Marketing
Glina - pokolj u pravoslavnoj crkvi (11)
From Iz pismohrane Glasa Koncila
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
"Pouzdani" svjedoci »rekla-kazala«
Analizirajući iskaze različitih svjedoka o »pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, može se lako uočiti začuđujuće veliki broj tvrdnja temeljenih na, pučki rečeno, »rekla-kazala«, ali koje su objeručke prihvaćene i ugrađene u gotovo sve »ozbiljne« i »znanstvene« ocjene i rasprave, počevši od priopćenja poslijeratne Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača, sve do najnovijih povijesnih studija.
Jedna od izjava »rekla-kazala« koja je rabljena u »znanstvenom« djelu objavljenom u Beogradu o »glinskome slučaju«
Analizirajući iskaze različitih svjedoka o »pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, može se lako uočiti začuđujuće veliki broj tvrdnja temeljenih na, pučki rečeno, »rekla-kazala«, ali koje su objeručke prihvaćene i ugrađene u gotovo sve »ozbiljne« i »znanstvene« ocjene i rasprave, počevši od priopćenja poslijeratne Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača sve do najnovijih povijesnih studija.
»Govorilo se... pripovijedali su«
Tako je npr. Komisija odmah nakon rata zabilježila jednu u nizu sličnih izjava, koje su svrstane u kategoriju »mjerodavnih«: »Dušanka Breka izjavljuje: ’Meni je Mića Mihavec, koji je bio u Glini i kasnije u radnom bataljonu u Zagrebu pričao poslije pokolja...« (Arhiv Srbije, fond 110, br. 1268, iskaz Dušanke Breka, Dare Dmitrović, Mire Muždeke, Dragice Čučković i Zore Baltić, od 10, 11. i 18. listopada 1944, br. 1/44, str. 2). Jednaka je važnost dana i ostalim sličnim izjavama: »Dragica Čučković izjavljuje da se je svojevremeno govorilo da je ubijeno u crkvi oko 800-900 ljudi...« (Arhiv Srbije, isto). »...tada se je govorilo u Glini da je svega tom zgodom doveženo i poubijano oko 2000 Srba. Jedan je dio od tih ljudi zaklan u glinskoj crkvi a čuo sam da su to izvršili ustaše iz Karlovca« (Arhiv Srbije, fond 110, br. 1268, iskaz Veljka Rukavine od 10-11. listopada 1944, br. 1/44, str. 2). »U Glini se je tada govorilo da je ona (Ankica Vidaković, op. T. V.) špijunka UNS (Ustaške nadzorne službe)« (isto). Takvu vrstu izjava Komisija za istraživanje zločina bez ikakvih je zadržaka ugradila i u svoje službeno priopćenje, citirajući svjedoke u stilu »ali se govorilo u gradu« (Saopćenje br. 33 Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, iskaz Ivana Pacijentija, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3). Zanimljivo je da se potpuno ista formulacija »ali se govorilo u gradu« nalazi i kod drugog svjedoka (isto, iskaz Andrije Šolnekovića). Komisijino priopćenje, razumije se, objavljuje i drukčije izjave ali u potpuno istome duhu, npr.: »ja ne znam točno« (isto, iskaz Ljerke Zibar), »ja nisam znao za pokolj do idućeg jutra« (isto, iskaz Andrije Šolnekovića) i sl.
Problematično i mjesto zločina?!
Uz neutvrđeni datum zločina i broj žrtava, dvojbenu vjerodostojnost preživjele žrtve i počinitelja zločina, upitne uloge poslijeratne komisije za istraživanje zločina, proturječja svjedoka, brojne nelogičnosti, krivotvorine i tumačenja, čini se, kako je i samo mjesto pokolja problematično, tj. ono se proširuje. Naime, najveći broj »svjedočenja« govori o zločinu u crkvi, ali neki su vidjeli i više od toga: »Vidio sam kako pred crkvom kolju neke ljude, odnosno da su ih izvodili pred vrata...« (dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine« II, Beograd 1988, str. 521).
Partizansko svjedočenje o trinaestogodišnjaku
S kakvom su neupitnošću primane onodobne »rekla-kazala« ocjene i optužbe, koliko su one imale silnu premoć nad temeljnim zahtjevom da se one trebaju i činjenično dokazati, govori i »svjedočenje« Ignaca Haluze. On poimence optužuje neke osobe za najteže zločine na temelju pripovijedanja jednoga partizanskog dužnosnika, što je u to doba bilo, izgleda, najpouzdanije vrelo vjerodostojnosti. Dakle, bez obzira na to što ni svjedok niti partizanski dužnosnik nisu, očito, vidjeli trinaestogodišnjeg dječaka u ulozi monstruoznog koljača u crkvi (jednako kao i sve druge koje spominju), teška je optužba ipak odaslana u javnost: »Od pokojnog Miroslava Frica, člana Gradskog narodnooslobodilačkog odbora u Glini, čuo sam, da su u crkvi klali naročito Šimo Naglić iz Jukinca, Joso Žinić, Stevo Mulac, Pavao Kalajdžić, Muretić Jure, Janko Korak, Nikica Vidaković i njegov sin 13-godišnji Milan« (dr. Milan Bulajić, isto, str. 522). Na temelju takve metodologije posve je razumljiv »znanstveni pristup« velike većine srpskih povjesničara »pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi«, posebice onih kojima u prvome planu i nije bilo utvrđivanje povijesne istine. Tako jedan od »najglasovitijih« srbijanskih povjesničara o zbivanjima u Hrvatskoj u Drugome svjetskom ratu također pridaje nedvojbenu znanstvenu »objektivnost« sličnim izjavama: »...posljednja grupa je ostala u crkvi, koliko ih je bilo meni nije poznato, ali se je govorilo u gradu da ih je bilo nekoliko stotina, jer je crkva bila dupkom puna« (dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine« II, Beograd 1988, str. 327). Istoj se metodologiji jednako tako priklanjaju i drugi znanstvenici iz tog kruga: »Gosti su kasnije pripovijedali, koji su tom zgodom bili prisutni, da su uz srce bile zamotane i ljudske oči, ali ih ja nijesam vidjela« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd 1986, str. 82).
