u Dubici. Miljanović je iznio i zanimljivo tumačenje zbog čega je došlo do »zabune«: »Pretpostavljam da je do povezivanja ove fotografije s glinskom pravoslavnom crkvom došlo zbog jako izražene slike u svijesti ljudi o stravičnom pokolju Srba u glinskoj crkvi« (»Sporna fotografija«, »Politika«, 25. svibnja 1990). Svejedno, prema dosadašnjem iskustvu ne treba očekivati veliki obrat - iz srpske će se (pod)svijesti ta mitomanska pri-povijest o glinskim fotografijama, bez obzira na sve znanstvene dokaze, teško promijeniti. To je najbolje pokazao i »Ljetopis«, godišnjak srpske zajednice u Republici Hrvatskoj, u kojemu je Mirko Demić, bivši oficir JNA i nekadašnji djelatnik »Srpskoga glasa«, glasila koje je izlazilo u tzv. Republici Srpskoj Krajini, u autobiografskom uratku »Ja, Srbi i Hrvati« zapisao: »Pradjeda su odveli, kao i mnoge, zaklali (u onim fotografijama snimljenim neposredno pred klanje u glinskoj crkvi bezuspješno sam ga tražio)« (»Ljetopis«, godišnjak Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta», Zagreb, 1999, str. 407; v. Glas Koncila 51/05, od 28. studenoga 2005). A govoriti o uklanjanju spomenutih fotografija s web-stranica namijenjenih inozemnim čitateljima (što predstavlja minimum znanstvenog poštenja), još dugo će biti znanstvena fantastika!
Prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