Uhićeni zapaljeni u crkvi?
Koliko je »glinski slučaj« kontaminiran svime i svačime, kojekakvim pričama, dezinformacijama i maštom, najrječitije govori izjava, na početku feljtona već citiranog, ni manje ni više nego akademika koji se također smatrao pozvanim progovoriti o tome: »Ustaše su goloruke civile zatvorili u pravoslavnoj crkvi koju su zapalili« (dr. Vladimir Đuro Degan: »Tuđman u BiH nije vidio ravnopravnu državu«, »Novi list«, 26. svibnja 2002).
Izostavljanje »nezgodnog«
Brojni su srpski povjesničari besramno manipulirali s dokumentima i citatima vezanim za »glinski slučaj« pri tome ih krivotvoreći, krivo navodeći, izostavljajući pojedine riječi ili čak odlomke koji im nisu odgovarali a dodajući i izmišljajući ono što se uklapalo u njihove unaprijed stvorene zaključke. To je danas nakon tisuće i tisuće napisanih stranica gotovo nemoguće raskrinkati, pa je u ovome feljtonu najbolje tek na nekoliko primjera dosada dvojice najčešće spominjanih autora, Bulajića i Stanojevića, pokazati na kojoj je razini znanstveno poštenje nekih (srbijanskih) autora. I jedan i drugi žele ostaviti dojam znanstvene ozbiljnosti pa, između ostalog, izjave svjedoka stavljaju pod znak navodnika. Međutim, poznato je da to u normalnom znanstvenom svijetu iziskuje doslovno citiranje dokumenata. Pridržavaju li se oni toga, pokazat će najbolje sljedeći primjeri. Dakle, o pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi prvi donosi sljedeće svjedočanstvo: »Moj stan se nalazio oko 50 metara od bivše pravoslavne crkve. Kritičnog dana - ja se datuma ne sjećam - oko 9 sati navečer čuo sam... » (dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenja Andriji Artukoviću 1986«, knjiga II, Beograd 1986, str. 520-521).
Brojni su srpski povjesničari besramno manipulirali s dokumentima i citatima vezanim za »glinski slučaj« pri tome ih krivotvoreći, krivo navodeći, izostavljajući pojedine riječi ili čak odlomke koji im nisu odgovarali, a dodajući i izmišljajući ono što se uklapalo u njihove unaprijed stvorene zaključke.
Isti citat pod znacima navoda drugi povjesničar donosi tako što izostavlja »nezgodne« riječi: »ja se datuma ne sjećam«: »Moj stan se nalazio oko 50 metara od bivše pravoslavne crkve, sjeća se Mato Bakšić. Oko devet sati navečer čuo sam...« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd 1986, str. 83). I drugo svjedočanstvo, koje donose oba povjesničara, uvelike se razlikuje, usprkos tomu što i jedan i drugi autor, kao i maloprije, rabe znake navoda: »U to vrijeme, veli Ante Šešerin iz Gline, ja sam bio namještenik gradske Munjare u Glini i mislim da je to moglo biti 30-VII-1941. Oko 23 sata došao je k meni u Munjaru Nikola Šafar, tada već poznat kao krvnik, i naredio mi da ugasim javnu rasvjetu...« (dr. Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenja Andriji Artukoviću 1986«, knjiga II, Beograd 1986, str. 520). Isti citat s izbačenim datumom i pridodanim proširenim opisom, donosi drugi povjesničar: »U to vrijeme, sjeća se Ante Šešerin iz Gline, ja sam bio namještenik gradske munjare. Mislim da je moglo biti oko 23 sata kada je k meni u munjaru došao Nikola Šafar, bivši seljak - trgovac željezničkim pragovima iz Kihalca, tada već poznat kao krvnik. Naredio mi je da ugasim javnu rasvjetu u gradu...« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986, str. 83). Prosječnom se čitatelju naprosto nemoguće snaći u citatima te dvojice autora (tj. njihovoj vjerodostojnosti) jer je samo u njihovim djelima takvih razlika popriličan broj. Velika je vjerojatnost, kada bi se usporedio i neki treći srpski ili srbijanski autor s njima, da bi se dobila i treća varijanta istih dokumenta. Nameće se, dakle, neizbježno pitanje: Koliko je takvim autorima uopće stalo do povijesne istine, ili je riječ o nekim zakulisnim namjerama koje nemaju nikakve veze sa znanošću? Činjenica je, nažalost, da je dio historiografije o Drugome svjetskom ratu na bivšem jugoslavenskom prostoru zagađen svjesnim, zlonamjernim i politikantskim srpskim krivotvorina, što je, dakako, imalo pogubnog i dalekosežnog utjecaja i na povijesne znanosti drugih naroda kao i na njihovo javno mnijenje. Teško je dati mjerodavan odgovor ima li smisla da se netko odvaži upustiti u »krvavo« težak posao njihova raskrinkavanja (barem u »glinskome slučaju«)?
Prenosimo:Glas Koncila
Post je objavljen 14.12.2007. u 07:00 sati.